Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3406/13 (P. S.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - obavještenje na jeziku koji razumije
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3406/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3406/13, rješavajući apelaciju Peđe Stankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Peđe Stankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006920 13 Kvlz od 31. decembra 2013. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006920 13 Kž od 25.
aprila 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 006920 11 K od 22. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Peđa Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006920 13 Kž od 25. aprila 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006920 11 K od 22. novembra 2012. godine. Apelant je 17. marta 2014. godine podnio dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 006920 13 Kvlz od 31. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je 18. marta 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud i Okružni sud 21. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 006920 11 K od 22. novembra 2012. godine apelant i još trojica optuženih proglašeni su krivim za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). U izreci presude je navedeno da je u vremenskom periodu od početka 2011. do 26. aprila 2011. godine na području grada Banja Luka, protivno odredbama člana 19 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, apelant nabavio od nepoznatih lica opojnu drogu marihuanu, koja se nalazi na popisu opojnih droga, koju je dalje prodao drugooptuženom i trećeoptuženom, a koji su zajedno sa četvrtooptuženim navedenu drogu prodavali krajnjim korisnicima (pobliže navedenim u izreci presude). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. aprila do 20. maja 2011. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi optužbe i odbrane (pobliže navedeni na str. od 3 do 6 presude), te da je taj sud na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i međusobnoj vezi, utvrdio da su apelant i ostali optuženi počinili predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz zapisnika o uzimanju izjava pred ovlašćenim službenim licima Centra javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB Banja Luka) proizilazi da su svi saslušani svjedoci izjavili da su putem telefona dogovarali kupovinu opojne droge od optuženih, kao i mjesto preuzimanja droge, te da su svi identično izjavili da je droga bila upakovana u „aluminijsku foliju“. Okružni sud je naveo da su saslušani svjedoci na glavnom pretresu pred tim sudom izmijenili svoje iskaze, ali da sud nije prihvatio njihove izmijenjene iskaze, jer je ocijenio da su dati s ciljem da pomognu optuženima da izbjegnu krivičnu odgovornost. Pri tome Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao istinite iskaze saslušanih svjedoka sa glavnog pretresa o tome da su iskaze pred ovlašćenim službenim licima dali pod prisilom i prijetnjom, budući da za takve tvrdnje sudu nije dostavljen nijedan dokaz.
6. Okružni sud je dalje naveo da su po naredbama sudije za prethodni postupak tog suda prema optuženima sprovedene posebne istražne radnje – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija u skladu sa odredbama člana 234 stav 2 tačka a) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su pred tim sudom preslušani transkripti razgovora optuženih u kojima su zabilježeni međusobni razgovori optuženih, kao i razgovori optuženih sa licima kojima su prodavali opojnu drogu. Okružni sud je naveo da je analizom sadržaja tih razgovora utvrdio povezanost optuženih, njihovo poznanstvo, saradnju i dogovore vezane za nabavljanje, držanje, prenošenje, pakovanje i prodaju opojne droge. Okružni sud je ukazao da optuženi na održanim pretresima pred tim sudom nisu osporavali da je glas koji se čuje na audio-zapisu, a registrovan u transkriptima, njihov glas, niti su osporavali sadržinu preslušanih razgovora. Pri tome Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor branilaca svih optuženih da je posebna istražna radnja – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija sprovedena suprotno odredbama ZKP. Naime, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, nakon što je utvrdio da postoje osnovi sumnje da su određena lica počinila predmetno krivično djelo, donio naredbu o određivanju navedene posebne istražne radnje prema N.N. licima koja koriste telefon određenog Imei broja ili pretplatničkog broja, a nakon što je utvrđen identitet tih lica, prema tim licima, tj. prema optuženima. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da su dokazi koji su pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji zakonito pribavljeni dokazi. Okružni sud je dalje naveo da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nadležnog organa od 7. marta 2011. godine, koju je apelant uredno potpisao bez primjedaba, proizilazi da je od apelanta privremeno oduzeta zelena biljna materija koja asocira na opojnu drogu marihuanu bruto-mase 52,2 grama. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je navedena biljna materija bez odlaganja predata na čuvanje tom sudu, nakon čega je Tužilaštvo donijelo naredbu o vještačenju, te da je na osnovu izvršenog vještačenja utvrđeno da predmetna biljna materija sadrži tetrahidrokanabinol, psihoaktivnu supstancu iz biljke konoplje, tj. Cannabis sativa L, koja se nalazi na listi opojnih droga. Po ocjeni Okružnog suda, količina privremeno oduzete opojne droge osnovano ukazuje da je apelant prethodno nabavljao opojnu drogu radi prodaje, a ne za sopstvene potrebe, kako je to tvrdio u svom iskazu. Takođe, Okružni sud je ukazao da su ovlašćena službena lica, koja su saslušana kao svjedoci, saglasno izjavila da su postupak saslušanja apelanta sprovela u skladu sa odredbama ZKP, da je od apelanta oduzeta droga i sačinjena potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, te da niko prema apelantu nije primijenio silu. Okružni sud je naveo da je apelant u svom iskazu detaljno opisao način lišavanja slobode i zadržavanje u CJB Banja Luka u dva navrata, te postupanje ovlašćenih službenih lica, ali da taj dio iskaza sud nije mogao posebno ocijeniti jer navedeno nije odlučno za rješavanje predmetne krivičnopravne stvari. Osim navedenog, Okružni sud je ukazao da je po službenoj dužnosti izmijenio činjenični opis predmetnog krivičnog djela, nakon detaljne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, budući da je utvrdio da su optuženi radnje preduzeli u periodu od početka 2011. godine do 26. aprila 2011. godine, kada su lišeni slobode. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je u činjeničnom opisu djela, umjesto riječi "početkom 2011", stavio riječi "u vremenskom periodu od početka 2011. do 26. aprila 2011. godine", dok su u preostalom dijelu činjenični i pravni opis djela ostali neizmijenjeni.
7. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih optuženih protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 006920 13 Kž od 25. aprila 2013. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da izmjenama činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela, na način kako je učinio prvostepeni sud, nije došlo do povrede prava optuženih na odbranu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da izmjenom optužnice od prvostepenog suda, odnosno preciziranjem vremena izvršenja, a bez dodavanja nove kriminalne djelatnosti, nije povrijeđen ni objektivni ni subjektivni identitet optužbe. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni prigovori optuženih da je tužilac, nakon što je donio naredbu o sprovođenju istrage, bio dužan da saslušava svjedoke, a ne ovlašćena službena lica, te da su ovlašćena službena lica saslušavala svjedoke suprotno odredbama ZKP. Naime, Vrhovni sud je naveo da je samo u slučaju pismenog pozivanja svjedoka u smislu člana 227 stav 2 ZKP ovlašćeno službeno lice dužno da upozori osobu koja se odazove pozivu da nije dužna davati bilo kakvu izjavu ili odgovarati na postavljena pitanja, dok se u svim ostalim slučajevima primjenjuju odredbe o saslušanju svjedoka. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika o ispitivanju svjedoka pred ovlašćenim službenim licima proizilazi da svjedoci nisu pozivani u skladu sa odredbama člana 227 stav 2 ZKP, te da su svjedoci izjave dali u krivičnom predmetu protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da su počinila krivično djelo iz člana 224 stav 2 KZRS i da su te izjave date u skladu sa odredbama člana 151 ZKP, tako da su predmetni zapisnici mogli biti korišćeni kao dokazi u krivičnom postupku.
8. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori optuženih da su naredbe kojima su određene, produžene i mijenjane posebne istražne radnje (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija) nezakonite, jer su donesene prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage, a neke i protiv N.N. lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je u svakom konkretnom slučaju naredba Okružnog suda o određivanju posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema optuženima donesena na obrazloženi prijedlog Tužilaštva. Vrhovni sud je ukazao da se takva naredba može donijeti i protiv N.N. lica (kao i naredba o sprovođenju istrage) i prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage pri čemu za zakonitost dokaza pribavljenih sprovođenjem navedene posebne istražne radnje nije od značaja činjenica da su ti dokazi pribavljeni prije donošenja formalne naredbe o sprovođenju istrage od tužioca. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prijem privremeno oduzetih predmeta izvršen od ovlašćenog radnika Okružnog suda, uz sačinjavanje odgovarajuće dokumentacije, tako da neprisustvovanje sudije za prethodni postupak pri obavljanju te radnje ne čini tu radnju nezakonitom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka i to na način kako to propisuju odredbe člana 295 i člana 304 stav 7 ZKP. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i dovodeći ih u vezu sa zapisnicima o izvršenim pretresima, potvrdama o privremeno oduzetim predmetima, nalazom i mišljenjem vještaka, sadržajem telefonskih razgovora između optuženih i drugih lica izveo pravilan zaključak da su optuženi na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude počinili predmetno krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih sprovedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizilazi zaključak o pouzdanosti utvrđenja prvostepenog suda da su optuženi počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud za zaključak o odlučnim činjenicama pri ocjeni vrijednosnog značaja sprovedenih dokaza dao detaljne i jasno određene razloge u obrazloženju prvostepene presude, a da te razloge prihvata i taj sud u cijelosti.
9. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude Okružnog suda, donio je Presudu broj 11 0 K 006920 13 Kvlz od 31. decembra 2013. godine kojom je predmetni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredaba člana 350 stav 1 ZKP, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede Krivičnog zakona, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu). Vrhovni sud je naveo da se, međutim, pod tu povredu odredaba krivičnog postupka ne mogu podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka predviđene odredbama člana 311 stav 1 ZKP. Vrhovni sud je naveo da su te druge bitne povrede odredaba krivičnog postupka zakonom predviđene kao žalbeni osnov, ali ne i kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, uključujući i neke od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 ZKP na koje se predmetnim zahtjevom ukazuje, a koje se manifestuju u vidu prekoračenja optužbe (sadržana u tački i)), izostanka razloga o odlučnim činjenicama (sadržana u tački j)), zasnivanje presude na nezakonitim dokazima (sadržana u tački z)). Vrhovni sud je ukazao da su navedeni oblici bitne povrede odredaba krivičnog postupka isticani i kao žalbeni osnov na prvostepenu presudu, te da je drugostepeni sud, ocijenivši ih neosnovanim, u obrazloženju svoje presude dao razloge za takvu ocjenu. Vrhovni sud je naveo da, stoga, nema osnova za apelantovu tvrdnju da drugostepeni sud nije dao razloge u pogledu istaknutih žalbenih prigovora protiv prvostepene presude, te da je na taj način došlo do povrede apelantovog prava na odbranu u žalbenom postupku. Pri tome Vrhovni sud je naveo da, kada drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude odgovori na žalbene prigovore, uključujujući i takav način da se pozove na razloge iz obrazloženja prvostepene presude, onda se ne može tvrditi da je obrazloženje zahvaćeno takvim manjkavostima koje predstavljaju povredu prava na odbranu kao oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u predmetnom zahtjevu u okviru prigovora o povredi Krivičnog zakona ukazao da djelo za koje je osuđen nije krivično djelo, te da je ta povreda, koja je propisana odredbama člana 312 tačka a) ZKP, rezultat očigledno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i prihvatanja dokaza koji su pribavljeni kršenjem domaćih procesnih odredaba i prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se tvrdnja o povredi Krivičnog zakona ne može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj osnovi presude. Vrhovni sud je naveo da se, stoga, ne može prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja u predmetnom zahtjevu o učinjenoj povredi Krivičnog zakona. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je nužna pretpostavka za osnovano pozivanje na povredu odredaba člana 312 tačka a) ZKP prihvatanje činjenične osnove pobijane presude kao potpune i pravilne.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, te pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da je Okružni sud, izmjenom činjeničnog opisa djela u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, "proširio" vremenski period preduzimanja inkriminisanih radnji izvan vremena koje je naznačeno u predmetnoj optužnici. Apelant navodi da nikada nije ispitan na tako bitnu učinjenu izmjenu optužnice, te da mu samim tim nije data mogućnost da iznese svoju odbranu u tom pogledu. Apelant dalje navodi da su iskazi svjedoka koji su saslušani u toku istrage od ovlašćenih službenih lica pribavljeni pod pritiskom, prinudom i prijetnjom, te da ovlašćena službena lica, prilikom ispitivanja svjedoka, nisu postupila u skladu sa odredbama člana 227 st. 2 i 3 ZKP. Takođe, apelant navodi da su saslušani svjedoci na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze, te da su te iskaze dali slobodno, bez prisile i prijetnje, za razliku od ranije datih pred ovlašćenim službenim licima. Pri tome apelant navodi da je u žalbi ukazivao, poređenja radi, na nedopušteno i zabranjeno ponašanje ovlašćenih službenih lica prema njemu, što upravo potvrđuje da su se tako ponašali i prema svjedocima, te da je stoga sud trebalo da pokloni vjeru iskazima svjedoka koje su dali na glavnom pretresu. Apelant dalje navodi da su posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija određene suprotno odredbama člana 234 stav 1 i člana 236 stav 1 ZKP, budući da je sudija za prethodni postupak donio naredbe o određivanju tih istražnih radnji prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage, a neke i protiv N.N. lica. Apelant smatra da su navedeni dokazi nezakonito pribavljeni, te da se na tim dokazima nije mogla zasnovati sudska odluka u smislu odredaba člana 10 stav 2 ZKP. Pri tome apelant smatra da je određivanjem i sprovođenjem posebnih istražnih radnji, na način suprotan relevantnim odredbama procesnog zakona, grubo narušeno i njegovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. Takođe, apelant navodi da privremeno oduzeti predmeti predati trećem licu u Okružnom sudu, iako su, u smislu odredaba člana 127 st. 3 i 4 i člana 134 ZKP, trebali biti predati sudiji za prethodni postupak. Konačno, apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na sve navedeno, ali da Vrhovni sud u pogledu pojedinih navoda nije dao bilo kakvo obrazloženje, a u pogledu drugih, koje je razmatrao, nije dao valjano obrazloženje.
11. U dopuni apelacije koja je podnesena protiv presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti apelant je naveo da je u predmetnom zahtjevu ukazao na povrede prava na odbranu iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP. Apelant navodi da je, međutim, Vrhovni sud proizvoljno zaključio da se apelantovi navodi iz predmetnog zahtjeva ne mogu podvesti pod "povredu prava na odbranu" u smislu navedene zakonske odredbe, te da za takav zaključak nije dao valjano obrazloženje. Osim navedenog, apelant je obavijestio Ustavni sud da je Okružni sud donio presudu od 6. jula 2015. godine (koja je djelimično preinačena Presudom Vrhovnog suda od 2. marta 2016. godine) kojom su, između ostalih, troje ovlašćenih službenih lica koja su postupala u istražnom postupku protiv apelanta proglašeni krivim za krivično djelo organizovani kriminal u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja (i druga krivična djela) i osuđeni na kazne zatvora. U vezi s tim, apelant navodi da je na strani broj 4 navedene presude opisano "fizičko zlostavljanje apelanta" od ovlašćenih službenih lica, što potvrđuje njegove navode koje je isticao tokom postupka o nehumanom i ponižavajućem postupanju tih lica prema njemu, a koje sud nije prihvatio, već je poklonio vjeru iskazima tih lica.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda, kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Vrhovni sud je naveo da se apelantovi navodi u pretežnom dijelu odnose na činjenično stanje, čije ispitivanje nije u nadležnosti Ustavnog suda, dok ostali navodi nemaju osnov u stanju spisa. Vrhovni sud je naveo da je savjesno, u mjeri u kojoj to nalaže ZKP, ocijenio sve žalbene navode, te dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama.
13. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude tog suda, kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, dao jasne, detaljne i logične razloge u pogledu spornih pitanja koja je apelant istakao u predmetnom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da apelant svojim navodima zapravo dovodi u pitanje pravilnost pravnog stanovišta tog suda da se pod bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP ne mogu podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike povreda odredaba krivičnog postupka predviđene odredbama člana 311 stav 1 ZKP. Vrhovni sud je naveo da validnost razloga datih u obrazloženju presude tog suda nije dovedena u pitanje argumentima apelacije. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravno stanovište tog suda u pogledu karaktera obrazloženja presude drugostepenog suda kompatibilno sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda.
14. Okružni sud je naveo da je taj sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao analizu svakog dokaza posebno i detaljno i jasno obrazložio na osnovu čega je došao do zaključka da su optuženi počinili krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Okružni sud je naveo da je dao analizu iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe, kao i saslušanih svjedoka odbrana optuženih, te dao detaljnu analizu materijalnih dokaza u spisu. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu. Naime, Okružni sud je ukazao da su pred tim sudom izvedeni i preslušani zabilježeni razgovori pribavljeni sprovođenjem posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKP, po naredbi sudije za prethodni postupak. Okružni sud je ukazao da su, dakle, preslušani razgovori optuženih međusobno i optuženih sa drugim licima, a koji su pribavljeni na zakonit način po naredbama suda kojima su određivane posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekominikacija.
15. Tužilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na odbranu, budući da je tokom prvostepenog i drugostepenog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi dokaze u svoju korist, te da iznosi i svoja shvatanja u pogledu zakonitosti izvedenih dokaza. Tužilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi kojim ukazuje da nisu pravilno sprovedene posebne istražne radnje. Naime, Tužilaštvo je ukazalo da se istraga sprovodi da bi se utvrdio identitet počinioca i rasvijetlio inkriminisani događaj, da se na početku istrage često ne znaju izvršioci, te da se zbog toga i vrši identifikacija tih lica kroz posebne istražne radnje.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o krivičnom postupku – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) relevantne odredbe glase:
Član 127. st. 3. i 4.
Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje (3) Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašćeno službeno lice mora, bez odlaganja, vratiti sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.
(4) Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će zadržati predmete pod svojim nadzorom do konačne odluke.
Član 134.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.
Član 226. stav 1.
Nadzor tužioca nad radom ovlašćenih službenih lica (1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko pet godina, ovlašćeno službeno lice je dužno odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe izvršilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.
Član 227. st. 1, 2. i 3.
Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 226. ovog zakona, ovlašćeno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; […] O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.
(2) Pri prikupljanju izjava od lica, ovlašćeno službeno lice može izdati pismeni poziv licu da dođe u službene prostorije, pod uslovom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Lice ne mora dati nikakvu izjavu ili odgovarati na pitanja koja mu ovlašćeno službeno lice postavlja, osim davanja ličnih podataka, o čemu će ga ovlašćeno službeno lice poučiti.
(3) Prilikom prikupljanja izjava od lica, ovlašćeno službeno lice će postupiti u skladu sa članom 143. ovog zakona, odnosno u skladu sa članom 151. ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim obavještenjima mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku.
Član 234. stav 2. tačka a) Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, Član 236.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
17. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasni Republike Srpske" broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6. st. 1. i 2.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazan. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav 1. tačka g) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 006920 13 Kž od 25. aprila 2013. godine, a zatim dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 006920 13 Kvlz od 31. decembra 2013. godine (kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti). Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda od 25. aprila 2013. godine apelant je primio 6. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2013. godine, dok je presudu Vrhovnog suda od 31. decembra 2013. godine primio 16. januara 2014. godine, a dopuna apelacije je podnesena 17. marta 2014. godine. Dakle, iz navedenog proizilazi da su apelacija i dopuna apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane; […]
25. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Apelant, najprije, smatra da je Okružni sud, izmjenom činjeničnog opisa djela u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, prekoračio optužbu, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovih prava iz člana 6 stav 3 tač. a) i b) Evropske konvencije.
27. Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tač. a) i b) Evropske konvencije garantuju da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo "da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega", te "da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1 člana
6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3 tač. a) i b) razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da izmjenama činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela na način kako je učinio prvostepeni sud, tj. preciziranjem vremena izvršenja, bez dodavanja nove kriminalne djelatnosti, nije povrijeđen ni objektivni ni subjektivni identitet optužbe, te slijedom toga zaključio da su neosnovani žalbeni navodi koji su izneseni u tom pravcu. Ustavni sud ukazuje da je objektivni identitet optužbe i presude (eadem res), u pravnom smislu, posljedica primjene optužnog principa (ili principa akuzatornosti), tako da činjenični opis djela u optužnici (iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela) omogućava optuženom da pripremi odbranu, te da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je optužnicom apelantu stavljeno na teret da je "početkom 2011. godine" preduzeo predmetne inkriminisane radnje (nabavke i prodaje opojne droge), dok je u izreci prvostepene presude navedeno da je te radnje preduzeo "u vremenskom periodu od početka 2011. do 26. aprila 2011. godine". U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom apelant proglašen krivim za inkriminisane radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, te da je imao mogućnost da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je izmjena činjeničnog opisa djela u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, na način kako je to učinio prvostepeni sud, uticala na mogućnost apelanta da pripremi svoju odbranu u predmetnom postupku koji se vodio protiv njega za predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi izneseni u tom pravcu ne dovode u pitanje poštovanje garancija na pravično suđenje iz stav 3 tač. a) i b) u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.
29. Apelant dalje smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, te da redovni sudovi za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. Pri tome posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem je odluka koja se osporava zasnovana. Osim toga, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V, P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX, Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
31. Takođe, Ustavni sud ukazuje da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama naglasili da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, Suominen, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporenim presudama redovnih sudova apelant i ostali optuženi proglašeni krivim za krivično djelo iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, kako to proizilazi iz izreke prvostepene presude, da su apelant i ostali optuženi neovlašćeno kupovali i prodavali opojnu drogu i to tako što je apelant "nabavio od nepoznatog lica opojnu drogu marihuanu i dalje je prodao drugooptuženom i trećeoptuženom", a drugooptuženi i trećeoptuženi zajedno sa četvrtooptuženim navedenu drogu prodavali krajnjim korisnicima (tj. svjedocima). Takođe, Ustavni sud zapaža, kako to proizilazi iz činjeničnog stanja prvostepene presude, da su se svjedoci, koji su saslušani pred ovlašćenim službenim licima, izjašnjavali u pogledu kupovine opojne droge od ostalih optuženih, a ne od apelanta. Dakle, iz navedenog jasno proizilazi da se iskazi saslušanih svjedoka uopšte nisu odnosili na apelanta, niti je apelant proglašen krivim za bilo kakvu radnju koja je u neposrednoj vezi sa svjedocima. Pri tome, imajući u vidu praksu Evropskog suda u pogledu prihvatanja "nezakonitih dokaza", Ustavni sud ukazuje da, čak da su iskazi navedenih svjedoka nezakonito pribavljeni u toku istrage, takvi dokazi sami po sebi ne dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka koji se vodio protiv apelanta, jer ti dokazi nisu korišćeni protiv apelanta, niti je na temelju njih apelant osuđen za predmetno krivično djelo.
33. Naime, Ustavni sud ukazuje da su osporene presude, kojima je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo, zasnovane, između ostalog, na dokazima koji su pribavljeni sprovođenjem posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, donio naredbu o određivanju posebne istražne radnje iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKP i to prema N.N. licima koja koriste telefon određenog Imei broja ili pretplatničkog broja, a nakon što je utvrđen identitet tih lica, prema tim licima, tj. prema optuženima. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao zakonitost određivanja i sprovođenja predmetne istražne radnje, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da se naredba o određivanju predmetne istražne radnje može donijeti i protiv N.N. lica (kao i naredba o sprovođenju istrage), te da za zakonitost dokaza koji su pribavljeni sprovođenjem predmetne istražne radnje nije od značaja činjenica da su ti dokazi pribavljeni prije donošenja formalne naredbe o sprovođenju istrage. Dovodeći u vezu odredbe člana 234 stav 1 i člana 236 stav 1 ZKP (kojima su propisani uslovi i nadležnost za određivanje predmetne istražne radnje) sa obrazloženjem Vrhovnog suda koje je dao u tom pogledu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda kada je ocijenio da se dokazi koji su pribavljeni sprovođenjem posebne istražne radnje ne mogu smatrati nezakonitim dokazima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3409/12 od 27. oktobra 2015. godine, tačka 43, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud ukazuje da su osporene presude, kojima je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo, zasnovane i na zapisniku o izvršenom pretresu, potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, te nalazu i mišljenju vještaka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nadležnog organa od 7. marta 2011. godine proizilazi da je od apelanta privremeno oduzeta zelena biljna materija koja asocira na opojnu drogu marihuanu, bruto- mase 52,2 grama, te da je sprovedenim vještačenjem utvrđeno da predmetna biljna materija sadrži tetrahidrokanabinol, psihoaktivnu supstancu iz biljke konoplje, tj. Cannabis sativa L. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio da količina privremeno oduzete opojne droge osnovano ukazuje da je apelant prethodno nabavljao opojnu drogu radi prodaje, a ne za sopstvene potrebe, kako je to tvrdio u svom iskazu. Dakle, iz navedenog jasno proizilazi da je osporena presuda prvostepenog suda zasnovana na brojnim dokazima, te da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje je lišeno bilo kakve proizvoljnosti. Takođe, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, te o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda iznesenih u žalbi i predmetnom zahtjevu, tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
35. Što se tiče apelantovog pozivanja na presude Okružnog suda i Vrhovnog suda kojima su ovlašćena službena lica koja su postupala u istražnom postupku protiv njega proglašena krivim za navedena krivična djela, Ustavni sud ukazuje da iz presude Okružnog suda, u dijelu na koji se apelant poziva, proizilazi da su "ovlašćena službena lica, iskorištavajući svoja policijska ovlašćenja, prinudila određena lica da za pripadnike zločinačkog udruženja vrše prodaju opojne droge, dok su apelantu i određenim licima koja su odbila da sarađuju s njima prijetili, fizički ih zlostavljali i lišavali slobode, demonstrirajući na taj način silu i moć zločinačkog udruženja". Međutim, Ustavni sud ne nalazi da se navedeno može dovesti u vezu sa predmetnim postupkom koji je sproveden protiv apelanata, te osporenim presudama kojima je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (tj. navodima da su posebne istražne radnje nezakonito određene i sprovedene) o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 1274/13 od 20. jula 2016. godine, tačka 44, dostupna na web-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba).
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. a) i b) Evropske konvencije kada osporene odluke kojima je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo nisu zasnovane na nezakonitim dokazima, već na dokazima koji su analizirani i ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, uz obrazloženja i zaključke zasnovane na relevantnim odredbama ZKP, te kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tač. a) i
b) stava 3 navedenog člana.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman