Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3161/16 (A. M.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3161/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3161/16, rješavajući apelaciju Amela Miskića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amel Miskić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 034832 16 Gž od 12. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amel Miskić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 23. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj 20 0 P 034832 16 Gž od 12. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se obaveže tužena (S. M.) da doprinosi za njegovo izdržavanje, mjesečno, iznos od 250,00 eura.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je brak apelantovog oca i tužene (apelantove majke) razveden pravomoćnom presudom, a apelant je povjeren na staranje ocu dok je tuženoj povjerena kćerka (apelantova sestra), da apelant traži da u njegovom izdržavanju doprinosi i tužena, kao majka, jer da su se okolnosti, postojeće u vrijeme razvoda braka, izmijenile porastom njegovih troškova života i školovanja. Dalje se navodi, da je apelant punoljetna osoba, koja je kratko vrijeme nakon podnošenja tužbe, stekla punoljetnost (manje od dva mjeseca) i nalazi se na redovnom školovanju u srednjoj stručnoj školi, te ima pored troškova koji se tiču opštih životnih potreba i troškove koji su vezani uz školovanje. Također se navodi da apelantov otac, kod kojeg apelant živi, ima prosječna primanja od oko 1.200,00 eura mjesečno i ima visoke mjesečne troškove oko iznajmljivanja stana (400,00 eura) i troškove režija, te troškove izdržavanja apelanta i troškove vlastitog izdržavanja, a da tužena ima mjesečno troškove oko iznajmljivanja stana u iznosu od 400,00 eura, troškove režija i troškove za izdržavanje kćerke u dobi od 12 godina, kao i troškove za svoje lično izdržavanje, a njeni prosječni mjesečni prihodi iznose oko 800,00 eura. Kantonalni sud konstatuje, da iz navedenog proizlazi da su sigurno troškovi izdržavanja apelanta, kao odrasle osobe kao i troškovi njegovog školovanja, veći nego troškovi izdržavanja njegove mldb. sestre i njezinog školovanja, jer ona ima manje troškove školovanja u osnovnoj školi nego što ih ima apelant u srednjoj školi, međutim, prihodi apelantovog oca veći su od prosječnih mjesečnih prihoda tužene, a tužena prema svojim mjesečnim prihodima i obavezama koje ima, ne može zadovoljiti ni sve potrebe mldb. kćeri, što proizlazi i iz činjenice da joj Centar za socijalni rad daje, zbog toga, dječji doplatak u mjesečnom iznosu od 74,00 eura i oslobađa mldb. kćerku od plaćanja školske ekskurzije i plaćanja ishrane u školi. Po ocjeni Kantonalnog suda, iz tog proizlazi da tužena ne može doprinositi za izdržavanje apelanta zatraženi iznos, jer nema dovoljno sredstva ni za izdržavanje mldb. kćerke. Kantonalni sud zaključuje, da Porodični zakon F BIH obavezuje roditelje da ulažu maksimalne napore da bi ostvarili prihode za izdržavanje maloljetne djece, međutim iz odredaba Porodičnog zakona ne proizlazi takva obaveza u pogledu izdržavanja punoljetne djece (apelant je punoljetan), jer u pogledu izdržavanja punoljetne djece, koja se nalaze na redovnom školovanju, zakon predviđa da roditelji doprinose njegovom izdržavanju prema svojim mogućnostima, a u konkretnom slučaju, tužena takvih mogućnosti nema, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava, zaključio i prvostepeni sud, kada je tužbeni zahtjev odbio. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na obrazovanje, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3161/16 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio