Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/14 (JP „Vodovod“ a.d. Trebinje)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Javna vlast
- Zastara
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1221/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1221/14, rješavajući apelaciju JP „Vodovod“ a.d. Trebinje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Vodovod“ a.d.
Trebinje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 009884 12 Rev od 23. januara 2014. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 009884 12 Pž od 16.
jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Vodovod“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009884 12 Rev od 23. januara 2014. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 009884 12 Pž od 16. jula 2012. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 009884 07 Ps od 22. decembra 2011. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime duga po osnovu potrošnje vode u periodu od februara 1999. godine do decembra 2002. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, kao tražitelj izvršenja dana 30. augusta 2006. godine, na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga, Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje, radi prinudne naplate potraživanja od Ministarstva odbrane Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane RS), po osnovu utrošene vode u određenom vremenskom periodu u određenom novčanom iznosu, da je rješenjem Osnovnog suda od 11. septembra 2006. godine određeno predloženo izvršenje, nakon prigovora tužene kao izvršenika, zaključkom istog suda od 18. januara 2007. godine odgođeno je izvršenje navedenog rješenja, s tim što će se izvršni postupak nastaviti po pravosnažnom okončanju parničnog postupka, na prijedlog tražitelja izvršenja, ukoliko uspije sa tužbom, da je Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija RS) u obrascu za potvrđivanje neizmirenih obaveza budžetskih korisnika na dan 31. decembar 2002. godine prijavilo obaveze Generalštaba VRS, kao budžetskog korisnika, čije obaveze se potvrđuju, u određenom novčanom iznosu, da je u aktu Ministarstva odbrane RS-Resor za budžet, planiranje i finansije od 8. decembra 2004. godine, upućenom apelantu, radi usaglašavanja stanja, navedeno da prema knjigovodstvenoj evidenciji dug prema apelantu iznosi predmetni novčani iznos, te je navedena struktura duga, koja se sastoji od računa ispostavljenih u određenom vremenskom periodu, da je taj iznos duga iskazan i u obrascu za prijavu obaveza budžetskih korisnika nastalih do 31. decembra 2002. godine, da je u aktu privremenog upravnika prijašnjeg Ministarstva odbrane RS od 14. juna 2006. godine, koji se odnosi na verifikaciju obaveza prema OJDP „Vodovod“ Trebinje, potvrđen iznos neizmirenih obaveza prema apelantu u predmetnom novčanom iznosu, te da je isti iznos duga iskazan i u izvodima otvorenih stavki apelanta na dan 7. novembar 2005. godine i 31. oktobar 2009. godine.
4. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, budući da se predmetni dug odnosi na period od februara 1999. do decembra 2002. godine, nalazeći da prema odredbi člana 76. Zakona o odbrani BiH, Ministarstvo odbrane BiH ne preuzima obaveze entitetskih ministarstava odbrane iz perioda do 31. januara 2006. godine, te da je tužena, sačinjavajući i podnoseći obrazac za prijavu, odnosno potvrđivanje obaveza budžetskih korisnika do 31. decembra 2002. godine, kao i aktom privremenog upravnika prijašnjeg Ministarstva odbrane RS od 14. juna 2006. godine, pismeno priznala predmetni dug, čime se odrekla zastarjelosti potraživanja. Zbog toga je prvostepeni sud i odbio prigovor zastarjelosti, te usvojio tužbeni zahtjev.
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 009884 12 Pž od 16. jula 2012. godine žalba tužene je uvažena, te je presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 009884 07 Ps od 22. decembra 2011. godine preinačena tako što je odbijen predmetni apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je istaknuto da je u konkretnom slučaju predmetni iznos duga naveden u obrascu za potvrđivanje neizmirenih obaveza na dan 31. decembar 2012. godine u obrascu Ministarstva finansija RS, pri čemu je saglasnost budžetskog korisnika data nečitkim potpisom i pečatom, uz oznaku „za“, što znači da se ne radi o ovlaštenom potpisniku. Isto tako, utvrđeno je da je u aktu resora Ministarstva odbrane RS za budžet, planiranje i finansije od 8. decembra 2004. godine, također nečitkim potpisom i pečatom, bez naznake imena, prezimena i ovlaštenja potpisnika, potvrđena saglasnost iskazanog stanja duga. Nadalje, utvrđeno je da se u obrascu za prijavu obaveza budžetskog korisnika Ministarstva odbrane RS obaveza nastalih do 31. decembra 2002. godine, kao ovlašteno lice navodi R.B.. Najzad, utvrđeno je da je izvod otvorenih stavki na dan 7. novembar 2005. godine ovjeren nečitkim potpisom, a izvod otvorenih stavki od 31. oktobra 2009. godine ovjeren je pečatom Ministarstva finansija RS, uz potpis pomoćnika ministra Ž.Ć., koji je potpisao i popratni akt uz taj izvod, dok je akt prijašnjeg Ministarstva odbrane RS po verifikaciji obaveza tužene prema apelantu od 14. juna 2006. godine potpisao M.D., privremeni upravnik prijašnjeg Ministarstva odbrane RS.
6. Dakle, Viši privredni sud je zaključio da se iz navedenih isprava može zaključiti da ni jednu od navedenih isprava nije potpisalo lice koje je ovlašteno da za Ministarstvo odbrane RS, odnosno RS preuzima obaveze u smislu navedenih propisa. Naime, utvrđeno je da pri tome treba imati u vidu da izvod otvorenih stavki predstavlja prvenstveno knjigovodstvenu radnju u cilju usaglašavanja evidencija o međusobnim potraživanjima i obavezama, a za priznanje duga koje bi moglo imati pravni učinak priznanja duga potrebno je da bude izvršeno izričito i od strane za to ovlaštenog lica. Također, utvrđeno je da treba imati u vidu da je privremeni upravnik prijašnjeg Ministarstva odbrane RS, u smislu člana 69. Zakona o odbrani BiH, postavljen od strane ministra odbrane BiH, a ne od strane organa RS, zbog čega ne može ni priznati obaveze kojima bi se teretio budžet RS. Shodno tome, a budući da je tužba podnesena 30. augusta 2006. godine, dok se tužbeni zahtjev odnosi na period od februara 1999. do decembra 2002. godine, protekao je trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), što znači da je potraživanje apelanta zastarjelo, pa je Viši privredni sud konstatovao da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo usvojiti prigovor zastarjelosti, koji je tužena istakla već u odgovoru na tužbu, te odbiti tužbeni zahtjev.
7. Protiv navedene presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 009884 12 Pž od 16. jula 2012. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 009884 12 Rev od 23. januara 2014. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da su pomenuta lica, za radnje izvršene do 1. januara 2006. godine imala ovlaštenje tadašnjeg ministra odbrane RS da apelantu prizna dug koji je predmet spora u ovoj parnici, pa stoga potpisi tih lica na navedenim obrascima apelanta (izvodi otvorenih stavki), nisu mogli proizvesti pravni učinak kojim se odriču od zastarjelosti tog potraživanja prema odgovarajućim odredbama ZOO. Nadalje, utvrđeno je da iz relevantnih odredbi Zakona o odbrani BiH proizlazi da je nakon 1. januara 2006. godine predmetno potraživanje ostalo kao obaveza RS, pa privremeni upravnik nije bio ovlašten da prizna obavezu tužene, kako zbog činjenice da ga je postavio ministar odbrane BiH, tako i zbog činjenice da takvo ovlaštenje ne proizlazi ni iz odredbe člana 69. Zakona o odbrani BiH. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan i zaključak Višeg privrednog suda da izvod otvorenih stavki apelanta predstavlja prvenstveno knjigovodstvenu radnju u cilju usaglašavanja evidencija o međusobnim potraživanjima i obavezama, te da je za izjavu dužnika, koja bi mogla imati pravni učinak priznanja duga, potrebno da bude data izričito i od strane za to ovlaštenog lica. Budući da je tužba u konkretnoj parnici podnesena dana 30. augusta 2006. godine, a tužbeni zahtjev se odnosi na potraživanja iz perioda od februara 1999. do decembra 2002. godine, protekao je trogodišnji rok zastarjelosti tog potraživanja iz odredbe člana 374. ZOO, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je potraživanje apelanta zastarjelo, te je ispravnom primjenom materijalnog prava pravilno usvojio prigovor zastarjelosti, koji je tužena istakla tokom postupka.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi ZOO i Zakona o odbrani BiH. Naime, apelant smatra da je zauzeti stav Vrhovnog suda, u dijelu koji se odnosi na status, prava i obaveze privremenog upravnika prijašnjeg Ministarstva odbrane RS, u potpunosti neosnovan, pogrešan i paušalan. Također, apelant tvrdi i da je pravno irelevantno da li je izvod otvorenih stavki kojim dužnik potvrđuje svoje dugovanje prema povjeritelju potpisan i ovjeren i od strane ovlaštenog lica povjeritelja. U suštini, apelant smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo u konkretnom slučaju, te da su Viši privredni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili njegov tužbeni zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.
12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da privremeni upravnik prijašnjeg Ministarstva odbrane RS nije bio ovlašten da prizna obavezu tužene. Isto tako, Viši privredni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da izvod otvorenih stavki apelanta predstavlja prvenstveno knjigovodstvenu radnju u cilju usaglašavanja evidencija o međusobnim potraživanjima i obavezama, te da je za izjavu dužnika, koja bi mogla imati pravni učinak priznanja duga, potrebno da bude data izričito i od strane za to ovlaštenog lica. Osim toga, Viši privredni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da je potraživanje apelanta zastarjelo. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman