Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3164/16 (Z. M.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3164/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3164/16, rješavajući apelaciju Zlatka Mičića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatko Mičić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 015921 16 Gž 3 od 23. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Mičić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šekovića, podnio je 21. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 015921 16 Gž 3 od 23. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da preda tužiocu (V. M.) predmetnu nekretninu (bliže opisanu u izreci prvostepene presude), te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da izvrši brisanje prava posjeda apelanta na predmetnoj parceli, a da kao posjednika upiše tužioca, također je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je apelant korisnik predmetne nekretnine što je tužilac dužan priznati i trpiti.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da iz činjeničnih navoda tužbe i navoda tužioca tokom postupka, proizlazi da je tužilac podnio vlasničku tužbu za povrat parcele koju u posjedu drži apelant. Dalje se navodi, da je odredbama člana 127. Zakona o stvarnim pravima, propisano da bi vlasnik ostvario pravo na vraćanje stvari mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog, da je odredbama člana 326. stav 1. istog zakona, propisano da lice koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac prava upravljanja, korištenje ili raspolaganja nepokretnošću, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nepokretnosti, ukoliko se ne dokaže suprotno i da je društvena svojina nije pretvorena u svojinu drugog lica. Okružni sud konstatuje, da je tužilac provedenim materijalnim dokazima, koje apelant nije osporio, dokazao da je sporna parcela, od 1968. godine, u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo djeda (M. M.) stranaka, sa dijelom 1/1, a od 1979. do 1983. godine, upisana kao vlasništvo oca tužioca, kome je navedenu parcelu poklonio otac M. M., da bi od 1983. do 2005. godine, u zemljišnim knjigama bila upisana kao društvena svojina, sa pravom korištenje na ocu tužioca, sa dijelom 1/1, a nakon smrti oca, od 2005. godine, na osnovu ostavinskog rješenja, tužilac je u zemljišnim knjigama upisan kao nosilac prava korištenja, sa dijelom 1/1 na navedenoj parceli. Okružni sud ističe, da kako je tužilac dokazao da je u zemljišnim knjigama upisan kao nosilac prava korištenja na spornoj parceli, koja predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište, sa dijelom 1/1, čime je stekao pravo da se, po osnovu člana 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, smatra vlasnikom sporne parcele, te kako je nesporno da spornu parcelu u posjedu drži apelant, to su ispunjeni uslovi iz člana 127. Zakona o stvarnim pravima, da se udovolji tužbenom zahtjevu tužioca i apelantu naloži da tužiocu spornu parcelu preda u posjed. Po ocjeni Okružnog suda, pravo vlasništva tužioca odnosno njegovih prednika djeda i oca, ne može se osporiti zbog činjenice da isti nisu živjeli u Šekovićima, gdje se nalazi sporna parcela, jer je njihovo pravo upisano u zemljišne knjige, a osim toga, nasuprot tvrdnjama apelanta, svoje pravo vlasništva prednici tužioca i tužilac su i faktički manifestovali. Također se navodi, da se ne mogu prihvatiti osnovanim ni apelantovi žalbeni navodi da je spornu parcelu kupio apelantov otac 1959. godine od J. L., obzirom da te tvrdnje apelant ničim nije dokazao.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman