Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/16 (B. G. i Z. G.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3146/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3146/16, rješavajući apelaciju Branka Grbavca i Zdravke Grbavac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Branko Grbavac i Zdravka Grbavac, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010725 14 U od 17. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Grbavac i Zdravka Grbavac (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara, koje zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnijeli su 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 010725 14 U od 17. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata, podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalno ministarstvo prostornog uređenja Sarajevo), kojim je odbijena žalba apelanata protiv rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK Mostar, a kojim rješenjem je utvrđeno (u obnovljenom postupku) da ostaje na snazi rješenje prvostepenog upravnog organa kojim je J. J. priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu (bliže opisanom u osporenoj odluci).

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je prema dokazima predmetnog spisa, utvrđeno da je J. J. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno, u pogledu statusa apelanata, da im je sporni stan dodijeljen rješenjem o davanju stana na uporabu Aluminija d.d. Mostar od 29. avgusta 2000. godine i da su apelanti na osnovu tog rješenja dana 22. septembra 2002.godine zaključili ugovor o korištenju predmetnog stana, te rješenjem Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda Mostar od 14. jula 2009.godine se uknjižili kao zemljišnoknjižni vlasnici. Dalje se navodi, da je prema odredbi člana Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređenju stanova, propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji (kao u konkretnom slučaju) stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Ova odredba je sadržajno regulisana i članom 46 b. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud konstatuje, da tužbeni navod apelanata da su oni već bili zemljišno-knjižni suvlasnici predmetnog stana u momentu podnošenje zahtjeva J. J. su irelevantni u konkretnoj upravnoj stvari, budući da je nesporno utvrđena činjenica postojanja rješenja (odluke) o dodjeli stana J. J., Društvenog preduzeće ,,Aluminij“ sektor ,,Irdir“ Mostar od 16. marta 1990.godine. Također se navodi, da je nesporna činjenica u konkretnoj upravnoj stvari da se J. J. u predmetni stan nije mogla useliti zbog nastanka rata i ratnih okolnosti, a stan do rata nije bio dovršen niti je bio izvršen tehnički prijem, te da je nesporna činjenica i da su apelanti zaključili ugovor o korištenju stana 22. septembra 2002. godine, te potom i ugovor o kupoprodaji istog stana u 2003.godini, što je suprotno odredbama člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud zaključuje da imajući u vidu relevantne zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, da su apelanti zaključili ugovor o korištenju predmetnog stana, a zatim i ugovor o kupoprodaji stana koji je bio u izgradnji i kao takav rješenjem dodijeljen J. J., što je po ocjeni Kantonalnog suda bilo suprotno prinudnim propisima, to je osnovan zahtjev J. J. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana budući da je donošenjem člana X e. stav 4. Odluke i člana. 46.b. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo cilj zakonodavca bio da se zaštite prava osoba kojima su stanovi dodijeljeni na korištenje u toku izgradnje, a nisu uselili u takve stanove.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/16 (B. G. i Z. G.) | Sudska praksa | Aktio