Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2154/14 (V. Đ.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2154/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-2154/14, rješavajući apelaciju Veljka Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Đukića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 017846 14 Kvlz od 23. maja 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 K 017846 13 Kž od 11.
februara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 017846 11 K2 od 16. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 77 0 K 017846 13 Kž od 11. februara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 77 0 K 017846 11 K2 od 16. jula 2013. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2154/14 od 16. septembra 2015. godine odbacio kao nedopuštenu predmetnu apelaciju, zato što je preuranjena (podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti). Rješenjem Ustavnog suda od 8. decembra 2015. godine usvojen je apelantov zahtjev za preispitivanje naprijed navedene Odluke Ustavnog suda od 16. septembra 2015. godine, s obzirom da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u međuvremenu odlučio o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti svojom presudom broj 77 0 K 017846 14 Kvlz od 23. maja 2014. godine.
3. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 K 017846 11 K od 16. jula 2013. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 4. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, sa izmjenamau daljnjem tekstu: KZ RS) na način pobliže opisan u dispozitivu presude, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je, također, na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 - u daljnjem tekstu: ZKP RS), obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 727,00 KM i paušal sudu od 200,00 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant u namjeri da ne plati poreze i doprinose kao direktor i odgovorno lice „Borac“ A.D. Prijedor tolerisao nezakonito poslovanje tog preduzeća tako što je znao i pristao da se isplate plata knjiže kao pozajmice, a ne kao plate. S tim u vezi je utvrđeno da iznos od 68.219,06 KM predstavlja iznos za koji je apelant uskratio sredstva koja predstavljaju javni prihod pri izvršavanju poreskih i drugih zakonskih obaveza u drugoj polovini 2003. godine i u toku 2004. godini, pa po ocjeni Osnovnog suda za taj iznos je apelant pribavio protivpravnu imovinsku korist za svoje pravno lice i time oštetio budžet Republike Srpske, jer su ta sredstva trebala biti uplaćena kao porezi i doprinosi na plate koje su knjižene kao pozajmice. Dakle, Osnovni sud je zaključio da su sporne isplate radnicima, koje su tretirane kao pozajmice a očito nikada nisu vraćene preduzeću, morale knjižiti kao zarade-plate i na iste su morali da se obračunaju porezi i doprinosi, pa je otuda optuženi u odnosu na počinjeno krivično djelo postupao sa direktnim umišljajem, dakle bio je svjestan djela i htio je njegovo izvršenje. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije apelantu za navedeno krivično djelo Osnovni sud je istakao da je imao u vidu sve okolnosti propisane članom 37. KZ RS, tj. kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, pa je kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta utvrdio: da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece kome je ovo prvi i jedini sukob sa zakonom, protok vremena od izvršenja krivičnog djela, prilike u kojima je u to vrijeme poslovao preduzećem (otežano poslovanje zbog neurednog tržišta, blokada računa), dok otežavajućih okolnosti na strani optuženog sud nije našao. Cijeneći utvrđene olakšavajuće okolnosti, po ocjeni Osnovnog suda, iste imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti s jedne strane, a s druge strane imajući u vidu zakonom zaprijećenu kaznu za ovo krivično djelo a to je kazna zatvora od jedne do deset godina to je sud optuženom primjenom člana 39. stav 1. tačka 4. KZ RS ublažio kaznu ispod minimuma zakonom propisane kazne za navedeno krivično djelo. Kaznom zatvora u trajanju od 6 mjeseci i njenim izvršenjem po ocjeni Osnovnog suda u cjelosti će se ostvariti svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 28. KZ RS.
5. Presudom Okružnog suda broj 77 0 K 017846 13 Kž od 11. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, a povodom te žalbe, po službenoj dužnosti, preinačena je prvostepena presuda Osnovnog suda od 16. jula 2013. godine u odluci o kazni, tako što se apelant, zbog krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka
4. KZ RS, za koje je tom presudom oglašen krivim, na osnovu istog zakonskog propisa, te članova 37., 38. stav 2. i 39. stav 1. tačka 4. istog Zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U svemu ostalom, prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
6. U obrazloženju drugostepene odluke je navedeno da se suština apelantove žalbe svodi na tvrdnju da je prvostepeni sud pogrešno cijenio izvedene dokaze, što je za rezultat imalo osuđujuću presudu, a da u spisu zapravo nema dokaza koji potvrđuju činjenične i pravne navode iz prvostepene presude. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je u svojoj presudi omogućio tužilaštvu, a i odbrani apelanta, izvođenje svih predloženih dokaza dajući im time isti tretman što je i obaveza suda koja proističe iz člana 14. ZKP RS. Svi izvedeni dokazi, to jest kako dokazi tužilaštva tako i dokazi odbrane, analizirani su na način da je iznesen sadržaj svakog pojedinačnog dokaza, a potom izvršena ocjena dokaza, kako zasebna tako i u vezi sa drugim dokazima, kako to propisuje i odredba člana 295. stav 2. ZKP RS, a nakon takvog pristupa prvostepeni sud je donosio zaključke o dokazanosti ili nedokazanosti odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje bitnih elemenata inkriminisanog djela i postojanje krivice optuženog za to djelo. S tim u vezi je Okružni sud konstatovao da je prvostepeni sud, na osnovu brižljive i savjesne ocjene navedenih dokaza, došao do zaključka da je nesporno utvrđeno da je apelant u inkriminisanom periodu vršio dužnost direktora preduzeće „Borac“ A.D. Prijedor, da su zarade zaposlenim radnicima u tom periodu isplaćivane putem blagajne na osnovu dokumentacije koja je bila u blagajničkom dnevniku, da je u tom dnevniku bila isplatnica na kojoj je u prilogu platne liste pisano „isplata pozajmica“, obračun plata za konkretni mjesec gdje su poimenično upisani radnici sa iznosom plate i potpisom radnika koji je platu (pozajmicu) podigao. Plate su knjižene kao pozajmice iz razloga što nije vršen obračun i uplata pojedinačnih poreza i doprinosa već je samo knjižena rekapitulacija iz razloga što nije bilo sredstava za uplatu poreza i doprinosa. Iz tog razloga su plate knjižene sa namjerom da se sa konta 221 pozajmice preknjiže na konto 450 kada se plate porezi i doprinosi, a nije sporno ni da je to bila praksa i prije, a i poslije inkriminisanog perioda. Imajući sve ovo u vidu, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je sa pravom poklonio vjeru svim pomenutim dokazima jer su oni saglasni, međusobno povezani i nisu dovedeni u sumnju ni žalbenim prigovorima apelanta, čija je suština da on nije naredio da se na opisani način vrši obračun plata i da za to ne postoje dokazi. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno rezonuje i zaključuje da iako nema pisane naredbe za takvu isplatu da je apelant kao direktor po zakonu odgovoran za zakonitost poslovanja, a iz iskaza svih svjedoka i materijalne dokumentacije, utvrđeno je da je takav način isplate, zarada vršen uz znanje i odobrenje apelanta, što ga čini odgovornim bez obzira što nije izdavao pismene naredbe za takav način isplate zarada. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, kada su u pitanju protivrječni dokazi, dao jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih nije uvažio nalaz vještaka Milovana Dragića, koji je protivrječan svim izvedenim dokazima, a očigledno uperen na pomaganje apelantu u izbjegavanju krivice, čime je postupio u skladu sa obavezom propisanom u članu 304. stav 7. ZKP RS, a takvu ocjenu ovog dokaza, kao pravilnu i zakonitu, u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Prema tome prvostepeni sud je po ocjeni drugostepenog suda na osnovu savjesne i svestrane ocjene svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu svih odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje krivičnog djela i krivice apelanta, a pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje žalbenim argumentima apelanta. Samim tim, prvostepeni sud nije prema shvatanju drugostepenog suda povrijedio ni KZ RS na štetu apelanta kada ga je za inkriminisano djelo oglasio krivim i osudio kao u dispozitivu prvostepene presude.
7. Kako je apelant izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu prošireno dejstvo žalbe iz člana 322. ZKP RS, drugostepeni sud je po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu i u pogledu odluke o izrečenoj krivičnoj sankciji, nalazeći pritom da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta i to da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece, da ranije, a ni nakon ovog nije dolazio u sukob sa zakonom, protek vremena od izvršenja krivičnog djela kao i prilike u kojima je u kritičnom periodu preduzeće poslovalo, dok otežavajućih okolnosti sud nije našao. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda istaknute olakšavajuće okolnosti nisu došle do punog izražaja u izrečenoj kazni, zbog čega je taj sud u tom segmentu preinačio kaznu zatvora sa šest na četiri mjeseca, nalazeći da će se tom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja kako u smislu opšte tako i posebne prevencije. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu člana 328. stav 1. ZKP RS.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 K 017846 14 Kvlz od 23. maja 2014. godine je odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, podnesen protiv pravosnažne presude Osnovnog suda od 16. jula 2013. godine.
9. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je apelant u svom zahtjevu, jednako kao i u žalbi protiv prvostepene presude, dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja osporene presude i na tome zasniva stav o povredi krivičnog zakona. Zatim je navedeno da s eu zahtjevu opširno iznosi sadržaj dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom i daje drugačija ocjena u odnosu na onu koju je dala prvostepena, a povodom apelantove žalbe, i drugostepena presuda. Dovode se dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, u pitanje činjenična utvrđenja pravosnažne presude navodima da su ona pogrešna i nepotpuna. Na tome se gradi stav apelanta kao podnosioca zahtjeva da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud nalazi da predmetni zahtjev nije osnovan, s obzirom da se povreda krivičnog zakona kao osnov za podnošenje zahtjeva ne može zasnivati na drugačijim činjeničnim utvrđenjima od onih koja je utvrdila pravosnažna presuda, a apelant upravo to čini. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da se činjenična utvrđenja pravosnažne presude moraju prihvatiti potpunim i pravilnim i samo na tome isticati povredu krivičnog zakona u jednom od oblika koje propisuje odredba člana 312. ZKP RS. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u dispozitivu presude Vrhovnog suda primjenom odredbe člana 355. ZKP RS.
10. Apelant smatra da mu je, u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 23. maja 2014. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, suprotno utvrđenju redovnih sudova, apelant ističe da je izvedenim dokazima dokazao da su na sporne plate-zarade zaposlenih radnika bili obračunati porez i doprinosi na lična primanja po propisanim stopama i u skladu sa važećim zakonskim odredbama prije izvršenih isplata, na koji način je po ocjeni apelanta „flagrantno“ pobijena tvrdnja iz prvostepene presude u pogledu tog činjeničnog utvrđenja. Također, apelant je ukazao i da knjigovodstveno evidentiranje isplata plata-zarada kao isplata pozajmica nema poresku posljedičnosti, tvrdeći pritom da činjenica da obračunati porez i doprinosi nisu plaćeni u vrijeme isplate neto plata-zarada ne može biti osnov za ponovno dvostruko oporezivanje istih isplata.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je apelacijom suštinski ukazano na: pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i stoga pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču ocjene dokaza i s tim u vezi izvođenja zaključaka o odlučnim činjenicama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, pred prvostepenim sudom proveden je obiman dokazni postupak, a zatim je izvršena analiza i sadržajna ocjena svih dokaza optužbe i odbrane. Osnovni sud je po okončanju dokaznog postupka izvršio pojedinačnu, međusobnu i ukupnu analizu i ocjenu dokaza kako optužbe tako i odbrane, izvodeći nedvosmislen zaključak u pogledu odlučnih činjenica na temelju kojih je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 4. KZ RS. Za naprijed navedeno utvrđenje Osnovni sud je naveo detaljno i jasno obrazloženje uz argumentovane i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je taj sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta.
15. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cjelosti je potvrdio Okružni sud, koji je suprotno navodima apelacije odgovorio na svaki žalbeni prigovor i obrazložio svoje zaključke dajući valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud napominje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
16. Dovodeći u vezu naprijed navedeni stav s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud uočava da je Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi kojom je suštinski ukazano na činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza, u svojoj presudi ponovio da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka na temelju kog je utvrđeno činjenično stanje koje nedvosmisleno upućuje na zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Osim toga, naglašeno je da je prvostepena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka, između ostalog i svjedoka odbrane, upravo na način kako propisuju relevantne odredbe ZKP RS (čl. 295. i 304. stav 7.). Najzad, Okružni sud je zaključio da u činjeničnoj osnovi presude, od koje ovisi primjena materijalnog prava, nema nedostatka kojim bi eventualno bila dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude čije obrazloženje sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica, kako s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, tako i s aspekta činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda u cjelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman