Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/15 (J. V. iz Domaljevca-Šamca)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Priznavanje strane sudske odluke
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-859/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-859/15, rješavajući apelaciju Josipa Vorgića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Vorgić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 016114 14 KŽ od 5. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Vorgić iz Domaljevca-Šamca (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Sud Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 016114 14 KŽ od 5. decembra 2014. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 016114 14 Mpom od 19. avgusta 2014. godine, a povodom molbe Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske broj 720-04/10-01/262, Ur. Broj 514-06-02-14- 17 od 15. aprila 2014. godine za preuzimanje izvršenja kazne zatvora osuđenom apelantu, dozvoljeno je preuzimanje radi izvršenja strane sudske presude u krivičnoj stvari, i to pravosnažne presude Općinskog suda u Slavonskom brodu, broj K-288/07-20 od 9. jula 2007. godine (presuda pravomoćna 30. novembra 2009. godine, a postala izvršna 18. januara 2010 godine), a koja je presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Republika Hrvatska, poslovni broj Kž- 50/08-6 od 30. novembra 2009. godine, preinačena u dijelu odluke o kazni.

3. Prema preuzetoj izreci u presudi apelant je oglašen krivim da je radnjama, detaljno opisanim pod tačkom 1. optužnice, počinio krivično djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja - krivotvorenjem novca - označeno po članu 274. stav 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZ RH), a kažnjivo po članu 274. stav 1. istog Zakona, dok je za radnje pod tačkom 3. optužnice preuzet samo činjenični opis, te su mu za navedena krivična djela na osnovu člana 274. stav 1. KZ RH uz primjenu člana 57. KZ RH izrečene pojedinačne kazne u trajanju od devet, odnosno deset mjeseci i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U izreku je unesen i dio koji je preinačen navedenom drugostepenom presudom Županijskog suda, na način da se apelantu uračunalo vrijeme provedeno u pritvoru od 27. februara 2007. godine do 9. jula 2007. godine, te u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se od apelanta oduzima imovinska korist u iznosu od 2.645,84 KN.

4. Sud BiH je krivičnopravne radnje apelanta navedene u izreci priznate pravosnažne strane presude, po Krivičnom zakonu BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pravno kvalifikovao kao produženo krivično djelo Krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. KZ BiH, a u vezi sa članom 54. KZ BiH, pa je primjenom navedenog pravnog propisa i na osnovu odredaba člana 39., 42. i 48. KZ BiH, a uzimajući u obzir već izrečenu kaznu zatvora, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu odredbi člana 56. KZ BiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru u Republici Hrvatskoj i to period od 27. februara 2007. godine do 9. jula 2007. godine, a na osnovu odredbe člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku BiH određeno je da se apelant oslobađa naknade troškova postupka, i da isti padaju na teret budžetskih sredstava. U obrazloženju konačno osporene odluke je, između ostalog, navedeno da Apelaciono vijeće Suda BiH nalazi da je prvostepeno vijeće u prvostepenoj presudi prilikom odlučivanja o visini kazne, pravilno vodilo računa o članu 65. stav 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZoMPP BiH) , zasnivajući istu na krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Tako, isto je cijenilo okolnosti koje su od utjecaja da kazna bude manja ili veća, kako to nalaže odredba člana 48. KZ BiH (opšta pravila o odmjeravanju kazne), vodeći računa da se pri izricanju presude ne može izreći teža kazna od one koju je izrekao strani sud u smislu stava 5. člana 68. ZoMPP BiH. Prvostepeni sud je, po ocjeni drugostepenog suda, ispravno cijenio i novonastale okolnosti, nalazeći ih olakšavajućim, dok otežavajućih okolnosti nije niti našao. Međutim, prema pravnom shvatanju Apelacionog suda BiH, a imajući u vidu da se radi o produženom krivičnom djelu Krivotvorenje novca iz KZ BiH, to kazna nije mogla biti izrečena ispod zakonskog minimuma, kako to odbrana apelanta neosnovano potencira. Stoga je drugostepeni sud, između ostalog, zaključio da, a suprotno žalbenim tvrdnjama branioca apelanta, da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u cjelosti primjerena kako težini i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, tako i stepenu krivične odgovornosti i ličnosti apelanta, kao i adekvatna svrsi kažnjavanja, kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije, predviđene odredbama člana 39. KZ BiH Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (KZ BiH, ZKP BiH i ZoMPP BiH).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom Suda BiH u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/15 (J. V. iz Domaljevca-Šamca) | Sudska praksa | Aktio