Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-744/14 (D. K.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-744/14
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 744/14, rješavajući apelaciju Danijela Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danijela Kapetanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 046218 13 Rev od 28. januara 2014. godine
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Danijel Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 14. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 046218 13 Rev od 28. januara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 687/13 od 9. oktobra 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 046218 11 Gž od 17. januara 2013. godine.
3. Na temelju člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine u likvidaciji Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. septembra 2016. godine, Kantonalni sud 6. oktobra 2016. godine, Općinski sud 12. oktobra 2016. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 046218 08 P od 19. novembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan) pobliže opisan kao u izreci presude. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant tužbu podnio protiv tuženog i zatražio da Općinski sud utvrdi da je protekom rokova iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu s obzirom na to da navedeni stan koristi još od 1988. godine, a na kojem je nositeljica stanarskog prava bila njegova tetka Jozefina Družinac (u daljnjem tekstu: apelantova tetka), koja je u tom stanu živjela do momenta njegovog useljenja, nakon čega se preselila u porodičnu kuću u Opinama kod Mostara (u daljnjem tekstu: porodična kuća), gdje je i umrla 10. oktobra 1999. godine. Na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da apelant predmetni stan koristi još od 1988. godine uz saglasnost svoje tetke, koja je taj stan napustila kada se apelant u njega uselio i prešla da živi u porodičnu kuću, gdje je i umrla, ali da je sporno da li apelant imao pravo da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu a koje pravo apelant temelji na odredbi člana 30. ZSO. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 30. ZSO regulirano isključivo pravo na iseljenje bespravnog korisnika, te rokovi i način na koji je to moguće provesti. Također, Općinski sud je ukazao da se stanarsko pravo na osnovu člana 11. stav 1. ZSO stječe danom zakonitog useljenja u stan, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da se zakonitim useljenjem smatra useljenje na osnovu ugovora o korištenju stana ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Nadalje je navedeno da je članom 22. citiranog zakona predviđena mogućnost prenosa stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava na jednog od članova porodičnog domaćinstva koji su određeni članom 6. stav 2. ZSO, među kojima su i lica koja su sa nosiocem stanarskog prava u ekonomskoj zajednici više od 10 godina. Imajući u vidu da se apelant u predmetni stan uselio uz saglasnost nositeljice stanarskog prava, Općinski sud smatra da je apelant momentom smrti nositeljice stanarskog prava (10. oktobra 1999. godine) izgubio osnov za korištenje predmetnog stana, jer nije nadležnom organu Uprave za stambene poslove podnio zahtjev za prenos stanarskog prava, te na koju okolnost apelant nije ni predlagao izvođenje dokaza. Osim toga, ocjenjujući da je apelantov osnov za korištenje predmetnog stana prestao smrću nositeljice stanarskog prava 1999. godine, iz navedenog jasno proizlazi da do 6. decembra 2000. godine (kao dana do kojeg se moglo stjecati stanarsko pravo) nije mogao proteći rok od osam godina, zbog čega se, po mišljenju Općinskog suda, apelantov tužbeni zahtjev nije mogao usvojiti čak ni uz drugačije tumačenje člana 30. ZSO. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio na temelju člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 046218 11 Gž od 17. januara 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je presuda prvostepenog suda od 19. novembra 2010. godine.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant prvostepenu presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je u žalbi naveo da je nesporno da mu je njegova tetka kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu stan dala na korištenje kao svom nećaku, nakon čega se preselila u porodičnu kuću, gdje je i preminula. Apelant, također, navodi da nije bio član porodičnog domaćinstva svoje tetke u smislu člana 6. ZSO, pa prema tome ističe da, kako je bez pravnog osnova koristio predmetni stan od 12. aprila 1988. godine, smatra da je kao bespravni, odnosno nezakoniti korisnik predmetnog stana, postao nosilac stanarskog prava na njemu, jer su protekli svi rokovi za njegovo iseljenje propisani odredbom člana 30. st. 2. i 7. ZSO. Kantonalni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je nesporno da apelant i njegova tetka kao nositeljica stanarskog prava na predmetom stanu nisu bili članovi istog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. ZSO, da se apelant u predmetni stan uselio na temelju saglasnosti svoje tetke iz čega jasno proizlazi da se apelant nije nezakonito uselio u navedeni stan, tako da bi se mogao smatrati nezakonito useljenim licem, niti se radilo o stanu na kojem nije postojao zakoniti nosilac stanarskog prava. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je smrću nositeljice stanarskog prava-apelantove tetke (10. oktobra 1999. godine) apelant izgubio osnov za korištenje predmetnog stana. Navedeno i zbog toga što se stanarsko pravo moglo stjecati do 6. decembra 2000. godine (od kada više nema stanarskog prava, niti su se mogli zaključiti ugovori o korištenju stana), što proizlazi iz odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer u periodu od 10. oktobra 1999. godine (smrti nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu) do 6. decembra 2000. godine nije protekao rok propisan odredbom člana 30. ZSO da bi apelant stekao pravo nosioca stanarskog prava. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 046218 13 Rev od 28. januara 2014. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 17. januara 2013. godine odbio kao neosnovanu.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora apelantov zahtjev za utvrđivanje da je dugogodišnjim korištenjem predmetnog stana, čiji je nosilac stanarskog prava bila njegova tetka, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te u vezi s tim ukazao: „[P]ravomoćnom presudom odbijen je zahtjev [apelanta] iz razloga što [apelant] u toku postupka nije dokazao da se nezakonito uselio u stan, već da je stan koristio kao član porodičnog domaćinstva i po odobrenju nosioca stanarskog prava.“ Nadalje je Vrhovni sud istakao da, budući da apelant nije nezakonito koristio stan, nije prenio na sebe stanarsko pravo kao član porodičnog domaćinstva, prvostepeni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je Kantonalni sud, ocjenjujući apelantove prigovore u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, prihvatio stav prvostepenog suda da apelant „nije bio nezakoniti korisnik stana do smrti nositeljice stanarskog prava (1999. god.), ali da nije bio ni član porodičnog domaćinstva, jer nije živio sa nositeljicom stanarskog prava u zajednici, već da je bio u stanu po izmoljenoj posudbi tzv. prekariju, koji je odnos trajao do smrti nositeljice stanarskog prava, a kako se po zakonu stanarsko pravo moglo stjecati do 6. 12.2000. godine, to zahtjev [apelanta] nije neosnovan“.
12. Vrhovni sud je, ocjenjujući revizione prigovore, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova prema kojem je na predmetnom stanu, shodno ugovoru o korištenju predmetnog stana od 12. oktobra 1978. godine, nosilac stanarskog prava bila apelantova tetka, da je apelant predmetni stan koristio po ovlaštenju nositeljice stanarskog prava od 1988. godine, kada je ona prešla živjeti u porodičnu kuću, gdje je i umrla (10. oktobra 1999. godine), nakon čega je tuženi odmah nakon smrti nositeljice stanarskog prava, 4. februara 2000. godine, protiv apelanta pokrenuo postupak za iseljenje iz predmetnog stana, poslije čega je 18. februara 2000. godine predmetni stan dodijelio na korištenje trećem licu. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da apelant nije imao osnov za stjecanje stanarskog prava iz čl. 11. i 30. ZSO. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da se, prema odredbi člana 11. ZSO, stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se pod zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog navedenim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Na temelju navedenog Vrhovni sud je zaključio da apelant, budući da nije dokazao postojanje osnova za zakonito useljenje u predmetni stan, nije mogao tražiti utvrđenje stjecanja stanarskog prava po navedenoj odredbi, prema kojoj je „jedini nosilac stanarskog prava do smrti bila apelantova tetka“.
13. Vrhovni sud je nadalje istakao da je apelant tokom cijelog postupka tvrdio da je nezakoniti korisnik predmetnog stana, te da je protekom rokova za njegovo iseljenje stekao stanarsko pravo na njemu shodno članu 30. ZSO. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su odredbom člana 30. ZOSO propisani uvjeti i postupak za iseljenje bespravno useljenog lica, odnosno rokovi prema kojima stambeni organ može donijeti rješenje o ispražnjenju iz stana, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nisu prošle više od tri godine, a kod suda u daljnjem roku od pet godina, da navedeni rokovi predstavljaju krajnje vrijeme u kojem su zainteresirana lica mogla tražiti iseljenje iz stana nezakonito useljenog lica, a da su nakon proteka tih rokova zainteresirana lica to pravo izgubila, te da su gubitkom prava za iseljenje zainteresiranih lica lica koja su se uselila u takav stan (u društvenom – državnom vlasništvu) imala pravo da ostanu u tom stanu, kao i da steknu prava koja je imao nosilac stanarskog prava. Međutim, kako je u konkretnom slučaju apelant koristio predmetni stan po odobrenju nosioca stanarskog prava, koja je bila u srodstvu sa apelantom (apelantova tetka), što ni sam apelant nije osporavao, dakle, koja je u svakom momentu apelantu mogla uskratiti pravo da predmetni stan koristi, Vrhovni sud je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je pravni odnos apelanta i njegove tetke određen kao ugovorni odnos, da se apelant nije nezakonito uselio u stan, već je to učinio uz odobrenje nositeljice stanarskog prava, zbog čega je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije u kojoj je hronološki opisan tok postupka pred redovnim sudovima proizlazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je istakao da je „počev od 12. aprila 1988. godine ušao u posjed predmetnog stana, koji je nositeljica stanarskog prava napustila i prešla da živi u porodičnu kuću, gdje je i umrla 10. oktobra 1999. godine, pa smatra da je istekom rokova iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO i nesmetanim korištenjem istog u tom periodu, protekom roka od osam godina od bespravnog useljenja stekao prava koja ima nositelj stanarskog prava“.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su razlozi tog suda za donošenje osporene presude dati u njenom obrazloženju kod kojih ostaje u cijelosti, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je, također, naveo da je apelacija neosnovana, jer je presuda tog suda koja je osporena apelacijom zakonita i pravilna, a osim toga, navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod svoje presude od 19. novembra 2010. godine zbog razloga navedenih u toj presudi. Također, ističe da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 30.
(1) Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njezino iseljenje.
(2) Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno tijelo će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…) (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 46. st. 1. i 2.
Ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Osobe koje su do isteka roka stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 p 046218 13 Rev od 28. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava s obzirom na to da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
20. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
28. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda kao konačne, kojom su potvrđena odlučenja nižestepenih sudova, ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge na temelju koji su redovni sudovi odlučili da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti da se apelant primjenom člana 30. ZSO utvrdi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovo zbog toga, kako su obrazložili redovni sudovi, što je na predmetnom stanu „jedini nosilac stanarskog prava do smrti“ (10. oktobra 1999. godine) bila apelantova tetka. U vezi s tim, Ustavni sud, također, zapaža da su nižestepeni sudovi dali i eksplicitno obrazloženje zašto se apelant ne može smatrati zakonitim korisnikom predmetnog stana (u smislu člana 11. i čl. 6. i 22. ZSO zbog čega je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, tuženi 18. februara 2000. godine pred upravnim organom pokrenuo postupak apelantovog iseljenja). Osim toga, sudovi su jasno ukazali da su odredbom člana 30. ZSO, na kojoj je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev i na čijoj primjeni insistira i u navodima apelacije, propisani uvjeti i postupak za iseljenje bespravno useljenog lica, odnosno rokovi „prema kojima stambeni organ može donijeti rješenje o ispražnjenju iz stana, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nisu prošle više od tri godine, a kod suda u daljnjem roku od pet godina“. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova da je apelant kao lice koje se u predmetni stan uselilo po odobrenju nositeljice stanarskog prava, te da se, shodno tome, u okolnostima konkretnog slučaja radilo o tzv. ugovornom odnosu, iz čega slijedi da je nositeljica stanarskog prava sve do momenta svoje smrti apelantu mogla osporiti korištenje predmetnog stana. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav sudova da je apelant smrću nositeljice stanarskog prava izgubio pravni osnov za korištenje predmetnog stana iz čega proizlazi da je tek tada postao „nezakoniti korisnik“ predmetnog stana u smislu člana 30. ZSO. U takvim okolnostima, te imajući u vidu odredbu člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema kojoj se, kako su to obrazložili nižestepeni sudovi, a koji stav je praktično potvrdio i Vrhovni sud odbijanjem revizije, stanarsko pravo moglo stjecati do 6. decembra 2000. godine (od kada više nema stanarskog prava, niti su se mogli zaključiti ugovori o korištenju stana) iz čega jasno proizlazi da od 10. oktobra 1999. godine (smrti nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu) do 6. decembra 2000. godine nije protekao rok propisan odredbom člana 30. ZOSO da bi apelant stekao pravo nosioca stanarskog prava. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odredbi člana 30. ZSO, kada su redovni sudovi odbili apelantov postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu su u obrazloženjima oduka dali razloge koji korespondiraju sa garancijama prava na pravično suđenje.
22. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
23. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja u kontekstu prava na imovinu (vidi, mutatis mutandis, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 281/05 od 28. juna 2005. godine, tačka 33), da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Međutim, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nema konstituirano stanarsko pravo na predmetnom stanu zbog čega se sporni stan ne može smatrati njegovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku koji je okončan osporenom presudom član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjivi, pa samim tim nije moglo ni doći do povrede apelantovog prava u odnosu na prava zaštićena ovim odredbama zbog čega su navodi apelacije u ovom dijelu, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporenim odlukama redovnih sudova dati jasni i detaljni razlozi za njihovo odlučenje, koji nisu proizvoljni, već su zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
25. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada predmetni stan ne predstavlja apelantovu imovinu koja bi uživala zaštitu prema navedenim odredbama.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman