Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3023/16 (H. V.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3023/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3023/16, rješavajući apelaciju Hasibe Vričić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hasiba Vričić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 2 Rs 002854 14 Rev od 8. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasiba Vričić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tomislavgrada, koju zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu; Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 002854 14 Rev od 8. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, između ostalog, da se utvrdi da je bila u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženih (Hrvatska pošte d.o.o. Mostar i JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) u određenom vremenskom periodu, da se naloži tuženim da apelantici zaključe radnu knjižicu, da za istu uplate doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje, da joj isplate naknade plaća za određeni vremenski period, te da joj isplate na ime otpremnine određeni novčani iznos.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da se relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, na kojima je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku, mogu rezimirati na slijedeći način, da je Rješenjem tuženog od 23. novembra 2000. godine, donesenog po zahtjevu apelantice za uspostavljanje radno pravnog statusa zaposlenika na čekanju posla, utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos sa danom 5.maj 2000. godine, te joj je određena otpremnina u određenoj visini i naloženo da se obrati poslodavcu radi isplate naknade za vrijeme čekanja, te uplate mirovinskog osiguranja, da je Rješenjem Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu F BiH, od 8. decembra 2004. godine odbijena apelanticina žalba protiv naprijed navedenog rješenja poslodavca od 23. novembra 2000. godine, dok je rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu F BiH od 19. aprila 2005. godine odbijena apelanticina žalba i potvrđeno navedeno rješenje kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu F BiH. Dalje se navodi, da je apelantica predmetnu tužbu podnijela dana 28. septembra 2010. godine. Vrhovni sud ističe, da je odredbom člana 143. Zakona o radu, propisan način rješavanja radno-pravnog statusa lica koja su status zaposlenika imala na dan 31. decembar 1991. godine, a koja tokom i nakon prestanka rata nisu radila. Također se navodi, da je radno-pravni status apelantice, kao zaposlenika na čekanju posla, konačno riješen rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 19. aprila 2005. godine, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, budući da apelantica nije pokrenula sudski postupak radi preispitivanja navedenog konačnog rješenja. Naprotiv, apelantica je u toku 2005. godine protiv prvotuženog podnijela tužbu kojom je zahtijevala da je tuženi primi na rad i sa njom zaključi ugovor o radu, rasporedi je na odgovarajuće radno mjesto i uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od dana 16. juna 2002. godine, odnosno da joj za period od 17. novembra 2002. godine do 7. novembra 2005. godine isplati naknadu plaća u određenom iznosu, temeljeći takav zahtjev na tvrdnji da je tuženi na njeno radno mjesto zaposlio drugog zaposlenika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka njenog radnog odnosa. Navedeni tužbeni zahtjev pravomoćno je odbijen. Vrhovni sud konstatuje, da predmetni tužbeni zahtjev u suštini predstavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja su u konkretnom slučaju dospjela na dan 20. april 2005. godine, odnosno donošenjem konačnog rješenja o radno-pravnom statusu apelantice i njenim pravima po osnovu odredbe člana

143. Zakona o radu, nakon čega je apelantica i imala pravo zahtijevati od poslodavca ispunjenje obaveza po osnovu odredbe člana 143. Zakona o radu. Budući da je apelantica tužbu podnijela 28. septembra 2010. godine, to jasno proizlazi da je do dana podnošenja tužbe protekao trogodišnji materijalni zastarni rok propisan odredbom člana 106. Zakona o radu, kako je to po ocjeni Vrhovnog suda pravilno zaključio i drugostepeni sud, te osnovom tog zaključka preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud, također, ističe da su bez uticaja na pravilnost navedenog zaključka apelanticini revizijski prigovori da sva novčana potraživanja, koja pripadaju apelantici po osnovu člana 143. Zakona o radu, nisu bila precizno i potpuno utvrđena rješenjem od 19. aprila 2005. godine, budući da je rješenjem poslodavca od 23. novembra 2000. godine apelantica pozvana da mu se obrati radi isplate naknade za vrijeme čekanja, te uplate mirovinskog osiguranja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3023/16 (H. V.) | Sudska praksa | Aktio