Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1329/14 (S.S., I.M. i M.S.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1329/14
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1329/14, rješavajući apelaciju S.S. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S.S., I.S. i M.S.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007647 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima S.S., I.S. i M.S., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 2.700,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima S.S., I.S. i M.S. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija S.S., I.S. i M.S.
podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007647 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S.S., I.M. i M.S. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Bijeljine, podnijeli su 21. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 007647 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 19. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 22. septembra 2016. godine, Okružni sud 23. septembra 2016. godine, a Osnovni sud 28. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 2. januara 1995. godine podnijeli tužbu protiv Ž.S. (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja ništavosti ugovora o poklonu od 20. maja 1992. godine (zaključenog između pravnog prednika apelanata C.S. kao poklonodavca i Ž.S. kao poklonoprimca) i utvrđenja da im je spornim ugovorom povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio. Apelanti su na raspravi održanoj 2. decembra 2004. godine povukli tužbu u dijelu koji se odnosi na ništavost ugovora o poklonu, a ostali kod dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži da je spornim ugovorom o poklonu povrijeđeno pravo apelanata na nužni nasljedni dio. Tokom trajanja predmetnog postupka po tužbi apelanata tužena Ž.S. je podnijela (2005. godine) tužbu radi utvrđenja sticanja prava svojine na spornoj imovini po osnovu njenog doprinosa tokom trajanja bračne zajednice sa C.S. Osnovni sud je Rješenjem broj P-3/95 od 12. maja 2005. godine spojio raspravljanje u predmetima br. P-3/95 (po tužbi apelanata) i P-155/05 (po tužbi Ž.S.), na osnovu člana 83 tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94), te je odlučio da će se postupak voditi pod brojem P-3/95 i donijeti jedinstvena odluka, a da će se tužba tužene smatrati protivtužbom. Iz stanja spisa predmeta proizilazi da je u predmetnoj pravnoj stvari Osnovni sud donio prvu Presudu broj P-3/95 od 19. oktobra 2005. godine, koja je Rješenjem Okružnog suda broj 021-0-Gž-06- 000 041 od 27. marta 2008. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje Osnovnom sudu, koji je zatim donio novu Presudu broj 80 0 P 007647 95 P od 21. maja 2010. godine. Zatim je Okružni sud po žalbi donio Presudu broj 80 0 P 007647 09 Gž od 14. jula 2010. godine, kojom je preinačio prvostepenu presudu, da bi u revizionom postupku Vrhovni sud donio odluku broj 80 0 P 007647 10 Rev od 10. avgusta 2011. godine, kojom je usvojio reviziju i vratio predmet na ponovno odlučivanje Okružnom sudu, koji je svojom odlukom broj 80 0 P 007647 II Gž 2 od 30. decembra 2011. godine predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 007647 12 P 2 od 25. januara 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata (konačno opredijeljen 2. decembra 2004. godine), pa je utvrđeno da su ugovorom o poklonu zaključenim i ovjerenim 20. maja 1992. godine (pod oznakom i brojem Ov. 1145/92) između C.S. (u daljnjem tekstu: ostavitelj i pravni prednik parničnih stranaka) kao poklonodavca i Ž.S. kao tužene-protivtužiteljke (u daljnjem tekstu: tužena) kao poklonoprimca povrijeđeni nužni nasljedni dijelovi apelanata u zaostavštini ostavitelja koje nepokretnosti su pobliže opisane u dispozitivu presude, slijedom čega apelantima pripada po 85/1000 nužnog nasljednog dijela u predmetnim nepokretnostima (stav 1 dispozitiva presude). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata je odbijen (stav 2 dispozitiva presude). Istom presudom je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev Ž.S., te je utvrđeno da po osnovu bračne tekovine tuženoj pripada 1/3 dijela u nepokretnostima pobliže navedenim u dispozitivu presude, pa na osnovu toga i redukovanog ugovora o poklonu od 20. maja 1992. godine, te ona ima biti upisana kao suvlasnik sa 745/1000 dijela u tim nepokretnostima (stav 3 dispozitiva presude). U preostalom dijelu je odbijen protivtužbeni zahtjev (stav 4 dispozitiva presude), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 5 dispozitiva presude).
7. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužena bila u braku sa ostaviteljem od 1963. do 24. maja 1993. godine, kada je on umro, a da su oni zajednicu života zasnovali još u septembru 1962. godine, da su tužena i ostavitelj u početku braka bili podstanari da bi potom živjeli u jednoj sobi i dijelu verande koji su ostavitelju pripali na osnovu sporazuma o diobi imovine zaključenog sa njegovom prvom suprugom, tj. majkom apelanata, da su na inicijativu tužene ove nepokretnosti u dužem vremenskom periodu proširivane, dograđivane i rekonstruisane u značajnoj mjeri, a sagrađeni su i novi pomoćni objekti, da je kao vlasnik i posjednik ovih nepokretnosti u javnim knjigama upisan ostavitelj, da je ostavitelj radio kao čuvar na Zelenoj pijaci u Bijeljini, nakon čega je penzionisan, dok je tužena bila domaćica, ali je ona šivanjem, pletenjem i heklanjem ostvarivala veće prihode od ostavitelja, da su sredstva za izgradnju i dogradnju spornih nepokretnosti obezbijedili ostavitelj i tužena uz pomoć njenog oca, da su 18. januara 1977. godine ostavitelj i tužena zaključili ugovor o poklonu, koji je sudski ovjeren 28. januara 1977. godine, kojim je ostavitelj tuženoj poklonio dio spornih nepokretnosti (pobliže navedeno u presudi) koji joj pripada po osnovu sticanja u braku, kao i sve pokretne stvari, da su iste stranke zaključile još jedan ugovor o poklonu 20. maja 1992. godine, koji je sudski ovjeren istog dana, a kojim je ostavitelj tuženoj poklonio svoju preostalu imovinu u Bijeljini (pobliže navedenu u presudi), kao i preostale pokretne stvari (pobliže navedene u presudi) s tim što je zadržao pravo doživotnog uživanja poklonjene imovine, da navedeni ugovori o poklonu nisu sprovedeni u javnim knjigama, da je tužena snosila troškove sahrane i pomena ostavitelja, te mu sagradila nadgrobni spomenik, da je ostavinski postupak iza smrti ostavitelja prekinut i apelanti upućeni na parnicu protiv tužene radi utvrđenja ništavosti navedenih ugovora o poklonu, odnosno utvrđenja njihovih nužnih nasljednih dijelova.
8. Polazeći od navedenih utvrđenja, Osnovni sud je ustanovio da je ugovorima o poklonu ostavitelj raspolagao cjelokupnom svojom imovinom, da on za života nije apelantima poklonio neke druge nepokretnosti, čime bi oni bili namireni u svojim nužnim nasljednim dijelovima, da apelanti koji su završili samo srednje škole nisu namireni u nužnom dijelu ni time što ih je ostavitelj školovao, da se ugovor o poklonu iz 1992. godine ne može smatrati ugovorom o doživotnom izdržavanju, jer nema potrebnu formu, te da ostavitelj nije imao namjeru da apelante isključi iz nasljeđa. Nadalje, Osnovni sud je ocijenio da doprinos tužene u sticanju sporne imovine u Bijeljini iznosi 1/3 dijela, a da zaostavštinu ostavitelja čini 107.455,77/125.833,65 dijela ove imovine, na osnovu čega je, nakon redukcije ugovora o poklonu, utvrdio suvlasničke udjele stranaka u predmetnim nepokretnostima.
9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 007647 13 Gž 3 od 18. aprila 2013. godine je djelimično usvojena žalba tužene-protivtužiteljke na način da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda s tim da je utvrdio drugačije suvlasničke udjele stranaka nego prvostepeni sud (od po 1/12 u svim naznačenim predmetnim nepokretnostima a ne suvlasnički dijelovi od po 85/1000, kako je utvrdio prvostepeni sud) na ime njihovih nužnih nasljednih dijelova u zaostavštini ostavioca C.S. U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da Okružni sud nalazi, kao i prvostepeni sud, da navedeni ugovor od 20. maja 1992. godine predstavlja ugovor o poklonu, a ne ugovor o doživotnom izdržavanju. Osim toga, drugostepeni sud nalazi, kao i prvostepeni sud, da navedeni razlozi zbog kojih je ostavitelj C.S. zaključio ugovor o poklonu nepokretnosti 20. maja 1992. godine predstavljaju samo motiv za zaključenje tog ugovora, te da se stoga ne može ni smatrati da je taj ugovor po svojoj sadržini ugovor o doživotnom izdržavanju i da apelanti nemaju pravo redukcije tog ugovora radi ostvarivanja prava na nužni nasljedni dio u zaostavštini ostavioca C.S.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 P 007647 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine revizija tužene je usvojena, pa su preinačene obje nižestepene presude u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka tako što se odbija u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata, a apelanti obavezuju da tuženoj solidarno naknadi troškove postupka u iznosu od 11.210,00 KM.
11. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda, zaključivši da nižestepeni sudovi nisu ispravno protumačili pravnu prirodu spornog ugovora od 20. maja 1992. godine. S tim u vezi je navedeno da u tom ugovoru postoji klauzula kojom je ostavitelj kao poklonodavac isključio pravo svoje djece, tj. apelanata, da traže nužni dio u poklonjenim nepokretnostima, jer je tu vrijednost nužnog dijela uložio u njihovo školovanje, a oni će nakon njegove smrti naslijediti i zemljište pod šumom, površine 2.000 m2, u Suhom Polju. Zatim je istaknuto da navedeni ugovor, takođe, sadrži izjavu ostavitelja kao poklonodavca da više od 30 godina živi u braku sa tuženom kao poklonoprimcem, da ga ona čisti, sprema mu hranu, liječi ga, pazi, gleda i čuva, a nakon smrti će ga sahraniti i podići mu nadgrobni spomenik, dok ga njegova djeca, tj. apelanti, gotovo uopšte ne posjećuju. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, ostavitelj je za života ustupio tuženoj, tj. svojoj supruzi, imovinu u Bijeljini kao protivčinidbu za sva njena davanja u toku dugogodišnje bračne zajednice, kao i njena buduća davanja, uključujući obavezu da ga sahrani i podigne mu nadgrobni spomenik. Stoga, između njih nije, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda, zaključen besteretni pravni posao, kako smatraju nižestepeni sudovi, već dvostrano obavezni teretni ugovor, bez obzira što je imenovan kao ugovor o poklonu.
12. Slijedom toga, po ocjeni revizionog suda, nije osnovan zahtjev za utvrđenje da je spornim ugovorom povrijeđen nužni nasljedni dio apelanata, pa zbog toga nema osnova ni njihov zahtjev da se, u smislu odredbe člana 37 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, u daljnjem tekstu: ZN), raspolaganje u korist tužene redukuje do visine njihovog nužnog dijela. Naime, nužni nasljednici nemaju pravni osnov za zahtjev zbog povrede nužnog nasljednog dijela kada je ostavitelj iza koga izvode svoje pravo na nužni nasljedni dio otuđio imovinu na osnovu teretnog ugovora, jer se takav pravni posao ne može pobijati zbog povrede nužnog nasljednog dijela. Prema sadržini spornog ugovora, te utvrđenim pravima i obavezama ugovarača, Vrhovni sud smatra da može zaključiti da je njihova prava volja bila da zaključe jedan teretni dvostrano obavezni sui generis ugovor koji ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju i koji proizvodi pravno dejstvo iako nije ovjeren od sudije u smislu člana 120 ZN, s obzirom na to da ispunjava druge opšte uslove za valjanost ugovora i sastavljen je u obliku koji je predviđen posebnim zakonom (član 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti - „Službeni list SRBiH“ br. 38/78,4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94). S tim u vezi je navedeno da predmetnom ugovoru nedostaje nasljednopravna komponenta koja je bitno obilježje klasičnog ugovora o doživotnom izdržavanju (prenos imovine je odložen do smrti primaoca izdržavanja). Zato, po ocjeni Vrhovnog suda, predmetni ugovor i nije klasičan ugovor o doživotnom izdržavanju da bi za njegovu punovažnost bila nužna ovjera sudije, već je to, kako je rečeno, dvostrano obavezni ugovor sui generis koji samo ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju, ali čiji je predmet promet nepokretnosti, pa stoga on proizvodi pravno dejstvo, jer je zaključen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača su ovjereni kod suda.
13. Dalje je Vrhovni sud istakao da su predmet zaostavštine stvari i prava koji su u svojini ostavitelja u momentu njegove smrti (član 2 ZN). U konkretnom slučaju su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi bez valjanog obrazloženja prihvatili navode apelanata da je ostavitelj za života otuđio svoje nepokretnosti u Suhom Polju, pa da one ne čine njegovu zaostavštinu i ne mogu biti predmet nasljeđivanja, odnosno namirenja njihovih nužnih nasljednih dijelova. Ovaj zaključak nižestepenih sudova je, po ocjeni Vrhovnog suda, u suprotnosti sa materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu. Naime, iz priložene smrtovnice, koja je sastavni dio ostavinskog spisa, te zk.ul. broj 819 k.o. Suho Polje je vidljivo da je u momentu smrti ostavitelj bio upisan kao suvlasnik sa 1/7 dijela parcele označene kao k.č.broj 1099, površine 17.300 m2 (u ugovoru o poklonu iz 1992. godine se i navodi da će ova imovina pripasti apelantima nakon smrti njihovog oca, tj. ostavitelja, čime će oni biti namireni u svom nužnom nasljednom dijelu). I ovo je razlog, prema shvatanju Vrhovnog suda, što nema mjesta za primjenu instituta vraćanja poklona učinjenog tuženoj, odnosno njegovoj redukciji radi namirenja nužnih nasljednih dijelova apelanata, jer se iz imovine u Suhom Polju mogu podmiriti ti nužni nasljedni dijelovi. Slijedom navedenog je Vrhovni sud zaključio da apelanti nemaju pravni osnov za pobijanje spornog pravnog posla zbog povrede njihovih nužnih nasljednih dijelova, nalazeći pritom da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev apelanata. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP), sa napomenom da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti postala bespredmetna odluka o protivtužbenom zahtjevu tužene, koja je predložila da se protivtužbenom zahtjevu udovolji samo u slučaju ako se apelantima prizna pravo na nužni nasljedni dio u zaostavštini ostavitelja. Odluka o troškovima postupka je donesena primjenom odredbe člana 386 stav 1 u vezi sa članom 397 stav 2 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelanti prvenstveno ističu da revizioni sud sasvim proizvoljno utvrđuje da su apelanti imovinom u Suhom Polju i školovanjem namireni sa nužnim nasljednim dijelom. S tim u vezi su apelanti naveli da se Vrhovni sud bavio utvrđivanjem činjeničnog stanja iz kog razloga se revizija ne može izjaviti (imajući u vidu da je zanemario nalaz i mišljenje vještaka izneseno na raspravi 5. jula 2005. godine), navodeći da ostavitelj nema nepokretnosti u Suhom Polju koje bi predstavljale njegovu zaostavštinu, pa niti su apelanti mogli po tom osnovu biti namireni nužnim dijelom. Zatim su apelanti naveli i da se Vrhovni sud, ocjenom pravne naravi spornog ugovora, bavio pogrešno utvrđenim činjenicama, jer je utvrđivao volju ugovarača bez neposredno sprovedenih dokaza. Prema shvatanju apelanata, u konkretnom slučaju se ne radi o obećanju nasljedstva poslije smrti ostavitelja-poklonodavca, već o klasičnom ugovoru o poklonu. Na ovaj način, po ocjeni apelanata, Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 120 i 29 Zakona o nasljeđivanju, te je donio nezakonitu odluku uz povrede postupka (čl. 240, 241, 250 ZPPRS).
15. Osim navoda koji se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, apelanti su, takođe, naveli i da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ističući da je predmetni postupak trajao punih 19 godina, odnosno da je okončan u nerazumno dugom roku.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je naveo da je tužba apelanata u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 2. januara 1995. godine i da je bila zavedena pod brojem P.3/95 (stari broj predmeta). Zatim je navedeno da su tokom predmetnog postupka Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud donijeli sve presude, koje apelanti navode u predmetnoj apelaciji. Što se tiče primjedbi iz apelacije koje se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Osnovni sud je istakao da je sproveo sve dokaze koje su predlagale parnične stranke, a što se tiče primjene materijalnog prava, kako je navedeno, Vrhovni sud je u presudi koja se osporava ovom apelacijom na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo i dao razloge za tu svoju odluku. U odnosu na navode apelacije koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka (19 godina), Osnovni sud je naveo da je tužba u ovom predmetu podnesena 2. januara 1995. godine, a postupak je okončan donošenjem pomenute Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007647 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine. U vezi sa ovim navodima, Osnovni sud ukazuje i na to da je tužena iz ovog spora, Ž.S., podnijela posebnu tužbu kod ovog suda u predmetu broj P. 155/05, dakle 2005. godine. Na ročištu održanom 12. maja 2005. godine Osnovni sud je po prijedlogu tužene odlučio da spoji raspravljanje u predmetima br. P.-3/95 i P-155/05, te je odlučio da se vodi jedinstven postupak i donese jedna odluka pod brojem P.3/95, a po tužbi iz predmeta broj P-155/05 odlučivao je kao po protivtužbi. Tom protivtužbom tužena je tražila da se utvrdi njen udio u sticanju imovine, stambenog objekta, tokom trajanja bračne zajednice sa prednikom apelanata, njihovim ocem C.S. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da su tokom predmetnog postupka obavljena vještačenja vještaka geodetske struke i građevinske struke, saslušane su parnične stranke i saslušano je više svjedoka, a sve to na okolnosti koje su bile predmet spora po tužbi i po protivtužbi. Po ocjeni Osnovnog suda, činjenica da se u predmetnom sporu odlučivalo po tužbi i protivtužbi vrsta spora i broj sprovedenih dokaza koje su predlagale parnične stranke uticale su na trajanje predmetnog postupka.
17. Okružni sud navodi da su osnovani razlozi apelacije i da bi trebalo preinačiti naznačenu revizionu odluku tako da se potvrdi presuda Okružnog suda od 18. aprila 2013. godine (kojom je djelimično preinačena, odnosno potvrđena presuda Osnovnog suda od 25. januara 2013. godine), a na osnovu razloga koje je drugostepeni sud pobliže naveo u svojoj presudi od 18. aprila 2013. godine. Takođe je Okružni sud istakao da je osnovano i ukazivanje u apelaciji da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari predugo trajao.
18. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuju apelanti (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu). U odnosu na navode apelacije koji se tiču primjene prava u kontekstu tumačenja pravne prirode spornog ugovora, Vrhovni sud je istakao da za ocjenu karaktera tog ugovora nije bitno kako je taj ugovor nazvan, već kakva prava i obaveze za ugovarače proističu iz ugovora. Nije rijedak slučaj da ugovor o poklonu, koji je inače besplatan pravni posao, sadrži i odredbe o obavezama poklonoprimca prema poklonodavcu. Upravo takav ugovor je zaključen između prednika apelanata i tužene, što znači da ovaj ugovor ima i elemente teretnog ugovora. To jasno proizilazi iz sadržaja ugovora. Naime, tužena je živjela u dugogodišnjoj bračnoj zajednici sa prednikom apelanata, svu imovinu koja je predmet spora su njih dvoje zajedno stekli, a svoj udio u toj imovini je suprug tužene prenio na nju kao izraz zahvalnosti za dugogodišnje staranje o njemu, kao i za buduće staranje. S druge strane, apelanti su potpuno zanemarili svoje obaveze prema ocu, tj. suprugu tužene i s njim za njegovog života gotovo nisu ni kontaktirali. Interes za oca su pokazali tek nakon njegove smrti, tražeći da se proglase nasljednicima njegove imovine.
19. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da nije odbio tužbeni zahtjev apelanata iz razloga što su oni u svom nužnom nasljednom dijelu namireni time što ih je otac školovao (to je samo njihov otac naveo u predmetnom ugovoru o poklonu), već je zahtjev odbijen zbog toga što navedenim ugovorom prednik apelanata nije raspolagao cjelokupnom svojom imovinom, već samo imovinom u Bijeljini, koju je stekao zajedno sa tuženom. U momentu smrti on je bio upisan kao vlasnik nepokretnosti u Suhom Polju, pa će se nužni nasljedni dijelovi apelanata namiriti iz te imovine, mada je očigledno da oni nisu zainteresovani za tu imovinu, već samo za imovinu u Bijeljini. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da pozivanje apelanata na izjavu vještaka geometra u kojoj je naveo da njihov pravni prednik nema nepokretnosti u Suhom Polju nije relevantno, jer je izjava geometra u koliziji sa materijalnim dokazima u spisu, a prvenstveno smrtovnici u kojoj je navedeno da u ostavinsku masu prednika apelanata ulazi i imovina u Suhom Ponju, te zk.ul. broj 819 k.o. Suho Polje, u kome je prednik apelanata u momentu smrti bio upisan kao vlasnik nepokretnosti. Samo sud može utvrđivati obim imovine koju neko lice ima u trenutku smrti, a to ne može utvrđivati vještak geometar, koji samo vrši identifikaciju nepokretnosti koje su predmet spora, dok u njegovoj nadležnosti nije da se izjašnjava o tome da li neko lice ima imovinu ili nema, pogotovo kada u spisima o tome postoje dokazi. Ako su nepokretnosti u Suhom Polju otuđene za života oca apelanata, tu činjenicu su apelanti morali dokazati, a oni to nisu učinili. Nije dovoljno da te navode potvrdi geometar, već se moraju predočiti materijalni dokazi o otuđenju nepokretnosti. Drugi razlog odbijanja zahtjeva apelanata je taj što se ne može tražiti redukcija poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela ukoliko dati poklon ima i elemente teretnog ugovora o čemu je bilo riječi.
20. Zatim je istaknuto da Vrhovni sud nije mijenjao činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, već je samo iz utvrđenih činjenica izveo drugačije pravne zaključke. Za razliku od nižestepenih sudova Vrhovni sud je bio mišljenja da sporni ugovor o poklonu ima elemente teretnog ugovora, a radi pravilne primjene materijalnog prava ocijenio je i materijalne dokaze koji su sprovedeni, a koje su nižestepeni sudovi zanemarili.
21. Na kraju je navedeno da je tačno da je postupak u ovoj pravnoj stvari dugo trajao, čemu su u izvjesnoj mjeri doprinijeli i apelanti koji su u više navrata mijenjali svoj zahtjev. Što se tiče dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, taj sud je istakao da je revizija riješena u razumnom roku, navodeći da je predmet dostavljen tom sudu u julu 2013. godine, a odluka je donesena u januaru 2014. godine. Na osnovu izloženog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.
Član 37.
(1) Kad je povrijeđen nužni dio, raspolaganja testamentom će se smanjiti a pokloni će se vratiti ukoliko je potrebno da bi namirio nužni dio.
(2) Nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja testamentom i poklonom premaše raspoloživi dio.
(3) Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti testamentalnih raspolaganja i poklona uzimaju se u račun i oni pokloni i raspolaganja testamentom za koja je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.
(4) Od poklona i testamentalnih raspolaganja koja se uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio uzima se u račun pri utvrđivanju ukupne vrijednosti testamentalnih raspolaganja i poklona samo onoliko za koliko oni premašuju njegov nužni dio.
Član 120.
(1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju). (2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
(3) Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.
(4) Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.
(5) Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržava
23. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 37/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:
Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 007647 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosio na osporavanje ugovora o poklonu koji je pravni prednik apelanata zaključio sa tuženom-protivtužiteljkom i u vezi s tim utvrđivanje prava apelanata na nužni nasljedni dio, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
33. Apelanti, takođe, smatraju da im je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a)Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 2. januara 1995. godine, kada su apelanti podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv tužene, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 21. januara 2014. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti žale Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi, mutatis mutandis, presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 21. januara 2014. godine, dakle, period od više od 18 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao više od 19 godina.
b) Analiza dužine trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava apelanata na njihov nužni dio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti, ali da ta složenost ne opravdava dužinu predmetnog postupka u konkretnom slučaju.
37. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za 18 godina trajanja predmetnog parničnog postupka. Naime, iz stanja spisa predmeta proizilazi da je tokom trajanja predmetnog parničnog postupka Osnovni sud u tri navrata donosio prvostepenu presudu (19. oktobra 2005. godine, 21. maja 2010. godine i 25. januara 2012. godine), dok je Okružni sud u četiri navrata donosio odluke (27. marta 2008. godine, 14. jula 2002. godine, 30. decembra 2011. godine i 18. aprila 2013. godine), a Vrhovni sud u dva navrata odlučivao o reviziji (10. avgusta 2011. godine i 21. januara 2014. godine). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava, a upravo u konkretnom slučaju takvo ponašanje redovnih sudova je kulminiralo. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su apelanti svojim ponašanjem suštinski doprinijeli ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su navodi apelanata u tom dijelu osnovani.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
40. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo solidarno isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
41. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te da je predmetni postupak trajao 18 godina, Ustavni sud smatra da apelantima treba solidarno na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti ukupan iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
42. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što je, po njihovom mišljenju, Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
44. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je odbijen zahtjev apelanata za utvrđenje da je predmetnim „ugovorom o poklonu“ povrijeđeno pravo apelanata na namirenje nužnog nasljednog dijela. Ovo zbog toga što je, kako nesporno proizilazi iz obrazloženja osporene odluke, Vrhovni sud na osnovu materijalnih dokaza zaključio da između prednika apelanata, tj. ostavitelja i tužene-protivtužiteljke nije zaključen besteretni pravni posao, kako su zaključili nižestepeni sudovi, već dvostrano obavezni teretni ugovor, bez obzira što je on imenovan kao ugovor o poklonu. S druge strane, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda, predmetni ugovor nije klasičan ugovor o doživotnom izdržavanju, već se radi o dvostrano obaveznom ugovoru sui generis koji samo ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju, ali čiji je predmet promet nepokretnosti, pa stoga on proizvodi pravno dejstvo, jer je zaključen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača su ovjereni kod suda. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da je spornim ugovorom povrijeđen njihov nužni nasljedni dio. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi i stav Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni instituta vraćanja poklona učinjenog tuženoj, odnosno njegovoj redukciji radi namirenja nužnih nasljednih dijelova apelanata, jer se iz imovine u Suhom Polju mogu podmiriti ti nužni nasljedni dijelovi. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nemaju pravni osnov za pobijanje spornog pravnog posla zbog povrede njihovih nužnih nasljednih dijelova, nalazeći pritom da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev apelanata. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u datom obrazloženju iz osporene odluke Vrhovnog suda, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost.
45. Zatim, u odnosu na navode apelacije da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno pravo u revizionom postupku, uz argumentaciju apelanata da se taj sud bavio utvrđivanjem činjeničnog stanja u revizionom postupku kroz utvrđivanje šta sve čini zaostavštinu ostavitelja, odnosno kakva je bila volja ugovarača u kontekstu ocjene pravne naravi spornog ugovora iz 1992. godine, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi sa sprovedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o parničnom postupku, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.
46. Konačno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelacione navode u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava.
Pravo na imovinu
47. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da je pri tome proizvoljno primijenio zakonske odredbe.
49. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak, u kojem su rješavana pitanja prava apelanata na nužni nasljedni dio, trajao 19 godina od kojih 18 godina spada u nadležnost Ustavnog suda.
50. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman