Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/16 (Z.D.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3157/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3157/16, rješavajući apelaciju Z. D., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. D., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 065034 15 Gž od 26. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. D. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Gorana Koruga, advokatica iz Bihaća, podnijela je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 065034 15 Gž od 26. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba, te je potvrđena prvostepena presuda na osnovu priznanja.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj (S. D.) podnio prvostepenom sudu tužbu protiv tuženih (E. D., Š. D. i apelantice) sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepene presude), da je prvotuženi u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, te je potvrdio da tužitelj nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva uživa preko 20 godina kao savjestan i zakonit posjednik, da je drugotuženi obavijestio sud da u cijelosti priznaje tužbeni zahtjev tužitelja, da je apelantica pismenim podneskom obavijestila sud da priznaje tužbeni zahtjev u cijelosti, te obzirom da su svi tuženi priznali tužbeni zahtjev tužitelja, to je sud bez daljeg raspravljanja na temelju odredbe člana 180 stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio presudu na osnovu priznanja. Dalje se navodi, da apelantica žalbenim navodima iznosi činjenice iz kojih proizlazi da sada osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja koji je priznala, pa kako je priznanje tužbenog zahtjeva mogla opozvati do donošenja presude shodno članu 180. stav 4. ZPP, izneseni navodi i činjenice u žalbi kojim osporava tužbeni zahtjev nisu od značaja na zakonitost i pravilnost presude. Kantonalni sud konstatuje, da za činjenicu, koju apelantica ističe u žalbi, u smislu da tužbom nisu obuhvaćeni svi nasljednici, apelantica je morala znati već kada je primila tužbu na odgovor, u kojoj su označeni tuženici i isticati ove prigovore, a što nije učinila pa ti žalbeni prigovori nisu osnovani. Kantonalni sud ističe, da bi izjava o priznanju tužbenog zahtjeva bila podobna za donošenje presude na osnovu priznanja, mora biti jasno i određeno izražena u odnosu na tužbeni zahtjev koji je predmet spora. Također se navodi, da je apelantica nakon što je uredno primila tužbu na odgovor, priznala tužbeni zahtjev tužitelja u pismenom odgovoru na tužbu, a izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva nije opozvala u smislu člana 180. stav 4. ZPP što je mogla učiniti do dana donošenja presude, a apelantica ni u žalbenim navodima ne spori da je tužbeni zahtjev priznala niti tvrdi da je izjavu o priznanju opozvala do donošenja presude. Kantonalni sud dalje navodi, da apelantica ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja priznala u zabludi jer da ju je tužitelj doveo u zabludu rekavši da se radi o nekretnini na kojoj tužitelj ima izgrađenu porodičnu kuću, da se nerazumije u nekretnine jer nije obrazovana i da ju je lako bilo obmanuti. Međutim, Kantonalni sud konstatuje, da je apelantica uredno primila tužbu u kojoj je tužitelj naveo činjenice na kojim je temeljio tužbeni zahtjev, te činjenice relevantne za spornu nekretninu navodeći da je na predmetnoj nekretnini sagradio pomoćni objekt, dakle, apelantica je prijemom tužbe tužitelja znala o kojoj nekretnini se radi te je nakon prijema tužbe ukoliko je smatrala neistinitim iznesene činjenice i navode tužbe u pogledu sporne nekretnine, mogla sama ili angažovanjem punomoćnika, obzirom da tvrdi da nije obrazovana i poziva se na starosnu dob, izvršiti provjere i tačnost navoda tužbe odnosno šta u naravi predstavlja nekretnina na koju se tužbeni zahtjev, koji je priznala, odnosi pa se u žalbi ne može pozivati da je izjavu o priznanju dala u zabludi i da je obmanuta, te da je u zabludu dovedena od strane tužitelja, a koje tvrdnje neargumentovano iznosi u žalbi. Po ocjeni Kantonalnog suda, iz navedenih razloga, neosnovan je žalbeni prigovor apelantice da je izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva dala u zabludi i pod utjecajem prevare.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/16 (Z.D.) | Sudska praksa | Aktio