Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3036/13 (F. B. i S. H. B.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Odustanak od apelacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stara devizna štednja
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3036/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP 3036/13, rješavajući apelaciju Sadije Hadžibajrić Božinović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tač. a) i d), člana 58. i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I OBUSTAVI

POSTUPKA

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fazlije Bašića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 U 012222 11 U od 6. maja 2014. godine, 65 0 P 185831 13 Gž od 16 maja 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P- 185831-06-P od 1. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Sadije Hadžibajrić Božinović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185831 13 Gž od 16 maja 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-185831-06-P od 1. februara 2013. godine, zbog toga što je apelatica odustala od apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadija Hadžibajrić Božinović i Fazlija Bašić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Advokatsko društvo Spaho d.o.o. Sarajevo podnijeli su 10. jula 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 185831 13 Gž od 16. maja 2013. godine i presude Opčinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-P-185831-06-P od 1. februara 2013. godine. Dopunom apelacije od 6. juna 2014. godine apelant Fazlija Bašić je osporio i presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 012222 11 U od 6. maja 2014. godine.

2. Apelantica Sadija Hadžibajrić Božinović je putem punomoćnika, podneskom od 29. juna 2016. godine obavijestila Ustavni sud da odustaje od podnesene apelacije.

Činjenice u predmetu naknade štete

3. Apelanti su 27. juna 2006. godine tužbom pokrenuli postupak protiv UniCredit bank dd Mostar i Bosne i Hercegovine radi isplate devizne štednje. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su apelanti tužbeni zahtjev konačno opredijelili na pripremnom ročištu održanom 7. novembra 2012. godine, tražeći isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od po 5.000,00 KM, pozivajući se na pilot presudu Evropskog suda Suljagić protiv BiH.

4. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je presudom broj 65- 0-P-185831-06-P od 1. februara 2013. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao Bosnu i Hercegovinu da apelantima isplati iznos od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz istovremeno odbijanje zahtjeva u odnosu na preostalih 4.000,00 KM, sve uz naknadu troškova postupka, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na UniCredit banku d.d. Mostar u cijelosti odbijen.

5. Obrazlažući takav stav Općinski sud je, između ostalog, naveo da je Bosna i Hercegovina odgovorna jer je svojim postupanjem, odnosno svojim nepostupanjem apelante dovela u neizvjesnu situaciju radi ostvarenja njihovih prava na imovinu, te je pravnom prazninom prouzrokovala nesigurnost i na apelante stavila pretjeran teret budući da oni imaju štednju u koju su ulagali godinama te da ne mogu doći do svoje imovine niti uopće imati saznanja kada će i da li će uopće ikada doći do svojih sredstava. U odnosu na UniCredit banku d.d. Mostar sud je odbio tužbeni zahtjev jer je tokom postupka došao do zaključka da ona nije pasivno legitimirana i da u konkretnim okolnostima ne snosi nikakvu odgovornost. Općinski sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba čl. 127. i 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 226151 13 Gž od 15. augusta 2013. godine kojom je žalbu apelanata odbio, a žalbu Bosne i Hercegovine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen u odnosu na tuženu Bosnu i Hercegovinu dok je u odnosu na tuženu UniCredit bank dd Mostar prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu nematerijalne štete prouzrokovane nemogućnošću apelanata da raspolažu sredstvima na ime stare devizne štednje, tvrdnjama da su zbog toga trpjeli duševne boli i patnju, te da im naknada nematerijalne štete pripada po osnovu člana 41. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvenicija) shodno presudi Evropskog suda Suljagić protiv BiH.

8. Kantonalni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, naveo da se nematerijalna šteta određuje primjenom odredaba člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao šteta koja je prouzrokovana nanošenjem fizičkog i psihičkog bola ili straha, dok odredbe člana 200. ZOO-a određuju da pretrpljene duševne boli postoje zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, zbog smrti bliske osobe, kao i zbog straha, te određuju elemente na osnovu kojih se može odrediti naknada za takvu vrstu štete. Postojanje odgovornosti za štetu, kako je dalje naveo Kantonalni sud, proizilazi iz protivpravne radnje kao uzroka nastale štete a postojanje štete i visina se mora dokazati. Apelanti u smislu odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP nisu predlagali niti izvodili dokaze kojima se dokazuje relevantne činjenice o postojanju štete, vrsti štete, intenzitetu i jačini pretrpljenih duševnih bolova, postojanju odgovornosti tuženih za štetu, uzročnu vezu između radnje tuženih i nastale štetne posljedice. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo ni elemenata da se naknada odredi primjenom ovlaštenja iz člana 127. ZPP-a, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da su redovni sudovi dužni da svoju funkciju obavljaju primjenom kantonalnih, federalnih i državnih propisa, poštujući pravo na pravično suđenje ali da ne mogu utvrđivati povrede ljudskih prava i sloboda niti određivati naknadu u slučaju takvih povreda primjenom člana 41. Evropske konvencije koji jedino Evropski sud ima pravo da primjenjuje ukoliko utvrdi da je tužena država prekršila prava zagarantovana Evropskom konvencijom, pa je i taj prigovor apelanata ocijenjen neosnovanim. Za naknadu nematerijalne štete koju apelanti potražuju primjenom člana 200. ZOO bilo je neophodno da apelanti u smislu člana 123. ZPP dokažu da su trpili strah, tj. dužinu i intenzitet straha i u čemu se je isti manifestovao a sve zbog neisplate stare devizne štednje.

Činjenice u predmetu verifikacije potraživanja za staru deviznu štednju

10. Apelant Fazlija Bašić podnio je 8. februara 2010. godine Agenciji za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje koja je otvorena kod PBS-banke Sarajevo.

11. Prvostepeni organ uprave je rješenjem broj 01/1-10 od 8. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federacije Bosne i Hercegovine-Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 08-14-278/10 od 24. januara 2011. godine, odbio zahtjev apelanta za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje.

12. Obrazlažući rješenje drugostepeni organ uprave je istako da je na osnovu uvida u osporeno rješenje i dokumentaciju u predmetu te usporedivši podatke dostavljene od apelanta sa podatcima dostavljenim od Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH i banaka kao i baze podataka kojima raspolaže Federalno ministarstvo finansija, nesporno utvrđeno da je apelant prenio sredstav stare devizne štednje (iznos od 12.281,50 KM) na MI GROUP“ D.D. Sarajevo dana 10. februara 2001. godine i da je stanje na računu apelanta 0,00 KM, čime je apelant izvršio raspolaganje sredstavima stare devizne štednje te da nema pravo na verifikaciju stare devizne štednje.

13. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor, radi poništenja rješenja drugostepenog organa uprave broj 08-14-278/10 od 24. januara 2011. godine, Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 012222 11 U od 6. maja 2014. godine, tužbu odbio.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, imajući u vidu odredbe čl. 2. stav 1., 6. stav 1. i 7. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06 i 76/06, u daljnjem tekstu: Zakon) te podataka u spisu, osporeno rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako navodi Kantonalni sud, iz odredbe člana 2. Zakona, jasno proizilazi šta se smatra računom stare devizne štednje. Imajući u vidu da je apelant 10. februara 2001. godine (nakon 31. decembra 1991. godine) izvršio prenos sredstava, iz osnova stare devizne štednje, koja su se nalazila na njegovom jedinstvenom računa na jedinstveni račun „MI GROUP“ dd Sarajevo, nije se ni mogla u smislu Zakona, izvršiti verifikacija apelantovog iznosa računa stare devizne štednje, jer tih sredstava u momentu podnošenja zahtjeva 8. februara 2010. godine, nije ni bilo na apelontovom jedinstvenom računu.

15. Apelant Fazlija Bašić smatra da je osporenim odlukama sudova u postupku naknade štete povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i član 41. Evropske konvencije. Iscrpno obrazlaže da je kod banke prije rata imao deponovana devizna sredstva prema važećim zakonima SFRJ, da je garancije na ta sredstva dala SFRJ, a prema Sporazumu o pitanjima sukcesije ovu garanciju je solidarno s ostalim državama nasljednicama preuzela tužena Bosna i Hercegovina. Navodi da je banka odbila njegov zahtjev da isplati deponovana novčana sredstva, odnosno njegovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su donošenjem Zakona grubo povrijeđena njegova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom jer on nije mogao ostvariti pristup svojoj imovini. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što je postupak trajao neprihvatljivo dugo, duže od sedam godina od pokretanja postupka, odnosno duže od tri godine od donošenja pilot presude Evropskog suda u predmetu Suljagić, što ukazuje na neefikasnost sudstva u BiH.

16. Prema ocjeni apelanta osporenim presudama direktno se vrijeđa Ustav BiH, odnosno odredba člana II/2. koja propisuje direktnu primjenu odredaba Evropske konvencije. U tom pravcu apelant podsjećaju da je Evropski sud u presudi Suljagić protiv BiH, koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno ignorirali, utvrdio povredu prava apelanta na imovinu i aplikantu u tom predmetu dosudio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete primjenom odredbe člana 41. Evropske konvencije, pa je, prema njegovoj ocjeni, na taj način „stvorena“ sudska praksa Evropskog suda koju su dužni poštovati svi sudovi na teritoriji BiH. Prema ocjeni apelanta, osporavanjem njegovog prava da vode sudski postupak u zaštiti svojih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, Evropska konvencija i njezina ugradnja u pravni sistem BiH gubi svoj suštinski smisao. Ističe da se njegov tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 41. Evropske konvencije koja predviđa naknadu za onoga čija su prava utvrđena Evropskom konvencijom povrijeđena, koju su redovni sudovi bili dužni da primijene.

17. Apelant je predložio da se na osnovu povreda materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine, te odredaba Evropske konvencije tužena Bosna i Hercegovina obaveže na isplatu iznosa od 5.000,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja, kao i naknadu troškova postupka, uključujući i troškove nastale pred Ustavnim sudom. Zatim traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu relevantnih odredaba Evropske konvencije, te da navedeni sud odredi da li su utvrđene povrede posljedica Zakona koji je tužena Bosna i Hercegovina donijela ili su povrede nastupile kao posljedica osporenih odluka, odnosno da ocijeni da li je tužena Bosna i Hercegovina donošenjem Zakona (konkretno odredba člana 28) osporila pravo apelanta na sudsku zaštitu, odnosno da odredi da li se radi o nezakonitom postupanju sudova u Federaciji BiH koji su protivno zakonu ili njegovim pogrešnim tumačenjem osporili tužiteljima prava na čiju se povredu pozivaju.

18. Dopunom apelacije apelant Fazlija Bašić navodi da je u postupku verifikacije stare devizne štednje također povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te prava iz čl. 13. i 14 Evropske konvencije. Ističe da iz obrazloženja prvostepenog organa uprave proizilazi da je MI GROUP d.d. Sarajevo u vlasništvu Vlade Federacije ili Kantona Sarajevo koju je nadležna agencija privatizirala i da je certifikat stare devizne štednje iskorišten u privatizaciji te državne firme. Apelant smatra da su uz saglasnost i odobrenje organa i tijela Federacije BiH pravno neosnovano njegovi certifikati stare devizne štednje u vrijednosti od 12.281,50 KM zloupotrebljeni te da mu je neosnovano dodijeljeno 121 dionica ZIF „MI-Group“ vrijednosti 484,00 KM.

Dopustivost prima facie

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant Fazlija Bašić poziva u predmetnoj apelaciji i njenoj dopuni, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Postupak naknade štete

22. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetu AP 2191/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2191/13 od 17. februara 2016. godine, st. 37-47, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci, raspravljajući prigovore identične ovim iz predmetne apelacije, prigovore ocijenio neosnovanim, zaključivši da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

23. U vezi s prigovorima koji se odnose na dužinu trajanja postupka Ustavni sud zapaža da se i u tom segmentu radi o gotovo identičnoj činjeničnoj situaciji kao u citiranoj odluci Ustavnog suda. Naime, u konkretnom slučaju postupak je ukupno trajao nešto duže od sedam godina. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka na pravnu snagu stupio Zakon koji je isključio stvarnu nadležnost sudova u postupcima „stare devizne štednje“ jer je članom 28. propisano da se predmeti koji na dan stupanja na snagu Zakona (15. april 2006. godine) nisu riješeni pravomoćnim odlukama prenose po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom, tako da je apelant svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio na pripremnom ročištu održanom 7. novembra 2012. godine tražeći naknadu nematerijalne štete, nakon čega je u kratkom vremenskom periodu od nepunih 10 mjeseci predmetni postupak na dvije sudske instance okončan.

24. Dakle, budući da predmetna apelacija pokreće identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja u razumnom roku i prava na imovinu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u potpunosti poziva na obrazloženje iz odluke AP 2191/13, te iz istog razloga zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

Postupak verifikacije stare devizne štednje

25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz dopune apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom dopunom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Kantonalni sud je jasno obrazložio da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant Fazlija Bašić prenio sredstva stare devizne štednje na MI GROUP“ D.D. Sarajevo dana 10. februara 2001. godine, čime je apelant izvršio raspolaganje sredstavima stare devizne štednje i da nema pravo na verifikaciju stare devizne štednje. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

26. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj dopuni apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Obustava postupka

27. Imajući u vidu odredbu člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je apelantica odustala od apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozirtivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3036/13 (F. B. i S. H. B.) | Sudska praksa | Aktio