Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3338/16 (M. Đ.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Posjed
- Služnost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3338/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3338/16, rješavajući apelaciju Momčila Đurđevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momčilo Đurđević, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 031100 15 Gž od 11. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Mitrović, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 031100 15 Gž od 11. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je tužitelj (M. N.) kao vlasnik povlasnog dobra, održajem stekao pravo služnosti prilaznog puta, prelaza i prevoza, pješice traktorom i kombajnom preko poslužnog dobra parcela apelanta.
2. U predmetnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud utvrđuje da je tužitelj dokazao izjavama svjedoka J. Ć., S. Đ., G. G. da više od 20 godina prolazi spornim putnim pravcem iz kojeg razloga su se stekli uslovi da se usvoji tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 198. i 201. Zakona o stvarnim pravima, uz obrazloženje da su parcele i povlasnog i poslužnog dobra identifikovane nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke M. B., da je tužitelj u posjedu povlasnog dobra od izvršene diobe sa bratom 1978. godine, da se sve do 2012. godine nesmetano koristio spornim pravcem, koje činjenično utvrđenje nisu osporili iskazi svjedoka S. B., P. Đ. i V. Đ. jer su isti kontradiktorni. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je odredbom člana 198. Zakona o stvarnim pravima, propisano da stvarna službenost se osniva na osnovu zakona održajem, ako ju je držalac povlasne nepokretnosti pošteno držao izvršavajući njen sadržaj tokom dvadeset godina, a vlasnik poslužne nepokretnosti nije se tome protivio (stav 1), da se ne može održajem osnovati stvarna službenost ako se njen sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili držaoca poslužne nepokretnosti, silom, potajno ili zamolbu do opoziva (stav 2), te ako se službenost po svojoj prirodi može samo rijetko izvršavati, onaj ko tvrdi da je ona u korist njegove nepokretnosti kao povlasne osnovana održajem mora dokazati da je u periodu od najmanje 20 godina makar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve službenosti i da je ona ili njegov prethodnik svaki taj put izvršio njen sadržaj (stav 3). Okružni sud konstatuje, da su dokazima koje su parnične stranke izvele tokom prvostepenog postupka pravilno i potpuno utvrđene sve činjenice koje su od značaja za odluku u konkretnoj pravnoj stvari, pa su bez osnova apelantovi žalbeni navodi kojima se tvrdi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Okružni sud konstatuje, da je tužitelj tražio utvrđenje prava služnosti održajem, pa činjenica da postoji neki drugi pravac nije od uticaja na ovu odluku, te da apelant nije ni izvodio dokaze vezane za pravac koji je apelant pokazivao da je tužilac koristio, niti je postavio zahtjev da se na tom dijelu uspostavi pravo služnosti, a iz razloga što prolaz tim dijelom manje opterećuje njegovu nekretninu. Okružni sud istuče da kod činjenice da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je koristio prolaz u pravcu u kojem je on pokazao, na način i u vremenu kako to propisuje gore navedena zakonska odredba (preko 20 godina služi za potrebe prolaza i za to vrijeme najmanje jednom godišnje), to je i pravilno usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa kako apelantovi žalbeni razlozi ne dovode u sumnju takvu odluku, žalba apelanta je odbijena, a prvostepena odluka primjenom odredbe člana 226. i 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku potvrđena.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman