Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3335/16 (N.Č.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3335/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3335/16, rješavajući apelaciju N. Č., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N. Č., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 496674 16 Pžp od 5. maja 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N. Č., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 496674 16 Pžp od 5. maja 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. N. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 496674 16 Pžp od 5. maja 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena odgovornom, što su određenog dana, na određenoj adresi, njeni psi svojim glasanjem narušili javni red i mir, što je izazvalo negodovanje stanara u zgradi čime je učinila prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka b) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa joj je utvrđena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, također je oglašena odgovornom, što istog dana, istom prilikom nije na licu mjesta postupila po određenom zakonitom zahtjevu i naredbi Ovlaštenog službenog lica policije da pokaže na uvid ličnu kartu ili drugi dokument sa slikom, već je to odbila čime je učinio prekršaj iz člana 8. stav 5. tačka e) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa joj je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, pa joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM.
2. U predmetnom prekršajnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da je ovlašteni organ van svake sumnje dokazao da su apelanticini psi zaista u vrijeme, na mjestu navedenom u prekršajnom nalogu svojim glasanjem - lavežem narušavali javni red i mir, zbog čega je od strane stanara tražena intervencija policije, a prilikom same intervencije apelantica nije postupila po određenom zakonitom zahtjevu ili navođenju službenog lica da pokaže na uvid ličnu kartu. Ovako činjenično stanje nadležni sud zasniva na jasnom i uvjerljivom iskazu svjedoka policajca A. H. koja je na jasan, određen i uvjerljiv način opisala prekršajne radnje apelantice sjećajući se u potpunosti svih značajnih detalja potrebnih sudu za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, te kako je saslušani svjedok prekršajne radnje apelantice utvrdio neposrednim opažanjem, prilikom obavljanja poslova i radnih zadataka i kako pri tome nije imala nikakvog razloga da neopravdano tereti apelanticu, nadležni sud je poklonio vjeru iskazu saslušanog svjedoka. Nadležni sud također konstatuje, da je sama apelantica u svojoj odbrani priznala da ovlaštenom službenom licu policije na njegov zahtjev nije dala na uvid ličnu kartu, navodi apelantice da nije bilo osnova za legitimisanje od strane policajca nisu osnovani, jer su oni upućeni na intervenciju, te su ovlašteni za legitimisanje građana i ona je bila dužna da je nosi i da je pokaže na zahtjev službenog lica. Kako apelantica nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi opovrgla navode iz prekršajnog naloga ili dovela u sumnju iskaz saslušanog svjedoka, na nadležni sud je njena odbrana djelovala neuvjerljivo, kao dana isključivo radi izbjegavanja odgovornosti za učinjene prekršaje, zbog čega je istu odbacio kao neosnovanu, jer je poklonio vjeru iskazu svjedoka, koja je djelovala uvjerljivije i određenije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
5. Ustavni sud primjećuje da apelantica navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako se predmetni postupak nije ticao apelanticinih prava na ličnu slobodu i sigurnost niti su pitanja vezana za ova prava na bilo koji način pokrenuta u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman