Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3450/13 (E. B.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Suvlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3450/13

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3450/13, rješavajući apelaciju E.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovu broj 65 0 P 281384 12 Rev od 23. maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupaju Dženana Smailbašić i Nusret Gluhić, advokati iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovu (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 281384 12 Rev od 23. maja 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Nadira Bičakčića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 9. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj su dostavili odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 21. do 24. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-121/03 od 2. juna 2006. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 009078 06 Gž od 22. marta 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na 17/144 apelantovog dijela u kući, pobliže preciziranoj u izreci presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik na tom apelantovom dijelu u kući (stav 1. izreke). Utvrđeno je da je ugovor o poklonu zaključen 6. augusta 1980. godine između apelanta, kao poklonodavca i tužitelja, kao poklonoprimca, ništav, da on ne proizvodi pravno djejstvo, a kojim je apelant darovao svoj dio od 17/144 kuće, upisane u zk.ul. broj XCIX/90, CX/199, XCIX/102, XCX/105 k.o. Sarajevo, pa se obavezuje tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.796,00 KM (stav 2. izreke).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon ocjene provedenih dokaza, koje je ocijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant upisan u zemljišnim knjigama u zk.ul. broj XClX/90 k.o. Sarajevo kao suvlasnik sa dijelom od 17/144 na nekretninama označenim k.č. broj 131, kućište i dvorište sa izgrađenom kućom, površine 462 m2, što po novom premjeru odgovara parcelama k.č. br. 133, 134 i 135 k.o. Sarajevo IX, a u naravi to čini kuću u Ulici Avdage Šahinagića sa dva posebna ulaza, i to broj 13 i 15 (u daljnjem tekstu: predmetna kuća). Također je utvrđeno da je suvlasnički dio u kući apelant naslijedio iza svojih pravnih prednika, majke i nane. Zajednička prednica stranaka, nana (majka oca tužitelja i apelantove majke) koristila je dvije prostorije na spratu kuće. Poslije njene smrti te prostorije, kao i dograđeni dio sprata, koji je dogradio otac tužitelja sa posebnim ulazom (broj 13), koristili su tužitelj i njegov otac za života, a poslije sam tužitelj. Preostali dio nekretnina, prostorije u prizemlju kuće, koriste ostali suvlasnici. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant svoj suvlasnički dio od 17/144 na predmetnoj kući Ugovorom o zamjeni nekretnina, koji je zaključio sa ocem tužitelja DŽ. B. 6. augusta 1980. godine, dao u zamjenu za suvlasnički dio od 1/6 oca tužitelja na stanu u Ulici kralja Tomislava broj 9. Također, istog dana (6. augusta 1980. godine) apelant je zaključio i ugovor o poklonu kojim je svoj suvlasnički dio od 17/144 dijela na predmetnoj kući poklonio tužitelju, dakle, isti dio koji je ugovorom o zamjeni dao ocu tužitelja. Općinski sud je utvrdio da je u posjedu dijela kuće, odnosno dviju soba na spratu, za koje sud nije mogao utvrditi da i faktički odgovaraju apelantovom suvlasničkom dijelu, tužitelj neprekidno, duže od 20 godina, do momenta podnošenja tužbe 25. decembra 2003. godine.

7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je pravo vlasništva na apelantovom suvlasničkom dijelu na predmetnoj nekretnini tužitelj temeljio na odredbi člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima prema kojoj „posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari, koja je u vlasništvu druge osobe, protekom 20 godina savjesnog posjeda“. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je tužitelj ostvario vremenski uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na apelantovom suvlasničkom dijelu predmetne kuće u smislu odredaba člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Međutim, Općinski sud je zaključio da tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je bio savjestan posjednik spornog dijela kuće, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu za poništenje ugovora o poklonu od 6. augusta 1980. godine, Općinski sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je 6. augusta 1980. godine ugovor o zamjeni apelant zaključio sa ocem tužitelja, a ugovor o poklonu apelant je zaključio sa tužiteljom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke i iskaza svjedoka sud utvrdio da su ugovorne strane stvarno htjele zaključiti ugovor o zamjeni, te da su taj ugovor i realizirale, a da je ugovor o poklonu zaključen zbog izbjegavanja plaćanja poreza. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je ugovor o poklonu prividni ugovor, te je utvrdio da je on ništav u smislu odredaba člana 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 9. Zakona o nenkretninama, a u vezi sa članom 70. ZOO. Stoga, Općinski sud je apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je tužitelj nesavjestan posjednik predmetne nekretnine od 6. augusta 1980. godine, kada je „zaključen ugovor o poklonu kada je imao saznanje, odnosno kada je mogao pretpostaviti da mu apelant ne može pokloniti svoj dio u predmetnoj kući, jer je isti zamijenio za dio njegovog oca na stanu u Ulici kralja Tomislava, odnosno da apelant nije mogao vršiti zamjenu, ako je taj dio poklonio tužitelju“. Kantonalni sud je, ocijenivši žalbene navode tužitelja neosnovanim, odbio njegovu žalbu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio kao pravilnu i zakonitu shodno odredbama člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 65 0 P 281384 12 Rev od 23. maja 2013. godine kojom je reviziju u odnosu na protivtužbeni odbacio (stav 1. izreke). Istom presudom Vrhovni sud je reviziju protiv odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja preinačio tako da se usvaja tužbeni zahtjev i utvrđuje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na 17/144 apelantova dijela u predmetnoj kući, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik sa 17/144 dijela na predmetnoj kući. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak nižestepenih sudova, zaključio da se u konkretnom slučaju kao sporno pitanje postavlja pitanje savjesnosti posjeda tužitelja, pa shodno tome i pravilna primjena materijalnog prava, odredaba člana 32. stav 2. i člana 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije dokazao da je posjed tužitelja nesavjestan, jer, po mišljenju Vrhovnog suda, provedenim dokazima je nesporno utvrđeno da apelant za protekli period od 1980. godine do 2001. godine nije bio u faktičkom posjedu, niti je protiv posjednika (tužitelja) podnio tužbu, odnosno poduzeo neku drugu pravnu radnju pred sudom protiv tužitelja radi zaštite svojih prava. Vrhovni sud, također, ne upuštajući se u pravnu ocjenu ugovora o zamjeni i poklonu od 6. augusta 1980. godine, ukazao je da se oni ne mogu ocijeniti kao prividni ugovori, odnosno simulirani pravni posao, kada ugovori nisu zaključeni između istih ugovarača (ugovor o zamjeni je zaključen sa ocem tužitelja, a ugovor o poklonu apelant je zaključio sa tužiteljem). Po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se radi o višestrukom raspolaganju spornim dijelom predmetne kuće, pri čemu je za stjecanje prava vlasništva temeljem takvih ugovora odlučna savjesnost ugovarača (oca tužitelja po ugovoru o zamjeni, odnosno tužitelja kao poklonoprimca, po ugovoru o poklonu).

11. Imajući u vidu navedeno, te nesporno utvrđene činjenice da je tužitelj zajedno sa ocem, koji je imao suvlasnički dio u kući, a potom sam koristio sporni dio kuće na kojem apelant ima pravo vlasništva, da se otac tužitelja nije protivio posjedu tužitelja, niti je apelant osporavao tužitelju pravo posjedovanja u vremenskom periodu od 1980. do 2001. godine, Vrhovni sud je zaključio da je posjed tužitelja bio savjestan i da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na apelantovom suvlasničkom dijelu predmetne kuće shodno odredbama člana 32. stav 2. i člana 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

12. Ocjenjujući činjenicu da je tužitelj pravo vlasništva na apelantovom suvlasničkom dijelu predmetne kuće stekao dosjelošću, Vrhovni sud je zaključio da je irelevantno što je po apelantovom protivtužbenom zahtjevu utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu zaključen 6. augusta 1980. godine, jer se, po mišljenju Vrhovnog suda, pravo tužitelja ne zasniva na ugovoru, već ga izvodi iz originarnog stjecanja po osnovu samog Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da apelant nije nikada tužitelju predao sporni dio predmetne kuće, te da taj dio tužitelj nije ni koristio, tako da smatra da se ne može smatrati da je tužitelj bio u posjedu spornog dijela kuće. Stoga, apelant smatra da je proizvoljno utvrđenje da je posjed tužitelja bio savjestan i da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na apelantovom suvlasničkom dijelu shodno odredbama člana 32. stav 2. i člana 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, zbog čega apelant vidi povredu prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, niti je primjena zakona bila proizvoljna. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud donio osporenu odluku na temelju utvrđenog činjeničnog stanja uz savjesnu primjenu relevantnih propisa, te da stoga nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32. stav 1.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Član 77. stav 2.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 281384 12 Rev od 23. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant ukazuje da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na priznavanje prava vlasništva dosjelošću na apelantovom suvlasničkom dijelu predmetne kuće, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tužitelja, te da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljivi.

25. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, što je, u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke.

26. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio priznavanje prava vlasništva dosjelošću na apelantovom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine. Odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP, Općinski sud i Kantonalni sud su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev zaključujući da tužitelj, iako je ostvario vremenski uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na suvlasničkom apelantovom dijelu, nije bio savjestan posjednik u smislu odredbe člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S druge strane, Vrhovni sud je, postupajući u granicama svojih zakonskih ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP, uvažio reviziju tužitelja i nižestepene presude preinačio usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na temelju činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i uvidom u spis predmeta zaključio da apelant nije dokazao da je posjed tužitelja nesavjestan. Naime, Vrhovni sud je, imajući u vidu nesporno utvrđenje da je tužitelj zajedno sa ocem, koji je imao suvlasnički dio u kući, a potom sam koristio i apelantov suvlasnički dio na spratu kuće, da apelant za period od 1980. godine do 2001. godine nije bio u faktičkom posjedu, niti je osporavao pravo posjedovanja tužitelja, te da nije protiv tužitelja kao posjednika podnio tužbu, odnosno poduzeo neku pravnu radnju pred sudom, pri čemu je taj sud, za razliku od nižestepenih sudova, zaključio da je posjed tužitelja bio savjestan (član 77. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima) i da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na suvlasničkom dijelu dosjelošću, shodno odredbama člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje apelant ni u apelaciji ne osporava, već ih praktično potvrđuje, i relevantne odredbe člana 32. stav 2. i člana 77. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima od Vrhovnog suda, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3450/13 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio