Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4988/13 (N. I., D. I., D. I. i Đ. I. iz Čelinca)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4988/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4988/13, rješavajući apelaciju Nade Ivanković i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nade Ivanković, Dalibora Ivankovića, Daliborke Ivanković i Đurđije Ivanković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Ivanković, Dalibor Ivanković, Daliborka Ivanković i Đurđija Ivanković iz Čelinca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vid V. Dujaković, advokat iz Banjaluke podnijeli su 5. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 077495 13 Gž od 25. septembra 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 077495 10 I od 19. septembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske, sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 30. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i izvršenik su odgovore dostavili 11. jula 2016. godine, a Osnovni sud 7. jula 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelanti su podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 29. maja 2000. godine pokrenuli parnični postupak protiv izvršenika radi naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika.

6. Osnovni sud je Presudom broj P-1204/00 od 17. decembra 2001. godine obavezao izvršenika da apelantima nadoknadi nematerijalnu štetu na ime smrti bliskog srodnika u označenim novčanim iznosima, te da im naknadi troškove postupka u označenom iznosu.

7. Okružni sud je Presudom broj Gž-911/02 od 14. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu žalbu izvršenika i prvostepenu presudu potvrdio.

Osporena rješenja

8. Apelanti su 21. januara 2010. godine podnijeli prijedlog za izvršenje presude Osnovnog suda potvrđene presudom Okružnog suda.

9. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 077495 10 I od 10. aprila 2012. godine odredio izvršenje protiv izvršenika, i to pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na računu izvršenika Budžet RS označenog broja. Izvršeniku je naloženo da po prijemu ovog rješenja izvrši zapljenu novčanih sredstava i zaplijenjeni iznos prenese na račun punomoćnika apelanata, a nakon izvršnosti ovog rješenja o čemu će Sud dostaviti obavijest.

10. Izvršenik je 18. aprila 2012. godine izjavio prigovor protiv rješenja Osnovnog suda.

11. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 077495 10 I od 19. septembra 2012. godine djelimično uvažio prigovor izvršenika, te je rješenje od 10. aprila 2012. godine izmijenio tako da je odredio izvršenje protiv izvršenika radi naplate potraživanja apelanata izdavanjem obveznica pod uslovima s rokom dospijeća od 13 godina i isplatom u deset jednakih rata počev od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća s godišnjom kamatom od 1,5% i sa pravom prijevremenog otkupa. Rješenje o izvršenju od 10. aprila 2012. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka u označenom iznosu ostalo je na snazi.

12. Apelanti su protiv rješenja Osnovnog suda od 19. septembra 2012. godine izjavili žalbu 22. septembra 2012. godine.

13. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 077495 13 Gž od 25. septembra 2013. godine žalbu apelanata odbio i rješenje Osnovnog suda od 19. septembra 2012. godine potvrdio.

14. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da se potraživanje apelanata odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog nestanka bliskog srodnika 12. decembra 1992. godine i njegovog proglašenja umrlim rješenjem od 5. aprila 2001. godine, da je potraživanje nastalo donošenjem prvostepene presude 17. decembra 2001. godine. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da potraživanje apelanata u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu RS („Službeni glasnik RS“ broj 1/12) predstavlja opštu obavezu, odnosno unutrašnji dug RS, pa se u postupku namirenja potraživanja apelanata ima primijeniti navedeni zakon kao lex specialis u odnosu na ostale zakone.

15. Osnovni sud je dopisom od 28. oktobra 2013. godine rješenje od 19. septembra 2012. godine dostavio na sprovođenje.

16. Osnovni sud je dopisom od 6. jula 2016. godine od Trezora RS zatražio da se izjasni da li je postupio po dostavljenom rješenju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelanti navode da je zbog primjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, odnosno Zakona o unutrašnjem dugu RS, Republika Srpska onemogućila izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno naplatu potraživanja koja su im dosuđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Apelanti ističu da su redovni sudovi u postupku izvršenja, primjenjujući pomenute zakone, donijeli rješenja kojima je određeno da se umjesto isplate u novcu, kako je to utvrđeno pravosnažnom presudom, isplata izvrši emisijom dugoročnih obveznica. Takođe, apelanti ističu da je postupak trajao nerazumno dugo, te su zatražili da im se na ime naknade nematerijalne štete za svaku godinu trajanja postupka dodijeli označeni iznos, kao i da im se naknade troškovi sastavljanja apelacije u označenom iznosu. Najzad, u prilog svojim navodima apelanti su se pozvali na odluke Ustavnog suda RS kojima je utvrđeno da član 14 Zakona o unutrašnjem dugu nije u skladu sa Ustavom RS, te na odluke Ustavnog suda BiH (pored ostalih AP 1843/11), te Evropskog suda (Runić i drugi protiv BiH).

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na koja se u apelaciji ukazuje.

20. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju postupka uz konstataciju da je rješenje od 19. septembra 2012. godine dostavljeno na izvršenje 28. oktobra 2013. godine, te da je od Trezora RS 6. jula 2016. godine zatražena informacija da li je po njemu postupljeno.

21. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da su Okružni i Osnovni sud pravilno primijenili materijalno pravo i da nisu izvršili povredu odredaba Zakona o izvršnom postupku. Po mišljenju izvršenika, u konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o unutrašnjem dugu RS („Službeni glasnik RS“ broj 1/12) koji je bio na snazi u relevantnom periodu i koji reguliše postupak, način i rokove utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga RS i koji je lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik RS” broj 1/12), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.557.500.000 KM.

Član 3.

(1) Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

a) opšte neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: opšte obaveze), nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 182.600.000 KM;

[...]

v) obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600.000.000 KM.

[...] Član 4. stav 1. tačka b) (1) Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31.

decembra 2002. godine:

[... ]

b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25.000.000 KM, izuzev [...] pravosnažnih sudskih odluka na osnovu ratne materijalne i nematerijalne štete koje su propisane u poglavlju III ovog zakona.

[...] Član 8.

(1) Dio opštih obaveza do iznosa 35.000.000 KM izmiruju se isplatom u gotovini:

[...]

b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25.000.000 KM.

[...] Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica za obaveze iz člana 9. ovog zakona vrši se pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 14 godina;

b) isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (Službeni glasnik RS” br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09).

(2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...]

23. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U odnosu na dopustivost apelacija Ustavni sud naglašava da je identična pravna pitanja - neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da „smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku te zaključio da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje“ (tač. 21 i 22). Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacija u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretnih apelacija u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.

27. Imajući u vidu navedeno, te odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti tvrde da su im zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne presude kojim je utvrđeno njihovo pravo na naknadu nematerijalne štete povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom;

(…)

k) pravo na imovinu;

(…)

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. U prilog tvrdnji o povredi navedenih prava apelanti su istakli da potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom nisu mogli da realizuju u izvršnom postupku jer su redovni sudovi, primjenjujući Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, odnosno Zakon o unutrašnjem dugu RS, donijeli osporena rješenja kojima je određeno da se umjesto isplate u novcu, kako je to utvrđeno pravosnažnom presudom, isplata izvrši emisijom dugoročnih obveznica. Shodno navedenom, proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog uvođenja zakonskih modaliteta za izvršenje pravosnažnih presuda koje se odnose na ratnu štetu u Republici Srpskoj.

33. Ustavni sud ukazuje na to da je pitanje zakonskih modaliteta za izvršenje pravosnažnih presuda koje se odnose na ratnu štetu u Republici Srpskoj u vezi s navodima apelanata da im je tako povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su onemogućeni namiriti potraživanja utvrđena pravosnažnim odlukama razmatrao u predmetima br. AP 244/08, AP 1608/09, AP 1402/09 i AP 114/15 (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, broj AP 1608/09 od 18. aprila 2012. godine, broj AP 1402/09 od 16. januara 2013. godine i broj AP 114/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U naprijed pobrojanim odlukama Ustavni sud je zaključio da je zbog nemogućnosti apelanata da realizuju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno poravnanja zaključenog u upravnom postupku (AP 1608/09) povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne odluke i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Ustavni sud je, u suštini, istakao da su evidentni pokušaji Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja imajući u vidu relevantna zakonska rješenja koja su bila na snazi u vrijeme donošenja navedenih odluka: rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opšte obaveze, odnosno 13 godina za ratnu štetu i 14 godina za opšte obaveze), isplata kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, trgovina obveznicama kao hartijama od vrijednosti na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitovanim obveznicama ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini, glavni dug i pripadajuće zatezne kamate po emitovanim obveznicama moraju se isplatiti u deset godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Međutim, uprkos ovim naporima Ustavni sud je zauzeo stav da se ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu, te obezbijedila izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud je ukazivao da su apelanti vodili, u najvećem broju slučajeva, dugogodišnje postupke koji su rezultovali pravosnažnim sudskim odlukama kojima su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda ili po osnovu opštih obaveza, a da sada na njihovo izvršenje moraju da čekaju još dugi niz godina, čime im se nameće „pretjeran teret“ koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojima je zaštićeno pravo na imovinu.

35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je pitanje izvršenja pravosnažnih odluka u Republici Srpskoj kojima su utvrđena potraživanja koja se odnose na ratnu štetu bilo predmet razmatranja i pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u predmetu Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 10. novembra 2009. godine) Evropski sud zaključio da obim javnog duga ne može opravdati zakonsku obustavu izvršenja cijele kategorije pravosnažnih presuda. Nadalje je Evropski sud u predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 15. novembra 2011. godine) zaključio da u situaciji kada su aplikanti prihvatili izvršenje putem obveznica umjesto gotovine, presude kojim je dosuđena isplata ratne štete emisijom obveznica izvršene, ali je nezavisno od toga utvrdio da je došlo do povrede prava aplikanata na pravično suđenje i prava na imovinu zbog produženog roka neizvršenja. Osim toga, u predmetu Ignjatić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 15. januara 2013. godine, tačka 17) Evropski sud je istakao da aplikanti „nisu prihvatili vladine obveznice u zamjenu za gotov novac kao sredstvo izvršenja“, te je u pogledu određenih aplikanata istakao da zapaža „da je Ustavni sud utvrdio povredu člana 6. u identičnom slučaju gdje je domaći sud u izvršnom postupku naložio da se glavni dug i zatezne kamate trebaju platiti u vladinim obveznicama“, zbog čega je takođe utvrdio povredu na pravično suđenje i prava na imovinu. Najzad, u predmetu Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 20. januara 2015. godine) Evropski sud je, imajući u vidu Plan izmirenja (iz oktobra 2012. godine) za isplatu ratne štete, ponovio stav da nedostatak sredstva ne može da bude opravdanje za nenamirenje duga utvrđenog sudskom presudom, te da je rok od 20 godina u kom bi trebala da bude isplaćena ratna šteta u gotovini suviše dug imajući u vidu znatno kašnjenje do kojeg je već došlo, odnosno da je zbog produženja neizvršenja konačnih i izvršnih presuda donesenih u korist aplikanata povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U ovom predmetu Evropski sud je istakao da je potrebno izmijeniti plan izmirenja u razumnom vremenskom roku, odnosno da treba, s obzirom na duži period kašnjenja do kojeg je već došlo, uvesti primjereniji vremenski interval za izvršenje. U tom smislu je ukazano i da presude u kojima je već došlo do kašnjenja izvršenja u trajanju dužem od deset godina moraju da budu izvršene bez daljnjih odlaganja, kao i da je potrebno obezbijediti isplatu zateznih kamata po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja u izvršenju presude prema planu izmirenja izmijenjenog u skladu sa ovom presudom.

36. U konkretnom slučaju potraživanje apelanata u označenom novčanom iznosu nastalo je donošenjem prvostepene presude 17. decembra 2001. godine. Po njihovom prijedlogu, najprije je dozvoljeno izvršenje na označeni novčani iznos, a zatim, po prigovoru izvršenika, osporenim rješenjem o izvršenju određena je naplata potraživanja izdavanjem obveznica pod uslovima s rokom dospijeća od 13 godina i isplatom u deset jednakih rata počev od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća s godišnjom kamatom od 1,5% i s pravom prijevremenog otkupa, a za šta nije postojao pristanak apelanata. Najzad, presuda kojom je utvrđeno potraživanje apelanata ni šest godina nakon pokretanja, odnosno tri godine od okončanja izvršnog postupka, prema podacima dostupnim Ustavnom sudu još uvijek nije izvršena.

37. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu već zauzete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima koji, s obzirom na okolnosti konkretnih predmeta i pitanja koja pokreću, mogu da se primijene i na slučaj apelanata, Ustavni sud zaključuje da je zbog nemogućnosti apelanata da realizuju izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje kompenzacije

38. U pogledu zahtjeva apelanata da im se naknadi nematerijalna šteta zbog predugog trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud se poziva na stav usvojen u Odluci broj AP 244/08 u kojoj je Ustavni sud naglasio da, uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i pravično suđenje i da Ustavni sud, takođe, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda (op. cit. AP 244/08, tačka 37). Zbog navedenih razloga Ustavni sud i u konkretnom slučaju smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima.

39. U pogledu zahtjeva apelanata da im se, u skladu s priloženim troškovnicima dosude troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

40. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku, pri čemu Ustavni sud posebno naglašava smjer djelovanja na koji je ukazao Evropski sud u naprijed citiranom predmetu Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi tač. 44- 47) u kontekstu „izmirenja [potraživanja apelanata] u razumnom vremenskom roku“. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju zbog nemogućnosti apelanata da realizuju izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4988/13 (N. I., D. I., D. I. i Đ. I. iz Čelinca) | Sudska praksa | Aktio