Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3074/16 (JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3074/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3074/16, rješavajući apelaciju JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o.

Zavidovići, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 054846 16 Pžp od 15. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Pr 054846 16 Pžp od 15. juna 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 29. stav 4., člana 15. stav 2., člana 17. stav 1., člana 8. stav 1. i člana 14. stav 1. Zakona o šumama, pa mu je za svaki prekršaj utvrđena novčana kazna u određenom iznosu i izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 15.000,00 KM.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da se žalbom predstavnika ovlaštenog organa osnovano dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da je prekršajni postupak vođen bez zahtjeva ovlaštenog organa, koji je taj sud utemeljio na utvrđenju da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen na osnovu prijave za šumsku štetu, a koju prijavu je sačinio lugar, a čije dužnosti su jasno propisane u članu 49. stav 6. Zakona o šumama, dok je članom 57. stav 1. tačka a), h) i o) istog zakona jasno propisano da je kontrola izvršenja radova u skladu sa projektom za izvođenje radova u šumarstvu u isključivoj nadležnosti šumarskog inspektora. Naime, žalbom se osnovano navodi da se čuvaru šuma ne može osporiti da pregleda izvršavanje radova i kod ustanovljenih nepravilnosti njihovo konstatovanje, odnosno da čuvar šuma ne vrši kontrolu izvedbenog projekta niti je u obavezi da vrši pregled i analizu projekta za izvođenje, ali može nepravilnosti konstatovati zapisnički i isti zapisnik dostaviti u odjeljenje nakon čega se cijeni da li se iste mogu podvesti pod prekršajne radnje. Dalje se navodi, da potvrda navedenog proizlazi iz odredbe člana 3. stav 1. tačka c). Zakona o prekršajima, kao i odredbi iz članova 48. i 49. Zakona o šumama, gdje je precizno utvrđena nadležnost koju obavlja Kantonalna uprava za šumarstvo, odnosno čuvari šuma i gdje prema članu 48. stav 1. tačka a), istog zakona Kantonalna uprava za šumarstvo obezbjeđuje neposrednu zaštitu državnih šuma i šumskog zemljišta putem čuvarske službe, a u vezi s tim dužnosti čuvara šume su propisane članom 49. stav 6. tačka a), do n). Zakona o šumama. Kantonalni sud, ističe, da je navedenom odredbom u tački n). člana 49. stav 1. Zakona o šumama, jasno propisano da čuvar šuma obavještava nadređene rukovodioce Kantonalne uprave, policijsku stanicu i Kantonalnu upravu za inspekcije poslove o svim zapaženim nepravilnostima, a prema stavu 7. istog člana, čuvar šuma je obavezan u skladu sa svojim dužnostima da za sve bespravne aktivnosti bez odlaganja sačini zapisnik na osnovu kojeg je Kantonalna uprava dužna pokrenuti postupak kod nadležnog organa. Kako pored toga predmetna prijava za šumsku štetu nije sačinjena samo na temelju pregleda Projekta nego je evidentno da je sačinjena pregledom određenog odjela, na području općine Visoko, gdje je čuvar šuma konstatovao postupanje koje je protivno odredbama Zakona o šumama, a što je navedeno i u činjeničnom opisu prekršaja koji je dat u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, onda se zaključak prvostepenog suda o nepostojanju zahtjeva ovlaštenog organa za vođenje postupka, po ocjeni Kantonalnog suda ne može prihvatiti. Na temelju provedenih dokaza koji su izvedeni na usmenom pretresu, a naročito iskaza saslušanih svjedoka M. D., E. Č., A. D. i E. B. koji su potvrđeni sadržinom Prijave za šumsku štetu od 30. septembra 2014. godine, Kantonalni sud zaključuje da je utvrđeno da su okrivljeni (apelanta kao pravnog lica i odgovorno lice F. M.) ostvarili obilježja prekršaja iz člana 29. stav 4., člana 15. stav 2., člana 17. stav 1., člana 8. stav 1., člana 14. stav 1. Zakona o šumama, (u vrijeme, mjesto i na način bliže opisan u izreci osporenog rješenja), radi čega je Kantonalni sud utvrdio da iste treba oglasiti odgovornim. Kantonalni sud je odlučio da apelant i odgovorno lice oglasi odgovornima za navedene prekršaje Zakona o šumama i da im, uzimajući u obzir sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti utvrdi najniže propisane novčane kazne i izrekne jedinstvene novčane kazne kako je to navedeno u izreci rješenja, a u skladu sa odredbom iz člana 24. stav 2. Zakona o prekršajima u uvjerenju suda da će se na ovaj način postići svrha kažnjavanja okrivljenih (apelanta kao pravnog lica i odgovorno lice F. M.).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3074/16 (JP „Šumsko-privredno društvo“… | Sudska praksa | Aktio