Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-608/14 (Z. S.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-608/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 608/14, rješavajući apelaciju Zorana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Savića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003754 13 Rev od 14. novembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Zoranu Saviću, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Zorana Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003754 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003754 13 Gž od 12. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 003754 03 P od 7. novembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca podnio je 6. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 003754 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 003754 13 Gž od 12. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 003754 03 P od 7. novembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, IMK „Kula“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: prvotužena), Općinskog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Faruka i Kemale Omeragić (u daljnjem tekstu: trećetuženi i četvrtotužena) zatraženo je 15. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i prvotužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 24. augusta do 1. septembra 2016. godine. Općinski sud i ostali tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

5. Apelant je 10. augusta 2000. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora i ugovora o dodjeli stana. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi rješenje o dodjeli stana na korištenje od 31. augusta 1994. godine kojim je prvotužena stan u Gradačcu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) dodijelila trećetuženom, zatim, da se poništi ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između drugotužene i trećetuženog, i da se ponište drugi akti kojima je omogućeno obnavljanje ugovora o korištenju predmetnog stana, kao i da se poništi kupoprodajni ugovor kojim je prvotužena predmetni stan prodala trećetuženom i četvrtotuženoj. Osim toga, apelant je zatražio da se tuženi obavežu i solidarno mu nadoknade štetu za narušeni ugled u iznosu od 5.000,00 KM i na ime zakupnine za predmetni stan za određeni vremenski period.

6. Općinski sud je Rješenjem broj Rs-44/00 od 8. decembra 2000. godine razdvojio postupak po apelantovoj tužbi, pa je odlučeno da se zahtjev kojim se traži poništenje rješenja o dodjeli stana na korištenje broj 01-172/95 od 31. augusta 1994. godine raspravi kao radni spor sa prvotuženim i trećetuženim, a ostali tužbeni zahtjevi (ugovor o korištenju, kupoprodajni ugovor i naknada štete) u parnici, nakon okončanja radnog spora.

7. Na ročištu od 4. jula 2001. godine apelant je povukao tužbu u radnom sporu, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje broj P-44/00-Rs o povlačenju tužbe iz radnog spora (radi poništenja rješenja o dodjeli stana).

8. Postupak je nastavljen po preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora o korištenju stana, kupoprodajnog ugovora i drugih akata kojima je omogućeno obnavljanje ugovora o korištenju stana, te naknadi štete. Trećetuženi je osporio tužbu i postavljeni zahtjev isticanjem prigovora nedostatka aktivne legitimacije, dok su prvotužena i drugotužena predložile da se postupak prekine iz razloga što se u vrijeme davanja odgovora (29. augusta 2002. godine) očekivala revizija svih akata i ugovora kojima je omogućeno obnavljanje ugovora o korištenju stanova.

9. Rješenjem Općinskog suda broj P-167/01 od 27. novembra 2002. godine prekinut je parnični postupak o apelantovoj tužbi i odlučeno da će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak revizije kontrole obnovljenih ili zaključenih ugovora od 1. aprila 1992. godine, ili kad sud ustanovi da ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka.

10. Apelant je podneskom od 5. augusta 2003. godine predložio nastavak prekinutog postupka.

11. Općinski sud je povodom apelantovog prijedloga donio Rješenje broj 28 0 P 003754 03 P od 4. marta 2011. godine kojim je odlučeno da se nastavi parnični postupak, te je u skladu s odredbom člana 454. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zakazano pripremno ročište.

12. Na pripremnom ročištu 6. decembra 2011. godine apelant je povukao tužbu u odnosu na prvotuženu i preinačio tužbeni zahtjev. Odustao je od dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete na ime pretrpljenog fizičkog bola i na ime zakupnine stana.

Osporene presude

13. Preinačenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da mu drugotužena i trećetuženi naknade štetu za narušeni ugled u iznosu od 5.000,00 KM, da se poništi kupoprodajni ugovor za predmetni stan zaključen između trećetuženog kao kupca i prvotužene kao prodavca kao nezakonit, da se izvrši brisanje prava vlasništva na predmetnom stanu u knjizi položenih ugovora, da se tužba smatra zahtjevom za kupovinu stana koja će u cijelosti nadomjestiti ugovor o kupovini predmetnog stana s popustom tako da kupoprodajna cijena iznosi 13.754,93 KM za plaćanje gotovinom, odnosno 17.193,66 KM za plaćanje certifikatima, da se plaćanje izvrši po izboru apelanta kao kupca i da se trećetuženom i četvrtotuženoj naloži da apelantu predaju stan oslobođen od lica i stvari, ili da mu tuženi isplate iznos od 67.000,00 KM, koliko po apelantovoj tvrdnji iznosi tržišna cijena stana koji odgovara karakteristikama stana koji je predmet tužbe.

14. Općinski sud je Presudom broj 28 0 P 003754 03 P od 7. novembra 2012. godine apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Nakon analize i ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog narušenog ugleda u vezi s dodjelom predmetnog stana trećetuženom nije osnovan. Naime, iz pismene dokumentacije u vezi sa postupkom otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana iz 1989. godine utvrđeno je da je konačnom Presudom Vrhovnog suda BiH broj Rev-653/90 od 19. decembra 1991. godine usvojen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana koji je prvotužena dodijelila Radoljubu Jakovljeviću, da je zatim dozvoljeno izvršenje i da je predmetni stan kao kadrovski 29. septembra 1989. godine dodijeljen apelantu. Zatim je utvrđeno da je predmetni stan tokom rata (1992-1995) bio napušten i da je prvotužena od nadležnog općinskog organa tražila da joj dodijeli na privremeno korištenje predmetni stan radi dodjele tog stana kao kadrovskog trećetuženom. Drugotužena je 13. novembra 1996. godine predmetni stan vratila prvotuženoj kao vlasniku, a prvotužena je taj stan dodijelila trećetuženom koji je potom navedeni stan i otkupio. U pogledu neosnovanosti zahtjeva za poništenje zaključenog ugovora o korištenju stana, kupoprodaje, brisanja vlasništva iz knjige položenih ugovora i naknade štete zbog narušenog ugleda, Općinski sud je naveo sljedeće: da je apelant 29. oktobra 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana pri čemu je naglasio da, osim rješenja o dodjeli, nema zaključen ugovor o korištenju stana, da se u predmetni stan nije uselio iz razloga što je stan bio proglašen napuštenim, da se zatim u stan, dok je bio u statusu napuštenog, uselio trećetuženi, da je apelant zatražio dodjelu drugog kadrovskog stana i da mu je Upravni odbor prvotužene 26. juna 1997. godine dodijelio drugi stan iz kojeg se, zbog izmjena zakonskih odredbi u toj oblasti, morao iseliti. Imajući u vidu da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana a da je prethodno od prvotužene dobio na korištenje drugi kadrovski stan iz kog se iselio, Općinski sud je naveo da je u odredbi člana 218. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja apelantovog zahtjeva propisano da stranka ima pravo žalbe ukoliko nadležni organ u roku od dva mjeseca ne donese odluku o njenom zahtjevu. Stoga je zaključeno da je apelant kao stranka u upravnom postupku propustio iskoristiti pravo žalbe a kod prvotužene kao davaoca predmetnog stana na korištenje nije prigovarao na odluku i rješenje o dodjeli stana. Stoga je zaključeno da takvim radnjama tuženih ni u kom slučaju nije mogao biti narušen apelantov ugled, niti je apelant u postupku dokazao u čemu se ogleda narušavanje njegovog ugleda u situaciji kada je trećetuženi rješavao svoje stambeno pitanje.

15. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, Općinski sud je naveo da je on neosnovan iz razloga što su trećetuženi i četvrtotužena otkup predmetnog stana izvršili u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je trećetuženi na tom stanu stekao svojstvo nosioca a četvrtotužena svojstvo sunosioca stanarskog prava, da je zaključeni ugovor dostavljen nadležnom pravobranilaštvu na potvrdu i tek zatim izvršen upis prava vlasništva u knjigu položenih ugovora. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelant na predmetnom stanu nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava jer nakon rješenja o dodjeli stana iz 1989. godine nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti se u predmetni stan uselio, pa je stoga zaključeno da apelant nema pravni interes da utvrđuje da je ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana zaključen između prvotužene i trećetuženog ništav pravni posao. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da zbog nedostatka apelantovog pravnog interesa nije osnovan ni njegov zahtjev da se briše upis prava vlasništva po kupoprodajnom ugovoru iz knjige položenih ugovora i da se tužba smatra kao njegov zahtjev za kupovinu predmetnog stana.

16. Kantonalni sud je Presudom broj 28 0 P 003754 13 Gž od 12. aprila 2013. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i to samo u dijelu odluke o troškovima postupka na način što su troškovi umanjeni za određeni iznos, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da su neprihvatljivi žalbeni prigovori prema kojima je sud pogrešno primijenio odredbu iz člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da apelant nema pravni interes da utvrđuje ništavost ugovora o kupoprodaji stana na kom postoji stanarsko pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nedostatak apelantovog pravnog interesa za utvrđenje činjenica iz tužbenog zahtjeva prvostepeni sud utvrdio predloženim i izvedenim dokazima, prije svega zato što apelant, kako proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, nije dokazao da je, u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo, već je u postupku samo dokazao da je imao zakonit osnov za useljenje (rješenje o dodjeli stana), što nije dovoljno da bi stekao stanarsko pravo. Iz izvedenih dokaza nadalje proizlazi da se trećetuženi sa četvrtotuženom (suprugom) uselio u predmetni stan temeljem rješenja o dodjeli i ugovora o korištenju stana, pri čemu apelant nije dokazao da je kao zaposlenik prvotuženog tražio useljenje u predmetni stan nakon što ga je napustilo lice kojem je pravosnažnom presudom otkazan ugovor o korištenju stana (1989. godine) a prije dodjele trećetuženom. Također, kako je dalje navedeno, apelant nije dokazao ni to da je kao zaposlenik prvotuženog tražio poništenje rješenja o dodjeli stana trećetuženom, na način i u rokovima kako je bilo predviđeno relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme dodjele.

17. U takvoj činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje proizlazi da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i da nije tražio poništenje rješenja o dodjeli predmetnog stana trećetuženom od prvotuženog, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije aktivno legitimiran i nema pravni interes (opravdan) da traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana koji je trećetuženi zaključio s prvotuženom 7. decembra 1999. godine u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Suprotno žalbenim navodima, apelant u postupku nije dokazao da je na predmetnom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. ZSO, niti da je ugovorna strana iz ugovora čije poništenje traži, tako da uslijed nedostatka pravnog interesa nije aktivno legitimiran da traži: utvrđenje ništavosti ugovora, brisanje prava vlasništva, pravo da se predmetna tužba smatra njegovim zahtjevom za kupovinu stana, kao ni pravo da mu se predmetni stan preda u posjed, te da mu se naknadi šteta za narušeni ugled. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP jer je savjesno i brižljivo ocijenio sve relevantne dokaze, pa je na osnovu slobodne ocjene svih dokaza pojedinačno i međusobno utvrdio sve relevantne činjenice na osnovu kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

18. Vrhovni sud je Presudom broj 28 0 P 003754 13 Rev od 14. novembra 2013. godine apelantovu reviziju odbio. Ispitujući pobijanu drugostepenu presudu u smislu odredbe člana 241. ZPP, Vrhovni sud je ocijenio da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na čiju primjenu taj sud pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi je obrazloženo da su neprihvatljivi apelantovi revizioni navodi prema kojima nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze. Nasuprot tim tvrdnjama, prvostepeni sud je izvršio analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza i po slobodnom uvjerenju odlučio o dokazanosti i nedokazanosti određenih činjenica, prije svega da je apelant imao samo zakoniti osnov za useljenje u predmetni stan i da tokom postupka nije dokazao da je na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo, budući da se u taj stan nikada nije uselio, niti je zaključio ugovor o korištenju stana. U takvoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, apelant se ne može pozivati na ništavost ugovora, niti za to ima opravdan pravni interes, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi. S obzirom na to da je, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije u pogledu utvrđenja ništavosti ugovora kojeg su zaključili prvotuženi kao podavac i trećetuženi kao kupac, nemaju osnova ni ostali apelantovi zahtjevi iz tužbe koji su vezani za prethodni, pa je stoga pravilno odlučenje nižestepenih sudova prema kojima je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment ovog prava, kao i pravo na dom i imovinu koja su garantirana članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, istakao je da je stav sudova izražen u osporenim presudama prema kojima nije imao pravni interes a stoga ni aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe potpuno pogrešan. Apelant je naveo da zaista nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, ali krivicom tuženih, a ne svojom, da su mu poznate relevantne odredbe ZSO prema kojima je za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava na stanu potrebno ispunjenje tri kumulativna uvjeta od kojih on ispunjava prvi, i to valjan pravni osnov za useljenje (rješenje o dodjeli stana) dok preostala dva – useljenje u stan na temelju valjanog pravnog osnova i zaključen ugovor o korištenju stana ne ispunjava. Međutim, smatra da je u postupku dokazao da trećetuženi, također, nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu jer je ispunio dva uvjeta (useljenje i ugovor o korištenju) dok prvi uvjet, dakle valjan pravni osnov, nije ispunio iz čega proizlazi da ni on nije mogao steći takvo svojstvo na predmetnom stanu. Osim toga, apelant je ukazao da sporni ugovor o kupoprodaji nije imao dopušten pravni osnov i da su stoga sudovi na sve tri instance povrijedili, između ostalog, i odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Smatra da su u konkretnom postupku grubo povrijeđene odredbe materijalnog prava proizvoljnim tumačenjem sudova koji su donijeli osporene presude na što je ukazivao u žalbenom i revizionom postupku, a o tim njegovim navodima u osporenim odlukama nije odgovoreno. Nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji povreda prava na dom i imovinu.

20. Apelant je, osim toga, ukazao na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali u apelaciji ni te navode nije posebno obrazlagao.

21. Ukazao je da je postupak u konkretnoj parnici trajao više od 13 godina i da mu je zbog prekomjerne dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana i da u postupku iz kog su proizašle osporene presude nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

23. Kantonalni sud navode iz apelacije smatra neosnovanim i u svemu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje presude u kojoj su razmotreni svi apelantovi žalbeni prigovori u sjednici vijeća, nakon čega je donesena pravilna i zakonita odluka. Predloženo je da se apelacija odbije.

24. Prvotužena je ostala kod ranije iznesenih navoda datih pred redovnim sudovima povodom konkretne pravne stvari.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 196.

Postupak se prekida:

[...] 6) kad je to drugim zakonom određeno.

Član 197.

Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12);

[...] Član 198.

Prekid postupka uzrokuje to da prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji. Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku. Parnične radnje sto ih je jedna stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno djelovanje. Njihovo djelovanje počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

Član 199.

[...] Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 197. stavu 1. tački 1. i stavu 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka, rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se prema odredbama člana 132. ovog zakona.

26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 54.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 3. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud će opozvati svoje rješenje o određivanju ročišta i o tome obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu u skladu sa odredbama ovog zakona.

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava, sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu sprovesti sve radnje koje bi po odredbama ovog zakona bio dužan sprovesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imaće, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, po odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

Sud će upozoriti stranke u postupku da poslije održavanja ročišta iz stava 3. ovog člana neće moći preduzimati radnje za koje je odredbama ovog zakona predviđeno da se mogu preduzeti najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta.

27. Zakon o stambenim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavljaju punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 28 0 P 003754 13 Rev od 14. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2013. godine a apelacija je podnesena 6. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), f), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da ni odluka u njegovom predmetu nije donesena u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) U odnosu na apelacione navode u vezi sa osporenom presudom

35. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i stoga pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući u granicama apelantovog opredijeljenog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana, naknade štete za narušeni ugled, brisanja prava vlasništva na predmetnom stanu, donio presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cjelini zbog nedostatka (apelantovog) pravnog interesa za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora iz kog proizlazi i nedostatak pravnog interesa za utvrđenje svih ostalih apelantovih zahtjeva. Općinski sud je pri tome u obrazloženju svoje odluke, koja je potvrđena nakon žalbenog (osim u dijelu troškova postupka) i revizionog postupka, naveo detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, imajući u vidu apelantove žalbene i revizione prigovore, kojima je ukazano na nezakonitost prvostepene presude a stoga i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje proizlazi da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i da nije tražio poništenje rješenja o dodjeli predmetnog stana trećetuženom od prvotuženog nije aktivno legitimiran i nema pravni interes (opravdan) da traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana (koji je trećetuženi zaključio s prvotuženom 7. decembra 1999. godine) u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Suprotno žalbenim navodima, kako je obrazloženo, apelant u postupku nije dokazao da je na predmetnom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. ZSO pa uslijed nedostatka pravnog interesa, nije aktivno legitimiran da traži: utvrđenje ništavosti ugovora, brisanje prava vlasništva, pravo da se predmetna tužba smatra njegovim zahtjevom za kupovinu stana, kao ni pravo da mu se predmetni stan preda u posjed, te da mu se naknadi šteta za narušeni ugled. Pri tome Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude, ukazao na nedostatak apelantovog pravnog interesa a stoga i nedostatak aktivne legitimacije u konkretnom slučaju, jer iz činjenične osnove proizlazi da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 11. ZSO, te da nikada na predmetnom stanu nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava.

37. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu odgovorili na bitne žalbene i revizione navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega postojanje pravnog interesa iz člana 54. ZPP i aktivne legitimacije, te su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene presude redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) U odnosu na apelacione navode u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku

39. Apelant nadalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak pokrenut u augustu 2000. godine.

a) Relevantni principi

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i dr. protiv tuženih (četiri) u augustu 2000. godine pred Općinskim sudom, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda u novembru 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao nešto duže od 13 godina, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelant prema tuženim istakao više tužbenih zahtjeva proisteklih iz osnovnog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i ugovora o korištenju tog stana, pa iz tih okolnosti (više tuženih i više tužbenih zahtjeva, što objektivno može utjecati na dužinu postupka) proizlazi da se radi o relativno složenom postupku i da je on za apelanta nesporno bio značajan.

44. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je pri usvajanju prijedloga drugotužene iz augusta 2002. godine da se postupak prekine zbog revizije akata kojima je omogućeno obnavljanje ugovora o korištenju stanova, Općinski sud donio rješenje 27. novembra 2002. godine kojim je postupak prekinut i odlučeno da će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak revizije ili kad sud ustanovi da ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka. Iako je apelant pismenim podneskom od 5. augusta 2003. godine zatražio nastavak prekinutog postupka, Općinski sud je o njegovom prijedlogu odlučio rješenjem o nastavku postupka tek u martu 2011. godine, pri čemu je pripremno ročište zakazano za decembar iste godine a prvostepena presuda donesena godinu dana nakon toga, u decembru 2012. godine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u rješenju o nastavku postupka (2011. godine) nije navedeno koji je od prethodno navedenih uvjeta koji su bili osnov za prekid postupka nastupio, okončanje postupka revizije ili pak procjena suda da se ne čeka završetak tog postupka, jer je u takvom statusu – prekidu postupka predmet bio punih sedam godina, a u obrazloženju presude nije navedeno zbog čega. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud svoje odluke o žalbi i reviziji donijeli u toku 2013. godine, konkretno u martu i novembru, kada je postupak o apelantovoj tužbi okončan.

45. Uzimajući u obzir sve navedeno, imajući pri tome u vidu da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o složenom predmetu zbog isticanja više tužbenih zahtjeva u jednom zahtjevu, kao i broja tuženih (četiri), Ustavni sud smatra, iako su Kantonalni sud (u žalbenom postupku) i Vrhovni sud (u revizionom postupku) postupali u primjerenim rokovima, da posmatrajući postupak u cjelini ne postoje razlozi, niti je Općinski sud takve razloge izbjegavanjem davanja odgovora na apelaciju uopće ponudio, koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u trajanju dužem od 13 godina. Pri tome je Ustavni sud, u kontekstu doprinosa sudova, imao u vidu da su Kantonalni sud i Vrhovni sud postupali u primjerenim rokovima, budući da su svoje odluke o pravnim lijekovima donijeli u kratkom roku (po četiri mjeseca). Imajući, međutim, u vidu trajanje postupka u cjelini, proizlazi da je doprinos Općinskog suda, kod kog je predmet na rješavanju bio 12 godina, od čega više od sedam godina u prekidu, najveći. Pri tome Ustavni sud je imao u vidu da je apelant tužbeni zahtjev, između ostalog, utemeljio na materijalnim dokazima koje je trećetuženi osporio isticanjem prigovora nedostatka aktivne legitimacije, koji je osporenim odlukama, pored nedostatka pravnog interesa, ocijenjen osnovanim i stoga tužbeni zahtjev odbijen tek po proteku 13 godina raspravljanja o tužbi.

46. Imajući u vidu da je predmet od ukupno 13 godina bio na rješavanju pred Općinskim sudom 12 godina, koji snosi najveću odgovornost za prekomjernu dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršen zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao 13 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnog Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

49. U pogledu navoda apelacije o pravu na dom i imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovih prava, apelant nije nijednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju ovih prava.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak radi utvrđenja ništavosti na tri sudske instance trajao više od 13 godina, pri čemu je Općinski sud odlučujuće doprinio dužini predmetnog postupka, jer je o apelantovom zahtjevu odluku donio po proteku 12 godina od kojih je predmet sedam godina bio u prekidu bez obrazloženja zbog čega.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoj zaključak u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pravnog interesa a stoga i nedostatka aktivne legitimacije dali jasna i detaljna obrazloženja, kao i zbog toga što u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, ili kod primjene materijalnog prava

52. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koja su u okolnostima konkretnog slučaja dovedena u kontekst činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, pa Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju ovih prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-608/14 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio