Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-75/14 (M. Đ.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-75/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 75/14, rješavajući apelaciju Musada Đuga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Musada Đuga.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 089700 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Musadu Đugu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Musadu Đugu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Musada Đuga podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 089700 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 089700 12 Pž od 26. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 089700 03 Ps od 30. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Musad Đug (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Akif Hodžić, advokat iz Živinica, podnio je 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 089700 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 089700 12 Pž od 26. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 089700 03 Ps od 30. maja 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo RMU „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da u roku od osam dana dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili 30. septembra 2016. godine, tuženi 3. oktobra 2016. godine, a Općinski sud 24. oktobra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Apelant je 2. jula 2003. godine Općinskom sudu u Živinicama podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga u iznosu od 79.448,04 KM na ime naknade po osnovu primjene inovacije - tehničkog unapređenja za period od 1987. do 1991. godine.

6. Općinski sud u Živinicama je prema stanju u spisu održao pripremno ročište 10. oktobra 2003. godine, 7. novembra 2003. godine, 2. decembra 2003. godine i 6. decembra 2004. godine.

7. Rješenjem broj P-447/03 od 2. septembra 2005. godine Općinski sud u Živinicama se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i spis je dostavio Općinskom sudu kao stvarno nadležnom na dalji postupak. Predmet je u Općinskom sudu zaprimljen pod brojem Ps.930/05.

8. Općinski sud je pripremno ročište održao 13. novembra 2008. godine, a ročište za glavnu raspravu 26. januara 2009. godine, 7. maja 2009. godine, 8. jula 2009. godine, 27. oktobra 2009. godine i 11. januara 2010. godine.

9. Presudom Općinskog suda broj Ps.930/05 od 11. februara 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade po osnovu inovacije - tehničkog unapređenja isplati iznos od 8.131,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, dok je sa visinom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. Nezadovoljni navedenom presudom, apelant i tuženi su izjavili žalbe, a Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 Ps 00404 10 Pž od 17. maja 2011. godine žalbe tuženog i apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke koji se odnosi na zakonske zatezne kamate, zatim odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dosuđujućem dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

11. U ponovljenom postupku Općinski sud je pripremno ročište održao 23. novembra 2011. godine, a ročište za glavnu raspravu 23. februara 2012. i 25. aprila 2012. godine.

12. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 0 89700 03 Ps od 30. maja 2012. godine, u stavu jedan izreke, obavezan je tuženi da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 8.131,20 KM počev od 28. novembra 2002. godine kao dana donošenja odluke o priznanju inovacije - tehničkog unapređenja, dok je u stavu dva izreke presude apelant odbijen s tužbenim zahtjevom da mu tuženi na ime naknade po osnovu inovacije - tehničkog unapređenja isplati iznos od 71.316,84 KM. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza tokom postupka utvrdio da je apelant kao zaposlenik tuženog tokom 1983. godine, radeći na poslovima automehaničara na održavanju teretnih vozila, ostvario unapređenje u postupku prepakiranja amortizera na kamionima velikih nosivosti - damperima i da je odmah nakon ostvarenja unapređenja njega počeo koristiti u praksi; da se tuženom obraćao sa zahtjevom za priznanje inovacije 24. novembra 1986. godine, 13. maja 1990. godine i 8. septembra 1999. godine; da je apelantov zahtjev od 8. septembra 1999. godine dostavljen generalnom direktoru tuženog, uz koji je kao dokaz priložen elaborat „Mjerenja vremena prepakiranja amortizera po starom i novom postupku“ (bez datuma, prve stranice i hronološkog reda stranica), te dokument „Mjere zaštite na radu“ s potpisom inženjera zaštite na radu (bez zadnje strane, potpisa i pečata); da je Komisija za priznavanje inovacije na sjednici 28. novembra 2002. godine razmotrila priloženi elaborat, sve aspekte ušteda po tom osnovu, te imajući u vidu da se taj postupak zamjene amortizera na damperima ,,Unit-rig“ više ne primjenjuje, predložila da se od ukupno prikazane uštede koja iznosi 81.312,00 KM apelantu prizna iznos od 10%. Nakon toga je tuženi Odlukom broj 01-1966/02 od 28. novembra 2002. godine apelantu na ime inovacije -tehničkog unapređenja odobrio isplatu novčane naknade u visini od 8.131,20 KM koju je i Općinski sud Presudom broj Ps.930/05 od 11. februara 2010. godine dosudio apelantu. Imajući u vidu činjenicu da tuženi apelantu nije isplatio navedeni iznos, Općinski sud je zaključio da apelantu pripadaju zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, počev od 28. novembra 2002. godine kao dana donošenja odluke o priznanju tehničkog unapređenja u smislu člana 277. i člana 324. Zakona o obligacionim odnosima.

13. S druge strane, u odnosu na preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade po osnovu inovacije - tehničkog unapređenja isplati i razliku iznosa u visini od 71.316,84 KM, Općinski sud je naveo da je u tom smislu provedeno vještačenje od strane stalnog sudskog vještaka mašinske struke na okolnost postojanja inovacije, te visine uštede u procesu remonta amortizera i na okolnost efekta pronalaska u odnosu na raniji način prepakiranja, te vještaka ekonomsko-finansijske struke u pogledu visine ušteda i eventualno pripadajuće naknade, ali da navedeni nalazi i mišljenja vještaka nisu mogli doprinijeti utvrđivanju visine potraživanja u predmetnom privrednom sporu s obzirom da nije bilo moguće provjeriti dio ulaznih podataka koji su korišteni u proračunu ušteda u elaboratu, da apelant nije dokazao od kada datira navedeni elaborat, kao i iz razloga što apelant nije poštovao odredbe Pravilnika o inovacijama Radne organizacije RMU „Đurđevik“ (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koje reguliraju pitanja postupka prilikom primjene i prijave tehničkog unapređenja. Također, Općinski sud je naveo da iz činjeničnog stanja ne proizlazi kada je počela zvanična primjena tehnološkog unapređenja u praksi i da se period od 1987. do 1991. godine koji apelant navodi kao vrijeme trajanja primjene inovacije ne može prihvatiti s obzirom da iz apelantovog zahtjeva od 24. novembra 1986. godine proizlazi da je apelant naveo da je prije tri godine uveo novu metodu demontaže i zamjene pakiranja zadnjih amortizera i da je skratio vrijeme zastoja kamiona i vrijeme popravke, što je potvrdio i na ročištu za glavnu raspravu od 26. januara 2009. godine, ali da je navedeni iskaz promijenio na ročištu od 25. aprila 2012. godine kada je naveo da je zvanična primjena tehničkog unapređenja u praksi bila 1987. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da i drugi svjedoci M. A. i A. K. nisu naveli datum kada je počela primjena tehničkog unapređenja, a da je inženjer zaštite na radu A. S. izjavio da mu je poznato da je apelant ostvario tehničko unapređenje i da je na pitanje Suda kada je bio početak primjene tehničkog unapređenja naveo da je to bilo početkom 1987. godine, ali je Općinski sud istakao da njegovu izjavu ne može prihvatiti kao tačnu jer u konkretnom slučaju jaču dokaznu snagu ima materijalni dokaz dokument „Mjere zaštite na radu“ na kojem nije naveden datum, što je bilo neophodno navesti. Osim naprijed navedenog, Općinski sud je naveo je u konkretnom slučaju uzeo u obzir i odredbe Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja („Službeni list SFRJ“ br. 34/81, 30/90) te odredbe Zakona o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list RBiH“ br. 21/93 i 13/94) kojima je propisano da se tehničko unapređenje štiti pod uvjetima i na način utvrđen općim aktima organizacije udruženog rada odnosno preduzeća, a da je Pravilnikom propisano da, ukoliko preduzeće prihvati tehničko unapređenje, dužno je da počne s primjenom najkasnije u roku od godinu dana, a da autor inovacije ima pravo na posebnu naknadu za ostvarenu inovaciju za vrijeme trajanja primjene inovacije za tehničko unapređenje. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je apelant tek 28. novembra 2002. godine ostvario pravo da potražuje naknadu za navedeno tehničko unapređenje kada je tuženi prihvatio tehničko unapređenje, ali prema mišljenju Općinskog suda apelant za određivanje takve naknade nije dostavio nikakve dokaze da je nakon što mu je to pravo priznato tuženi, primjenjujući navedeno tehničko unapređenje, ostvario uštede u svom radu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u ostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

14. Iz stanja u spisu proizlazi da je Kantonalni sud radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, a time i pravilne primjene materijalnog prava održao raspravu pred drugostepenim sudom od 28. januara 2013. godine i 24. februara 2013. godine.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 089700 12 Pž od 26. marta 2013. godine žalbu tuženog odbio, a apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženog obavezao da apelantu da na ime naknade po osnovu inovacije - tehničkog unapređenja isplati iznos od 17.649,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 28. novembra 2002. godine i da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke proizlazi da predloženo rješenje novog načina prepakiranja amortizera predstavlja racionalizaciju rada kroz uštede u vremenu, uštedu u materijalu i energentima kod tuženog, tj. predstavlja inovativno rješenje i spada u kategoriju „tehničkog unapređenja“ i da je predloženo rješenje novog načina prepakiranja amortizera dampera u odnosu na stari način, u vrijeme kada je korišteno, donosilo povećanje dohotka preduzeću, a pri tome nije prouzrokovalo oštećenja i negativne efekte na rad dampera, a što je prihvatio i tuženi odlukom svoje Komisije od 28. novembra 2002. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 2. aprila 2009. godine i dopunskog nalaza s prečišćenim tekstom od 11. maja 2009. godine, kao i usmenih iskaza datih pred prvostepenim sudom, pri kojima je ostala na raspravi pred drugostepenim sudom, proizlazi da bi na osnovu odredaba čl. 51. i 55. Pravilnika o inovacijama tuženog od 28. septembra 1984. godine visina naknade za inovaciju zbog ušteda koje se odnose na zamjenu amortizera i zbog smanjenja zastoja kamiona za pet godina iznosila 79.448,04 KM. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda dalje proizlazi da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Pravilnik o inovacijama tuženog od 19. aprila 1991. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je stupio na snagu 7. novembra 1991. godine i koji se, shodno odredbama člana 61. primjenjuje na konkretni slučaj, prema kojem apelantu pripada naknada za ostvarenu inovaciju za sve vrijeme trajanja primjene inovacije, a najduže za tehničko unapređenje do tri godine, te da je u tom smislu od vještaka ekonomske struke zatražio dostavljanje dopunskog nalaza i mišljenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u dopunskom nalazu i mišljenju od 31. januara 2013. godine, a koji je dat na osnovu Pravilnika, vještak ekonomske struke, shodno odredbama čl. 52. i 53. Pravilnika, utvrdio da bi visina naknade za navedeno tehničko unapređenje po osnovu ušteda kod zamjene amortizera i zbog smanjenja zastoja kamiona iznosila ukupno 25.780,30 KM za tri godine. Stoga, kod utvrđenih činjenica da je tuženi apelantu priznao navedenu inovaciju, koju je tuženi potvrdio svojom odlukom od 28. novembra 2002. godine, a koja se koristila kod tuženog od 1987. do 1991. godine sa uštedom u iznosu od 81.131,20 KM, da je po tom osnovu tuženi ponudio apelantu naknadu u iznosu od 8.131,20 KM, da je vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrđeno da visina naknade za tehničko unapređenje za period od tri godine iznosi 25.780,30 KM, Kantonalni sud je, imajući u vidu da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj Ps-930/05 od 11. februara 2010. godine, tuženi obavezan da po osnovu navedenog tehničkog unapređenja apelantu isplati iznos od 8.131,20 KM, zaključio da je tuženi dužan apelantu isplatiti na osnovu navedenog tehničkog unapređenja preostali iznos od 17.649,10 KM.

16. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 089700 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine revizije odbio. U obrazloženju navedene presude, Vrhovni sud je naveo da je suština apelantovog prigovora kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u tome što apelant smatra da mu pravo na naknadu za korištenje tehničkog unapređenja koje je tuženi koristio u periodu od 1987. do 1991. godine, a s obzirom na odredbu člana 166. Zakona o zaštiti pronalazaka i tehničkih unapređenja i člana 122. Zakona o patentima, pripada za period od pet godina, a ne za period od tri godine, kako je drugostepeni sud prihvatio. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant pogrešno smatra da mu je naknadu za korištenje tehničkog unapređenja, s obzirom na naprijed navedene odredbe zakonskih propisa, trebalo utvrditi za pet godina iz razloga što je zakonskim odredbama propisano da se naknada može utvrditi najduže za primjenu u periodu od pet godina, što znači da je preduzećima - subjektima gdje je ostvareno tehničko unapređenje ostavljeno da svojim internim aktima - pravilnicima utvrde dužinu roka za koji nositelju tehničkog unapređenja pripada pravo na naknadu, s tim da taj rok ne može biti duži od pet godina, ali može biti kraći. Vrhovni sud je istakao da je upravo na osnovu Zakona o zaštiti pronalazaka i tehničkih unapređenja i Zakona o patentima tuženi donio Pravilnik i da je odredbom člana 49. Pravilnika propisao da autori inovacije (pronalazak, tehničko unapređenje) imaju pravo na naknadu za ostvarenu inovaciju sve vrijeme trajanja primjene, a najduže za tehničko unapređenje do tri godine. Stoga, imajući u vidu da je članom 49. Pravilnika propisano da se inovatoru naknada za korištenje inovacije - tehničkog unapređenja priznaje za tri godine korištenja, te imajući u vidu činjenicu da je apelantova inovacija korištena tri godine, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantu u skladu s Pravilnikom, naknadu za tehničko unapređenje utvrdio za period od tri godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe Zakona o patentima i znacima razlikovanja RBiH i Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja SFRJ koji predviđaju da autoru tehničkog unapređenja pripada naknada za period korištenja do pet godina, a prema apelantovom mišljenju nije bilo mjesta primjeni Pravilnika kojim su navedene odredbe promijenjene, i to tako da je rok određen na tri godine, što u konkretnom slučaju nije moguće jer se zakon ne može mijenjati Pravilnikom. Također, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju tužbu podnio 2003. godine, a da je predmetni postupak pravomoćno okončan tek 2013. godine, te smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine presude redovnih sudova i naloži donošenje pravilne i zakonite odluke i apelantu odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i ne nalazi da je njezinim donošenjem došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u svojoj apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi prigovori koje navodi u apelaciji neosnovani, te smatra da je donesena odluka zakonita i pravilna, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. U odgovornu na apelaciju Općinski sud je izložio činjenično stanje predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je evidentno da je postupak trajao duži vremenski period, ali da se navedeni period ne može staviti na teret tom sudu jer je u istom kontinuirano postupao. Također, Općinski sud je naveo da je opterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, da je priliv novih predmeta konstantan, da se predmeti uzimaju u rad prema Planu rješavanja starih predmeta, te da na efikasnost suda u znatnoj mjeri utječe nepotpuna sistematizacija zaposlenika i nedovoljan broj administrativnog osoblja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da nije osnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u vezi s nedonošenjem odluke u razumnom roku.

21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka i predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno (prima facie) nedopuštenu. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja („Službeni list SFRJ“ br. 34/81, 30/90) relevantne odredbe glase:

Član 166.

Autoru tehničkog unapređenja pripada naknada za upotrebu tehničkog unapređenja, ovisno o doprinosu toga tehničkog unapređenja povećanju dohotka ili smanjenju troškova odnosno gubitaka u organizaciji udruženog rada u kojoj se tehničko unapređenje primjenjuje za vrijeme njegove primjene, a najduže pet godina od dana početka primjene.

Član 170.

Samoupravnim sporazumom ili drugim samoupravnim općim aktom organizacija udruženog rada pobliže određuje: postupak za utvrđivanje postojanja tehničkog unapređenja i mogućnosti njegove primjene, osnove i mjerila za utvrđivanje doprinosa tehničkog unapređenja povećanju dohotka, visinu, način i uvjete za utvrđivanje i isplatu posebne naknade za primjenu tehničkog unapređenja te druga pitanja u vezi s tehničkim unapređenjem.

Ako organizacija udruženog rada samoupravnim sporazumom ili drugim samoupravnim općim aktom nije uredila pitanja iz stava 1. ovog člana, dužna je to učiniti u roku od šest mjeseci od dana primitka pismene obavijesti iz člana 161. stav 1. ovog zakona.

23. Zakon o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list RBiH“ br. 21/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 118.

Tehničkim unapređenjem koje se štiti pod uvjetima i na način utvrđen aktom poduzeća ili drugog lica smatra se svaka racionalizacija rada koja nastaje promjenom poznatih tehničkih sredstava i postupaka u svim fazama procesa rada, kojim se podstiče: povećanje dobiti poduzeća ili drugog lica, povećanje proizvodnosti rada, poboljšanje kvaliteta proizvoda, ušteda materijala, ušteda energije, bolje iskorištavanje mašina ili instalacija, poboljšanje tehničke kontrole proizvoda, poboljšanje zaštite na radu ili poboljšanje zaštite i unapređenja životne okoline.

Tehničkim unapređenjem, u smislu stava 1. ovog člana, ne smatra se rutinsko primjenjivanje poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka u procesu rada.

Član 122.

Autoru tehničkog unapređenja pripada posebna naknada za korištenje tehničkog unapređenja, zavisno od doprinosa tog unapređenja dobiti poduzeća, a najduže pet godina od dana početka primjenjivanja.

Član 123.

Aktom poduzeća bliže se uređuje: postupak za utvrđivanje postojanja tehničkog unapređenja i mogućnost njegovog primjenjivanja, osnova za utvrđivanje doprinosa tehničkog unapređenja dobiti poduzeća, način i uvjeti za isplatu naknade kao i druga pitanja u vezi sa tehničkim unapređenjem.

XIII - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 130. stav 1.

Danom stupanja na snagu ove uredbe prestaje primjena Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja ("Službeni list SFRJ", br. 34/81, 3/90 i 20/90) koji je članom 1. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj 2/92) preuzet i primjenjuje se kao republički zakon.

24. U Pravilniku o inovacijama društvenog preduzeća Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ od 19. aprila 1991. godine, koji je stupio na snagu 7. novembra 1991. godine, relevantne odredbe glase:

Član 49.

Autori inovacija (pronalazak tehničkog unapređenja) imaju pravo na posebnu naknadu za ostvarenu inovaciju za sve vrijeme trajanja primjene inovacije, a najduže:

- za pronalazak 7 godina -za tehničko unapređenje do 3 godine U slučaju da primjena inovacije prestane prije isteka vremena iz prethodnog stava inovatoru prestaje pravo na posebnu naknadu danom prestanka primjene njegove inovacije.

Član 50.

Dužnost inovatora su da:

- inovaciju koju je stvorio u DP odmah i u potpunosti prijavi komisiji,

- da na zahtjev predsjednika komisije dopunjava prijedloge uz prijavu inovacije,

- prisustvuju sjednici komisije na kojoj se razmatra njegov prijedlog,

- učestvuju u realizaciji inovacije, njenoj primjeni i daljem usavršavanju,

- čuva tajnost inovacije,

- izvršava i druge obaveze koje proističu iz ovog pravilnika i zakona.

Član 51.

Dužnost svih radnika da, na zahtjev komisije pruže pomoć za doradu, stručnu ocjenu i druga obavještenja u vezi sa podnijetim prijedlogom i uvođenja inovacije.

Član 52.

Osnov za utvrđivanje i obračun naknade autoru inovacije koja se primjenjuje u DP je doprinos inovacije u povećanju dohotka u DP novčano izražen kroz uštede ostvarene primjenom inovacije umanjene za troškove ostvarivanja inovacija.

25. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 089700 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 15. novembra 2013. godine, a apelaciju je podnio 6. januara 2013. godine, iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 2. jula 2003. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 089700 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od deset godina. Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi isplate duga po osnovu naknade za korištenje tehničkog unapređenja i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.

36. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, Ustavni sud na osnovu apelacionih navoda i činjenica predmeta nije mogao zaključiti da je predmetni od naročitog značaja za apelanta.

37. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u Živinicama, kojem je apelant podnio tužbu 2. jula 2003. godine, u relativno kratkom roku održao pripremna ročišta od 10. oktobra 2003. godine, 7. novembra 2003. godine i 2. decembra 2003. godine, ali da je naredno pripremno ročište u predmetu održao tek nakon proteka godinu dana, odnosno 6. decembra 2004. godine, nakon čega je donio rješenje od 2. septembra 2005. godine kojim se oglasio stvarno nenadležnim i predmet dostavio Općinskom sudu. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud nakon prijema predmeta tokom 2005. godine, pripremno ročište u predmetnom postupku održao nakon proteka tri godine, odnosno 13. novembra 2008. godine, a zatim u relativno kratkim rokovima ročišta za glavnu raspravu (8. jula 2009. godine, 27. oktobra 2009. godine, 11. januara 2010. godine) nakon čega je donio prvostepenu presudu od 11. februara 2010. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud presudom od 17. maja 2011. godine, prvostepenu presudu Općinskog suda od 11. februara 2010. godine djelimično ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu radi ponovnog donošenja odluke. U ponovljenom parničnom postupku Općinski sud je u razumnom roku održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, nakon čega je donio prvostepenu presudu od 30. maja 2012. godine koja je nakon održane rasprave pred drugostepenim sudom preinačena presudom Kantonalnog suda od 26. marta 2013. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno činjenično stanje, Ustavni sud primjećuje da su Općinski sud u Živinicama i Općinski sud imali značajne periode neaktivnosti, kao i da je Općinski sud u navedenom postupku postupao nedjelotvorno s obzirom da je presuda toga suda od 11. februara 2010. godine djelimično ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje i da je nakon donošenja odluke u ponovljenom postupku, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, a time i pravilne primjene materijalnog prava, pred Kantonalnim sudom bilo neophodno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U svom odgovoru na apelaciju, Općinski sud je ukazao da je Općinski sud preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da na efikasnost suda u znatnoj mjeri utječe nepotpuna sistematizacija zaposlenika i nedovoljan broj administrativnog osoblja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 66, st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kojem je u Općinskom sudu trebalo približno tri godine da nakon prijema predmeta održi pripremno ročište u predmetnom postupku, preopterećenost suda velikim brojem starih predmeta ne može se smatrati vanrednom okolnošću, već sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, tako da svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. S druge strane, razmatrajući postupanje Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u razumnim rokovima donio presude od 17. maja 2011. godine i 26. marta 2013. godine kojima je odlučivao o žalbama apelanta i tuženog, kao i da je Vrhovni sud presudom od 29. oktobra 2013. godine u relativno kratkom roku odlučio o revizijama apelanta i tuženog. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u postupku donošenja svojih odluka imali značajnije periode neaktivnosti, odnosno da su doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka koji je trajao nešto više od deset godina u najvećoj mjeri snose Općinski sud u Živinicama i Općinski sud koji su imali značajne periode neaktivnosti, te Općinski sud koji je postupao nedjelotvorno, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je okončan nakon proteka deset godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za isplatu duga koji se prema zakonu ne smatra hitnim i koji je trajao nešto više od deset godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

41. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

42. Iz apelacionih navoda također proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe Zakona o patentima i znacima razlikovanja i Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja koji predviđaju da autoru tehničkog unapređenja pripada naknada za period korištenja do pet godina, a ne Pravilnik tuženog kojim su navedene odredbe promijenjene, i to tako da je period za koji apelantu pripada naknada određen na tri godine.

43. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

45. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u reviziji pred Vrhovnim sudom, te da je Vrhovni sud u pogledu tih apelantovih navoda dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, i Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja i Zakonom o patentima i znacima razlikovanja propisano da autoru tehničkog unapređenja pripada posebna naknada za korištenje tehničkog unapređenje „za najduže pet godina od dana početka primjenjivanja“, ali da je također zakonom propisano da se aktom preduzeća bliže uređuje postupak za utvrđivanje tehničkog unapređenja i mogućnost njegovog primjenjivanja, osnov za utvrđivanje doprinosa tehničkog unapređenja dobiti preduzeća, način i uvjeti za isplatu naknade, kao i druga pitanja u vezi s tehničkim unapređenjem. Također, Ustavni sud primjećuje je članom 49. Pravilnika propisano da autor tehničkog unapređenja ima pravo na posebnu naknadu za ostvarenu inovaciju za sve vrijeme trajanja primjene inovacije, a najduže za tehničko unapređenje do tri godine. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba, Ustavni sud smatra da je pravilan zaključak Vrhovnog suda da je zakonima određen najduži period za koji autorima pripada posebna naknada za korištenje tehničkog unapređenja, a da je preduzećima - subjektima gdje je ostvareno tehničko unapređenje ostavljeno da svojim internim aktima - pravilnicima utvrde dužinu roka za koji pripada pravo na naknadu nositelju tehničkog unapređenja, s tim da taj rok ne može biti duži od pet godina, ali da može biti kraći i da je upravo na osnovu navedenih zakona tuženi donio Pravilnik kojim je propisao da se inovatoru naknada za korištenje inovacije - tehničkog unapređenja priznaje za tri godine korištenja, što su u konkretnom slučaju redovni sudovi i primijenili. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neosnovani.

46. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao nešto više od deset godina, za što najveću odgovornost snose prvostepeni sudovi, i to Općinski sud u Živinicama i Općinski sud koji su imali značajne periode neaktivnosti, te Općinski sud koji je postupao nedjelotvorno, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelantu odredili naknadu po osnovu inovacije - tehničkog unapređenja za period od tri godine, primijenivši odredbe Pravilnika koje predstavljaju konkretizaciju zakona, pri čemu su za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazao.

49. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-75/14 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio