Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4823/13 (S. Z.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4823/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4823/13, rješavajući apelaciju Saše Zečevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Zečevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 013227 13 Krž 2 od 26. avgusta 2013. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Saša Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 22. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH ) broj S1 1 K 013227 13 Krž 2 od 26. avgusta 2013. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. septembra 2016. da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine u predmetu koji je vođen protiv apelanta i još četiri lica, kojom je apelanta kao prvooptuženog (Radoslava Kneževića i Marinka Ljepoju) proglasio krivim da je na način opisan u presudi počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), i to apelant (i Radoslav Knežević) ubistvima na diskriminatornoj osnovi (a Marinko Ljepoja ubistvima i pljačkom), te ih je Sud BiH osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 23 godine (svakog optuženog). Za isto krivično djelo dva lica su oslobođena optužbe.
6. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo optužnicama protiv apelanta i još četiri lica pokrenulo postupke koji su kasnije spojeni, a u vezi s krivičnim djelom zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka
h) u vezi sa tač. a), d), e), k) KZ-a. Tužilaštvo je smatralo da postoji dovoljno dokaza da je na području opštine Prijedor u periodu od aprila do septembra 1992. godine bio u toku širok i sistematičan napad civilnih i vojnih vlasti opštine Prijedor protiv bošnjačkog i hrvatskog civilnog stanovništva, da su vlasti u svrhu progona stanovništva organizovale konvoje, da su optuženi znali za napad i cilj napada, te da su s predstavnicima civilnih i vojnih vlasti učestvovali u sprovođenju zajedničkog plana, i to na način da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu opisanom u optužnici i na taj način počinili krivično djelo koje se optuženima stavlja na teret. Apelant je naveo da smatra da Tužilaštvo neće dokazati da je svjesno i voljno učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu civilnih i vojnih vlasti u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja opštine Prijedor. Apelant je tvrdio da je kao mlad čovjek tek zasnovao radni odnos u policiji i nije mogao da učestvuje i planira, niti je to bila njegova mogućnost u to vrijeme da uopšte bude u blizini zvaničnika ili u kontaktima sa njima. Apelant je naveo da nije sporno da je bio pripadnik Interventnog voda i policije u vrijeme kada se desio zločin. Međutim, ukoliko postoji odgovornost srpskih vojnih i policijskih vlasti za progon, apelant je bio samo izvršilac naređenja, odnosno pripadnik redovne policije koji je učestvovao u radnjama i poslovima koje je zahtijevala njegova služba. Apelant je, takođe, naveo da Tužilaštvo neće dokazati dio optužnice kojim mu se stavlja na teret direktno izvršenje i učešće u izvršenju zločina na Korićanskim stijenama. U toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka apelantove odbrane saslušano je devet svjedoka. Takođe, apelant je tražio da kao svjedok bude saslušan Darko Mrđa koji je u to vrijeme, kao navodi Sud BiH, bio na izdržavanju kazne zatvora u drugoj državi i koji je odbio da svjedoči u postupku. Sud BiH naveo da je do završetka glavnog pretresa ostavio otvorenom mogućnost da ovaj svjedok svjedoči ukoliko se predomisli, što se nije desilo. Sud BiH je istakao da zbog nemogućnosti da sasluša ovog svjedoka nije proveo dokaz saslušanjem Darka Mrđe.
7. Nadalje, Sud BiH je naveo da je u završnoj riječi apelant iskazao žaljenje (lično i putem branioca), ukazao na problem primjene materijalnog prava, proširenje optužnice u činjeničnom dijelu i u pogledu pravne kvalifikacije, ukazao na nedokazanost elementa krivičnog djela, problem prihvatanja nekih činjenica kao utvrđenih, te naveo da nije dokazano da je izvršio predmetno krivično djelo, da su određeni svjedoci „pripremljeni“ da prebace odgovornost na apelanta koji nije ni bio na Korićanskim stijenama, ali se zbog proteka vremena ne može sjetiti gdje je bio tog dana.
8. U odnosu na primjenu materijalnog prava Sud BiH je istakao da je razmotrio primjenu materijalnog prava, te naveo da iz optužnice proizlazi da su navedena krivična djela počinjena od aprila do kraja septembra 1992. godine, u kojem periodu je bio na snazi Krivični zakon SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Iako je navedeni zakon sadržavao poglavlje „Zločini protiv čovječnosti“, on nije sadržavao odredbe koje bi se odnosile direktno na zločine protiv čovječnosti. Sud BiH je naveo da je pravna kvalifikacija krivičnih djela iz optužnice i presude da u skladu s KZ-om iz 2003. godine, dakle zakonom koji je stupio na pravnu snagu nakon inkriminisanog perioda, a koji u članu 4 propisuje vremensko važenje krivičnog zakona na način da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, osim ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmjeni zakon, kada se primjenjuje blaži zakon. Sud BiH je istakao da je članom 3 KZ-a propisan princip legaliteta, odnosno da nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege). Međutim, članovi 3 i 4 KZ-a ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava (član 4a KZ-a). Sud BiH je naveo da je princip legaliteta sličan odredbama člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji je citirao. Takođe, navedeno je da je pomenuta odredba primjenjiva u BiH jer čini sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine. Zločini protiv čovječnosti u inkriminisanom periodu su nesumnjivo predstavljali krivično djelo prema ,,opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda“, odnosno ,,opštim načelima međunarodnog prava“. Prema tome, po mišljenju Suda BiH, iako u krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnih dijela koja su predmet optužnice zločini protiv čovječnosti nisu bili izričito propisani kao krivično djelo postoji obaveza njihovog procesuiranja. U tom smislu Sud BiH se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06. Takođe, u pogledu kazne KZSFRJ nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora, nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Ukidanjem smrtne kazne, cjelokupan sistem kažnjavanja, kako je bio predviđen KZSFRJ, postao je neprimjenjiv jer, kako ranije pomenuta odluka Ustavnog suda BiH naglašava, ,,ne može se odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići kaznenom politikom u vrijeme važenja tog zakona“. Iz svega naprijed navedenog, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju potrebno i opravdano primijeniti KZ.
9. Sud BiH se u presudi očitovao na krivično djelo koje se optuženim, uključujući apelanta, stavlja na teret, elemente krivičnog djela zločini protiv čovječnosti koje je detaljno obrazložio u njegovim bitnim elementima i zaključio da je na konkretan slučaj primjenjiva odredba člana 172 KZ-a, odnosno utvrdio da je na području opštine Prijedor u vrijeme obuhvaćeno optužnicom postojao širok i sistematičan napad na civilno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo. Takođe, Sud BiH je naveo da su neki optuženi, uključujući apelanta, znali za cilj napada, odnosno da su radnje optuženih bile dijelom napada, što je detaljno obrazlagao. Prigovor odbrane da se radilo o izolovanom incidentu, a ne širokom i sistematičnom napadu, odnosno da nema povezanosti između događaja u Prijedoru i konkretnog događaja na Korićanskim stijenama Sud BiH nije prihvatio, što je detaljno obrazložio u odluci, dajući konkretne razloge, a pogotovo imajući u vidu znanja optuženih i o ostalim događajima na području opštine Prijedor, te je zaključio da je apelant (i ostali koji su optuženi) bio dijelom napada protiv civilnog stanovništva, da su znali za napad, kao što su znali da svojim radnjama učestvuju u njegovom ostvarenju. Nadalje, Sud BiH je utvrdio činjenice u vezi s formiranjem Interventnog voda, te je iz iskaza saslušanih svjedoka koje je naveo u presudi van svake sumnje zaključio da su apelanti i ostali optuženi kao pripadnici Interventnog voda bili prisutni u krugu SJB Prijedor, te bili određeni za pratnju konvoja. Sud BiH je zbog proteka vremena i zbog statusa nekih svjedoka protiv kojih se vodio krivični postupka za isti događaj u odnosu na utvrdio apelanta da je prevezen u nekoj od tura. Polazeći od izmijenjene optužnice kojom je apelantu i ostalim optuženim stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz odredbe člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a), h), d), e) i k) KZ-a, odnosno izvršenje progona, i to ubijanjem (u odnosu na apelanta), Sud BiH nije našao da su se u radnjama optuženih stekli ostali elementi (preseljenje, zatvaranje i druga nečovječna djela) Detaljno analizirajući djelo u osnovi zločina - progon Sud BiH je nakon dokaznog postupka našao da su svi elementi progona ubistvom u odnosu na Bošnjake muškarce na Korićanskim stijenama 21. avgusta 1992. godine dokazani, te da je van svake sumnje dokazano da je apelant učestvovao u tome, i to sa diskriminatorskom namjerom. Sud BiH je odbio prigovor odbrane da se nije radilo o progonu, što je objasnio. Sud BiH je nadalje detaljno objasnio činjenično stanje koje je utvrđeno - izdvajanje muškaraca, sprovođenje do mjesta egzekucije, egzekuciju iz autobusa način egzekucije i ubijanje preživjelih. U vezi sa znanjem i namjerom apelanta i ostalih optuženih Sud BiH je našao da jesu bili uračunljivi, kao i da su u momentu razdvajanja muškaraca od ostalih civila u konvoju znali da su izdvojeni radi ubistva, a sve radnje koje je kasnije preduzeo apelant (i još dva optužena) nakon saznanja da će biti ubijeni, on preduzima s namjerom, odnosno umišljajem na lišenje života ovih lica. Pri tome, apelant je preduzeo radnju pucanja u postrojene civile. Pri tome, apelant i ostala lica koja su osuđena presudom su djelovali kao saizvršioci, pri čemu je Sud BiH detaljno analizirao apelantovo učešće, pozivajući se na izjave svjedoka koje je prihvatio (pripadnike Interventnog voda i preživjelog svjedoka KO-15 i svjedoka K3). Takođe, Sud BiH se osvrnuo na pitanje kredibiliteta određenih svjedoka, a po prigovoru odbrane. Tako je odbrana optuženih prigovarala izjavama svjedoka koji su s Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, a Sud BiH je istakao da su ovi svjedoci dali veoma detaljna i pouzdana svjedočenja koja su potkrijepljena drugim dokazima, te dao obrazloženje određenih „nelogičnosti“ u iskazima na koje je odbrana optuženih ukazivala. Takođe, u odnosu na svjedoka KO-15 odbrana optuženih je prigovarala da u njegovom ranije datom iskazu (kojih je bilo više - pred Tužilaštvom i Međunarodnim sudom pravde (MKSJ) i koji su dati u postupcima protiv drugih lica) i iskazu na glavnom pretresu postoje nedosljednosti, a odbrana ovog svjedoka nije mogla da sasluša u odnosu na ove razlike jer nisu imali izjavu ovog svjedoka datu pred MKSJ. S tim u vezi Sud BiH je istakao da je iskaz svjedoka KO-15 cijenio s posebnom pažnjom i oslanjao se samo na činjenice koje je konzistentno isticao ovaj svjedok svaki put prilikom svjedočenja, odnosno kada je iskaz svjedoka KO-15 potvrđen iskazima drugih svjedoka, odnosno u skladu s drugim provedenim dokazima. Sud BiH je dao obrazloženje kako i na osnovu kojih okolnosti je apelantu izreklo kaznu.
10. Sud BiH (Apelaciono vijeće), odlučujući o žalbi apelanta (čiji je postupak razdvojen od ostalih optuženih) i Tužilaštva, donio je Presudu broj S1 1 K 013227 13 Krž 2 kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da se apelant žalio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 ZKPBiH, povrede krivičnog zakona iz člana 298 ZKPBiH i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299 ZKPBiH, s prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda BiH ukine pobijanu presudu i predmet vrati na novi glavni pretres i odluku ili da je preinači tako što će apelanta osloboditi optužbe.
12. Sud BiH je naveo da se odbijanjem prijedloga odbrane za izlazak na Korićanske stijene (za izvođenje uviđaja) ne krši apelantovo pravo na odbranu, što je detaljno pojasnio. Nadalje, Sud BiH je istakao da se apelantova odbrana žali zbog nemogućnosti saslušanja Darka Mrđe i svjedoka KO-15 u svojstvu svjedoka odbrane. Naime apelant je isticao da je Darko Mrđa učesnik inkriminisanog događaja koji je, pored Miroslava Paraša, bio ključna ličnost u njemu, te ga kao takvog spominju i svi svjedoci. Apelantova odbrana je insistirala na njegovom saslušanju, od kog prijedloga nije nikada odustala, te uslijed činjenice da joj je takva mogućnost uskraćena, apelant je smatrao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. S druge strane, svjedok KO-15 je svjedok čiji iskaz je, pored iskaza Damira Ivankovića i Ljubiše Četića, presudan za donošenje zaključka o apelantovoj krivici. Odbrana je imala redigovanu izjavu navedenog svjedoka, dok je izjava u neredigovanom obliku dostavljena odbrani osam dana prije njegovog svjedočenja. Nadalje, u vrijeme svjedočenja ovog svjedoka, a koji je bio prvi svjedok Tužilaštva u ovom predmetu, odbrana nije znala za više drugih izjava koje je on davao pred sudskim i istražnim organima. Iz navedenog razloga odbrana je predlagala da se navedeni svjedok sasluša u svojstvu svjedoka odbrane na okolnost razlika u iskazima datim u različitim fazama postupka, a kako to nije omogućeno, apelant je ukazivao na povredu prava na odbranu.
13. Sud BiH je istaknute prigovore ocijenio neosnovanim. Naime, Darko Mrđa je, u vrijeme kada je odbrana predlagala njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka u predmetu protiv apelanta i drugih, imao status pravosnažno osuđenog lica presudom MKSJ i nalazio se na izdržavanju izrečene kazne zatvora u Španiji, gdje se nalazio i u momentu donošenja presude po žalbi Suda BiH. Osim toga, Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće tokom postupka, od momenta kada je odbrana uputila prijedlog za saslušanje Darka Mrđe u svojstvu svjedoka pa do okončanja glavnog pretresa, nastojalo obezbijediti njegovo svjedočenje. Međutim, upravo okolnost da se svjedok nalazi na izdržavanju kazne u Španiji rezultuje činjenicom da se za njegovo svjedočenje u konkretnom predmetu mora pribaviti njegova saglasnost koju je svjedok odbijao dati. Iako svjedok nije bio zainteresovan za svjedočenje u konkretnom predmetu prvostepeno vijeće je ostavilo mogućnost odbrani da putem Odsjeka za krivičnu odbranu (OKO) obezbijedi i dogovori saslušanje ovog svjedoka, te je bilo spremno, bez obzira na fazu dokaznog postupka, omogućiti njegovo svjedočenje na glavnom pretresu. Međutim, svjedok nije bio zainteresovan da svjedoči, a kako je već istaknuto, bez njegove saglasnosti, nisu postojali bilo kakvi zakonom dozvoljeni prinudni mehanizmi kojima bi se takvo svjedočenje moglo obezbijediti. Osim toga, Sud BiH navodi da je prvostepeno vijeće preduzelo sve što je bilo u njegovoj moći da se omogući, upravo u cilju poštovanja apelantovog prava na odbranu, saslušanje predloženog svjedoka - ali se postavlja pitanje šta bi odbrana konkretno dobila njegovim iskazom. Naime, navedeni svjedok svjedočio bi na iste okolnosti na koje je u toku glavnog pretresa saslušan niz različitih svjedoka i iskaz ovog svjedoka bio bi cijenjen zasebno, ali i u vezi s drugim dokazima. Sud BiH ističe da bi se o povredi apelantovog prava na odbranu moglo govoriti da je na primjer Darko Mrđa saslušan kao svjedok Tužilaštva i dao iskaz kojim inkriminiše apelanta, a da apelantu nije data mogućnost da ga unakrsno ispita i diskredituje. Međutim, u situaciji kada svjedok nije dao bilo kakav iskaz, a prvostepeno vijeće je preduzelo sve što je bilo u mogućnosti preduzeti da se obezbijedi njegovo saslušanje, u nedostatku procesnih mehanizama prinude kojima bi se obezbijedilo saslušanje takvog svjedoka, glavni pretres se nije mogao u nedogled odugovlačiti, nego se isti, vodeći računa i o principima efikasnosti, ekonomičnosti, suđenja u razumnom roku, te upravo prava na odbranu, morao okončati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, postupanje prvostepenog suda ne predstavlja povredu prava na odbranu, pa čak ni bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 2 ZKPBiH, imajući u vidu da je na iste okolnosti na koje bi svjedočio Darko Mrđa saslušan, kako u svojstvu svjedoka Tužilaštva tako i svjedoka odbrane, veći broj svjedoka, pa izostanak njegovog iskaza iz dokazne građe predmeta sasvim sigurno nije bio ili mogao biti od uticaja na pravilnost i zakonitost same presude.
15. Kada je riječ o svjedoku KO-15, imajući u vidu da je riječ o svjedoku s mjerama zaštite koji ih je dobio u fazi istrage u predmetu zbog iskazanog straha za vlastitu bezbjednost i bezbjednost svoje porodice, to je rješenjem o određivanju tih mjera zaštite utvrđeno da se odbranama optuženih, uključujući i apelanta „moraju osigurati detalji koji će biti dovoljni da se odbrana pripremi za ispitivanje svjedoka i to najkasnije u vrijeme kada svjedok daje iskaz na glavnom pretresu“. Dostavljanjem neredigovane izjave svjedoka KO-15 odbrani osam dana prije njegovog svjedočenja nesumnjivo je odbrani dato dovoljno vremena za upoznavanje s tom izjavom i pripremom za unakrsno ispitivanje svjedoka. Transkript svjedočenja svjedoka KO-15 potvrđuje da je on bio podvrgnut unakrsnom ispitivanju, što implicira da se odbrana mogla pripremiti. Nadalje, kada je riječ o prijedlogu za ponovno saslušanje svjedoka KO-15 u svojstvu svjedoka odbrane na okolnost razlika u iskazima koje je svjedok dao u postupku pred MKSJ i iskaza datog na glavnom pretresu, Sud BiH je našao da je prvostepeno vijeće preduzelo sve potrebno kako bi odbrani omogućilo saslušanje navedenog svjedoka. Međutim svjedok je, kako to proizlazi iz spisa predmeta, odbio pristupiti pred Sud BiH radi svjedočenja na glavnom pretresu, pravdajući izostanak svojim zdravstvenim stanjem. Kako je svjedok boravio u inostranstvu, Sud nije imao mogućnost, korišćenjem zakonom dozvoljenih sredstava prinude, obezbijediti njegovo prisustvo i svjedočenje. U takvim okolnostima, a kako bi se u najvećoj mjeri ispoštovalo apelantovo pravo na odbranu, Sud je prihvatio transkripte svjedočenja navedenog svjedoka iz predmeta MKSJ koje je kao dokaz predložila odbrana i oni su kao dokaz korišćeni u ovom predmetu i cijenjeni u vezi sa svim drugim dokazima. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Suda BiH, pravo na odbranu optuženog nije povrijeđeno.
16. Sud BiH se očitovao i na navod odbrane, odnosno povredu prava na odbranu i iz razloga što je pretresno vijeće odbilo prijedlog odbrane za ulaganje u spis presude po sporazumu o priznanju krivice u odnosu na optuženog Damira Ivankovića, kao i izjava koje je Damir Ivanković dao u drugim predmetima ovog suda i transkripata njegovog saslušanja u drugom predmetu ovog suda, što je detaljno objasnio.
17. Nadalje, Sud BiH je razmotrio sve istaknute žalbene prigovore (bitna povreda krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tač h), j) i k) ZKP-a i člana 297 stav 2 ZKP-a), detaljno obrazlažući zašto nalazi da nisu osnovani, kao i ispitao utvrđeno činjenično stanje po žalbama i Tužilaštva i odbrane, te dao svoje razloge zašto smatra da žalbe nisu osnovane, odnosno da je prvostepena presuda pravilna i zasnovana na zakonu. Osim toga (u dijelu u kojem odbrana ukazuje, odnosno osporava kredibilitet određenih svjedoka, uključujući svjedoka KO-15, a koje navode je Sud BiH razmatrao u okviru navoda o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju na osnovu izjava „nekredibilnih svjedoka“) apelant je tvrdio da je svjedok KO-15 davao različite iskaze, te je uložio članak lista „Kozarski vijesnik“ u kojem je napisano da se navedeni svjedok, iako se nalazio u Bosni i Hercegovini, odbijao da se odazove pozivu Suda, pravdajući to lošim zdravstvenim stanjem i boravkom u inostranstvu. Kada je riječ o kredibilitetu svjedoka KO-15, Sud BiH je opet naveo (tačka 66 presude) da je prvostepeno vijeće, kako je istaknuto u pobijanoj presudi, s posebnom pažnjom i oprezom cijenilo iskaze koje je ovaj svjedok dao, upravo zbog određenih razlika sadržanih u tim iskazima, te se na iskaz svjedoka KO-15 oslanjalo samo u onom dijelu koji je konzistentan u svim njegovim iskazima ili u kojem je njegov iskaz bio potkrijepljen drugim izvedenim dokazima. Vijeće nije imalo načina obezbijediti prisustvo svjedoka KO-15 kada je on, pravdajući svoj nedolazak medicinskom dokumentacijom, odbio pristupiti ročištu. Takođe, navedeni svjedok boravi u inostranstvu, iz inostranstva je pristupio na glavni pretres i kako bi svjedočio kao svjedok Tužilaštva, te u takvim okolnostima nisu postojala legitimna sredstva prinude kojima bi se obezbijedilo prisustvo svjedoka ukoliko on odbija pristupiti ročištu, kao što je postupao kada ga je odbrana predlagala kao svjedoka u kasnijim fazama postupka. Odrana je priložila novinski članak kojim je nastojala dokazati da je svjedok lagao da je bio u inostranstvu, te da je u vrijeme dok je glavni pretres bio u toku dolazio u Bosnu i Hercegovinu, što Sud BiH, nije moglo prihvatiti jer se neprovjeren novinski članak nepoznatog izvora ne može smatrati dokazom za jednu takvu odlučnu činjenicu, a za koju postoje čvrsti i validni protivargumenti u spisu predmeta (medicinska dokumentacija svjedoka, lični podaci uzeti prilikom provjere identiteta kada je svjedočio kao svjedok Tužilaštva), tačnije postoje dokazi da je svjedok zaista nastanjen van granica Bosne i Hercegovine, kao i da ima određene zdravstvene probleme.
18. Sud BiH je po apelantovoj žalbi kojom je navedeno da je počinjena odredba člana 298 ZKP-a zbog pogrešne primjene zakona dao detaljno obrazloženje. S tim u vezi Sud BiH je naveo da krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH, koje je izmijenjenom optužnicom apelantu stavljeno na teret, kao takvo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme njegovog izvršenja (KZSFRJ). Nesporno je i da prema principu zakonitosti nikome ne može biti izrečena krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Međutim, prvostepeni sud se, prema ocjeni Suda BiH, pravilno pozvao i na odredbu člana 41 KZ-a iz koje proizlazi da članovi 3 i 4 KZ-a ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava. Cijeneći navedene zakonske odredbe, prvostepeno vijeće je, prema ocjeni Suda BiH, pravilno zaključilo da se u konkretnom slučaju s obzirom da se apelant tereti za krivično djelo zločini protiv čovječnosti radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, iako u inkriminisanom periodu krivično djelo zločini protiv čovječnosti nije bilo inkorporirano u domaće zakonodavstvo, ali je nesumnjivo predstavljalo krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. Dakle, iako zločini protiv čovječnosti, kako je to pravilno zaključilo i prvostepeno vijeće, nisu bili izričito propisani odredbama domaćeg zakona koji je važio u vrijeme izvršenja, postojala je obaveza njihovog procesuiranja s obzirom da su predstavljali krivično djelo po opštim načelima međunarodnog prava.
19. Sud BiH je istakao da je ovakav stav u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava gdje su ispitivani zahtjevi principa zakonitosti iz člana 7 EKLJP, u kojima nikada nije dovedeno u pitanje sankcionisanje djela počinjenih u periodu kada to postupanje nije bilo predviđeno kao krivično djelo zbog toga što je to djelo u to vrijeme bez sumnje predstavljalo krivično djelo prema međunarodnom pravu. U kontekstu navedenog Sud BiH se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava povodom aplikacije Bobana Šimšića, a koja je odbijena kao neosnovana, koju je citirao, kao i na dijelove odluke Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović od 18. jula 2013. godine. Sud BiH je istakao da je nadalje apelantovom žalbom istaknuto da je povreda krivičnog zakona od strane prvostepenog vijeća počinjena i iz razloga što je odgovornost optuženih u širokom i sistematičnom napadu zasnovana na udruženom zločinačkom poduhvatu, dok je za izvršenje radnje ubijanja utvrđena individualna odgovornost apelanta, zbog čega paralelno egzistiraju dva oblika krivične odgovornosti za djelo za koje je apelant proglašen krivim. Međutim, Sud BiH je ukazao da prvostepeno vijeće nije našlo dokazanim postojanje i ulogu optuženih kao učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu, nego je utvrdilo odgovornost optuženih kao saizvršilaca u predmetnom zločinu. Sud BiH smatra da je neosnovan je i prigovor branioca kojim se ukazuje da je krivični zakon povrijeđen od strane prvostepenog vijeća iz razloga što je kvalifikovalo izvršena ubistva kao ubistva na diskriminatornoj osnovi, a koju kvalifikaciju, nijedan član KZBiH ne poznaje. Međutim, kako je to obrazložio prvostepeni sud, a koju argumentaciju je prihvatio Sud BiH, ubistva muškaraca na Korićanskim stijenama, u izvršenju kojeg krivičnog djela je, kako je utvrđeno van svake razumne sumnje, učestvovao i apelant predstavljaju radnju izvršenja krivičnog djela progona, a za to krivično djelo je nužno utvrditi postojanje diskriminatornog osnova. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 (u jednoj rečenici je napisano stav „2“, ali čini se da se radi o grešci) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava iz člana 7 Evropske konvencije. U principu, apelant u apelaciji pretežnim dijelom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi KZ-a u vezi s krivičnim djelom, nalazeći da se trebao primijeniti KZSFRJ kao blaži i da se apelantove radnje mogu podvesti pod odredbe KZSFRJ. Apelant upućuje na vremensko važenje zakona, te takođe ukazuje na suprotnosti u presudama Evropskog suda ( Damjanović/Maktouf i Šimšić), te pojašnjava da za razliku od Šimšića koji je naveo da nije mogao predvidjeti da su njegova djela mogla sadržavati zločine protiv čovječnosti, apelant cijelo vrijeme tvrdi da su djela za koja je osuđen sadržana u odredbama člana 142 KZSFRJ. U odnosu na pravo na odbranu apelant kratko navodi da odbrani nije omogućeno saslušanje svjedoka Darka Mrđe i KO-15, direktnih učesnika dešavanja na Korićanskim stijenama, te navodi da bi Darko Mrđa potvrdio ili osporio svjedočenja drugih svjedoka koji su teretili apelanta, nakon što su zaključili sporazum sa tužilaštvom.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87,57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu).
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje;
primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(2)Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.
(3)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije kao okupator naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
23. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05,53/06,55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu glasi:
Član 3. (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Član 172. stav 1. tač. a),d), e), h i k) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2013. godine (kako apelant navodi, Sud BiH, iako je u odgovoru naveo da dostavlja dostavnicu o uručenju presude apelantu, istu nije dostavio), a apelacija je podnesena 22. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 7 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 st. 1 i 3d Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
(3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak protiv apelanta bio pravičan, posebno u dijelu koji apelant problematizuje apelacijom - da mu je povrijeđeno ovo pravo zbog nemogućnosti da ispita određene svjedoke, što pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
30. U vezi s apelantovim navodom da mu nije data mogućnost da ispita svjedoke Darka Mrđu i KO-15, Ustavni sud podsjeća da pravo iz člana 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija “pod jednakim uslovima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).
31. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka Darka Mrđe. Međutim, problem kod saslušanja ovog svjedoka pred Sudom BiH je bio taj što se svjedok nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Španiji, a odbio je da svjedoči u navedenom predmetu. Kako proizlazi iz osporenih presuda samo je apelantova odbrana insistirala na ovom svjedoku (dok su odbrane ostalih optuženih i Tužilaštvo povukle ovaj prijedlog), a Sud je ostavio mogućnost da odbrana, ukoliko uspije u bilo kojoj fazi postupka da obezbijedi saslušanje ovog svjedoka, to i uradi. Kako navedeni svjedok nije pristao na svjedočenje pred Sudom BiH, s obzirom na njegov položaj i situaciju, Sud BiH nije, kako je navedeno u presudi, imao mehanizam da njegovo prisustvo obezbijedi. Osim toga, a što je izuzetno važno sa aspekta prava na pravično suđenje i povrede ovog prava, na koje apelant ukazuje, Sud BiH je u presudi donijetoj po žalbi (u kojoj je razmotrio apelantove identične navode) ukazao da se postavlja pitanje šta bi konkretno odbrana dobila iskazom svjedoka Darka Mrđe. Naime, Sud BiH je jasno naveo da je na iste okolnosti na koje je trebao da svjedoči Darko Mrđa svjedočio veliki broj svjedoka Tužilaštva i odbrane, te njegov iskaz, prema mišljenju Suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije bio ili mogao da bude od uticaja. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant i u apelaciji ističe da bi ovaj svjedok kao direktni akter izvršenja krivičnog djela svojim svjedočenjem „potvrdio ili osporio“ svjedočenje Damira Ivankovića i Ljubiše Ćetića, koji su zaključili sporazum sa Tužilaštvom, odnosno takođe priznali izvršenje krivičnog djela za inkriminisani događaj. Stoga, Ustavni sud u vezi s navedenim svjedokom ne može staviti „na teret Sudu BiH“ činjenicu da je svjedok odbio svjedočenje, a Sud BiH nije imao mogućnost, iako je želio, da ga sasluša, kao i da apelant sam nije ukazao na značaj ovog svjedoka jer je nesporno da bi bilo koji svjedok mogao „potvrditi ili osporiti“ bilo koje dato svjedočenje. Stoga, apelant nije jasno ukazao na značaj ovog svjedoka sa aspekta njegove odbrane, te time i povrede prava na pravično suđenje zbog toga što svjedok Darko Mrđa nije saslušani i pored ostavljene mogućnosti Suda BiH da to učini.
32. U odnosu na svjedoka KO-15, iz obrazloženja presuda proizlazi da apelant smatra da ga treba saslušati kao svjedoka odbrane, a u vezi s nedosljednostima u njegovim ranije datim izjavama u predmetima pred Tužilaštvom i MKSJ, te na glavnom pretresu. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da ovaj svjedok jeste saslušan u predmetu protiv apelanta kao svjedok Tužilaštva i dao je svoju izjavu, te ga je unakrsno ispitala odbrana, dakle odbrana je imala mogućnost da ospori iskaz ovog svjedoka. Što se tiče apelantovih navoda da je želio da ovog svjedoka opet pozove kao svjedoka odbrane, a u vezi s nedosljednostima u njegovim izjavama, Sud BiH je istakao da je preduzeo sve da opet pozove ovog svjedoka, ali je on odbio da svjedoči usljed slabog zdravstvenog stanja, a zbog činjenice da boravi u inostranstvu Sud BiH nije imao mehanizam prinude za obezbjeđenje njegovog prisustva. Osim toga Sud BiH je jasno naveo da je izjavu ovog svjedoka posebno cijenio i samo kod potvrde onih činjenica koje je konzistentno isticao svaki put, odnosno kada je njegov iskaz bio potvrđen drugim provedenim dokazima. Osim toga, Sud BiH je prihvatilo transkripte svjedočenja ovog svjedoka iz predmeta pred MKSJ, koje je predložio apelant, a u cilju zaštite apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud u konkretnom predmetu u obrazloženjima koja su data usljed nemogućnosti da se predloženi svjedoci saslušaju najprije ne može da uoči da je Sud BiH te prijedloge odbio, naprotiv. S druge strane Sud BiH je ispoštovao i svoju obavezu iz člana 6 stav 3d Evropske konvencije u smislu prakse Evropskog suda, odnosno naveo razloge zašto nije mogao saslušati ove svjedoke i zašto ne smatra da bi izjave ovih svjedoka, čak i da su saslušani, u okolnostima konkretnog slučaja uticale na odluku, što je jasno obrazložio, pa ove apelantove navode Ustavni sud smatra neosnovanim.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka
d) Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
34. Član 7 Evropske konvencije glasi:
(1) Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno. (2) Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjena smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.
35. U vezi s apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.b a ) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr. Odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, takođe dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.b a ). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je takođe razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7 Evropske konvencije.
36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani.
37. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločini protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZ-a iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da Sud BiH nije odbio prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka, naprotiv, ali da je dao jasne i odlučne razloge zbog čega nije mogao saslušati predložene svjedoke, a pri tome apelant nije ukazao na značaj ovih svjedoka za postupak u cjelini i donijetu odluku.
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman