Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5382/14 (INA-Industrija nafte d.d. Zagreb)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5382/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5382/14, rješavajući apelaciju INA-Industrija nafte d.d. Zagreb, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija INA-Industrija nafte d.d. Zagreb podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014567 14 Rev od 18. septembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014567 12 Pž od 26. augusta 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014567 04 Ps od 2. marta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. INA-Industrija nafte d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Zagrebu, Republika Hrvatska, koju zastupa Luka Pavleković, direktor Službe pravnih poslova za tuzemstvo, podnijela je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014567 14 Rev od 18. septembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014567 12 Pž od 26. augusta 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 014567 04 Ps od 2. marta 2012. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 014567 12 Pž od 26. augusta 2013. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđena je presuda Općinskog suda broj 65 0 Ps 014567 04 Ps od 2. marta 2012. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena Union banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da joj isplati iznos od 500.000,00 USD sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U toku postupka je utvrđeno da je predmet spora zahtjev apelantice za povratom neutrošenih sredstava akreditiva, da je apelantica 8. augusta 1991. godine dala nalog tuženoj za otvaranje neopozivog dokumentarnog akreditiva radi plaćanja akreditivne svote od 800.000,00 USD korisniku akreditiva, svom inostranom poslovnom partneru Inaccom International Panama, od kojeg je kupovala robu, uz prethodnu prezentaciju dokumentacije, da je tužena 19. augusta 1991. godine otvorila akreditiv za komitenta-apelanticu u vrijednosti od 800.000,00 USD i da je knjižila priliv od 800.000,00 USD, s tim što je apelantica na račun tužene banke uplatila 51.997.520,00 Yu dinara, kao protuvrijednost 800.000,00 USD, da je tužena platila 300.000,00 USD inostranom apelanticinom partneru, da je tužena plaćanje vršila na način što je doznačavala novčana sredstva u domaćoj valuti Jugobanci Beograd, a ista vršila uplatu u deviznim sredstvima u inostranstvo, da su uplate od 300.000,00 USD izvršene sa računa Jugobanke Beograd, da se u momentu plaćanja sa akreditiva obračun vršio po kursu na dan uplate, da nema dokaza da je tužena kupovala devizna sredstva radi plaćanja po akreditivu, da nema dokaza da je tužena izvršila prenos novčanih sredstava na Jugobanku Beograd, te da Jugobanka Beograd nije obezbijedila devizna sredstva po osnovu navedenog akreditiva u iznosu od 500,000,00 USD. Imajući u vidu navedeno, Općinski i Kantonalni sud su zaključili da tužena nije u obavezi platiti apelantici 500.000,00 USD jer apelantica nije na ime akreditiva na račun tužene uplatila taj novčani iznos, već protuvrijednost 800,000,00 USD u Yu dinarima.

4. Protiv navedene presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 014567 12 Pž od 26. augusta 2013. godine apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 Ps 014567 14 Rev od 18. septembra 2014. godine odbio reviziju.

5. U obrazloženju presude je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o pravnom poslu između parničnih stranaka, koji je nezavisan od samog akreditivnog posla. Naime, utvrđeno je da prema odredbi iz člana 1075. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dokumentarni akreditiv postoji kada je banka obavezna isplatiti korisniku akreditiva određenu novčanu svotu pod uslovom da joj budu podneseni dokumenti prema uslovima utvrđenim u akreditivu. Također, utvrđeno je da se ni jedna isplata po dokumentarnom akreditivu ne može izvršiti bez da nalogodavac podnese banci dokumente i to upravo one koji su akreditivom propisani, a na osnovu kojeg se vrši isplata i osigurava raspolaganje predmetnom isporukom kupcu. Isto tako, utvrđeno je da iz toga proizilazi da je apelantica, kao nalogodavac morala biti upućena da li je nešto plaćeno dokumentarnim akreditivom, budući da banka, kada izvrši plaćanje u skladu sa nalogom o akreditivu, plaćeni iznos postaje dospjela obaveza nalogodavca prema banci. Prema tome, Vrhovni sud je konstatovao da je apelantica, kao nalogodavac, morala biti upućena da li je banka putem dokumentarnog akreditiva za isporučenu robu dostavila potrebnu dokumentaciju jer ju je banka bila dužna obavijestiti da li je izvršila plaćanje, u kojem iznosu, te da li je ostalo neiskorištenih sredstava akreditiva. Nadalje, utvrđeno je da apelantica nije saglasno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP dokazala da su nabavljena devizna sredstva za plaćanje robe. Zbog toga je utvrđeno da se na konkretni pravni odnos imaju primijeniti opća načela u predmetu ispunjenja obaveze iz člana 307. ZOO, prema kojim odredbama se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, pa ni dužnik je ne može ispuniti nekom drugom, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da to u konkretnom slučaju znači da tužena nije u obavezi vratiti iznos od 500.000,00 USD, kojeg nije ni primila, već je svoju obavezu doznačavanjem akreditivnih sredstava apelantica izvršila u Yu dinarima, zbog čega, u smislu navedene zakonske odredbe, jedino može zahtijevati povrat tog iznosa.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi ZOO i ZPP. Naime, apelantica, pored ostalog, navodi da iz sadržaja apelacije, odnosno iz dokumentacije koja je priložena u spisu proizilazi da je ona imala valjan pravni osnov za iznos od 500.000,00 USD u smislu Evropske konvencije. U suštini, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do procesnih pogrešaka, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njen tužbeni zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelantice na pravično suđenje i pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

9. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelantice primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Općinski sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da apelantica nije, saglasno navedenim odredbama ZPP dokazala da su nabavljena devizna sredstva za plaćanje robe. Isto tako, Kantonalni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da je apelantica morala biti upućena da li je banka putem dokumentarnog akreditiva za isporučenu robu dostavila potrebnu dokumentaciju. Osim toga, Vrhovni sud je dao i argumentovane razloge vezane za činjenicu da tužena nije u obavezi vratiti iznos od 500.000,00 USD, kojeg nije ni primila, već je svoju obavezu doznačavanjem akreditivnih sredstava apelantica izvršila u Yu dinarima, zbog čega, u smislu odredbe člana 307. ZOO, jedino može zahtijevati povrat tog iznosa. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5382/14 (INA-Industrija nafte d.d. Zagreb) | Sudska praksa | Aktio