Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3752/13 (I. J.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
Predmeti (1)
AP-3752/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3752/13, rješavajući apelaciju Ive Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Jurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 036046 12 Rev od 11. juna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivo Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Tefida Mušanović, advokat iz Lukavca, podnio je 2. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 036046 12 Rev od 11. juna 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Dragana Petrovića, koji je imao procesnu poziciju tužitelja u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 8. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelja su u periodu od 14. do 19. jula 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Presudom broj 32 OP 036046 04 P od 5. januara 2012. godine (stav I izreke presude) obavezao apelanta da tužitelju plati na ime duga iznos od 80.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 2. novembra 2004. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi razmjerni dio troškova parničnog postupka u iznosu od 1.137,50 KM, dok je (stav II izreke) odbio preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 80.000,00 KM, potraživane zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od 1. januara 2000. godine do 2. novembra 2004. godine, kao i potraživane troškove parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa od 1.137,50 KM. Predmetnom presudom (stav III izreke) konstatirano je da je u odnosu na prvotuženog DJL „Hogar Comerc“ Tuzla (u daljnjem tekstu: DJL „Hogar Comerc“) nastupio prekid postupka zbog prestanka postojanja po pravosnažnom Rješenju tog suda broj P-3032/04 od 25. januara 2010. godine, te da je (stav IV izreke) povučena tužba u odnosu na trećetuženu Ružicu Jurić.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da je 1. oktobra 1997. godine pod brojem 3896 zaključen ugovor o kratkoročnom kreditu između Komercijalne banke d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: Komercijalna banka) i DJL „Hogar Comerc“, čiji je vlasnik apelant, i to u iznosu od 80.000,00 DM za obrtna sredstva, sa rokom vraćanja od 90 dana, kamatom 4% mjesečno i zateznom kamatom po odluci banke, kao i osiguranjem kredita sa šest akceptnih naloga dužnika i četiri akceptna naloga garanta DJL ,,Dančo“ Tuzla, čiji je vlasnik tužitelj. Općinski sud je utvrdio da je izjavom od 20. novembra 1997. godine apelant potvrdio da je kredit od 80.000,00 DM po ugovoru broj 3896 podigao i iskoristio za svoje potrebe i potrebe poslovanja DJL „Hogar Comerc“, a preko računa firme DJL ,,Dančo“ i gotovinski od tužitelja i da se obavezao da će tužitelju kao vlasniku firme DJL ,,Dančo“ ili firmi naknaditi štetu iz svoje imovine za datu garanciju za kredit Komercijalne banke pod brojem 3896/97. Općinski sud je utvrdio da je ukupan dug po kreditu broj 3896 od 1. oktobra 1997. godine na 25. septembar 1998. godine iznosio 130.050,50 KM od čega glavni dug 80.000,00 KM, redovna kamata 21.093,00 KM i zatezna kamata 28.957,50 KM. Općinski sud je dalje konstatirao da je apelant pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj Kt- 663/04 od 18. oktobra 2004. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca zbog učinjenog krivičnog djela prevara. Općinski sud je utvrdio da je navedenom presudom apelant osuđen za predmetno krivično djelo zbog toga što je 27. septembra 1997. godine u Tuzli, s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, pošto je od Komercijalne banke zatražio kratkoročni kredit u iznosu od 80.000,00 KM, predstavljajući kao garant firmu „Dančo“ Tuzla u vlasništvu tužitelja, da će on u slučaju da on ne bude vraćao odobreni kredit, to učiniti, a koji je u svrhu osiguranja povrata kredita ponudio Komercijalnoj banci bjanko akceptne naloge iako nije imao namjeru navedeni kredit vratiti, te, nakon što je Komercijalna banka 1. oktobra 1997. godine odobrila i isplatila kredit u iznosu od 80.000,00 KM, napustio mjesto prebivališta i udaljio se u nepoznatom pravcu, pa je na taj način za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 80.000,00 KM. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i njegovog iskaza datog na glavnoj raspravi, na koji stranke nisu imale primjedaba i koji je prihvatio kao objektivan i vjerodostojan, utvrdio da je tužitelj 31. marta 2000. godine otplatio banci kredit po ugovoru broj 3896 u iznosu od 80.000,00 KM, odnosno da je platio glavnicu, dok su kamate od banke otpisane u 2004. godini. Shodno tome, Općinski sud je odlučio kao u st. I i II izreke presude.
7. Tužitelj i apelant su podnijeli žalbe protiv navedene presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 036046 12 Gž od 12. septembra 2012. godine odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužiteljevog zahtjeva za potraživane kamate za period od 1. januara 2000. godine do 2. novembra 2004. godine, sadržanom u stavu II izreke te presude. Predmetnom presudom uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu sadržanom u stavu I izreke te presude, tako da je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu u odnosu na apelanta odbijen kao neosnovan, a tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 2.786,13 KM.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe člana 296. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbu člana 300. ZOO, te je u vezi sa tim odredbama ocijenio da se u konkretnom slučaju može prihvatiti da je tužitelj, kao vlasnik DJL „Dančo" Tuzla, imao pravni interes da bude ispunjena obaveza DJL „Hogar Comerc“ prema Komercijalnoj banci po ugovoru o kreditu broj 3896 od 1. oktobra 1997. godine, zbog toga što je povodom pokrenutog izvršnog postupka od Komercijalne banke protiv DJL „ Dančo" Tuzla, i to radi naplate predmetnog kreditnog duga, došlo do blokade računa DJL „Dančo“ Tuzla. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da bi došlo do zakonske subrogacije iz člana 300. ZOO, da je neophodno i da je ispunjenje obaveze dužnika od trećeg lica izvršeno u skladu sa odredbom člana 307. stav 1. ZOO, a kojim je propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onog što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, a niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Kantonalni sud je ocijenio da postojanje takvog ispunjenja obaveze DJL „Hogar Comerc“ prema Komercijalnoj banci od tužitelja ne proizlazi iz izvedenih dokaza.
9. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da iz ugovora o kratkoročnom kreditu broj 3896 od 1. oktobra 1997. godine slijedi da je obaveza prvotuženog prema Komercijalnoj banci glasila na povrat deviznog iznosa od 80.000,00 DM, s tim što je članom 4. ovog ugovora bila predviđena i mogućnost otplate kredita sa dinarskog žiroračuna primaoca kredita, i to primjenom prodajnog kursa NBBH za DM, uvećanog za 15% po osnovu kupovine dionica. Kantonalni sud je konstatirao da iz nalaza vještaka finansijske struke i priložene materijalne dokumentacije proizlazi da je tužitelj, po prethodnom dogovoru sa Komercijalnom bankom, 5, 16. i 17. novembra 1999. godine zaključio tri ugovora o kratkoročnom kreditu na određene novčane iznose (pobliže navedene u obrazloženju te presude, osigurane certifikatima u određenim novčanim iznosima (također navedenim u obrazloženju te presude) i da je povodom tih ugovora zaključio sa N.I. i R.U., kao predstavnicima Komercijalne banke - brokerima, Protokol broj 5406/99 od 16. novembra 1999. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da DJL „Dančo“ ima dugovanje po odobrenom kreditu DJL „Hogar Comerc“ broj 3896 i da je radi izmirivanja obaveza po tim kreditima tužitelj 4. novembra 1999. godine (po Protokolu broj 5187/99 od 4. novembra 1999. godine) i 16. novembra 1999. godine dostavio certifikate u određenim novčanim iznosima (pobliže navedenim u obrazloženju presude), odnosno da ih je prenio sa svog jedinstvenog računa na jedinstveni račun N.I. (brokera banke), tako da je ukupno dostavio certifikata 1.178.876,10 KM i da je time DJL „Dančo“ izmirilo svoje obaveze na ime odobrenih kredita. Također, da slijedi da je Komercijalna banka nalogom CER-2 zatvorila glavnicu kredita DJL „Hogar Comerc“ u iznosu od 80.000,00 KM, i to sredstvima kredita H.K. koji je po ugovoru o kreditu bio zadužen u poslovnim knjigama banke za kredit u ukupnom iznosu od 280.000,00 KM, a na ime vrijednosti certifikata 700.000,00 KM, prenesenih sa jedinstvenog računa N.I. (brokera banke) na jedinstveni račun H.K. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenog slijedi da je tužitelj otplatu predmetnog kredita DJL „Hogar Comerc“ izvršio prenosom certifikata sa svog jedinstvenog računa na jedinstveni račun N.I. (brokera banke). Kantonalni sud je zaključio da to ne samo da ne predstavlja sadržinu obaveze DJL „Hogar Comerc“ prema Komercijalnoj banci, već da je taj način otplate kredita bio protivan Zakonu o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana). Kantonalni sud je, u vezi sa tim, istakao da je članom 16. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana propisana prenosivost potraživanja na jedinstvenom računu građana (certifikata), ali da je ujedno članom 15. istog zakona propisano i u koje svrhe mogu koristiti potraživanja sa jedinstvenog računa građana, a to su: kupovina stanova na kojima postoji stanarskog pravo, dionica preduzeća, imovine preduzeća, poslovnih prostora u vlasništvu općina i druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije. Stoga, konstatirajući da navedenim zakonom nije predviđena mogućnost da se certifikati koriste i za otplatu kredita kod banaka, Kantonalni sud je ocijenio da je zaključeni Protokol broj 5406/99 od 16. novembra 1999. godine bio protivan prinudnim propisima, pa time ništav u smislu člana 103. ZOO u vezi sa članom 47. ZOO, zbog čega tužitelj po osnovu takvog ništavog pravnog posla nije mogao zasnovati svoj regresni dug prema apelantu, a slijedom čega je i njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
10. Odlučujući o reviziji koju je tužitelj podnio protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 036046 12 Rev od 11. juna 2013. godine kojom je djelimično usvojio reviziju u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev u odnosu na apelanta, tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu I izreke te presude, dok je u ostalom dijelu odbio reviziju.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant iskoristio iznos od 80.000,00 DM dobijen po zaključenom ugovoru o kreditu njegove firme DJL „Hogar Comerc“, kao korisnika kredita po ugovoru sa Komercijalnom bankom broj 3896 od 1. oktobra 1997. godine, da kredit nije vratio ni korisnik kredita, niti apelant koji kao vlasnik društva temeljem odredaba člana 451. ZOO stupa u obavezu pored dužnika, te da je tužitelj kao osnivač DJL ,,Dančo“ - garanta iz ugovora o kreditu, otplatio kredit u ukupnom iznosu glavnog duga, a da se apelant pisanom izjavom obavezao da će naknaditi tužitelju štetu iz svoje imovine koja nastane po osnovu date garancije za kredit. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da tužitelj osnovano traži od apelanta da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun shodno odredbi člana 1013. stav 1. ZOO. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da tužitelj potražuje iznos glavnog duga iz ugovora o kreditu, koji je kao jamac platio banci za apelanta kao korisnika kredita, pa se njegovo potraživanje ne temelji na ništavom pravnom poslu, kako je to zaključio Kantonalni sud, nego na ugovoru o kreditu broj 3896 od 1. oktobra 1997 .godine. Pri tome Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno tretirao tužitelja kao treće lice koje je imalo pravni interes da ispuni apelantovu obavezu, ali da je na predmetni slučaj pogrešno primijenio odredbe člana 307. ZOO kada je za postojanje zakonske subrogacije iz člana 300. ZOO našao nužnim da je ispunjenje obaveze dužnika od trećeg lica izvršeno u skladu sa odredbom člana 307. stav 1. ZOO. Zaključio je da tužitelj, koji je u predmetnom slučaju kao jamac isplatio glavni dug korisniku kredita, ima pravo tražiti od dužnika da mu naknadi plaćeni glavni dug po kreditu. Vrhovni sud je ocijenio da apelantova obaveza da tužitelju naknadi isplaćeni dug nije prestala zbog toga što je plaćanje izvršeno certifikatima čija se stvarna tržišna vrijednost ne može utvrditi. Pri tome Vrhovni sud istakao da je uložene certifikate za otplatu duga kredita u iznosu kojim je namiren glavni dug od 80.000,00 KM tužitelj mogao iskoristiti za kupovinu na način kako je to bilo propisano Zakonom o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana, ali da to nije učinio, već ih je u odgovarajućem iznosu koji je odredila banka kao protivvrijednost za iznos glavnog duga dao banci iako tim zakonom nije bila predviđena mogućnost kupoprodaje potraživanja sa jedinstvenog računa građana – certifikata. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da način na koji je kredit otplaćen i obaveza po kreditu ispunjena ne oslobađa apelanta njegove obaveze prema tužitelju, a da to slijedi i iz apelantove izjave od 20. novembra 1997. godine, koja je definirana kao obaveza na naknadu štete tužitelju iz apelantove imovine za datu garanciju za dobijanje kredita. Vrhovni sud se, također, pozvao na načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju prava i obaveza iz obligacionog odnosa iz člana 12. ZOO, kao i načelo zabrane prouzrokovanja štete drugome iz člana 16. ZOO. Vrhovni sud je zaključio da je u situaciji kada je apelant dobio 80.000 DM kredita i dobiveni novac iskoristio, a tužitelj kao jamac izmirio njegov dug, potraživanje tužitelja osnovano, a odluka Kantonalnog suda je suprotna odredbi člana 1013. ZOO i navedenim načelima. Shodno tome, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da je tužitelj imao očiglednu povlasticu da kredit zatvori certifikatima, a da njemu ta mogućnost nije ponuđena. Dalje, navodi da je općepoznata činjenica koja se ne može zanemariti da se „certifikata u vrijeme zatvaranja kredita od strane tužitelja moglo naći na parkovskim klupama kao odbačeni papir i da je potpuno irelevantna činjenica da li je tužitelj čak milione certifikata uplatio banci na ime iznosa od 80.00,00 KM“. Apelant smatra da tužitelj nema pravo tražiti od apelanta naknadu štete u novcu s obzirom da on banci na ime kredita nije uplatio gotov novac. Smatra da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno ZOO, i poziva se na zakonske odredbe koje su navedene u presudi Kantonalnog suda.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj presudi obrazložio iz kojih razloga je zaključio da je revizija tužitelja djelimično osnovana i drugostepena odluka preinačena. Smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije.
14. Kantonalni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga i stavova iznesenih u presudi tog suda.
15. Općinski sud je naveo da je konkretan postupak pred tim sudom proveden u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, da je osporena odluka dovoljno obrazložena i potvrđena presudom Vrhovnog suda, a da apelantovi navodi ne predstavljaju argumente koji bi mogli opravdati povredu prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već ukazuju na nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka. Predložio je da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.
16. Tužitelj je, između ostalog, naveo da apelant zanemaruje ključnu činjenicu da, ako neko u banci podigne kredit, da je on obavezan, u skladu s ugovorom, vratiti ga sa pripadajućom kamatom, a ako to za njega izmiri žirant, da je on to dužan njemu nadoknaditi. Također, između ostalog, naveo je da je apelant pravomoćno osuđen za prevaru Komercijalne banke i žiranta po priznanju krivice, da se nikada po podizanju kredita nije javio u Komercijalnu banku i da se nije zanimao za svoj dug prema banci, zbog čega mu ona nije mogla ponuditi da dug otplati certifikatima.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[…] Ispunjenje od strane dužnika ili trećeg lica Član 296. st. 1. i 2.
(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
Zakonska subrogacija Član 300.
Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim stvarima.
Sadržina obaveze Član 307. stav 1.
(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nekim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo.
Pravo zahtijevati naknadu od dužnika Član 1013. stav 1.
(1)Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
18. Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 7/01 - OUS, 32/01, 27/02, 57/03, 44/04, 79/07, 65/09, 48/11 i 111/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 15.
Potraživanje sa Jedinstvenog računa građani mogu u skladu sa zakonom koristiti za kupovinu:
- stanova na kojima postoji stanarsko pravo;
- dionica preduzeća;
- imovine preduzeća;
- poslovnih prostora u vlasnistvu općina, i
- druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije.
Član 16.
Potraživanja na Jedinstvenom računu su prenosiva. Prenos potraživanja se vrši nalogom za prenos kod Zavoda.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 036046 12 Rev od 11. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2013. godine a apelacija je podnesena 2. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak isplate regresnog duga, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant dužan da tužitelju isplati određeni novčani iznos po osnovu njegovog regresnog potraživanja.
28. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku proizlazi da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je 1. oktobra 1997. godine pod brojem 3896 zaključen ugovor o kratkoročnom kreditu između Komercijalne banke i DJL „Hogar Comerc“ – u apelantovom vlasništvu, i to u iznosu od 80.000,00 DM za obrtna sredstva, sa rokom vraćanja od 90 dana i osiguranjem kredita sa šest akceptnih naloga dužnika i četiri akceptna naloga garanta DJL ,,Dančo“ Tuzla – u vlasništvu tužitelja. Također, proizlazi da se apelant pisanom izjavom obavezao da će naknaditi tužitelju štetu iz svoje imovine koja nastane po osnovu date garancije za kredit, te da je, prema činjeničnom utvrđenju redovnih sudova koje nije sporno među strankama, apelant iskoristio iznos dobijen po predmetnom ugovoru o kreditu, ali da kredit nije vratio, već da je tužitelj kao osnivač i vlasnik DJL ,,Dančo“ - garanta iz navedenog ugovora o kreditu, otplatio kredit u ukupnom iznosu glavnog duga, i to u certifikatima u skladu sa dogovorom sa Komercijalnom bankom prema Protokolu od 16. novembra 1999. godine. Ustavni sud zapaža da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud prvostepenom presudom usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na njegovo glavno potraživanje iznosa od 80.000,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužiteljev tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da tužitelj nije ispunio obavezu DJL „Hogar Comerc“ prema Komercijalnoj banci u skladu sa odredbom člana 307. stav 1. ZOO i da u smislu odredbe člana 15. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana nije predviđena mogućnost da se certifikati koriste i za otplatu kredita kod banaka, zbog čega je zaključeni Protokol broj 5406/99 od 16. novembra 1999. godine bio protivan prinudnim propisima, te time ništav u smislu člana 103. ZOO u vezi sa članom 47. ZOO, pa tužitelj po osnovu takvog ništavog pravnog posla nije mogao zasnovati svoj regresni dug prema apelantu.
31. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, zaključio da je presuda Kantonalnog suda suprotna odredbi člana 1013. stav 1. ZOO (kojom je regulirano prava jamca da zahtijeva naknadu od dužnika), načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, te načelu zabrane prouzrokovanja štete drugome iz člana
16. ZOO. Ustavni sud, pri tome, ukazuje da je odredbom člana 1013. stav 1. ZOO propisano da jamac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate. Ustavni sud zapaža da je u vezi sa navedenim zaključkom Vrhovni sud obrazložio da tužitelj potražuje iznos glavnog duga iz ugovora o kreditu, koji je kao jamac platio banci za apelanta kao korisnika kredita, pa se njegovo potraživanje ne temelji na ništavom pravnom poslu, kako je to zaključio Kantonalni sud, nego na ugovoru o kreditu broj 3896 od 1. oktobra 1997. godine. Također, Vrhovni sud je obrazložio da je Kantonalni sud pravilno tretirao tužitelja kao treće lice koje je imalo pravni interes da ispuni apelantovu obavezu, ali da je pogrešno zaključio da je za postojanje zakonske subrogacije iz člana
300. ZOO nužno ispunjenje obaveze dužnika od trećeg lica u skladu sa odredbom člana 307. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je pri tome ukazao da apelantova obaveza da tužitelju naknadi isplaćeni dug nije prestala zbog toga što je plaćanje izvršeno certifikatima čija se stvarna tržišna vrijednost ne može utvrditi i da je uložene certifikate za otplatu duga kredita u iznosu kojim je namiren glavni dug od 80.000,00 KM tužitelj mogao iskoristiti za kupovinu na način kako je to bilo propisano Zakonom o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana, ali da to nije učinio, već ih je u odgovarajućem iznosu koji je odredila banka kao protivvrijednost za iznos glavnog duga dao banci iako Zakonom nije bila predviđena mogućnost kupoprodaje potraživanja sa jedinstvenog računa građana – certifikata. Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da način na koji je kredit otplaćen i obaveza po kreditu ispunjena ne oslobađa apelanta njegove obaveze prema tužitelju, a da to slijedi i iz apelantove izjave od 20. novembra 1997. godine, koja je definirana kao obaveza na naknadu štete tužitelju iz apelantove imovine za datu garanciju za dobijanje kredita.
32. Imajući u vidu sve navedeno, naročito činjenicu da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant iskoristio novčani iznos dobijen po predmetnom ugovoru o kreditu, ali da nikada nije izmirio svoje obaveze po tom ugovoru, te da je tužitelj kao jamac namirio banci glavni dug po tom kreditu u certifikatima i da je banka prihvatila takav način namirenja glavnog duga, kao i uzimajući u obzir odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, naročito odredbe čl. 12, 16. i 1013. stav 1. ZOO, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da djelimično preinači presudu Kantonalnog suda i potvrdi prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja u iznosu od 80.000,00 KM. Ustavni sud smatra da iz tog obrazloženja, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
33. Shodno navedenom , Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
34. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovnima i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman