Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/13 (THS SYSTEMS d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Konverzija i denominacija
- Pristup sudu
- Kamata
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1715/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1715/13, rješavajući apelaciju THS SYSTEMS d.o.o. Gadačac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija THS SYSTEMS d.o.o.
Gradačac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 029141 13 Rev od 19. sudenog 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 029141 12 Pž od 19. ožujka 2013. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. THS SYSTEMS d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnio je 19. travnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 029141 12 Pž od 19. ožujka 2013. godine. Ova apelacija je evidentirana pod brojem AP-1715/13.
2. Apelant je 18. siječnja 2014. godine podnio i apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 029141 13 Rev od 19. studenog 2013. godine kojom je Vrhovni sud odlučivao o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv osporene presude u apelaciji broj 1715/13.
3. Imajući u vidu da se radi o istom postupku, na temelju članka 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1715/13 i AP 335/14 u kojim će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1715/13.
4. Apelant i E - Komercijala banka Sarajevo 9. ožujka 1992. godine zaključili su ugovor o poslovnoj suradnji i financijskom inženjeringu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).
5. Apelant je podnio tužbu protiv Energoinvesta d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate novčanog iznosa od 3.582.352,00 KM sa kamatom od 7%. Obrazlažući tužbu apelant je naveo da je sa pravnim prednikom tuženog E - Komercijalnom bankom zaključio sporni ugovor kojim se tuženi obvezao da će za njegov račun od njegovih sredstava kupiti od drugih svojih komitenata devize kojim je apelant trebao plaćati svoju robu. Tuženi je obavijestio apelanta da mu je osigurao devize i zatražao da mu apelant uplati određeni novčani iznos u YU dinarima što je apelant i učinio. Međutim, tuženi ga je obavijestio da ima na raspolaganju manji iznos deviza, tako da mu je tuženi vratio ostatak iznosa u YU dinarima. Apelant je dao nalog tuženom da te devize uplati na njegov konto kod inozemne banke, međutim tuženi to nije izvršio, zbog čega tužbenim zahtjevom traži isplatu navedenog iznosa.
6. Apelant je postavio i alternativni tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu štete u iznosu od 11.417.732,68 KM.
7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 029141 09 Ps od 27. siječnja 2012. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te obvezan tuženi da apelantu isplati iznos od 6,11 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 31. listopada 1995. godine pa do isplate. U preostalom dijelu odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, a alternativno postavljeni tužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti. Istom presudom obvezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 38.890,00 KM.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je sporni ugovor po svojoj pravnoj prirodi kupovni komision čiji je predmet kupovina deviznih prava u kome je apelant komitent, a tuženi komisionar. Tuženi je radio u svoje ime, a za račun apelanta preuzeo je obvezu da na tržištu kapitala osigura od prodavača deviznih prava devizna sredstva za plaćanje uvoza apelanta (članak 2. spornog ugovora) tj. da obavi jedan ili više poslove kako je to propisano u članku 771. ZOO. Osim toga, obvezao se da da će odmah po stavljanju deviznih sredstava na raspolaganje izvršiti plaćanje ili dati nalog prodavateljima deviznih sredstava za plaćanja povjeriteljima apelanta (članak 4. stavak 2. spornog ugovora), te da će primiti novčana sredstva na svoj račun koja uplati apelant iz kojih će kupovati devizna sredstva (članak 2. spornog ugovora). Apelant za koga su kupovana devizna sredstva se obvezao da će uplaćivati odnosno predujmiti novac kako predviđa odredba članka 785. ZOO i da daje pismene instrukcije-naloge tuženog gdje će usmjeriti devizna sredstva kako je predviđeno čl. 772 i 773. ZOO (obveza davanja naloga).
9. Općinski sud je dalje naveo da je među strankama bilo sporno da li je apelant dao nalog tuženom da izvrši određena plaćanja apelantovim povjeriteljima. S tim u svezi Općinski sud je istakao da je izvršio uvid u Protokol koji je ovjeren i potpisan, u kojem je navedeno „po nalogu apelanta E-Komercijalna banka d.d. Sarajevo izvršila je sljedeća plaćanja“, a u daljnjem tekstu Protokola navedena su sva izvršena plaćanja od strane tuženog u YU dinarima. Općinski sud je istakao da je nakon izvršenih ovih plaćanja na računu tuženog ostao iznos od 60.000.000,00 YU dinara, a da je apelant dao nalog (a nije) da poslije potpisivanja Protokola izvrši plaćanje trećim osobama ili da vrati apelantu taj iznos, plaćanje bi bilo izvršeno u YU dinarima, a ne u DEM ili nekoj drugoj valuti. S tim u svezi Općinski sud je istakao da samo iznos od 60.000.000,00 YU dinara može podlijegati konverziji i denominaciji, što prizilazi iz nalaza vještaka financijske struke. Iznos od 6,00 KM je iznos koji je tuženi obvezan isplatiti apelantu i na taj iznos se može obračunavati zatezna kamata.
10. U odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da mu je tuženi štetnom radnjom pričinio štetu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 029141 12 Pž od 19. ožujka 2013. godine apelantova žalba djelomično je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o zateznim kamatama, tako da je tuženi obvezan na iznos od 6,11 KM platiti zakonsku zateznu kamatu počev od 22. lipnja 1998. godine dok u je preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud, između ostalog, je istakao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka V.H. zato što se ovaj vještak nije upuštala u ekonomsku analizu i pravnu prirodu spornog ugovora, zbog čega nije mogla na pouzdan način utvrditi prava i obveze ugovorača. Ovaj vještak nekritički je prihvatila navode tužbe koji nisu pokrijepljeni materijalnim dokazima. Imajući u vidu sadržaj Protokola i njegov pravni značaj vještak je mogla obračunati kamatu samo na neutrošeni iznos tj. na iznos od 60.000.000,00 YU dinara koji je poslije izvršene konverzije i denominacije iznosi 6,00 KM odnosno 6,11 KM, kako su to utvrdili vještaci A.S. i A.H.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 029141 13 Rev od 19. studenog 2013. godine djelomično je usvojena apelantova revizija i drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o početku tijeka zakonske zatezne kamate, tako da zakonska zatezna kamata na iznos od 6,11 KM teče od 31. listopada 1995. godine. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o komisionu prema kojem se tuženi obvezao da u svoje ime i za račun apelanta obavi poslove koje mu povjeri apelant, te da je tuženi u izvršenju tog ugovora izvršio plaćanje apelantovim povjeriteljima, što je potvrđeno Protokolom. Izvršavajući apelantove naloge sporni ugovor je kasnije dobio obilježja ugovora o nalogu iz članka 749. stavak 1. ZOO prema kojem se tuženi obvezao da prema apelantu za njegov račun poduzme određene poslove. Vrhovni sud je istakao da apelant neutemeljeno prigovara da je sporni ugovor ugovor o poslovnoj suradnji i inžinjeringu, budući da pravnu prirodu ugovora ne određuje uvijek u pravilu naziv ugovora, posebno kada taj ugovor ne odgovara nazivu iz zakonskog određenja. U tom slučaju pravna priroda ugovora određuje se prema njegovom sadržaju odnosno pravima i obvezama koje su ugovorene za potpisnike ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije utemeljen revizioni navod da je tuženi samoinicijativno poduzimao radnje u dijelu kupovine deviznih prava i prijenosa sredstava na račune pojedinih povjeritelja, a bez da su devizna sredstva vraćena apelantu, jer navedeno ne proizilazi iz zaključenog Protokola u kojem je izričito navedeno da je tuženi radio po nalogu apelanta. Kako nije postojao apelantov nalog za iznos od 60.000.000,00 JU dinara to je tuženi obvezan vratiti apelantu ovaj iznos.
13. Vrhovni sud je dalje istakao da je pravilna odluka nižestupanjskih sudova o vraćanju iznosa od 6,11 KM primjenom načela monetarnog nominalizma, sukladno članku 394. ZOO koji dužniku nalaže isplatu onog broja novčanih jedinica na koje obveza glasi, osim kad zakon određuje nešto drugo. Budući da je obveza iz ugovora imala za predmet 60.000.000,00 JU dinara, a spornim ugovorom niti naknadnim nalogom apelanta nije određena valutna klauzula, kojom bi vrijednost iznosa bila vezana za vrijednost DEM, kako to apelant traži, obveza je tuženog isključivo vraćanje istog broja novčanih jedinica, dakle 60.000.000,00 JU dinara, koji nakon izvršene denominacije u KM iznosi 6,11 KM.
14. Vezano za alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da budući da je utvrđena obveza vraćanja neuplaćenog novčanog iznosa i da je tuženi u svemu postupao u izvršenju apelantovog naloga, to u radnjama tuženog nema elemenata protupravnosti da bi odgovarao za štetu.
15. Vezano za troškove postupke, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno primjenili odredbe članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je apelant neznatno uspio sa tužbenim zahtjevom, zbog čega je u obvezi platiti tuženom troškove postupke, čiju visinu apelant posebno ne osporava.
16. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
17. Obrazlažu povrede navedenih prava apelant je naveo da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da su pogrešno ocijenili da je sporni ugovor ugovor o komisionu. Apelant je iznio pravnu argumentaciju suprotno stavu redovitih sudova. Tuženi je po svom nahođenju vršio plaćanja, a nije mu doznačio devizna sredstva, tako da je on ostao bez svojih deviznih sredstava. Apelant dalje ukazuje da Protokol ne predstavlja nikakv ugovorni odnos nego je to samo dokaz o kretanju apelantovih sredstava za otkup deviza, odnosno to je izvod otvorenih stavki kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka V.H. Apelant opširno navodi argumentaciju ovog vještaka i ističe da je ovaj vještak poznavatelj bankarskog poslovanja 30 godina i nalaz je sačinila u skladu sa zakonskom regulativom i pravilima struke. Nadalje, apelant navodi da sudska praksa napušta načelo monetarnog nominalizma, jer se kroz navedenu odredbu ne ogleda stvarna šteta. Osim toga, praksa Europskog suda za ljudska prava ukazuje da razni oblici inflacije, društevnih promjena ne mogu utjecati na stvarnu štetu, odnosno ne poznaje institut monetarnog nominalizma (apelant je uz apelaciju dostavio više presuda Europskog suda). Apelant tvrdi da iz navedenog slijedi da je prema njemu izvršena diskriminacija. Osim toga, apelant ukazuje i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u pogledu dosuđenih troškova. Naime, da on nije podnio tužbu i vodio spor ne bi mogao ostvariti ono što mu je dosuđeno, dakle on nije neutemeljno podnio tužbu tako da su mu trebali biti dosuđeni troškovi, a ne tuženom.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. U odnosu na apelacione navode o povredi ustavnih prava koja apelant navodi u apelaciji, a koja se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povredeustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o komisionu, koji je kasnije dobio obilježja ugovora o nalogu, da je tuženi po apelantovom nalogu vršio plaćanja apelantovim povjeriteljima i da je ostalo je na računu tuženog određeni iznos JU dinara za koji iznos apelant nije dao nalog tuženom da izvrši plaćanje, zbog čega je obvezan tuženi na isplatu tog iznosa. U odnosu na prigovor o dosuđenoj visini iznosa, Ustavni sud nalazi da obrazloženje presuda redovitih sudova slijedi kako je obveza iz ugovora imala za predmet iznose u JU dinarima, a spornim ugovorom niti naknadnim nalogom apelanta nije određena valutna klauzula, kojom bi vrijednost iznosa bila vezana za vrijednost DEM, to je obveza je tuženog isključivo vraćanje istog broja novčanih jedinica, koji nakon izvršene denominacije u KM iznosi 6,11 KM. Ustavni sud u navedenim obrazloženjima redovitih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da apelant neutemeljeno ukazuje na predmete Europskog suda, jer se oni odnose na eksproprijacione zahtjeve za isplatu naknada, odnosno naknada na ime mirovina, koje su zbog odlugovlačenja sa isplatom, usljed inflacije, bile obezvrijeđene.
22. U odnosu na troškove postupka, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovitih sudova slijedi kako je apelant neznatno uspio sa tužbenim zahtjevom to je u smislu članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku u obvezi platiti tuženom troškove postupke u iznosu od 38.890,00 KM.
23. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može značiti ograničenje prava na pristup sudu, te da nalog podnositelju da podmiri te troškove predstavlja takvo ograničenje. Tako je Europski sud u predmetu Klauz protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, aplikacija broj 28963/10 od 18. srpnja 2013. godine) zaključio da domaći sudovi nisu obratili dovoljno pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta, posebice na činjenicu da se radilo o predmetu naknade nematerijalne štete koje je nastala kao rezultat kaznenog djela zlostavljanja koje je počinio policijski djelatnik, te da se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (vidi Europski sud, aplikacija broj 72152/13, presuda od 6. rujna 2016. godine) u kojem je Europski sud konstatirao u posebnim okolnostima ovog predmeta da djela u pitanju, koja predstavljaju ratni zločin imaju određene sličnosti sa terorističkim činom; da je protivnik aplikanata država koju zastupa Državno odvjetništvo i da iznos troškova koje treba nadoknaditi nije bio beznačajan u svjetlu finansijske situacije aplikanata nalaganje aplikantima da snose sve troškove zastupanja države u konkretnom postupku predstavlja, između ostalog i neproporcionalno ograničenje aplikantovog prava na pristup sudu.
24. U konkretnom slučaju radi se o klasičnom građanskopravnom sporu dvije pravne osobe u kojem je apelant tužbenim zahtjevom tražio iznos od 3.582.352,00 KM, odnosno alternativnim tužbenim zahtjevom tražio iznos od 11.417.732,68 KM, a dosuđen mu je iznos 6,11 KM i u kojem su redoviti sudovi konstatirali da je apelant neznatno uspio u sporu tako da su ga u smislu članka 386. stavak 1. ZPP-a obvezali da tuženom izmiri troškove postupka u iznosu 38.890,00 KM. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da sukladno odredbi članka 386. stavak 1. ZPP-a stranka koja izgubi parnicu dužna je drugoj stranci naknaditi troškove. Ustavni sud uočava da navedena odredba potencijalne parničare odvraća od podnošenja neutemeljenih ili preuveličanih zahtjeva pred sudovima tako da se može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu. Ovo ograničenje teži legitimnom cilju koji se ogleda u osiguranju pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da je navedeno ograničenje bilo nesrazmjerno legitimnom cilju, tj. ne postoje bilo kakve okolnosti koje bi mogle ukazivati da je nalaganjem apelantu da izmiri troškove tuženom došlo do neproporcionalnog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu.
25. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi o očito (prima facie) neutemeljeni.
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman