Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-635/14 („Krtica“ d.o.o. Gornji Zovik)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zakup
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-635/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-635/14, rješavajući apelaciju „Krtica“ d.o.o. Gornji Zovik, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Krtica“ d.o.o. Gornji Zovik podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 002206 12 Rev od 25. septembra 2013. godine, presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 002206 11 Pž od 7. augusta 2012. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 002206 09 Ps od 20. aprila 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Krtica“ d.o.o. Gornji Zovik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 002206 12 Rev od 25. septembra 2013. godine, presude Apelacionog suda broj 96 0 Ps 002206 11 Pž od 7. augusta 2012. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 002206 09 Ps od 20. aprila 2011. godine.
2. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 002206 11 Pž od 7. augusta 2012. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Osnovnog suda broj 96 0 Ps 002206 09 Ps od 20. aprila 2011. godine kojom je odbijen u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi JP „Komunalno Brčko“ (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet ovog spora zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, koja je istom prouzrokovana protivzakonitim i protivpravnim radnjama tuženog u postupku promjene potrošača električne energije u poslovnom prostoru čiji je zakupac apelant, kada je tuženi pokušao dug ranijeg potrošača (dug za potrošenu električnu energiju u konkretnom poslovnom prostoru) naplatiti od podzakupca ,,MD-MODEX“ d.o.o. Domaljevac (u daljnjem tekstu: podzakupac), zbog čega je podzakupac raskinuo Ugovor o podzakupu (koji je zaključen 16. januara 2008. godine u Boću između apelanta kao zakupca i podzakupca) a apelant raskidom izgubio ugovorenu podzakupninu i novčana sredstava koja mora uložiti u konkretni poslovni prostor.
3. U toku postupka je utvrđeno da je apelant sa podzakupcem zaključio 16. januara 2008. godine Ugovor o podzakupu poslovnog prostora (kojeg je apelant zakupio po Ugovoru o zakupu zaključenim sa J.I. iz Brčkog 4. januara 2008. godine) za period od 1. februara 2008. godine do 1. februara 2018. godine, da su apelant i podzakupac prije zaključenja ugovora o zakupu odnosno o podzakupu pregledali poslovni prostor i tako se upoznali sa činjenicom da je zbog duga za utrošenu električnu energiju tuženi u konkretnom prostoru istu isključio, da se članom 4. Ugovora o podzakupu podzakupac (isto kao i apelant po Ugovoru o zakupu zaključenim sa J.I.) obavezao da do 1. februara 2008. godine izvrši promjenu potrošača korisnika električne energije na sebe kao novog potrošača, da je podzakupac sa tuženim postigao dogovor da će izmiriti stari dug (21. januara 2008. godine tuženom je podnio zahtjev za promjenu potrošača električne energije sa preduzeća Ivić-Ikić Boće na istog), da je tuženi tada registrovao podzakupca kao potrošača u predmetnom poslovnom prostoru, da je podzakupac nakon ispostavljanja i dostave računa istom da plati dug, zahtjev za promjenu potrošača povukao i da je zatim podzakupac raskinuo Ugovor o podzakupu sa apelantom (podneskom od 4. februara 2008. godine obavijestio je apelanta da raskida ugovor o podzakupu za benzinsku pumpu u Boću).
4. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni i drugostepeni sud su ocijenili da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan dovođenjem utvrđenih činjenica u vezu sa članom 451. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO; kao odredbom materijalnog prava koju slijedom iznesenih i utvrđenih činjenica valja primijeniti na pravni odnos podzakupca i tuženog) jer izjava podzakupca da će platiti dospjeli a neplaćeni dug za utrošenu električnu energiju u predmetnom poslovnom prostoru i prihvatanje izjave od tuženog registrovanjem podzakupca kao novog potrošača ukazuje da su podzakupac i tuženi zaključili Ugovor o pristupanju dugu i tuženi je stoga bio ovlašten od podzakupca zahtijevati plaćanje duga ranijeg potrošača pa nema protivpravnosti u njegovom postupanju. Osim toga, kod činjenica da je apelant pristao da Ugovor o podzakupu prestane raskidom, odnosno na način koji je protivan odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, br. 33/77, 2/78 i 30/90; po kojima se prosuđuje i prestanak Ugovora o zakupu odnosno podzakupu), prvostepeni i drugostepeni sud su našli da onda za štetu koju eventualno apelant i trpi (kako je to naveo gubitkom podzakupnine i zbog ulaganja u predmetni poslovni prostor radi privođenja namjeni) ne može biti odgovoran tuženi (u radnjama tuženog kada je tražio plaćanje duga od podzakupca nema protivpravnosti i tuženi nije odgovoran za prestanak Ugovora o podzakupu kod činjenice da je apelant pristao da Ugovor o podzakupu prestane jednostranim raskidom od podzakupca) jer pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene pa ako i jedna izostane onda nema odgovornosti za štetu (odredbe čl. 154. i
155. ZOO).
5. Protiv navedene presude Apelacionog suda broj 96 0 Ps 002206 11 Pž od 7. augusta 2012. godine apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu koji je presudom broj 96 0 Ps 002206 12 Rev od 25. septembra 2013. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su prvostepeni i drugostepeni sud tužbeni zahtjev apelanta u ovom sporu odbili. Također, utvrđeno je da apelant navodima revizije, kada obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, nije doveo u pitanje zaključak i razloge zbog kojih su prvostepeni i drugostepeni sud našli da zahtjev apelanta nije osnovan, jer odgovornosti tuženog za eventualnu štetu apelanta (eventualnu štetu gubitkom zakupnine i novčanih ulaganja u poslovni prostor), saglasno odredbama čl. 154. i 155. ZOO nema ako odgovorna osoba za štetu nije počinila protivpravnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži naknadu i ako ne postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, a koje pretpostavke za osnovanost zahtjeva apelanta prema tuženom i po ocjeni revizijskog vijeća Apelacionog suda nisu ispunjene.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi ZOO. Naime, apelant, pored ostalog, navodi da je zbog isključivo protivpravnih i potivzakonitih radnji tuženog nastala materijalna šteta koju su vještaci građevinske i ekonomske struke procijenili na određeni novčani iznos. U suštini, apelant smatra da se radi o samovlasnom i protivzakonitom ponašanju tuženog u konkretnom slučaju, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanta proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Apelacioni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da izjava podzakupca da će platiti dospjeli a neplaćeni dug za utrošenu električnu energiju u predmetnom poslovnom prostoru i prihvatanje izjave od tuženog registrovanjem podzakupca kao novog potrošača ukazuje da su podzakupac i tuženi zaključili Ugovor o pristupanju dugu i da je tuženi stoga bio ovlašten od podzakupca zahtijevati plaćanje duga ranijeg potrošača, pa nema protivpravnosti u njegovom postupanju. Osim toga, Apelacioni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da je apelant, pristajanjem da Ugovor o podzakupu prestane raskidom, odnosno na način koji je protivan odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, proizveo da onda za štetu koju on eventualno i trpi ne može biti odgovoran tuženi, jer pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene pa ako i jedna izostane onda nema odgovornosti za štetu. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman