Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-22/14 (Ž. I., D. T. i A. R.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-22/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 22/14, rješavajući apelaciju Živana Ilića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živana Ilića, Dragana Tomića i Aleksandra Ristanića podnesena protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta br. 96 0 P 002768 12 Rev od 5.

novembra 2013. godine i 96 0 P 002768 12 Gž 2 od 15. augusta 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Živan Ilić, Dragan Tomić i Aleksandar Ristanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnijeli su 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 002768 12 Rev od 5. novembra 2013. godine i 96 0 P 002768 12 Gž 2 od 15. augusta 2012. godine. Apelanti su 12. marta 2015. godine dostavili dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je 16. septembra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 10. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 o P 002768 09 P od 25. juna 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da Sud utvrdi da je ništav Ugovor o osnivanju i prodaji prava građenja kojeg su pod brojem OPU-1079/08 kao kupci zaključili 9. juna 2008. godine sa Brčko distriktom BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavcem, da se tuženom naloži da im vrati plaćenu kupoprodajnu cijenu, i to svakom od apelanata po 508.000,00 KM koliko je svaki od njih platio na ime kupoprodajne cijene, da svakom od njih isplati na ime izgubljene dobiti iznose od po 149.872,70 KM i na ime obične štete prouzrokovane izdacima povodom zaključenja navedenog ugovora i sačinjavanja projektne dokumentacije iznos od po 2.604,31 KM, a ukoliko Sud ne prihvati ovaj zahtjev, da Sud onda taj ugovor raskine zbog nemogućnosti ostvarenja prava građenja na kupljenoj parceli jer se urbanistička parcela ne poklapa s kupljenom, te da apelantima isplati zakonske zatezne kamate na tražene novčane iznose i troškove parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, polazeći od utvrđenja da je u Javnom konkursu, čiji je predmet bila navedena parcela, jasno navedeno da gradnja poslovnih objekata u okviru postojećeg regulacionog plana zahvaća i dijelove susjednih parcela, da su se tužitelji uknjižili u zemljišnoj knjizi s pravom građenja na zemljištu na kupljenoj (predmetnoj) parceli označenoj kao k. č. broj 1729, površine od 321 m i pravom vlasništva na objektima, da su objavom u Javnom konkursu tužitelji upoznati da je na predmetu prodaje planirana gradnja u svemu na način kako je prikazano na Grafičkom izvodu broj 06-364- 003155/07 od 24. septembra 2007. godine, našao da tužitelji, kupujući pravo građenja na gore pomenutoj parceli, nisu dovedeni ni u zabludu u pogledu predmeta prodaje, niti su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora. Međutim, kako u spisu predmeta nije bilo spomenutog grafičkog izvoda, zbog čega taj izvod nije mogao biti korišten kao dokazno sredstvo za prednja utvrđenja odlučnih činjenica za presuđenje, a kako su apelanti u postupku i žalbi tvrdili da su dovedeni u zabludu o predmetu Javnog konkursa, Apelacioni sud je u postupku odlučivanja o žalbi apelanata svojim Rješenjem broj 96 o P 002768 10 Gž od 3. decembra 2010. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u ponovljenom postupku otkloni tim rješenjem ukazane nedostatke.

6. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 002768 11 P 2 od 12. januara 2012. godine čijim stavom 1. je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o osnivanju i prodaji prava građenja zaključen 9. juna 2008. godine pod brojem OPU-1079/08 između apelanata kao kupaca i tuženog kao prodavca o osnivanju i prodaji prava građenja na zemljištu koje je nakon okončanog postupka izlaganja podataka o nekretninama označeno kao kč. broj 1729, ukupne površine 321 m , upisane u zk. ul. br. 93 privremenog registra za k. o. Brčko. Stavom 2. raskinut je predmetni ugovor o osnivanju i prodaji prava građenja na zemljištu koje je nakon okončanog postupka izlaganja podataka na nekretninama označeno kao k. č. broj 1729, ukupne površine 321 m , upisane u zk. ul. br. 93 (privremeni registar) k. o. Brčko 1, te je naloženo tuženom da apelantima vrati na ime isplaćene kupoprodajne cijene iznos od po 508.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. juna 2008. godine pa do isplate. Stavom 3. obavezan je tuženi i da apelantima isplati iznos od po 2.604,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. juna 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom 4. preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen kao neosnovan dok je stavom 5. odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da im tuženi isplati iznos preciziran u presudi na ime izgubljene dobiti. Stavom 6. tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

7. U obrazloženju je navedeno da su apelanti tražili da Sud predmetni kupoprodajni ugovor oglasi ništavim shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naloži vraćanje uplaćene kupoprodajne cijene shodno članu 104. istog zakona i da apelantima tuženi naknadi štetu prouzrokovanu zaključenjem ugovora shodno članu 108. ZOO-a, a ukoliko Sud ne prihvati primarni tužbeni zahtjev, da predmetni ugovor raskine jer se ne može ostvariti svrha ugovora i apelanti ne mogu graditi objekat radi čega su kupili pravo građenja, jer on ima kako materijalne nedostatke ispunjenja tako i nedostatke u prenijetom pravu. Obrazloženo je da je u vezi s tim, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je tuženi pod brojem 16-475- 000262/07-9 5. februara 2008. godine putem Kancelarije za upravljanje javnom imovinom raspisao Javni konkurs za zaključenje ugovora o prodaji prava građenja putem usmenog javnog nadmetanja parcele označene kao kč. br.1729, ukupne površine od 321 m , upisane u zk. ul. br. 93 k. o. Brčko 1, privremenog registra; da je u Javnom konkursu naveden predmet konkursa - ukupna površina zemljišta na kome se vrši prodaja prava građenja 321 m ; da je prema odredbama Odluke o usvajanju Regulacionog plana stambeno-poslovnog bloka „Pošta“ u Brčkom broj 02/1-20-367/99 od 16. aprila 1999. godine, utvrđeno da je na dijelu predmetne parcele 1729 i dijelovima ostalih susjednih parcela Planom predviđena gradnja poslovnih objekata spratnosti P+1 s prethodnom rekonstrukcijom i uklanjanjem postojećih poslovnih objekata, sve na način kako je prikazano u Grafičkom izvodu broj 06-364-0003155/07 od 24. septembra 2008. godine; da su se na raspisani konkurs javili i apelanti i kao najpovoljniji ponuđači učestvovali na javnom nadmetanju s cijenom od 1.524.000 KM, nakon čega je svaki od apelanata postao suvlasnik s dijelom od 1/3 na predmetnoj parceli; da je Pravobranilaštvo tuženog dalo saglasnost na zaključenje predmetnog ugovora svojim aktom M258/08 od 16. aprila 2008. godine, nakon čega je kod notara zaključen Ugovor od 9. juna 2008. godine pod brojem OPU-1079/08 koji je i registriran u Vladi tuženog; da su apelanti kupoprodajnu cijenu od 1.524.000 KM isplatili u cijelosti 16. juna 2008. godine i tako izmirili svoju obavezu.

8. Nadalje je navedeno da su apelanti 9. juna 2008. godine podnijeli zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta; da im je rješenje o urbanističkoj saglasnosti izdato 1. jula 2008. godine, nakon čega su apelanti, postupajući po tom rješenju, uradili idejno rješenje, pribavili saglasnost, uradili glavni projekat, tehničku kontrolu projekta, pribavili tražene saglasnosti, a zatim podnijeli zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje 7. novembra 2008. godine. Utvrđeno je i da im je tada nadležno odjeljenje tražilo da dostave dokaz o pravu građenja i na dijelu zemljišta označenog kao kč. broj 1730, nakon čega su apelanti zatražili izvod iz Regulacionog plana, koji im je dostavljen 12. decembra 2008. godine, iz koga proizlazi da je prema Regulacionom planu stambeno-poslovnog bloka Pošta - Plan izvršena parcelacija parcela 1729, površine 287 m i manji dio kč. broj 1730 k. o. Brčko 1, površine 7 m , te formirana urbanistička parcela broj 1, kako je prikazano na Grafičkom izvodu, a da je dio parcele 1729, 34 m , planiran za pješačku površinu, zbog čega je prodata parcela s pravom građenja manja za 34 m i zbog čega se na toj parceli ne može izgraditi stambeno-poslovni objekat koji je predviđen projektnom dokumentacijom. Utvrđeno je i da su tada apelanti podnijeli zahtjev za dokompletiranje parcele o kojem nikada nije odlučeno i do danas nisu dobili građevinsku dozvolu.

9. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske i arhitektonske struke, koje je taj sud prihvatio kao stručne i objektivne i koji nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, utvrđeno, između ostalog, da je predmet spornog ugovora bila kč. 1729, tada u ukupnoj površini 321 m , kojoj sada odgovaraju parcele po digitalnom katastarskom planu kč. br. 1729/1 i 1729/2, ukupne površine 330 m , a u privremenom registru su tu kč. br.

1729/1, 1719/2 i 1729/3 (koja je brisana na katastarskim planovima po prijavnom listu 5/2009 od 8. aprila 2009. godine i spojena sa kč. broj 1729/1), dok je u privremenom registru ostala kč. broj 1729/3 u površini od 9 m zbog nedostataka u prijavnom listu, koje su sve upisane s pravom građenja na ime apelanata sa po 1/3. Prema navedenim nalazima i mišljenjima predmetne parcele ne odgovaraju urbanističkoj parceli jer je urbanistička parcela formirana od većeg dijela kč. broj 1729 i manjeg dijela kč. broj 1730 koja nije bila predmet ugovora, dok kč. broj 1729/2, kako je prikazano na skici lica mjesta, ne ulazi u sastav urbanističke parcele, a i taj dio je u vrijeme zaključenja ugovora bio sastavni dio kč. broj 1729 i time predmet ugovora. Na osnovu navedenih vještačenja utvrđeno je i da kč. broj 1729 nije cijepana radi izdvajanja dijela koji predstavlja površinu za pješački saobraćaj, odnosno da joj nije određena površina koja bi s navedenom parcelom kč. broj 1730/4 činila predmetnu urbanističku parcelu, te da promjena namjene parcele kč. broj 1730/4 nije utjecala na mogućnost izgradnje objekta na navedenom zemljištu.

10. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbama čl. 9, 1. i 2. Zakona o prometu nekretnina, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH i u skladu sa Zakonom o notarima Brčko distrikta BiH. Imajući u vidu sve navedeno obrazloženo je da taj sud nalazi da je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav neosnovan. Osnovni sud je naveo da je, naime, odredbama člana 103. ZOO-a propisano da je ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Prema obrazloženju Osnovnog suda, apsolutno ništavi ugovori su oni ugovori kod kojih je predmet ugovora nedopušten, nemoguć, neodređen ili neodrediv ili ako mu nedostaje predmet obaveze (član 47. ZOO-a), kada je zaključen od strane poslovno nesposobnog lica i kad je zaključen pod prinudom (član 60. ZOO-a), ako je osnov nedopušten ili ne postoji (član 52. ZOO-a), ako je zaključen u ime pravno nepostojećeg subjekta, ako nije zaključen u propisanoj formi (čl. 70. i 73. ZOO-a). Navedeno je da se apsolutnom ništavošću štite opći interesi, a relativnom pojedinačni interesi. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 111. ZOO-a propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna (član 56. ZOO-a), kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana (zaključen u zabludi, pod prisilom ili prevarom čl. 60, 61. i 65. ZOO-a), kao i kada je to tim ili posebnim propisom određeno. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelanti traže utvrđenje ništavosti iz razloga što dio kč. 1729, koja je predmet ugovora, prema Regulacionom planu predstavlja pješačku zonu i što je objekat koji je trebao biti građen gabaritima i na parceli 1730 koja nije predmet ugovora, a to nisu znali sve do dobivanja Grafičkog izvoda 12. decembra 2008. godine.

11. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da zaista prema Regulacionom planu stambeno-poslovnog bloka „Pošta“ zamjenska izgradnja objekta pada na dio kč. broj 1729 (površine 287 m ) i dio od kč. broj 1730 (oko 7 m ), ali da predmetni ugovor nije ništav jer je tuženi u vrijeme zaključenja ugovora bio vlasnik cijele kč. broj 1729, kako je i sada, a njezina namjena nije bila promijenjena, te stoga cilj povrijeđenog pravila upućuje na drugu sankciju. Naime, primjenom odredaba čl. 99. i 100. ZOO-a, kako je obrazložio taj sud, pri tumačenju spornog ugovora tuženi je kao vlasnik parcele kč. broj 1729 oglasio prodaju prava građenja radi zamjenske izgradnje objekata i u vrijeme zaključivanja ugovora nije formirana urbanistička parcela, te je tuženi mogao zaključiti ugovor za predmetnu kč. broj 1729. Prema obrazloženju, apelanti su kupili pravo građenja na kč. broj 1729 da bi gradili objekat na njoj (što je i suština prava građenja), te je tuženi prije oglašavanja prodaje prava građenja i zaključenja ugovora bio dužan izvršiti formiranje urbanističke parcele od kč. 1729 i 1730, što je propustio učiniti. Navedeno je, prema mišljenju Osnovnog suda, po zaključenju spornog ugovora utjecalo na izvršenje obaveze tuženog koja se sastojala u predaji u posjed nekretnine na kojoj bi apelanti mogli graditi planirani objekat, što je svrha ugovora, ali na toj parceli se ne može izgraditi objekat bez dijela kč. broj 1730 i izdvajanja dijela parcele kao pješačke zone. Prema ocjeni tog suda prednje okolnosti, shodno odredbama člana

124. ZOO-a, zbog neispunjenja obaveze kako bi se ostvarila svrha zaključenja ugovora koja je jasno istaknuta kako u javnom konkursu tako i voljama ugovornih strana daju pravo izbora apelantima u pogledu raskida ugovora.

12. Prema obrazloženju Osnovnog suda apelanti su se obratili sa zahtjevom 18. decembra 2008. godine radi dokompletiranja parcele, odnosno formiranja urbanističke parcele, a nadležno odjeljenje je od apelanata zatražilo da u roku od sedam dana dostave dokaz o pravu građenja na kč. broj 1730 (zk. izvadak ne stariji od šest mjeseci) pod prijetnjom odbijanja zahtjeva. Obrazloženo je da apelanti u ostavljenom roku nisu mogli pribaviti traženi dokaz upravo zbog toga što greškom tuženog nije izvršeno cijepanje parcele prije zaključenja ugovora, nego kasnije, kao i knjiženje na apelante, a dio kč. broj 1730 nije upisan na apelante, niti su pismeno pozivani na zaključenje aneksa ugovora u vezi s tim, zbog čega taj sud smatra da krivicom tuženog nije ispunjena njegova obaveza, a apelanti su svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene izvršili, nakon čega su i uknjiženi u zk. ul., ali na parceli 1729. Navedeno je da pri tome nije od utjecaja na odluku Suda to što su apelanti uknjiženi na većoj površini od kupljene (330 m ) jer je to razlika nastala samo zbog preciznije metode snimanja, te kako je apelantima prodato pravo građenja samo na kč. broj 1729, a svrha ugovora je gradnja objekata koji zahvata svojim gabaritima i dio kč. broj 1730, dok opet dio kč. broj 1729 čini pješačku zonu, to se, prema mišljenju tog suda, ne može ostvariti svrha ugovora.

13. Iz svih navedenih razloga, prema ocjeni tog suda, nije osnovan zahtjev za utvrđenje da je ugovor ništav, ali je osnovan zahtjev za raskid ugovora čime su obje strane, prema mišljenju tog suda, oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete iz člana 132. stav 1. ZOO-a u vezi sa članom 497. ZOO-a, a ugovorna strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.

14. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 002768 12 Gž 2 od 15. augusta 2012. godine žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu u st. 2. i 3. izreke i u odluci o troškovima postupka (stav 6) preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se raskine predmetni ugovor, da se naloži tuženom da im vrati isplaćenu kupoprodajnu cijenu i svakom od njih po tom osnovu isplati iznos od po 508.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. juna 2008. godine do isplate, da se obaveže tuženi da svakom od apelanata isplati iznos od po 2.604,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. juna 2009. godine pa do isplate i da se obaveže tuženi da im naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je naloženo apelantima da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 114.760,00 KM.

15. U obrazloženju je navedena hronologija postupka, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da osporena odluka prvostepenog suda nije pravilna. Ovo stoga što su, kako je naveo Apelacioni sud, sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava u prvostepenoj presudi utvrđene relevantne činjenice i okolnosti kako ih, u suštini, prikazuju obje strane, da je tuženi objavio u Javnom konkursu za zaključenje ugovora o prodaji prava građenja putem usmenog nadmetanja, čime se na parceli označenoj kao k. č. broj 1729 od 321 m iz zk. ul.

br. 93 k. o. Brčko 1 privremenog registra, osniva i prodaje pravo građenja i ujedno je ponuđače (učesnike Javnog konkursa), pa tako i apelante, upoznao već u samom Javnom konkursu pod naslovom „PREDMET KONKURSA“ da se prema odredbama o usvajanju Regulacionog plana stambeno-poslovnog bloka ,,Pošta“ može graditi samo na dijelu predmetne parcele i dijelovima susjednih parcela poslovni objekat spratnosti P+1, uz prethodnu rekonstrukciju i uklanjanje postojećih objekata u svemu i na način kako je prikazano na navedenom grafičkom izvodu od 24. septembra 2007. godine (koji je prvostepeni sud u ponovljenom postupku koristio kao dokazno sredstvo). Navedeno je da prema Grafičkom izvodu planirani poslovni objekat ne zahvaća (pokriva) cijelu parcelu označenu kao k. č. broj 1729, a zahvaća manjim dijelom (3 m ) susjednu parcelu označenu kao k. č. broj 1730, dakle da apelantima, kako je obrazložio taj sud, nije bilo nepoznato šta kupuju i pod kojim uvjetima šta, gdje i u kojim gabaritima mogu graditi i prije sklapanja ugovora, a da su apelanti ipak zaključili ugovor i u članu 6. obavezali se prilikom gradnje poštovati uvjete navedene u Javnom konkursu. Nadalje je navedeno da su se apelanti na osnovu spornog ugovora uknjižili u zemljišnoj knjizi s pravom vlasništva na postojećim poslovnim objektima i pravom građenja koje su kupili na parceli označenoj kao k. č. broj 1729. S tim u vezi Apelacioni sud je zaključio da su navedene činjenice dostatne za utvrđenje i zaključak da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom člana 124. ZOO-a za raskid ugovora zbog neispunjenja, a ni pretpostavke propisane u odredbama ZOO-a o materijalnim nedostacima (čl. od 478. do 480. ZOO-

a) za raskid ugovora zbog materijalnih nedostatka prodate stvari.

16. Navedeno je da su, naime, odredbom člana 124. ZOO-a postavljena opća pravila u dvostranoobveznim ugovorima o pravima ugovoru vjerne strane (one koja je ispunila svoje ugovorne obaveze), prema kojoj ta ugovorna strana ima pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ili pravo na raskid ugovora. Dakle, pretpostavka raskida ugovora zbog neispunjenja je, kako je obrazložio taj sud, da druga strana ne ispunjava svoje obaveze, odnosno da svoju ugovornu obavezu nije ispunila potpuno ili djelimično. U konkretnom slučaju to bi značilo, kako je naveo taj sud, s obzirom na predmet prodaje i ugovorom preuzete obaveze tuženog, da tuženi na zemljištu označenom kao parcela broj 1729 od 321 m nije osnovao pravo građenja i u zemljišnoj knjizi apelantima omogućio uknjižbu prava građenja (čl. 3. i 8. ugovora) i predao u posjed apelantima to zemljište (kako slijedi iz podataka u spisu predmeta apelanti su ušli u posjed cijele parcele označene kao k. č. broj 1729 od 321 m time što su uklonili postojeće objekte ,,Dragstor“ koji su se u tlocrtu poklopili sa površinom te parcele). Navedeno je da kako je na toj cijeloj parceli tuženi osnovao pravo građenja i apelanti se u zemljišnoj knjizi uknjižili s pravom građenja na cijeloj parceli (u skladu sa odredbom člana 83. navedenog Zakona o vlasništvu) i kako je tuženi u posjed apelantima predao tu cijelu parcelu, time je, prema mišljenju Apelacionog suda, ispunio obavezu preuzetu ugovorom na način s kojim su se i apelanti stavljanjem svog potpisa na ugovor saglasili. Zbog toga je, prema obrazloženju tog suda, zahtjev apelanata za raskid ugovora zbog neispunjenja neosnovan. Dakle, s obzirom da je predmet Javnog konkursa bilo osnivanje i prodaja prava građenja na parceli označenoj kao k. č. broj 1729 od 321 m , da su apelanti već u Javnom konkursu bili upoznati da mogu graditi u svemu na način kako je prikazano u Grafičkom izvodu iz Regulacionog plana, da su apelanti i tuženi jasno i potpuno izrazili svoju volju pri sklapanju ugovora - da će tuženi osnovati na toj parceli pravo građenja i apelantima omogućiti na njoj uknjižbu prava građenja, a da će apelanti platiti kupoprodajnu cijenu i u gradnji ispoštovati Regulacioni plan, a da pri tome nijedna strana u postupku nije ukazala da je neka i koja od tih ugovornih odredbi sporna i da su tako kako glase od obiju strana ispoštovane, radi čega nije postojala potreba za tumačenjem ugovora dokazivanjem da je volja sastavljača bila drugačija od onog što su napisali (član 99. ZOO-a), to je taj sud donio presudu kao u dispozitivu. Pri tome je navedeno da kada je tuženi već u Javnom konkursu bio izričit šta i kako se može graditi u tom slučaju, ako se i uzme da je nemogućnost građenja na cijeloj parceli materijalni nedostatak, tuženi ne odgovara za takav nedostatak jer su na njega apelanti bili upozoreni tako da je bilo neophodno primijeniti odredbu člana 480. ZOO-a i odbiti tužbeni zahtjev apelanata za raskid ugovora, povrat kupoprodajne cijene i naknadu štete.

17. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 002768 12 Rev od 5. novembra 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

18. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da Reviziono vijeće nalazi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi svoju ugovornu obavezu iz navedenog ugovora ispunio onako kako je ona po ugovoru glasila, odnosno kako su je stranke odredile sklapanjem ugovora, jer je na nekretnini koja je predmet ugovora (na k. č. 1729 u k. o. Brčko 1 u površini od 321 m ) osnovao pravo građenja, i to pravo prenio u zemljišno-knjižnim evidencijama na apelante, kako se i obavezao čl. 3. i 8. ugovora (za koje odredbe stranke u prvostepenom postupku nisu tvrdile da su sporne, kada bi postojala potreba za njihovim tumačenjem) i predao apelantima u posjed cijelu k. č. 1729. Navedeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio i da nije u pitanju materijalni nedostatak na prodatoj stvari, kod toga da je u Javnom konkursu, koji je za predmet imao osnivanje i prodaju prava građenja na k. č. 1729 u k. o. Brčko 1, pod naslovom „Predmet konkursa“ tuženi učesnike konkursa (dakle i apelante) upoznao da se prema Odluci o usvajanju Regulacionog plana stambeno-poslovnog bloka „POŠTA“ u Brčkom može graditi poslovni objekat P+1 samo na dijelu k. č. 1729 (uz prethodnu rekonstrukciju i uklanjanje postojećih objekata) u svemu kako je prikazano na Grafičkom izvodu, a da prema istom planirani poslovni objekat ne pokriva cijelu parcelu k. č. 1729 i da zahvata manjim dijelom i susjednu parcelu k. č. 1730. Prema obrazloženju presude, iz navedenog je vidljivo da je apelantima u vrijeme zaključenja ugovora bilo poznato šta kupuju, odnosno kako i u kojim gabaritima mogu graditi, pri čemu je vidljivo i da su se članom 6. ugovora (koji su zaključili s tuženim) obavezali da će ispoštovati odredbe odluke, pa su se i uknjižili s pravom građenja koje inače nije prestalo. Obrazloženo je i da je tuženi apelantima predao u posjed cijelu parcelu na kojoj su s pravom građenja uknjiženi, pa je kod navedenih utvrđenih činjenica, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud pravilno ocijenio da nisu ispunjene ni pretpostavke za raskid ugovora zbog neispunjenja iz odredbe člana 124. ZOO-a, niti pretpostavke iz odredaba čl. od 478. do 480. istog zakona za njegov raskid zbog nedostatka prodate stvari (zbog čega se i zahtjevu za vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene i naknadu štete ne može udovoljiti) za koju ocjenu je, kako nalazi reviziono vijeće, naveo jasne, valjane i potpune razloge. Imajući u vidu navedeno, te kako apelanti, prema obrazloženju te presude, nisu revizionim navodima doveli u pitanje zaključak nižestepenog suda, donesena je presuda kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navode da su za obuhvaćenost dijela parcele Regulacionim planom u svrhu pješačke zone, kao i da je bilo potrebno kupiti dio parcele 1730 da bi mogli izvršiti građenje, saznali tek nakon što im je Grafički izvod dostavljen, što se, prema tvrdnji apelanata, desilo tek nakon zaključenja predmetnog ugovora. Navode i da javni poziv uopće nije sadržavao navedeni grafički izvod i da taj dokaz Apelacioni sud nije cijenio u toku postupka. Smatraju da je tuženi u vrijeme zaključenja ugovora znao da apelanti neće moći u cijelosti ostvariti stečeno pravo gradnje jer je dio prodate parcele bio namijenjen za pješačku zonu i zbog činjenice da je s dijelom parcele broj 1730 činila urbanističku cjelinu. Apelanti smatraju da su zbog navedenog redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer je nesporno da se radilo o materijalnom nedostatku za koji je odgovoran prodavac shodno članu 480. ZOO-a, kao i da su apelanti onemogućeni za ostvarenje prava građenja s obzirom da je od kupovine parcele do danas protekao duži vremenski period, zbog čega se stanje na tržištu promijenilo u negativnom smislu - gradnja je poskupila, objekti i zemljište gube vrijednost – što, prema mišljenju apelanata, ima utjecaj na kršenje njihovih prava.

b) Odgovor na apelaciju

20. Apelacioni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da se radi o navodima koje su apelanti isticali u žalbenom i revizionom postupku, na šta je taj sud u osporenim presudama dao odgovor. Navodi i da u cijelosti ostaje pri razlozima istaknutim u osporenim presudama, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Materijalni nedostaci za koje prodavac odgovara Član 478.

(1) Prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaza rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato.

(2) Prodavac odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave poslije prelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga.

(3) Neznatan materijalni nedostatak ne uzima se u obzir.

Kad postoje materijalni nedostaci Član 479.

Nedostatak postoji:

1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet;

2) ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu, ili mu je morala biti poznata;

3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane;

4) kad je prodavac predao stvar koja nije saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavještenja.

Nedostaci za koje prodavac ne odgovara Član 480.

(1) Prodavac ne odgovara za nedostatke iz tač. 1) i 3) prethodnog člana, ako su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati.

(2) Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi brižljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao kupac moglo lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.

(3) Ali, prodavac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao lako opaziti, ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 002768 12 Rev od 5. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude Apelacionog suda koje su donesene u postupku utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o prodaji prava građenja na određenoj nekretnini, dakle postupka u kojem se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata i tuženog, iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

30. Apelanti smatraju da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenice kada je zaključio da nema mjesta oglašavanju ništavim, niti poništenju spornog ugovora iako je prodata parcela imala materijalne nedostatke za koje je trebao odgovarati tuženi kao prodavac , što predstavlja opravdan razlog ako ni za šta drugo, onda za raskid ugovora i kada je utvrdio da su apelanti znali da je potrebno dokupiti dio parcele 1730 jer je Grafički izvod bio sastavni dio javnog poziva, što apelanti poriču.

31. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u osporenim presudama obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelanti u vrijeme kada su učestvovali na javnom konkursu i kada su zaključivali sporni ugovor imali saznanja o statusu kupljene parcele, te gdje, šta i u kojim gabaritima mogu graditi, što je proizlazilo iz Grafičkog izvoda koji je bio sastavni dio dokumentacije vezane za javni konkurs. Apelacioni sud je zaključio da zbog toga nema osnova za raskidanje predmetnog ugovora jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. od 478. do 480. ZOO-a koji se odnose na postupanje u slučaju kada predmet ugovora ima materijalne nedostatke s obzirom da ih u ovom slučaju, kako je već rečeno, nema. Apelacioni sud je zaključio i da nisu ispunjeni ni uvjeti iz citiranog člana 124. ZOO-a s obzirom da su obje strane u konkretnom slučaju ispunile svoje obaveze iz spornog ugovora. U odnosu na navedeno Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 124. ZOO-a kojima je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, dok je odredbama čl. od 478. do 480. ZOO-a, između ostalog, propisano da prodavac odgovara za materijalne nedostatke na prodatoj stvari koje je ta stvar imala u času prelaska rizika na kupca, da materijalni nedostatak postoji ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovnu upotrebu ili za promet ili ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu ili mu je morala biti poznata, te da prodavac ne odgovara za navedene nedostatke ako su u času zaključenja ugovora ti nedostaci bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati.

33. Dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe s činjenicama konkretnog predmeta i obrazloženjima osporenih presuda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili da je pogrešno utvrdio činjenice. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i argumentirana, te da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na imovinu vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

36. Nemakršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenice kada je zaključio da nema uvjeta za raskid predmetnog ugovora, niti odgovornosti tuženog za materijalne nedostatke prodate nekretnine budući da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 124, 478, 479. i 480. ZOO-a.

37. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-22/14 (Ž. I., D. T. i A. R.) | Sudska praksa | Aktio