Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/14 (Đ. B. i D. L. iz Donjeg Broca,Z. P. iz Beograda)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ništavost
  • Testament
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-43/14, rješavajući apelaciju Đurađa Božića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa Božića, Dušanke Lukić i Zorana Perića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003455 12 Rev od 17. septembra 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003455 12 Gž 2 od 29. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003455 11 P 2 od 19. oktobra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurađ Božić i Dušanka Lukić iz Donjeg Broca, kod Bijeljine, te Zoran Perić iz Beograda, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelant), koje zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnijeli su 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003455 12 Rev od 17. septembra 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003455 12 Gž 2 od 29. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 003455 11 P 2 od 19. oktobra 2011. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003455 11 P 2 od 19. oktobra 2011. godine je utvrđeno da je pravno ništav testament sačinjen po ostavitelju, sada pokojnom, M.B. iz Donjeg Broca, ocu parničnih stranaka, dana 12. maja 1986. godine pred svjedocima S.P. i D.K., po kome je ostavitelj svu svoju imovinu ostavio tuženom, tj. prvoapelantu i sada umrlom, svome sinu, V.B., a što su apelanti dužni priznati i trpjeti.

3. U toku postupka je utvrđeno da je predmetnim testamentom testator M.B. raspolagao svojom imovinom za slučaj njegove smrti i da je tekst testamenta pisan mehaničkom mašinom latiničnim pismom dok su se testator i testamentarni svjedoci potpisali ćiriličnim pismom. Nadalje, utvrđeno je da je testator M.B. umro 10. juna 1986. godine u Donjem Brocu, da su na ostavinsku raspravu, iza umrlog M.B., 22. jula 1986. godine kod Osnovnog suda koja je vođena pred sutkinjom Nerminom Kamber, pristupili J.B., V.B. i prvoapelant, a za tužitelja D.B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je pristupio punomoćnik Miloš Milošević, advokat iz Bijeljine, dok na raspravu nisu pristupili uredno obavješteni drugoapelantica i trećeapelant, te je tada V.B. priložio predmetni testament koji je pročitan pred prisutnim učesnicima, a tužitelj je osporio taj testament i zapisnik sa tog ročišta nije potpisala postupajuća sutkinja Nermina Kamber. Također, utvrđeno je da je Osnovni sud rješenjem od 8. aprila 1991. godine prekinuo ostavinski postupak u ovoj pravnoj stvari i na parnicu uputio tužitelja protiv ostalih učesnika da tužbom dokaže nepunovažnost testamenta ostavivši mu rok od 30 dana po pravosnažnosti istog rješenja uz uputu da će u protivnom postupak nastaviti i zaostavštinu raspraviti kao da nije bilo nikakvih primjedbi. Najzad, utvrđeno je da je to rješenje postalo pravosnažno 16. oktobra 1992. godine, a 14. novembra 2005. godine u parničnom predmetu kod Osnovnog suda je konstatovano da se tužba tužitelja odbacuje kao neuredna.

4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da ostavinski sud nije proglasio testament iza umrlog M.B. kao testatora dana 22. jula 1986. godine u navedenom predmetu, a iz razloga što postupajuća sutkinja u tom ostavinskom predmetu Nermina Kamber nije potpisala raspravni zapisnik a konstitutivni elemenat za proglašenje testamenta ostavitelja u smislu člana 197. Zakona o nasljeđivanju je potpis postupajućeg sudije na zapisniku sa ročišta u ostavinskom predmetu. Shodno tome, utvrđeno je da ni prekluzivni rok za poništenje testamenta iz člana 80. stav 1. navedenog zakona, nije počeo da teče, a tom odredbom je propisano da poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo lice koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za testament, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta. Nadalje, utvrđeno je da je u stavu 2. istog člana propisano da rok od jedne godine ne može da počne da teče prije proglašenja testamenta. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da proizilazi da je tužba blagovremena. Osim toga, utvrđeno je kao nesporno da je svjedok testamenta S.P. sestrić testatora što proizilazi iz izvoda matične knjige rođenih koji se nalaze u spisu te isti kao takav nije mogao biti svjedok testamenta pred svjedocima pa je zaključeno da je predmetni testament zbog toga ništav i usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 003455 12 Gž 2 od 29. februara 2012. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena je presuda Osnovnog suda broj 80 0 P 003455 11 P 2 od 19. oktobra 2011. godine. U obrazloženju presude je utvrđeno da neosnovano žalba ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio razloge i činjenice koje su iznijeli apelanti a koji se odnose na neblagovremenost predmetne tužbe i na prekluzivne rokove na istu. Naime, Okružni sud je konstatovao da se to ne može prihvatiti jer je pravilno prvostepeni sud zaključio da predmetni testament nije ni proglašen zbog nedostatka potpisa sutkinje Nermine Kamber na zapisniku sa rasprave na kojoj je trebalo da bude proglašen testament pa kako testament nije proglašen, a prekluzivni rokovi iz člana 80. pomenutog zakona ne mogu da teku prije proglašenja testamenta proizilazi da isti nisu ni počeli da teku pa zbog toga tužba ne može biti neblagovremena. Nadalje, Okružni sud je naveo da činjenica da je tužitelj pobijao rješenje kojim je upućen na parnicu za dokazivanje nepunovažnosti predmetnog testamenta i da je njegova žalba na to rješenje odbijena nema takav karakter da predmetnom testamentu daje punovažnost, jer pravosnažnost odluke ostavinskog suda prema članu 232. stav 5. predmetnog zakona ne sprečava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica. Također, utvrđeno je da činjenica da je tužitelj jednom pokrenuo parnični postupak i da je njegova tužba odbačena ne znači da on nije mogao ponovo podnijeti tužbu za poništenje testamenta jer odbacivanjem tužbe se meritorno ne rješava pitanje važnosti toga testamenta i ne radi se o presuđenoj stvari. Isto tako, utvrđeno je da zapisnik na kome je trebalo da bude proglašen testament a koji ne sadrži potpis postupajućeg sudije se može cijeniti i od strane prvostepenog i od strane drugostepenog parničnog suda jer se tu ne radi ni o kakvoj pravosnažnoj odluci. Osim toga, utvrđeno je da ni prvostepeni, ni drugostepeni sud ne tvrde da je u konkretnom slučaju došlo ni do prekida ni do zastoja prekluzivnog roka jer prekluzivni rok nije u konkretnom slučaju ni počeo da teče pa nije ni prekinut niti je došlo do njegovog zastoja.

6. Protiv navedene presude Okružnog suda broj 80 0 P 003455 12 Gž 2 od 29. februara 2012. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 80 0 P 003455 12 Rev od 17. septembra 2013. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da pravilnim tumačenjem odredaba člana 197. pomenutog zakona jasno proizilazi, da je proglašenje testamenta strogo formalna procesna radnja sudije koja se obavlja obavezno na ročištu u prisustvu dvaju punoljetnih građana, shodno odredbama člana 196. tog zakona, s tim, da toj procesnoj radnji mogu prisustvovati nasljednici, zapisničari i druge zainteresovane osobe. Dakle, utvrđeno je da to jednako znači, da neformalno proglašenje testamenta, koje obavi osoba koja nije ovlaštena da proglasi testament, nema značenja proglašenja testamenta i takvo proglašenje testamenta smatra se nepostojećim. U vezi s tim, a kod činjenice da zapisnik od 22. jula 1986. godine, na kojem je pročitan predmetni testament, nije potpisao sudija, niti je na tom testamentu stavljena potvrda o njegovom proglašenju sa naznačenjem datuma proglašenja, Vrhovni sud je našao da je pravilan zaključak redovnih sudova, da predmetni testament nije ni proglašen, shodno odredbama člana 197. navedenog zakona. Nadalje, kako predmetni testament nije proglašen, utvrđeno je da se neosnovanim ukazuju revizioni prigovori, da je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti predmetnog testamenta, iz tužbe podnesene prvostepenom sudu 24. septembra 2007. godine, zastario. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da budući da nije sporno da je jedan od dva svjedoka, koji su se potpisali na predmetnom testamentu, kao pismenom testamentu pred svjedocima, u smislu odredaba člana 67. predmetnog zakona, i to svjedok, S.P., sestrić testatora, M.B., odnosno sin njegove sestre, P.P., to su redovni sudovi pravilno konstatovali da tužitelj može sa uspjehom isticati predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na apelante, s pozivom na pomenute odredbe navedenog zakona.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi Zakona o nasljeđivanju. Naime, apelanti navode da su im redovni sudovi svojim postupcima u osporenim presudama povrijedili pravo na jednakost i jednaku zakonsku zaštitu, jer su redovni sudovi svojim pristrasnim odlukama i pogrešnim tumačenjem pomenutog zakona i povredom načela dispozicije stranaka, faktički stavili van snage ostavinsko rješenje koje je pravosnažno i izvršili poništenje testamenta iako je protekao prekluzivni rok za pobijanje predmetnog pravnog posla. U suštini, apelanti smatraju da se radi o prekluzivnom roku materijalnog prava u konkretnom slučaju, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno odbili njihovu žalbu i reviziju proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje i pravo nediskriminaciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno odbili žalbu i reviziju apelanata primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Osnovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da predmetni testament nije ni proglašen, pa kako testament nije proglašen, a prekluzivni rokovi iz člana 80. pomenutog zakona ne mogu da teku prije proglašenja testamenta proizilazi da isti nisu ni počeli da teku, pa zbog toga tužba ne može biti neblagovremena. Isto tako, Okružni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da to što je tužitelj jednom pokrenuo parnični postupak i što je njegova tužba odbačena ne znači da on nije mogao ponovo podnijeti tužbu za poništenje testamenta. Osim toga, Vrhovni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da je jedan od dva svjedoka, koji su se potpisali na predmetnom testamentu, bio sestrić testatora, te da je, prema tome, tužitelj mogao sa uspjehom isticati predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na apelante. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/14 (Đ. B. i D. L. iz Donjeg Broca,Z. P… | Sudska praksa | Aktio