Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2981/16 (M. Č.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2981/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2981/16, rješavajući apelaciju Milice Čorni, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milica Čorni, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 016689 15 U od 28. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Čorni (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banje Luke, podnijela je 12. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 016689 15 U od 28. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske), kojim je odbijena apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila, između ostalog, izmjenu lokacijskih uslova i urbanističko-tehničkih uslova (određeni broj), u dijelu formiranja parcele, na način bliže opisan u izreci prvostepenog upravnog rješenja.
2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi, da je u konkretnom slučaju apelantica svojim zahtjevom zatražila da se formira građevinska parcela kao i promjenu lokacijskih uslova, da je prostorno-planskom dokumentacijom na predmetnoj lokaciji predviđena izgradnja individualnog stambenog objekta jedinice dupleksa spratnosti P+M i da je planirani objekat označen kao posebno uslovljena planska intervencija, a planom parcelacije planirano je formiranje građevinske parcele spajanjem dijelova k.č. broj 48/8 (vlasništvo apelantice) i k.č. 48/7 k.o. Čitluk, pa imajući u vidu uslove iz tačke 1., 2. i 4., posebno uslovljene planske intervencije tekstualnog dijela regulacionog plana, a to da je tačkom 1. plansko rješenje podrazumijeva posebne uslove za realizaciju planiranog individualnog stambenog objekta (jedinica niza dupleksa) na dijelovima k.č. broj 48/8 i 48/7, tačkom 2. planskim rješenjem površina k.č. broj 48/7 utvrđena je kao građevinska parcela za izgradnju individualnog stambenog objekta slobodno stojećeg tipa, a susjedna parcela broj 48/8 je utvrđena kao površina specijalne namjene (površina ispod koridora dalekovoda), tačka 3. prostome mogućnosti ne dozvoljavaju izgradnju slobodno stojećeg individualnog stambenog objekta isključivo na k.č. broj 48/8, da je u cilju formiranja prostornih uslova za lociranje još jednog stambenog objekta izvršena korekcija rješenja i na k.č. broj 48/7 izloženog na javnom uvidu, tačkom 4. je određenom da korigovano rješenje podrazumijeva izgradnju stambenog niza (dvije jedinice dupleksa), pri čemu svaka jedinica mora imati pripadajuću parcelu kako je utvrđeno planom. Dalje se navodi, da planirana parcelacija značajno odstupa od postojeće u smislu oblika parcela, ali ne i u smislu površine i da je tačkom 5. predviđeno da uz uslove utvrđene planom za realizaciju individualnog stambenog objekta na dijelovima predmetnih parcela, kao jedinice niza (dupleksa) važe i uslovi da je neophodno pribaviti saglasnost vlasnika zemljišta označeno kao k.č. broj 48/7 na rješenje utvrđeno prijedlogom plana, u suprotnom važi rješenje utvrđeno nacrtom koje podrazumijeva gradnju slobodno stojećeg individualnog stambenog objekta broj k.č. 48/7 unutar postojećih granica parcele bez gradnje na k.č. broj 48/8. Okružni sud konstatuje da iz navedene prostorno-planske dokumentacije jasno proizlazi da je za izgradnju stambenog objekta-jedinice dupleksa spratnosti P+M, planirani objekat označen kao posebno uslovljena planska intervencija i da bi se izdali, odnosno izmijenili lokacijski uslovi, pravilno se u prvostepenom rješenju, kao i osporenom aktu navodi da je neophodno prethodno pribaviti saglasnost vlasnika parcele označene kao k.č. broj 48/7. Upravo cijeneći uslovljenu plansku intervenciju, da apelantica i nije dobila neophodno potrebnu suglasnost, po ocjeni Okružnog suda, nisu postojali uslovi da se usvoji apelanticin zahtjev, pri tom imajući u vidu smjernice za dalje planiranje provođenja Regulacionog plana "Lauš 7" i sve date razloge u osporenom aktu prihvata i Okružni sud. Po ocjeni Okružnog suda, nisu prihvatljivi ni prigovori apelanticine tužbe da tuženi nije ponudio nikakvo alternativno drugo rješenje, pa su time povrijeđeni principi upravnog postupka, da je postupanjem prvostepenog organa i tuženog, apelantica obespravljena. Naime, cijeneći apelanticin zahtjev, tuženi i nije mogao odlučiti drugačije u odnosu na prostorno-plansku dokumentaciju, koja jednu od mogućnosti gradnje individualnog stambenog objekta predviđa uz prethodno pribavljenu saglasnost vlasnika parcele broj 48/7, pa kako ista saglasnost nije pribavljena, tuženom nije ni preostalo ništa drugo već da zahtjev odbije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman