Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1471/13 (G. R. iz Bijeljine, M. B. iz Ugljevika, V. A. iz Malog Zvornika – Republika Srbija i S. N. iz Lopara)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1471/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1471/13, rješavajući apelaciju Gospe Radovanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gospe Radovanović, Mare Bojić, Višnje Arsić i Stajke Nikić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002194 12 Rev od 13. februara 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Gospi Radovanović, Mari Bojić, Višnji Arsić i Stajki Nikić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.950,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gospe Radovanović, Mare Bojić, Višnje Arsić i Stajke Nikić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002194 12 Rev od 13. februara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Gospa Radovanović iz Bijeljine, Mara Bojić iz Ugljevika, Višnja Arsić iz Malog Zvornika – Republika Srbija i Stajka Nikić iz Lopara (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica, odnosno apelantice), koje zastupa Milorad Ž. Arsić, advokat iz Malog Zvornika – Republika Srbija, podnijele su 5. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002194 12 Rev od 13. februara 2013. godine. Apelantice su, koje zastupa Sejfudin T. Krnjić, advokat iz Tuzle, 27. aprila 2013. godine dostavile Ustavnom sudu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i ZP „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ - tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 29. februara do 11. marta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je dopisom od 14. juna 2016. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi na uvid spis predmeta broj 80 0 P 002194 10 P2. Osnovni sud je 23. juna 2016. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid traženi spis predmeta.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Prvoapelantica je 7. septembra 1999. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade štete nastale uslijed radnji tuženog na zemljištu pobliže opisanom u toj tužbi (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište).

7. Osnovni sud je u periodu od 13. oktobra 2000. godine do 20. aprila 2001. godine zakazao četiri ročišta u konkretnom predmetu (od čega su tri održana, a jedno je odloženo zbog odsutnosti postupajućeg sudije).

8. Podneskom od 8. juna 2001. godine drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica su se pridružile prvoapelanticinoj tužbi.

9. Nakon toga, u periodu od 15. juna 2001. godine do 15. jula 2003. godine, Osnovni sud je zakazao deset ročišta (od čega je održano osam ročišta, a dva su odložena, i to zbog promjene, odnosno odsutnosti sudije koji je postupao u konkretnom predmetu).

10. Poslije stupanja na snagu važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je u konkretnom predmetu 12. septembra 2003. godine održao pripremno ročište.

11. Osnovni sud je, zatim, održao ročište za glavnu raspravu 18. novembra 2003. godine, dok je ročište za glavnu raspravu zakazano za 4. februar 2004. godine odgodio za 8. april 2004. godine, jer vještak nije dostavio nalaz i mišljenje po rješenju tog suda o određivanju vještačenja od 23. januara 2004. godine.

12. Osnovni sud (sudija Jelena Marković) je na ročištu od 8. aprila 2004. godine donio Rješenje broj P-917/99 kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 97. stav 3. ZPP i konstatirao da su apelantice bile uredno obaviještene o danu i satu održavanja predmetnog ročišta na koje nisu pristupile, a da je tuženi predložio da sud tužbu smatra povučenom.

13. Apelantice su (posredstvom opunomoćenika Jovice Purića) 29. aprila 2004. godine protiv navedenog rješenja Osnovnog suda podnijele žalbu, a 7. maja 2004. godine Milorad Arsić (opunomoćenik trećeapelantice i četvrtoapelantice) podnio je protiv tog rješenja žalbu sa prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje.

14. Osnovni sud je Rješenjem broj P.917/99 od 22. oktobra 2004. godine odbacio kao neblagovremen prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje (od 7. maja 2004. godine), uz obrazloženje da je istekao subjektivni rok za podnošenje tog prijedloga propisan odredbom člana 329. stav 2. ZPP.

15. Trećeapelantica i četvrtoapelantica su (posredstvom opunomoćenika Milorada Arsića) 1. decembra 2004. godine podnijele žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 22. oktobra 2004. godine.

16. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-4/05 od 28. jula 2006. godine odbio žalbu koju su trećeapelantica i četvrtoapelantica podnijele protiv Rješenja Osnovnog suda broj P.917/99 od 22. oktobra 2004. godine, i to rješenje je potvrdio, dok je uvažio žalbu koju su apelantice podnijele protiv Rješenja broj P-917/99 od 8. aprila 2004. godine, te je to rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja, između ostalog, konstatirao da nalaz i mišljenje vještaka nisu bili dostavljeni sudu do održavanja ročišta za glavnu raspravu od 8. aprila 2004. godine, a da to ročište nije odloženo i ocijenio je da je u žalbi opravdano ukazano da apelantice nisu bile uredno obaviještene o predmetnom ročištu.

17. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-P-0-99-000 917 od 29. januara 2007. godine kojim je opozvao pripremno ročište i glavnu raspravu u konkretnom predmetu i naložio apelanticama da u određenom roku urede tužbu tako što će u njoj označiti koji novčani iznos potražuju na ime naknade štete i na ime čega traže naknadu štete, te je zakazao pripremno ročište za 9. mart 2007. godine. Apelantice su podnescima od 8. i 9. februara 2007. godine uredile tužbu.

18. Osnovni sud je nakon toga 9. marta 2007. godine održao pripremno ročište, a u periodu od 7. maja 2007. godine do 18. juna 2008. godine zakazao sedam ročišta za glavnu raspravu (od čega je održao četiri ročišta, dok je tri ročišta odložio, i to jedno ročište zbog bolesti sudije koji je postupao u predmetu, a dva uslijed preciziranja tužbenog zahtjeva apelantica). Glavna rasprava je zaključena 18. juna 2008. godine.

19. Osnovni sud (sudija Jelena Marković) je Presudom broj 80 0 P 002194 99 P od 18. jula 2008. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete „za uništene građevinske objekte, na ime naknade štete za uništene zasade, usjeve, kao i štete zbog nekorištenja zemljišta (zbog izmakle koristi) po godinama, sa [predmetnog] zemljišta, isplati sljedeće iznose: 1. [n]a ime porušenih objekata 25.483,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1992. godine pa do konačne isplate, 2. [n]a ime naknade štete za uništene zasade, usjeve, kao i štete zbog nekorištenja zemljišta (zbog izmakle koristi) po godinama“, i to od 1992. do 2007. godine u određenim novčanim iznosima za svaku godinu posebno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, što sve ukupno iznosi 390.294,00 KM, kao i da im isplati troškove postupka (sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude).

20. Iz obrazloženja navedene presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da iz navoda apelantica i njihovih iskaza kao parničnih stranaka proizlazi da su apelantice pretrpjele štetu koja je svoj definitivan i konačan oblik dobila u 1991. godini, odnosno da su apelantice 1991. godine saznale da su pretrpjele štetu na navedeni način i da je štetu prouzrokovao tuženi. Konstatirajući da je prvoapelantica tužbu za naknadu štete podnijela tek 7. oktobra 1999. godine a ostale apelantice 8. juna 2001. godine, Osnovni sud je zaključio da je njihov tužbeni zahtjev zastario u smislu odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, konstatirao je da je tužbeni zahtjev drugoapelantice, trećeapelantice i četvrtoapelantice zastario i u smislu odredbe člana 376. stav 3. ZOO.

21. Apelantice su 18. augusta 2008. godine podnijele žalbu protiv presude Osnovnog suda.

22. Spis predmeta je dostavljen Okružnom sudu 14. novembra 2008. godine.

23. Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 P 002194 08 Gž od 7. juna 2010. godine uvažio žalbu apelantica, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

24. U obrazloženju rješenja Okružni sud je konstatirao da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio početak roka zastarjelosti i da u vezi sa tim nije ocijenio Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Bijeljina (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 04-473-5/95 od 25. decembra 1998. godine. Okružni sud je ocijenio da podnošenje žalbe apelantica protiv Rješenja Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Ugljevik (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 06/2-473-17/89 od 30. septembra 1991. godine ima pravni značaj procesne radnje preduzete protiv tuženog pred nadležnim organom radi ostvarivanja potraživanja i ima kao posljedicu prekid roka zastarjelosti u smislu člana 388. ZOO. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se kao dan od kojeg počinje da teče rok zastarjelosti predviđen članom 376. ZOO uzima dan kada su apelantice primile navedeno rješenje Republičke uprave od 25. decembra 1998. godine, te da su, shodno tome, tužbe blagovremeno podnesene i da nije nastupila zastarjelost potraživanja.

25. U ponovnom postupku Osnovni sud je u periodu od 23. novembra 2010. godine do 6. aprila 2011. godine zakazao četiri pripremna ročišta (od čega je jedno ročište odloženo na prijedlog opunomoćenika apelantica koji je imao ročište u drugom predmetu), dok je ročišta za glavnu raspravu održao 14. juna 2011. godine i 12. oktobra 2011. godine, kada je glavna rasprava i zaključena.

26. Nakon toga Osnovni sud (sudija Jelena Marković) je donio Presudu broj 80 0 P 002194 10 P 2 od 11. novembra 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete „za uništene građevinske objekte, na ime naknade štete za uništene zasade, usjeve, kao i štete zbog nekorištenja zemljišta (zbog izmakle koristi) po godinama, sa [predmetnog] zemljišta, isplati sljedeće iznose: 1. [n]a ime porušenih objekata 25.483,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1992. godine pa do konačne isplate, 2. [n]a ime naknade štete zbog uništenih zasada i zbog nekorištenja zemljišta (zbog izmakle koristi) po godinama“, i to od 1992. do 2010. godine u određenim novčanim iznosima za svaku godinu posebno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude), što ukupno iznosi 480.307,06 KM.

27. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je utvrdio kako je predmetno zemljište apelanticama, sa dijelovima od po ¼, poklonila njihova majka M.C. Ugovorom o poklonu koji je ovjeren kod tog suda broj Ov-3576/87 od 5. novembra 1987. godine. Dalje, utvrdio je da je Rješenjem Uprave broj 06/2-473-1773-17/89 od 20. jula 1990. godine određeno da se vrši eksproprijacija predmetnog zemljišta u korist tužene, te da je odlučujući povodom žalbi koje su apelantice podnijele protiv tog rješenja, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove BiH donijela Rješenje broj Ut/II-04- 473-410/90 od 8. januara 1991. godine kojim je navedeno prvostepeno rješenje poništeno, a da je novim Rješenjem Uprave broj 06/2-473-17/89 od 30. septembra 1991. godine odbijen prijedlog tuženog za eksproprijaciju predmetnog zemljišta zbog toga što tuženi nije osigurao novčana sredstva deponirana kod SDK kao naknadu za predmetno zemljište. Pored toga, utvrdio je da je, odlučujući povodom žalbi koje su apelantice podnijele protiv tog rješenja, Republička uprava donijela Rješenje broj 04-473-5/95 od 25. decembra 1998. godine kojim je to prvostepeno rješenje potvrđeno, a da u upravnom spisu nema dostavnica kao dokaza da su apelantice zaprimile rješenje od 25. decembra 1998. godine. Osnovni sud je, dalje, između ostalog, konstatirao da iz pismenog nalaza vještaka poljoprivredne struke Šemsudina Imamovića (datog u upravnom postupku) od 4. decembra 1991. godine proizlazi da je četiri do pet dunuma predmetnog zemljišta apelantica oštećeno radovima tuženog na površinskom kopu za vađenje uglja, a da iz pismenog nalaza vještaka građevinske struke Dragoslava Lukića iz decembra 1991. godine, između ostalog, proizlazi da je zbog radova tuženog na površinskom kopu za vađenje uglja izazvano klizište, uslijed kojeg je došlo do rušenja građevinskog objekta apelantica. Također, konstatirao je da iz pismenih nalaza i mišljenja i iskaza vještaka, geologa Jovana Olujića proizlazi da taj vještak smatra da je u značajnoj mjeri došlo do degradacije zemljišta apelantica u jednom dijelu uslijed klizišta koje je aktivirano radovima tuženog na površinskom kopu za vađenje uglja u Bogutovom Selu, zv. sjeverni revir, te uslijed samozapaljenja uglja u površinskom dijelu zemljišta koje je izazvano naznačenim radovima tuženog. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je prilikom uviđaja na licu mjesta sa vještakom geometrom Cvikom Vukovićem identificirao predmetno zemljište, te da je na osnovu uvida u spis tog vještaka od 13. septembra 1991. godine i iskaza tog vještaka utvrdio da je tuženi sa svojim kopom za vađenje uglja djelimično ušao u predmetno zemljište apelantica u površini od oko 300 m², da dio predmetnog zemljišta, površine 6.000 m², nije pod klizištem, a da je preostali dio zemljišta pod većim ili manjim klizištem i da je taj dio zemljišta degradiran tako da se ne može obrađivati.

28. Međutim, ocijenivši da iz navoda apelantica i njihovih iskaza koje su dale kao parnične stranke proizlazi da su one pretrpjele štetu koja je svoj definitivan i konačan oblik dobila u 1991. godini, te da su u toku 1991. godine saznale da su pretrpjele tu štetu i da je štetu prouzrokovao tuženi, kao i imajući u vidu da je prvoapelantica tužbu za naknadu štete podnijela 7. septembra 1999. godine, a ostale apelantice 8. juna 2001. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica zastario, jer su tužbu za naknadu štete podnijele po isteku zastarnog roka od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da je u odnosu na drugoapelanticu, trećeapelanticu i četvrtoapelanticu tužbeni zahtjev za naknadu štete zastario i u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Pri tome Osnovni sud je imao u vidu da je Okružni sud u svom rješenju od 7. juna 2010. godine, kojim je ukinuo raniju presudu Osnovnog suda od 18. jula 2008. godine, zauzeo stav da potraživanje apelantica nije zastarjelo zbog toga što je zastarni rok iz člana 376. stav 1. ZOO počeo teći kada su apelantice zaprimile Rješenje Republičke uprave broj 04- 473-5/95 od 25. decembra 1998. godine. Međutim, uzimajući u obzir da je Rješenjem Uprave broj 06/2-473-17/89 od 30. septembra 1991. godine odbijen prijedlog tuženog za potpunu eksproprijaciju predmetnog zemljišta i da je Rješenjem Republičke uprave broj 04-473-5/95 od 25. decembra 1998. godine odbijena žalba koju su apelantice podnijele protiv tog rješenja, kao i da nema dokaza da je organ Uprave uveo tuženog u posjed predmetnog zemljišta, Osnovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je taj postupak prekinuo zastarni rok za naknadu štete. Pored toga, ukazao je da, ako bi se i pretpostavilo da zahtjev apelantica za naknadu štete nije zastario i da je tuženi učinio štetu kako apelantice prikazuju, te da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, onda bi apelantice, u skladu sa odredbama člana 185. st. 1, 2, i 3. ZOO i stavom sudske prakse, imale pravo na naknadu u novcu kojim se može pribaviti drugo odgovarajuće zemljište. Međutim, Osnovni sud je istakao da su apelantice to propustile da traže u predmetnoj parnici upravo zato što je njihov interes bio da traže izgubljenu dobit za mnogobrojne godine nakon što je šteta dobila konačan oblik 1992. godine. Također, istakao je da je „teško prihvatiti“ da su apelantice mogle ostvariti prihode sa predmetnog zemljišta u naznačenim godinama jer nisu dostavile dokaze da bi se bavile gajenjem jagoda i djeteline lucerke.

29. Apelantice su 9. decembra 2011. godine podnijele žalbu protiv presude Osnovnog suda, dok je tuženi 26. decembra 2011. godine podnio odgovor na žalbu.

30. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 002194 12 Gž 2 od 29. maja 2012. godine uvažio žalbe apelantica i preinačio navedenu presudu Osnovnog suda tako što je obavezao tuženog da apelanticama „na ime naknade štete za uništene građevinske objekte, na ime naknade štete za uništene zasade, usjeve, kao i štete zbog nekorištenja zemljišta (zbog izmakle koristi) po godinama, sa [predmetnog] zemljišta isplati sljedeće iznose: 1. [n]a ime porušenih objekata 16.708,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1992. godine pa do konačne isplate, 2. [n]a ime naknade štete zbog uništenih zasada i zbog nekorištenja zemljišta (zbog izmakle koristi) po godinama”, i to od 1992. do 2010. godine određene novčane iznose za svaku godinu posebno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (sve kako je to pobliže navedeno u stavu I izreke presude), što ukupno iznosi 474.149,06 KM, kao i da apelanticama naknadi troškove parničnog postupka (sve kako je to pobliže navedeno u st. II, III, IV izreke presude).

31. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da je pogrešan zaključak Osnovnog suda da je u konkretnom slučaju protekao zakonom utvrđeni zastarni rok za potraživanje naknade štete. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatirao da iz Rješenja Republičke uprave broj 04-473-5/95 od 25. decembra 1998. godine proizlazi da su apelantice naknadu štete od tuženog potraživale još u postupku eksproprijacije, a da činjenica što je spomenuti postupak pravosnažno okončan tek 25. decembra 1998. godine ne može ići na štetu apelantica. Naime, Okružni sud je ocijenio da u slučaju da je u upravnom postupku usvojen zahtjev tužene za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, onda bi se u istom postupku pred nadležnim organom raspravljalo i o novčanoj naknadi u korist apelantica, pa ne bi bilo ni potrebe da one putem suda ostvaruju svoje pravo na naknadu štete. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je za apelantice rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO počeo teći tek kada je spomenutim rješenjem od 25. decembra 1998. godine odbijen prijedlog za eksproprijaciju. Okružni sud je konstatirao da i odredba člana 388. ZOO jasno ukazuje na to da je tok zastarjelosti prekinut u momentu kada su tužiteljice pred nadležnim organom istakle zahtjev za naknadu štete. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da je nebitno za odlučivanje u konkretnom predmetu da li je prekid zastarjelosti nastupio momentom donošenja rješenja kojim je odbijen zahtjev za eksproprijaciju, ili od momenta kada su apelantice primile navedeno rješenje s obzirom na to da su tužbe apelantica u oba slučaja podnesene u okviru roka od tri godine iz člana 376 stav 1 ZOO.

32. Okružni sud je dalje zaključio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da su apelantice pretrpjele štetu koja se sastoji od rušenja građevinskog objekta od tužene i „uništavanjem njihovog imanja“ uslijed čega na njemu nisu bile u mogućnosti da ostvaruju prihode. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da apelantice imaju pravo na naknadu štete na osnovu odredbe člana 154. stav 1. ZOO, kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Okružni sud je konstatirao da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tuženi, ne čekajući donošenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji predmetnog zemljišta, ušao sa svojom mehanizacijom na posjed apelantica i da je tada pričinio “gore opisanu štetu“. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da apelantice imaju pravo na naknadu štete na osnovu odredaba člana 189. ZOO. Okružni sud je istakao da bi apelantice isto pravo imale i u slučaju da je dozvoljena eksproprijacija predmetnog zemljišta, i to na osnovu odredbe člana 70. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89), koju sadrži i član 62. Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske. Okružni sud je konstatirao da je visina štete zbog rušenja građevinskog objekta apelantica utvrđena na osnovu nalaza vještaka građevinske struke Dragoslava Lukića, a na osnovu pismenih nalaza i iskaza vještaka poljoprivredne struke Jovice Perića visina štete u vidu novčane protivvrijednosti uništenog voća i nemogućnosti ostvarivanja prihoda od plodova stabala raznog voća, nemogućnosti ostvarivanja prihoda gajenja trave i djeteline lucerke na određenim dijelovima predmetnog zemljišta u periodu od 1992. godine do 2010. godine zaključno. Shodno tome, Okružni sud je donio odluku kao u izreci.

33. Tuženi je 16. jula 2012. godine izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, a apelantice su 19. septembra 2012. godine dostavile odgovor na reviziju.

34. Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 002194 12 Rev od 13. februara 2013. godine kojom je revizija tuženog usvojena i navedena presuda Okružnog suda je preinačena tako što je odbijena žalba apelantica i potvrđena presuda Osnovnog suda.

35. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je, u smislu odredbe člana 155. ZOO, šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izgubljena korist), te je konstatirao da apelantice tužbenim zahtjevom ne traže novčanu naknadu za uništeno zemljište (obična šteta), niti uspostavljenje stanja spornog zemljišta u kakvom je ono bilo prije nego što je tuženi ušao u njihov posjed. U vezi sa tim, ukazao je da je kod naknade materijalne štete osnovni princip - princip naturalne reparacije po kojem je obaveza lica odgovornog za štetu da uspostavi stanje stvari kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. stav 1. ZOO), a tek ako reparacija nije moguća, da se onda šteta nadoknađuje u novcu (član 185. stav 3. ZOO). Pri tome istakao je da uspostava prijašnjeg stanja na stvari ima cilj da se izvođenjem određenih radova oštećena stvar, ovdje predmetno zemljište, dovede u stanje u kakvom je bila prije štetnog događaja, s tim da ti radovi treba da budu ekonomski opravdani. Također, istakao je da je osnovno pravilo kod naknade štete da visina naknade štete mora biti jednaka obimu štete, a da se u smislu odredbe člana 189. stav 1. ZOO, nadoknađuju obična šteta i izmakla korist.

36. Dovodeći u vezu sadržaj navedenih zakonskih odredaba sa činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, Vrhovni sud je ocijenio da je taj sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantica. Naime, Vrhovni sud je zaključio da bi, shodno navedenom, apelanticama pripadalo pravo na uspostavljanje ranijeg stanja ako je to ekonomski opravdano, a ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili to prema okolnostima slučaja nije opravdano, onda bi im pripadalo pravo na naknadu štete u novcu u iznosu kojim se može pribaviti drugo odgovarajuće zemljište. Također, ocijenio je da bi, u slučaju da je štetnom radnjom tuženog (površinskim kopom dijela predmetnog zemljišta i prouzrokovanim klizištem) to zemljište izgubilo vrijednost i da nije bilo upotrebljivo za poljoprivrednu proizvodnju, apelantice imale pravo na naknadu kojom bi mogle pribaviti drugo odgovarajuće zemljište uz eventualni odbitak preostale vrijednosti zemljišta. Međutim, Vrhovni sud je konstatirao da apelantice u predmetnoj parnici to nisu tražile. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da bi tako utvrđena naknada predstavljala stvarnu (običnu štetu) za gubitak dijela imovine apelantica (predmetnog zemljišta) koja se nadoknađuje prema odredbi člana 189. st. 1. i 2. ZOO, kao i pravo na naknadu uništenih voćnih zasada (obična šteta) i na ime izgubljenog prinosa od poljoprivrede (izgubljena korist), ali samo za onoliko vremena za koliko bi po prirodi stvari ti voćni zasadi i djetelina na drugoj pribavljenoj parceli počeli davati prinose, odnosno ne neograničeno kako apelantice traže. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da tužbeni zahtjev apelantica ne odgovara cilju kojem ta naknada služi. Zaključio je da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenosti osnova po kojem bi ova korist bila ostvarena, a da bi tražena naknada po osnovu izmakle koristi za neograničeno vrijeme trajanja, kakav je ovdje slučaj, po svojoj svrsi imala karakter rente, a ne naknade štete. S obzirom na navedeno i konstatirajući da je tuženi tužbeni zahtjev osporio, između ostalog, i prigovorom zastarjelosti potraživanja, te da su apelantice za štetu i učinioca saznale 1991. godine, kada je vještak građevinske struke obračunao štetu na ime porušenog pomoćnog objekta, a vještak poljoprivredne struke Šemsudin Imamović se izjasnio o obimu oštećenja predmetnih parcela, kao i da je prvoapelantica tužbu podnijela 7. septembra 1999. godine, Vrhovni sud je, računajući početak trajanja roka zastarjelosti od 1. januara 1992. godine i zastoj tog roka za vrijeme trajanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti koje je ukinuto 19. juna 1996. godine, ocijenio da je tužba (u odnosu na prvoapelanticu) podnesena po proteku subjektivnog trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO, kako je to, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Također, Vrhovni sud je konstatirao da su ostale apelantice tužbu podnijele 8. juna 2001. godine, odnosno po isteku objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je konstatirao da je potraživanje apelantica i za naknadu štete koju predviđa odredba člana 185. st. 1. i 3. ZOO u svakom slučaju zastarjelo.

37. Pri tome Vrhovni sud je ocijenio da je okolnost da je drugostepenim rješenjem Republičke uprave od 25. decembra 1998. godine odbijena žalba trećepelantice „i dr.“, koja je podnesena protiv rješenja Općinske uprave od 30. septembra 1991. godine kojim je odbijen prijedlog predlagača za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, nije od utjecaja na odluku o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, kako je, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno zaključio Okružni sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da je tim rješenjem žalba trećeapelantice odbijena, a da se iz sadržaja obrazloženja vidi da su apelantice navedeno rješenje pobijale tražeći naknadu štete od tuženog. Vrhovni sud je zaključio da, u smislu odredaba člana 389. ZOO, time nije nastupio prekid zastarjelosti, jer prema stavu 2. navedenog člana ne nastupa prekid zastarjelosti potraživanja preduzimanjem procesnih radnji povjerioca donošenjem odluke suda ili drugog državnog organa kojima se povjeriočeva tužba ili zahtjev (ovdje žalba apelantica) odbije ili odbaci, kakav je slučaj sa spomenutim rješenjem. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, ako se uzme u obzir da su apelantice tim rješenjem od navedenog upravnog organa upućene da svoja potraživanja naknade štete koju je pričinio tuženi ulaskom u posjed spornih parcela prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (što proizlazi iz obrazloženja rješenja) i da je time nastupio „uvjetni prekid zastarjelosti“, s obzirom na to da apelantice tužbu u ovoj parnici nisu podnijele u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti navedenog rješenja (koji je istekao 25. marta 1999. godine), Vrhovni sud je zaključio da ni, u smislu odredaba člana 390. ZOO, navedenim rješenjem nije nastupio prekid zastarjelosti na što je tuženi pravilno ukazao u reviziji.

38. Pored toga, polazeći od spomenutog pravila naknade štete iz člana 185. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da iz odredbe člana 266. u vezi sa članom 269. ZOO proizlazi da je obaveza apelantica bila da i u slučaju potraživanja naknade pune vrijednosti predmetnih parcela, uz istovremenu obavezu da tuženom stavi na raspolaganje oštećene parcele, sporne parcele sačuva od daljnjeg oštećenja do trenutka stavljanja na raspolaganje tih parcela tuženom, ali da iz nalaza vještaka Šemsudina Imamovića od 4. decembra 1991. godine proizlazi da apelantice nisu ovako postupale. Isto tako, Vrhovni sud je konstatirao da je Okružni sud bezrezervno prihvatio nalaz vještaka poljoprivredne struke koji je, po mišljenju tog suda, matematički obračunao očekivane prinose sa predmetnog zemljišta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

39. Apelantice u apelaciji tvrde da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na suđenje (u okviru kojeg i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenti tog prava), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelantice tvrde da je Osnovni sud osporenu prvostepenu presudu donio „po treći put i po istoj sudećoj sudiji (Jeleni Marković)“ poslije više od 22 godine “maratonskog upravnog i parničnog postupka“ sa obrazloženjem da je njihovo potraživanje zastarjelo. Smatraju da je ta presuda, kao i osporena presuda Vrhovnog suda, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Također, smatraju da je trajanje postupka u konkretnom slučaju rezultat odugovlačenja postupka i zloupotrebe procesnih ovlaštenja kako od sudećeg sudije Osnovnog suda, tako i od tuženog. Apelantice tvrde da je očigledno da su članovi sudskog vijeća Vrhovnog suda donošenjem osporene presude počinili niz nezakonitosti, nepravilnosti i kaznenih dijela i da su tu presudu donijeli „po narudžbi stranačkih ili drugih utjecajnih moćnika“ i to „u rekordnom roku od dva mjeseca“, „dakle, preko reda u upisniku suda“, čime se, po njihovom mišljenju, dovoljno potvrđuju „iznijete ocjene i zaključci“. Apelantice ističu da, „zbog moći, inata i diskriminacije tuženog“, samo predmetne nekretnine nisu eksproprirane, kupljene, niti je u vezi sa njima isplaćena bilo kakva naknada štete i da one ne koriste više od 23 godine „pošto je njiva kaskadno potonula zbog potkopavanja terena više od 100 m“, dok su sve druge „okolo“ nekretnine eksproprirane i njihovim vlasnicima je isplaćena „cijena i šteta“.

40. Apelantice u dopuni apelacije smatraju da nisu mogle podnijeti tužbu redovnom sudu sve dok je trajao postupak po zahtjevu za eksproprijaciju predmetnog zemljišta. Tvrde da je pitanje nadležnosti i rokova vezanih za štetu koja se načini vlasniku zemljišta kada korisnik eksproprijacije uđe u posjed nekretnina prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji regulirano odredbama Zakona o eksproprijaciji kao lex specialis, a koji su redovni sudovi morali primijeniti u osporenim odlukama, pa tek onda ZOO. Naime, apelantice smatraju da iz odredaba člana 31. st. 1. i 11. ranijeg Zakona o eksproprijaciji i odredaba člana 73. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja od 25. decembra 1998. godine jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije došlo do zastare njihovog potraživanja i da je rok zastare u konkretnom slučaju počeo teći tek kada im je dostavljeno drugostepeno rješenje od 25. decembra 1999. godine. Shodno tome, apelantice smatraju da njihovo potraživanje nije zastarjelo. Dalje, apelantice smatraju da su redovni sudovi dali proizvoljno obrazloženje u vezi sa primjenom odredaba čl. 185. i 189. ZOO u konkretnom slučaju. Apelantice, između ostalog, tvrde da je tačno da je osnovni princip kod naknade materijalne štete - princip naturalne restitucije, ali da se u konkretnom slučaju taj princip ne može primijeniti jer je predmetno zemljište uništeno i dijelom pretvoreno u površinski kop, a dijelom u obod površinskog kopa rudnika, dok je ostatak pored samog površinskog kopa, zbog čega im je ostalo samo da traže novčanu naknadu. Također, tvrde i da nije njihova krivica što je postupak pred organom Uprave, a kasnije i predmetni parnični postupak pred redovnim sudovima toliko dugo trajao, za koje vrijeme nisu mogle da koriste predmetno zemljište, niti da dobiju naknadu, a da je tuženi taj koji se ponašao protivno načelu savjesnosti i poštenja i pričinio štetu predmetnom zemljištu a kasnije nije htio da „provodi eksproprijaciju jer je dobio što je htio“. Apelantice, također, tvrde da nisu mogle da stave na raspolaganje tuženom predmetno zemljište jer je to tuženi sam učinio s obzirom na to da je dio tog zemljišta površinski kop rudnika i tuženi ga koristi više od 20 godina, a ostatak tog zemljišta je neupotrebljiv, pa se postavlja pitanje kako će ga apelantice čuvati od štete. Zatražile su da Ustavni sud ukine osporenu odluku Vrhovnog suda i potvrdi presudu Okružnog suda, kao i da im dosudi troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

41. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji i navodeći da u svemu staje kod činjeničnih i pravnih zaključaka datih u pobijanoj presudi. Pri tome Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelacioni navodi kojim se u negativnom kontekstu ukazuje kako je pobijana odluka donesena „u rekordnom roku od dva mjeseca“. Naveo je da to nije tačno jer je po reviziji tuženog postupljeno zbog toga što se radi o starom predmetu koji je bio obuhvaćen Planom rješavanja starih i zaostalih predmeta, a da je, osim toga, spis predmeta dostavljen tom sudu 28. septembra 2012. godine, dok je pobijana presuda donesena 13. februara 2013. godine. Vrhovni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, te da ničim nije doprinio trajanju postupka u pogledu predmetnih nekretnina, pogotovo upravnog postupka u vezi sa eksproprijacijom.

42. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenim u razlozima drugostepene odluke.

43. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana iz razloga koji su pobliže navedeni u presudi tog suda.

44. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana, da su osporene presude donesene na osnovu pozitivnih zakonskih propisa i da njima nisu povrijeđena prava apelantica zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Tuženi smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno zaključili da je potraživanje apelantica zastarjelo u smislu člana 376. ZOO. U vezi sa tim, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da je navodna šteta na predmetnom zemljištu nastala 1991. godine. Dalje, navodi da je Okružni sud iz rješenja od 25. decembra 1998. godine izveo zaključak da su apelantice u postupku eksproprijacije zahtijevale naknadu štete tako što su izjavile žalbu protiv prvostepenog organa Uprave. Međutim, ističe da apelantice u parničnom postupku nisu ponudile niti jedan dokaz da su preduzele bilo kakvu radnju pred nadležnim organom kojom se prekida zastarjelost potraživanja, odnosno da navedeno rješenje ne može biti dokaz da je tok zastarjelosti prekinut. U vezi sa tim, tuženi navodi da iz uvoda ovog rješenja proizlazi da je žalbu izjavila samo trećeapelantica, a da iz izreke i obrazloženja tog rješenja proizlazi da su žalbu izjavili trećeapelantica „i drugi“, kao i da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da su žalioci u žalbi istakli da je prvostepeni organ pravilno odbio prijedlog tuženog za eksproprijaciju. Ovo, po mišljenju tuženog, znači da oni nisu osporili zakonitost rješenja kojim je odbijen prijedlog za eksproprijaciju, čime je ono postalo konačno, pa su svi zahtjevi za bilo kakvu naknadu koji se podnose nakon toga organu Uprave bili zahtjevi koji se podnose nenadležnom organu. Shodno tome, tuženi smatra je Okružni sud pogrešno primijenio član 388. ZOO, a da je Vrhovni sud pravilno ocijenio da je taj sud bio dužan primijeniti odredbe čl. 389. i 390. ZOO. Pored toga, tuženi je istakao da član 130. st. 3. i 8. Zakona o stvarnim pravima propisuje da nesavjestan držalac odgovara za štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, ali da potraživanje vlasnika po tom osnovu zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku, pa je zahtjev apelantica za naknadu štete zbog oštećenja ili uništenja njihove stvari zastario još 1994. godine, budući da je nesporno da je tuženi izašao iz posjeda spornih parcela 1991. godine.

V. Relevantni propisi

45. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1, 2. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

[…] Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.

(1) Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.

(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti Član 390.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

46. U Zakonu o eksproprijaciji – prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/89) relevantne odredbe glase:

Član 31. st. 1. i 11.

Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

Ako je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprisane nepokretnosti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a prijedlog za eksproprijaciju bude u daljem postupku pravosnažno odbijen, korisnik eksproprijacije dužan je naknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nepokretnosti. Pravosnažno rješenje o odbijanju prijedloga za eksproprijaciju je izvršni naslov za vraćanje nepokretnosti u posjed vlasniku.

Član 32.

[…] Po zahtjevu za poništaj rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od prijedloga za eksproprijaciju rješava organ koji je po prijedlogu za eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavaće se u slučaju spora pred nadležnim redovnim sudom.

Član 70.

Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date mu u zamjenu ili do isteka rokova određenih ovim zakonom za isplatu odnosno deponovanje novčane naknade.

47. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 9/96 i 15/96) relevantne odredbe glase:

Član 73.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka okončaće se po odredbama ovog zakona.

48. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

49. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 357. stav 1. tačka 4.

Sudija ne može suditi:

(4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

(5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost;

VI. Dopustivost

50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio

52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 002194 12 Rev od 13. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 6. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2013. godine, dok je dopuna apelacije podnesena 27. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

54. Apelantice pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda, smatrajući da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantice ukazuju na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

A.Pravo na pravično suđenje

55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

56. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

57. Ustavni sud konstatira da se ovaj parnični postupak odnosio na spor o tome da li apelantice imaju pravo na naknadu štete za uništene građevinske objekte i zasade (koji su se nalazili na predmetnom zemljištu), kao i na ime naknade zbog nekorištenja predmetnog zemljišta (zbog izmakle koristi), dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije predviđene članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

a) U odnosu na osporenu presudu

58. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i ZOO, te da su sudije Osnovnog suda i Vrhovnog suda bile pristrasne, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje.

59. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

60. U vezi sa apelacionim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima sporno bilo pitanje da li je u konkretnom slučaju zastarjelo potraživanje apelantica za naknadu štete, odnosno da li je postupak vođen pred organima Uprave u predmetu eksproprijacije predmetnog zemljišta prekinuo tok zastare u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova donesenih u predmetnom parničnom postupku proizlazi da je u tom postupku utvrđeno da je vođen postupak eksproprijacije predmetnog zemljišta u kojem je doneseno prvostepeno Rješenje broj 06/2-473-1773-17/89 od 20. jula 1990. godine o eksproprijaciji predmetnog zemljišta u korist tuženog, ali da je to rješenje poništeno drugostepenim Rješenjem broj Ut/II-04- 473-410/90 od 8. januara 1991. godine i da je novim Rješenjem Uprave broj 06/2-473-17/89 od 30. septembra 1991. godine, potvrđenim Rješenjem drugostepenog organa broj 04-473-5/95 od 25. decembra 1998. godine, prijedlog tuženog za eksproprijaciju predmetnog zemljišta odbijen. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja predmetnih presuda proizlazi da je, iako navedeno rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno, tuženi (prije decembra 1991. godine) ušao u posjed zemljišta apelantica i vršio određene radove kojima je nanio štetu na predmetnom zemljištu apelantica i građevinskom objektu koji se nalazio na njemu.

61. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir oblik naknade štete koji su apelantice potraživale u konkretnom slučaju, u osporenoj presudi zaključio da je Osnovni sud prvostepenom presudom pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantica zbog toga što je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo, i to u odnosu na prvoapelanticu u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO (protekao subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i štetnika), a u odnosu na ostale apelantice u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO (protekao objektivni rok od pet godine od nastanka štete). Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi u vezi sa tim svojim zaključkom jasno obrazložio da su apelantice za štetu i učinioca saznale 1991. godine, kada je vještak građevinske struke obračunao štetu na ime porušenog pomoćnog objekta, a vještak poljoprivredne struke se izjasnio o obimu oštećenja predmetnog zemljišta i da je, računajući početak trajanja roka zastarjelosti od 1. januara 1992. godine i zastoj tog roka za vrijeme trajanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti koje je ukinuto 19. juna 1996. godine, tužba u odnosu na prvoapelanticu podnesena po proteku subjektivnog trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO s obzirom na to da je podnesena 7. septembra 1999. godine, a u odnosu na ostale apelantice po isteku objektivnog roka zastarjelosti od pet godina iz stava 2. istog člana, s obzirom na to da su ostale apelantice tužbu podnijele 8. juna 2001. godine. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud obrazložio da je Okružni sud pogrešno zaključio da je okolnost da je drugostepenim rješenjem Republičke uprave od 25. decembra 1998. godine odbijena žalba trećeapelantice „i dr.“, koja je podnesena protiv rješenja Uprave od 30. septembra 1991. godine kojim je odbijen prijedlog predlagača za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, od utjecaja na odluku o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je tim rješenjem žalba trećeapelantice odbijena, a da iz sadržaja obrazloženja tog rješenja proizlazi da su apelantice pobijale (prvostepeno) rješenje tražeći naknadu štete od tuženog, ali da time, u smislu odredaba člana 389. ZOO, nije nastupio prekid zastarjelosti. Ovo zbog toga što, kako je obrazložio Vrhovni sud, prema stavu 2. navedenog člana ne nastupa prekid zastarjelosti potraživanja preduzimanjem procesnih radnji povjerioca donošenjem odluke suda ili drugog državnog organa kojima se povjeriočeva tužba ili zahtjev (ovdje žalba apelantica) odbije ili odbaci, kakav je slučaj sa spomenutim rješenjem, budući da je nesporno da je odbijena žalba trećeapelantice protiv prvostepenog rješenja (kojim je odbijen prijedlog predlagača za eksproprijaciju predmetnog zemljišta). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana

388. ZOO (na koju se Okružni sud pozvao u obrazloženju svoje presude u prilog svom zaključku da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastarjelosti) propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 389. stav 2. ZOO, na koju se pozvao Vrhovni sud u osporenoj odluci, dalje propisano: „[I]sto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena..

62. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, također, obrazložio da, ako se uzme u obzir da su apelantice rješenjem od 25. decembra 1998. godine od upravnog organa upućene da svoja potraživanja naknade štete koju je pričinio tuženi ulaskom u posjed spornih parcela prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, što proizlazi iz obrazloženja rješenja, da prekid zastarjelosti nije nastupio ni u smislu odredaba člana 390. ZOO s obzirom na to da apelantice tužbu nisu podnijele u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti navedenog rješenja, koji je istekao 25. marta 1999. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana

390. ZOO propisano: „(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. (2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.“ Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba ZOO i obrazloženje Vrhovnog suda u vezi sa njihovom primjenom u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot mišljenju apelantica, dao dovoljno jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO i da nije došlo do prekida zastarjelosti u smislu navedenih odredaba ZOO, u kojem Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Pri tome, u odnosu na pozivanje apelantica na odredbe člana 31. st. 1. i 11. ranijeg Zakona o eksproprijaciji koji je, po njihovom mišljenju, lex specialis zakon u pogledu rokova zastare potraživanja u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se navedene odredbe uopće na odnose na rokove zastare potraživanja, a da odredba člana 31. stav 11. samo propisuje da, ako je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprirane nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a prijedlog za eksproprijaciju bude u daljem postupku pravosnažno odbijen, korisnik eksproprijacije dužan je naknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nekretnine. Također, Ustavni sud ukazuje da iz odredbe člana 32. tog zakona proizlazi da se, u slučaju poništenja rješenja o eksproprijaciji, što se desilo i u konkretnom slučaju, imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine rješavaju pred nadležnim redovnim sudom. Ustavni sud smatra da navedene zakonske odredbe, zapravo, upućuju na primjenu ZOO u slučajevima naknade štete nastale uslijed stupanja u posjed nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji i uslijed poništenja rješenja o eksproprijaciji. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani i da, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kojim se, između stalog, ukazuje na to da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, Ustavni sud konstatira da odluka Vrhovnog suda u tom smislu ne krši pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

63. Pored toga, Ustavni sud smatra da je potrebno napomenuti da je prilikom razmatranja apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju imao u vidu svoju praksu iz Odluke broj AP 2986/11 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine) u kojoj je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, jer je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe člana 376. ZOO utvrdio zastaru potraživanja, smatrajući da se citirane odredbe nisu mogle primijeniti u tim konkretnim slučajevima potraživanja novčane naknade koje potječe iz tzv. faktičke eksproprijacije, jer takva potraživanja ne podliježu zastari prema pravnom shvatanju usaglašenom 30. januara 2014. godine na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Međutim, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenih predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova u konkretnom slučaju proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, jer je, za razliku od navedenih predmeta, u predmetnom slučaju vođen postupak eksproprijacije predmetnog zemljišta u kojem je doneseno prvostepeno rješenje o eksproprijaciji tog zemljišta koje je kasnije poništeno, a za vrijeme kojeg je tuženi ušao u posjed predmetnog zemljišta i pričinio štetu apelanticama.

64. U vezi sa apelacionim navodima o pristrasnosti sudija redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice te svoje tvrdnje zasnivaju na navodima da je Osnovni sud osporenu prvostepenu presudu donio „po treći put i po istoj sudećoj sudiji (Jeleni Marković)“, te da je vijeće Vrhovnog suda osporenu presudu tog suda donijelo „po narudžbi stranačkih ili drugih utjecajnih moćnika“, i to „u rekordnom roku od dva mjeseca“, „dakle, preko reda u upisniku suda“. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je ista sutkinja Jelena Marković, odlučujući u predmetnom postupku, donijela i rješenje Osnovnog suda od 8. aprila 2004. godine, te raniju presudu tog suda od 18. jula 2008. godine, kao i osporenu presudu tog suda od 11. novembra 2011. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da sudija u predmetu ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Ustavni sud primjećuje da navedenom zakonskom odredbom, niti bilo kojom drugom odredbom ZPP, nije eksplicitno propisano da sudija ne može suditi u predmetu ako je u tom predmetu učestvovao u donošenju ranije odluke istog suda. Također, Ustavni su primjećuje da su apelantice, ukoliko su smatrale da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost te sutkinje, prema odredbama člana 357. ZPP, imale mogućnost da u redovnom postupku podnesu zahtjev za izuzeće navedene sutkinje, što nisu učinile. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju u vezi sa tvrdnjama apelantica o pristrasnosti sudija vijeća tog suda koje je donijelo osporenu odluku obrazložio da je po reviziji tuženog postupljeno zbog toga što se radi o starom predmetu koji je bio obuhvaćen Planom rješavanja starih i zaostalih predmeta. Imajući u vidu sve navedeno, kao i prethodna razmatranja u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, izuzev paušalnih i neosnovanih navoda apelantica, u spisu predmeta nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Osnovni sud i Vrhovni sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bili pristrasni, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.

65. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantica da im je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pristrasnosti suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku a)1. Relevantni principi

66. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)2. Period koji se uzima u obzir

67. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 7. septembra 1999. godine, kada je prvoapelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. februara 2013. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 13 godina i skoro pet mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

a)3. Analiza razumnosti trajanja postupka

68. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o sporu o tome da li apelantice imaju pravo na naknadu štete za uništene građevinske objekte, zasade i usjeve, kao i naknadu štete zbog nekorištenja predmetnog zemljišta (zbog izmakle koristi), pa se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, kao i provedene dokaze, može zaključiti da se radi o relativno složenom predmetu (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba ,) . Međutim, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da složenost predmeta sama po sebi nije odlučujuće utjecala na dužinu trajanja postupka u konkretnom predmetu. Po mišljenju Ustavnog suda, iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Osnovni sud u pretežnom dijelu postupka pred tim sudom bio aktivan, ali da u određenim periodima nije efikasno rukovodio tim postupkom. Također, Ustavni sud smatra da je na dužinu trajanja konkretnog postupka u najvećoj mjeri utjecalo višestruko ukidanje odluka prvostepenog suda (u dva navrata) od drugostepenog suda i vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovni postupak, što je znatno produžilo ukupno trajanje tog postupka. S druge strane, u vezi sa ponašanjem apelantica, Ustavni sud zapaža da je samo jedno ročište odloženo na prijedlog opunomoćenika apelantica koji je imao ročište u drugom predmetu i da su apelantice u potpuno zanemarljivoj mjeri u odnosu na ukupno trajanje predmetnog parničnog postupka doprinijele dužini njegovog trajanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka od 13 godina i gotovo pet mjeseci na tri sudske instance a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka pred redovnim sudovima bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta odgovornost u pretežnom dijelu snosi Osnovni sud, a u manjoj mjeri Okružni sud, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)4. Pitanje naknade nematerijalne štete

69. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

70. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

71. S obzirom na to da je postupak povodom tužbe apelantica trajao 13 godina i skoro pet mjeseci, te da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelanticama treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti ukupan iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelanticama je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog i Okružnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

72. U vezi sa zahtjevom apelantica da im Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 10.000,00 KM, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije predviđena Pravilima Ustavnog suda.

B.Pravo na imovinu

73. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelantice nisu posebno obrazložile svoje navode o kršenju ovog prava, odnosno da su ti navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

C. Pravo na nediskriminaciju

74. Apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije prema kojim se uživanje prava i sloboda predviđenih u članu II Ustava Bosne i Hercegovine ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, odnosno prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji osiguravaju „bez diskriminacije po bilo kom osnovu“. U vezi s ovim navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantice nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava na nediskriminaciju, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

75. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantice, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava i tvrdnji da su svim ostalim licima na tom području eksproprirane nekretnine, koji sami po sebi ne mogu voditi zaključku o kršenju njihovih prava, nisu ponudile argumente koji bi upućivali na to da su apelantice u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirane, odnosno da su drugačije tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

D. Ostali navodi

76. U vezi sa navodima apelantica da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove navode apelantica neće razmatrati.

VIII. Zaključak

77. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak pred redovnim sudovima radi isplate naknade štete trajao 13 godina i gotovo pet mjeseci a Ustavni sud smatra da se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može u odlučujućoj mjeri pripisati ponašanju Osnovnog suda pred kojim se postupak najduže vodio, te Okružnom sudu koji je predmet više puta vraćao prvostepenom sudu.

78. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud obrazložio svoju odluku u pogledu primjene ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, kao i kada nema elemenata koji ukazuju da su Osnovni sud i Vrhovni sud bili pristrasni u konkretnom predmetu.

79. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantice kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i povredu principa nepristrasnosti suda, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, niti povrede navedenog principa.

80. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantice, osim svojih paušalnih navoda, nisu ponudile argumente koji bi upućivali na diskriminaciju apelantica u predmetnom postupku.

81. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

82. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1471/13 (G. R. iz Bijeljine, M. B. iz… | Sudska praksa | Aktio