Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4662/13 (Š. D.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4662/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4662/13, rješavajući apelaciju Šućre Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šućre Džaferovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047742 13 Rev od 22. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047742 09 Gž od 29. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047742 07 P od 22. maja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šućro Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorčić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 15. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047742 09 Gž od 29. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047742 07 P od 22. maja 2009. godine. Apelant je 25. juna 2014. godine dopunio apelaciju tako što je apelacione navode proširio i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047742 13 Rev od 22. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Semiza Džaferovića i Ajkune Džaferović (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 6. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u vremenskom periodu od 15. do 22. septembra 2016. godine, dok tužitelji nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 24. septembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047742 07 P od 22. maja 2009. godine tužitelji su odbijeni s tužbenim zahtjevom za isplatu na ime uloženih sredstava u iznosu od 17.927,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. aprila 2007. godine pa do isplate (stav 1. izreke). Apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu zakupnine za period od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine u iznosu od 24.871,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. jula 2007. godine pa do isplate (stav 2. izreke). Tužitelji su obavezani da apelantu na ime izvršenih radova (adaptacije stana) isplate iznos od 876,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. jula 2007. godine pa do isplate (stav 3. izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka i parničnih stranaka, uvida u materijalnu dokumentaciju, te nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. Š.) utvrdio da je apelant vlasnik porodične kuće precizirane u obrazloženju presude, te da su tužitelji koristili trosoban stan u prizemlju kuće u vremenskom periodu od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine. Također je utvrđeno da su tužitelji učestvovali u izgradnji predmetnog stana (prizemlje kuće) ulaganjem svojih novčanih sredstava i rada. Nadalje, Općinski sud je naveo da je pravomoćnom Presudom tog Općinskog suda broj P- 4194/04-B od 26. maja 2005. godine utvrđeno da je apelant vlasnik predmetne kuće, te da su u postupku prinudnog izvršenja navedene presude tužitelji 28. decembra 2006. godine iseljeni iz predmetnog stana.
7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te da je predmet tužbenog zahtjeva tužiteljâ zahtjev za isplatu novčanih sredstava po osnovu ulaganja u izgradnju i opremanje trosobnog stana u prizemlju predmetne kuće, Općinski sud je zaključio da je u odnosu na takav zahtjev tužiteljâ po tužbi podnesenoj 19. aprila 2007. godine nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka roka od pet godina shodno odredbama člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da su tužitelji bili u mogućnosti da u roku od pet godina od dana okončanja radova (1999. godine) traže isplatu iznosa na ime uloženih sredstava i rada u predmetni stan, a taj rok od pet godina je do dana podnošenja tužbe (19. april 2007. godine) protekao. Slijedom navedenog Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog zastarjelosti potraživanja shodno odredbama člana 371. ZOO-a.
8. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine na ime korištenja predmetnog stana od strane tužiteljâ za period od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine u iznosu od 24.871,00 KM, Općinski sud je, cijeneći da je članom 375. ZOO-a propisano da potraživanje zakupnine zastarijeva za tri godine, a da je apelant tužbu po ovom osnovu podnio 4. jula 2007. godine, zaključio da je osnovan prigovor tužiteljâ o zastarjelosti apelantovog potraživanja po navedenom osnovu. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 872,00 KM na ime radova koje je apelant imao nakon iseljenja tužiteljâ iz predmetnog stana, Općinski sud je istakao da je tužitelj priznao navedeni zahtjev, te je usvajajući apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu obavezao tužitelje na isplatu apelantu iznosa od 872,00 KM sa zateznim kamatama.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 047742 09 Gž od 29. maja 2013. godine, žalba tužiteljâ je uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu 1. izreke tako da je apelant obavezan da tužiteljima na ime uloženih sredstava isplati iznos od 17.927,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 2007. godine pa do isplate. Istom presudom, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem djelu (stav 2. izreke) potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude koji se tiče tužbenog zahtjeva tužiteljâ (stav 1. izreke) ukazao da iz činjeničnih utvrđenja nesporno proizlazi da je Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-377/01-B koja je postala pravomoćna 27. aprila 2004. godine utvrđeno da tužitelji nisu suvlasnici predmetne kuće, te je u vezi s tim zaključio da potraživanje tužiteljâ na ime uloženih novčanih sredstava KM nije zastarjelo jer su tužitelji za ovu odlučnu činjenicu imali konačno saznanje 27. aprila 2004. godine od kada, prema mišljenju Kantonalnog suda, i počinje teći rok za podnošenje tužbe kojom se traži povrat uloženih sredstava u iznosu od 17.927,00 KM. Naime, Kantonalni sud je ukazao da „prema odredbama člana 361. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada su povjerioci imali pravo da zahtijevaju ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije propisano“. S tim u vezi, Kantonalni sud je, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju predmet zahtjeva povrat uloženih sredstava za izgradnju kuće, te da potraživanje po ovom osnovu zastarijeva protekom roka od tri godine, shodno odredbama člana 375. ZOO-a, zaključio da su u predmetnoj pravnoj stvari tužitelji stekli pravo da zahtijevaju ispunjenje obaveze, naplatu novčanih sredstava prvi dan nakon 27. aprila 2004. godine, odnosno 28. aprila 2004. godine. Budući da su tužitelji u predmetnoj pravnoj stvari tužbu podnijeli 19. aprila 2007. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tužba podnesena u roku od tri godine shodno odredbama člana 375. ZOO-a, te da stoga nije osnovan apelantov prigovor o zastarjelosti potraživanja tužiteljâ za povrat novčanih sredstva uloženih u izgradnju predmetne kuće. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te u pismenu dokumentaciju u spisu utvrdio da su tužitelji u izgradnju predmetne kuće uložili 17.927,00 KM, te je u vezi s tim prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljâ, obavezujući apelanta na isplatu tužiteljima navedenog iznosa.
10. Kantonalni sud je, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude koji se tiče apelantovog tužbenog zahtjeva (isplata zakupnine za period od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine), zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i zakonita, što opredjeljuje njegovu odluku o odbijanju apelantove žalbe kao neosnovane i potvrđivanju prvostepene presude u tom dijelu. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 229. stav 1. tač. 2. i 4. ZPP-a.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 047742 13 Rev od 22. maja 2014. godine djelimično uvažio apelantovu reviziju i drugostepenu presudu preinačio tako da je apelant obavezan da tužiteljima isplati iznos od 16.297,20 KM na ime uloženih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. aprila 2007. godine pa nadalje, dok su tužitelji s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijeni (stav 1. izreke). Djelimično je preinačena odluka drugostepenog suda u dijelu kojom je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu zakupnine za period od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine u iznosu od 24.871,00 KM na način da su tužitelji obavezani da apelantu isplate iznos od 7.872,00 KM za period od 29. decembra 2004. do 28. decembra 2006. godine na ime zakupnine, dok je apelant s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen. Apelant je obavezan da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.232,63 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora po tužbenom zahtjevu tužitelja zahtjev za isplatu naknade na ime ulaganja u apelantovu nekretninu (predmetna kuća i predmetni stan) po osnovu stjecanja bez osnova. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da zastara potraživanja na ime stjecanja bez osnova, tuđim radom i sredstvima, počinje teći prestankom korištenja rezultata tog rada i sredstava od strane korisnika. Kako je utvrđeno da je tužba tužiteljâ podnesena 19. aprila 2007. godine, a da su tužitelji bili u posjedu predmetnog stana sve do 28. decembra 2006. godine, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantov prigovor zastare neosnovan jer je u konkretnoj pravnoj stvari relevantan opći petogodišnji rok zastarjelosti (član 371. ZOO-a), a ne trogodišnji rok kako je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pogrešno zauzeo stav. Budući da su tužitelji iselili iz posjeda predmetnog stana 28. decembra 2006. godine, a tužbu za naknadu uloženih sredstava podnijeli 19. aprila 2007. godine, Vrhovni sud je zaključio da u skladu sa odredbom člana 371. ZOO-a nije nastupila zastarjelost potraživanja po osnovu njihove tužbe od 19. aprila 2007. godine. Zatim, Vrhovni sud je, imajući u vidu da iz precizirane dopune nalaza i mišljenja vještaka od 22. aprila 2009. godine proizlazi da je vrijednost potrebnih sredstava i radova za izgradnju prizemlja predmetne kuće (trosoban stan) 16.297,20 KM, Vrhovni sud je obavezao apelanta da tužiteljima isplati iznos od 16.297,20 KM, dok je dio tužbenog zahtjeva tužiteljâ preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
12. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine za period od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je cijenio da je apelant navedeni zahtjev zasnivao na činjeničnim tvrdnjama da su tužitelji u navedenom periodu bez pravnog osnova koristili predmetni stan čime su se neosnovano obogatili za visinu zakupnine koju su trebali njemu platiti, te je s tim u vezi istakao da u ovom slučaju nije relevantno materijalno pravo koje regulira zakupni odnos s obzirom da apelantov zahtjev predstavlja zahtjev iz osnova stjecanja bez osnova, kakav imaju u vidu odredbe člana 219. ZOO-a kojima je određeno da kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtijevati naknadu štete ili, ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
13. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da se apelantov zahtjev za isplatu zakupnine za period od 1. augusta 2000. do 29. decembra 2004. godine ima sagledati po osnovu posjedovanja predmetnog stana od strane tužitelja i ovaj osnov, kako smatra Vrhovni sud, bio je u vidu ugovornog odnosa zasnovanog ugovorom o prekarijumu koji je prestao postojati podnošenjem tužbe radi utvrđivanja vlasništva na predmetnoj kući i zahtjeva za iseljenje tužiteljâ iz predmetne kuće. Vrhovni sud je zaključio da je u skladu sa istaknutim prigovorom tužiteljâ o zastarjelosti potraživanja za period od 1. augusta 2000. do 29. decembra 2004. godine nastupila zastarjelost protekom roka od tri godine počev od dospjelosti pojedinih mjesečnih potraživanja shodno odredbama člana 361. ZOO-a.
14. Međutim, za dalji period od dana opoziva ugovora o prekariju od 29. decembra 2004. do 28. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je zaključio da su tužitelji u navedenom periodu koristili predmetni stan za koji je pravomoćnom presudom od 28. decembra 2006. godine utvrđeno da je apelantovo vlasništvo, a pritom nisu plaćali naknadu na ime njegovog korišćenja, čime su se neosnovano obogatili za visinu mjesečne naknade. Slijedom činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova da je zakupnina za predmetni stan za period od 24 mjeseca iznosila ukupno 7.872,00 KM, Vrhovni sud je preinačenjem nižestepenih presuda u navedenom dijelu obavezao tužitelje na isplatu apelantu navedenog iznosa na ime zakupnine za predmetni stan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je shodno odredbama člana 250. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant ističe da je vlasnik predmetne kuće u kojoj je tužitelj koristio predmetni stan, a što je nesporno dokazano pravomoćnom presudom od 26. maja 2005. godine. Navodi da je prizemlje kuće u kojoj se nalazi predmetni stan izgradio svojim radom i sredstvima, te smatra da su osporene presude nezakonite u dijelu kojim je obavezan da tužiteljima isplati naknadu na ime uloženih sredstava u izgradnju predmetne kuće. U tom kontekstu je naveo da je u postupku provedeno vještačenje i dato stručno mišljenja vještaka, i to na okolnost izvršenih građevinskih radova i troškova tih radova. Međutim, navedeno vještačenje ne predstavlja dokaz da su ti radovi bili u utvrđenom iznosu. Apelant je također istakao da je tužitelj koristio predmetni stan u vremenskom periodu od 1. augusta 2000. do 28. decembra 2006. godine, a da za to nije nikad ništa plaćao.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci.
18. Općinski sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210 (1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Član 371 Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047742 13 Rev od 22. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2014. godine, a dopuna apelacije je podnesena 25. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na isplatu po osnovu ulaganja sredstava u izgradnju i opremanje trosobnog stana u prizemlju predmetne kuće i po osnovu neosnovanog bogaćenja, dakle da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tužiteljâ, te da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.
29. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju u skladu sa odredbama člana 250. stav 1. ZPP-a donio konačnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljâ i djelimičnoj osnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, cijeneći da je činjenično stanje u nižestepenim presudama pravilno utvrđeno, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvaćen precizirani nalaz i mišljenje vještaka, a koji je na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka i materijalnih dokaza) potvrđen i u konačnici udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljâ. Imajući u vidu da prema članu 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koji su po provedenom dokaznom postupku, nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, zaključili da je tužbeni zahtjev tužiteljâ osnovan i da je apelant obavezan da im isplati novčani iznos s troškovima postupka, odnosno apelantov protivtužbeni zahtjev djelimično osnovan. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet spora, kako po tužbenom zahtjevu tužiteljâ tako i po apelantovom protivtužbenom zahtjevu, riješen u kontekstu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, te da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Dakle, cijeneći postupak u cjelini Ustavni sud iz obrazloženja presude Vrhovnog suda koji je u skladu sa članom 241. ZPP-a ispitao nižestepene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke kao konačne odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman