Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/15 (Z. B.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-748/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-748/15, rješavajući apelaciju Zuhdije Brodlića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zuhdija Brodlić, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 052591 14 Gž od 16. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zuhdija Brodlić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 052591 14 Gž od 16. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova žalba i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda Brčko distrikta BiH od 3. septembra 2014. godine, kojim je apelantu određena naknada za nekretnine eksproprisane rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove od 5. aprila 2012. godine, u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da je prvostepeni sud naknadu za eksproprisano zemljište apelanta odredio prihvatanjem procjene tržišne vrijednosti Direkcije- Komisije za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je tržišnu vrijednost zemljišta vlasništvo apelanta procijenila u određenom novčanom iznosu (kao poljoprivrednog zemljišta namijenjenog sitnoj poljoprivredi), koja naknada vrijednosti je utvrđena prema propisima koji su važili u vrijeme eksproprijacije predmetne nekretnine (Pravilniku o načinu utvrđivanja iznosa naknade - u daljnjem tekstu: Pravilnik) i kojom procjenom je u pogledu nekretnine apelanta utvrđen status poljoprivrednog zemljišta pa ista pripada apelantu primjenom odredbe člana 142. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta BiH i članova 33. i 40. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje se navodi, da apelant žalbenim razlogom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje da prvostepeni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se izvrši uviđaj na licu mjesta (radi utvrđivanja činjeničnog stanja-identifikacije nekretnina), zatim da nije obavljeno vještačenje na okolnost statusa zemljišta i da nije prihvatio apelantov prijedlog da vještak Z. B. izvrši dopunu nalaza uvrštavanjem korektivnih faktora (koje u osnovnom nalazu nije uzeo u obzir kao i afekcionu vrijednost), a da je vještak inače izračunao prosječnu cijenu, koja nije tržišna cijena. Apelacioni sud nalazi da apelant navodima žalbe nije doveo u pitanje relevantne činjenice utvrđene u konkretnom postupku. Naime, kada su u rješenju o eksproprijaciji za apelantove nekretnine navedene zemljišno knjižne oznake, to onda uviđaj na licu mjesta (radi njihove identifikacije) nije bio potreban, kako je to osnovano zaključio prvostepeni sud. Također se navodi, da se u prvostepenom rješenju sud očitovao u pogledu apelantovog prijedloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka Z. B., a kada je nalaz ovaj vještak sačinio tako da je tržišnu vrijednost utvrdio kao da je u pitanju građevinsko zemljište (a status istog u vrijeme eksproprijacije je poljoprivredno zemljište i taj status je mjerodavan za određivanje naknade prema pravnom shvatanju Apelacionog suda) i po ocjeni Apelacionog suda dopuna njegovog nalaza (uvrštavanjem korektivnih faktora i afekcione vrijednosti) nije mogla dovesti do pravilnog i potpunog utvrđenja činjenica relevantnih za odluku prvostepenog suda u konkretnom postupku. Apelacioni sud konstatuje, da se neosnovanom ukazuje apelantova tvrdnja da je prvostepeno rješenje doneseno pogrešnom primjenom odredaba materijalnog prava na koje se sud pozvao. Naime, odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravnima Brčko distrikta BIH propisano je da u slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade, pa kada je prvostepeni sud utvrdio tržišnu vrijednost prihvatanjem nalaza Komisije, koja je predmetno zemljište u procjeni tretirala kao poljoprivredno zemljište (kakav status ima u vrijeme eksproprijacije) uzimajući u obzir sve relevantne parametre prema Pravilniku onda je postupio saglasno odredbi člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH (koja propisuje da se naknada za eksproprisane nekretnine određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti) i odredbi člana 142. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta BiH i ne može biti riječi o osnovanosti ovog žalbenog razloga, niti u konačnici o povredi prava na imovinu apelanta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao/pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman