Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-161/15 (M. B.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o preduzećima · čl. 62
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preduzećima
- Zakon o preduzećima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 123
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 123
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-161/15
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 161/15, rješavajući apelaciju Michaela Bistrowa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Michaela Bistrowa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 077751 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Michaelu Bistrowu, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Michaelu Bistrowu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Michaela Bistrowa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 077751 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 077751 14 Gž od 9.
jula 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 077751 00 P od 28. februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Michael Bistrow (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Britanije, kojeg zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 077751 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 077751 14 Gž od 9. jula 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 077751 00 P od 28. februara 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 15. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 16. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 23. septembra 2016. godine, a Općinski sud 6. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je kod Općinskog suda 4. maja 2000. godine podnio tužbu protiv tužene Jasminke Miraščić (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate duga, vsp. 32.269,00 KM. Tokom postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to detaljnije navedeno u obrazloženju presude. Apelant je, između ostalog, u tužbi naveo da je tuženoj u više navrata pozajmljivao novac za, kako je tužena tvrdila, potrebe rada firme DJL „French-Gift“ sa sjedištem u Tuzli, da joj je pozajmio ukupno 32.269,00 DEM, da je rok za vraćanje pozajmljenih novčanih iznosa bio godina dana od dana kada su oni predati tuženoj, te da tužena nije izvršila isplatu navedenog duga. Apelant je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati novčani iznos od 32.269.00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 20. aprila 2000. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 077751 00 P od 28. februara 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je citirao odredbu člana 557. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da se „ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta“. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom iz kojih jasno slijedi da se radi o pozajmicama datim u svrhu i za potrebe DJL „French-Gift“. Općinski sud je ukazao da se radi o postojanju ugovornog odnosa između apelanta i DJL „French-Gift“, a ne između apelanta i tužene kao fizičkog lica, pa da tužena nije pasivno legitimirana strana u konkretnom sporu. S obzirom da predloženi dokazi jasno ukazuju da se radi o pozajmicama apelanta datim navedenom DJL „French-Gift“, čija je bila i obaveza da vrati primljeni novčani iznos sa kamatom. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, apelant bio dužan da dokaže da je pozajmice dao tuženoj i da je tužena bila dužna vratiti mu pozajmljeni novčani iznos. Nadalje, Općinski sud je naveo da su neprihvatljivi apelantovi navodi izneseni u završnom izlaganju da novac koji je pozajmio nije nikada ni položen na račun firme DJL „French-Gift“, nego da je taj novac zadržala tužena za sebe, a ovo stoga što apelant nije dokazao ove svoje tvrdnje, te osnovanost ovih tvrdnje ne proizlazi ni iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 077751 14 Gž od 9. jula 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da tužena nije pasivno legitimirana strana u ovom sporu i da apelant nema pravo zahtijevati od tužene povrat novčanog iznosa koji je na ime zajma dao firmi, čiji je osnivač i direktor bila tužena, o čemu je dao valjane razloge. Naime, apelant ničim nije dokazao da je, u smislu člana 62. Zakona o preduzećima („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 8/96, 2/96 i 14/97), tužena svojim radnjama ili miješanjem svoje imovine i imovine DJL „French-Gift“ stvorila kod apelanta privid privrednog identiteta sa DJL čiji je ona bila osnivač i vlasnik u vrijeme izvršenog zajma, zbog čega po osnovu zajma tužena ne može neograničeno solidarno odgovarati apelantu za traženi iznos, koji je apelant pozajmio DJL „French-Gift“. Naprotiv, iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužena u konkretnom slučaju postupila kao osnivač i zastupnik DJL „French-Gift“, kao pravnog lica, a ne u svoje lično ime, kao fizičko lice.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 077751 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, te, između ostalog, naveo da je drugostepena odluka pravilna i zakonita i da prigovori revizije nisu osnovani, istakavši da je drugostepeni sud za svoju odluku dao potpune i jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i revizijski sud, slijedom čega se i apelantovi revizijski razlozi svedeni na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuju neosnovanim.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelant je ukratko opisao hronologiju predmetnog parničnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je predložio da Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine navedene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Tuzlanski kanton da mu na ime duševnih bolova, zbog dužine trajanja postupka, isplati novčani iznos od po 500,00 KM za svaku godinu od podnošenja tužbe pa do okončanja postupka.
b)Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj Odluci broj 32 0 P 077751 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, istaknuvši da je ova odluka u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u svemu ostaje kod razloga datih u Presudi broj 32 0 P 077751 14 Gž od 9. jula 2014.godine, jer su razmotreni svi apelantovi relevantni prigovori u sjednici vijeća, zbog čega je i donesena odluka pravilna i zakonita, te je predložio da se apelacija odbije.
12. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari „opravdan apelantov zahtjev i da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zagarantovanih EKLJP“. Nadalje, Općinski sud je, očitujući se na dužinu trajanja predmetnog postupka, naveo da je evidentno da se radi o postupku koji je trajao duži vremenski period, ali koji se ne može staviti na teret Općinskom suda zbog toga što je u njemu kontinuirano postupano. Odgovornost za dužinu trajanja postupka je svakako na strani apelanta s obzirom na to da nije naznačena tačna adresa tužene, tužbu nije bilo moguće dostaviti tuženoj, pa su zakazana ročišta odlagana zbog neuredne dostave. Općinski sud je naveo da u konkretnom predmetu nisu zaprimljene urgencije stranaka za eventualno žurnije postupanje.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 557.
(1) Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
(2) Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.
15. Zakon o preduzećima („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 8/96, 2/96 i 14/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 62.
Ako osnivač svojim radnjama ili miješanjem svoje imovine i imovine društva stvara kod drugih privid privrednog identiteta sa društvom odgovara povjeriocima za obaveze društva neograničeno solidarno.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 077751 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku koji se odnosio na utvrđivanje apelantovog prava na isplatu duga, te da se odnosi i na nerazumno trajanje postupka iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. A)U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava
24. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelant niti jednim provedenim dokazom nije dokazao da je tužena pasivno legitimirana strana u konkretnom sporu i da, shodno tome, nema pravo zahtijevati od tužene povrat novčanog iznosa koji je na ime zajma dao firmi čiji je osnivač i direktor bila tužena, te da su se tom prilikom redovni sudovi pozvali na odredbu čl. 7. i
123. ZPP i člana 557. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 7. i 123. ZPP kojim je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, kao i da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 557. ZOO kojim je propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanja činjenica od redovnih sudova. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
27. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
B)U odnosu na dužinu trajanja postupka
28. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
a)Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak tužbom od 4. maja 2000. godine, a konačna odluka u predmetu je presuda Vrhovnog suda od 23. oktobra 2014. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao 14 godina i pet mjeseci.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva bio apelantov zahtjev za isplatu duga, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak vrlo značajan za apelanta.
33. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak.
34. Što se tiče postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom sudu trebalo 13 godina i devet mjeseci da donese odluku po apelantovoj tužbi (presuda Općinskog suda od 28. februara 2014. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u nastavku postupak pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud svoju odluku donio u roku od četiri mjeseca (9. jula 2014. godine), a Vrhovni sud odluku o reviziji u roku od tri mjeseca (23. oktobra 2014. godine). Međutim, činjenica da su kasnije sudovi bili ažurni ne opravdava činjenicu da je Općinskom sudu trebalo 13 godina i devet mjeseci da donese prvostepenu presudu. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni i Vrhovni sud se nisu posebno očitovali na navode o dužini predmetnog postupka, već su samo naveli da ostaju kod razloga navedenih u svojim odlukama, dok je Općinski sud naveo da je evidentno da se radi o postupku koji je trajao duži vremenski period, ali koji se ne može staviti na teret Općinskom suda iz razloga što je u njemu kontinuirano postupano, te da je odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka svakako na strani apelanta. Stoga, kako se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred prvostepenim sudom, a što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Općinskog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je parnični postupak, u predmetu koji se po zakonu ne smatra hitnim, trajao više od 14 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
d)Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa kako je o ovim pitanjima Ustavni sud već odlučio, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje na način da nisu osnovani i da nema kršenja prava na pravično suđenje izuzev u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe da o istim navodima posebno odlučuje u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio složen, trajao 14 godina i pet mjeseci, od čega pred Općinskim sudom 13 godina i devet mjeseci, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
41. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman