Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3437/14 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3437/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3437/14, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 025518 14 Gž od 4. jula 2014. godine i broj 68 0 P 023825 13 Gž od 4. jula 2014. godine.

Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Livnu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnijela je 23. jula 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 025518 14 Gž od 4. jula 2014. godine i broj 68 0 P 023825 13 Gž od 4. jula 2014. godine i presuda Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 025518 13 P od 18. novembra 2013. godine i broj 68 0 P 023825 12 P od 16. oktobra 2013. godine.

2. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 3437/14 i AP 3438/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene apelacije koje se odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 3437/14 i AP 3438/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3437/14.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Gorana Bradarića, zastupnika tužilaca I.S. i I.L. iz Livna (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 29. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Odgovor na apelacije Općinski sud je dostavio 10. oktobra 2016. godine, Kantonalni sud 7. oktobra 2016. godine, a zastupnik tužilaca 5. oktobra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Presudama Općinskog suda označenima u tački 1. ove odluke usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i obavezana je apelantica da im na ime naknade nematerijalne štete zbog nezakonitog lišavanja slobode isplati, i to tužiocu I.S. iznos od 5.940,00 KM, a tužiocu I.L. iznos od 3.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženjima je navedeno da su tužioci 23. augusta 2012. godine i 15. februara 2013. godine podnijeli tužbe protiv apelantice radi naknade nematerijalne štete, ističući da su tokom 1993. godine bili lišeni slobode, zatočeni od pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, te da su za vrijeme lišavanja slobode bili fizički i psihički mučeni i da potražuju štetu nastalu izvršenjem krivičnih djela iz grupe krivičnih djela zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, predviđenih u Poglavlju XVI Krivičnog zakona SFRJ, koji se primjenjivao za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, koja se odnose na povrede Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine za koja ne zastarijeva krivično gonjenje, a time niti pravo na naknadu štete.

8. U obrazloženjima presuda Općinski sud je, između ostalog, naveo da je utvrđeno da su tužioce tokom 1993. godine zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, da su bili smješteni u prostorijama koje nisu bile adekvatne za takav smještaj, da su ležali na podu, u nehigijenskim uvjetima, u kojima je boravilo više lica, sa jednim toaletom, bez mogućnosti da se okupaju, bez ljekarske brige i dovoljno hrane, da su, dok su bili lišeni slobode, vođeni na prisilni rad, te da su bili psihički i fizički maltretirani tokom ispitivanja, kao i da, dok su bili lišeni slobode, nisu dobili nikakav akt, kao ni nakon puštanja. Iz obrazloženja presuda proizlazi da Općinski sud smatra da je apelantica odgovorna za naknadu štete zbog povreda prava na slobodu i dostojanstvo tužilaca, jer se Bosna i Hercegovina u tački 4. Odluke o proglašenju ratnog stanja od 20. juna 1992. godine obavezala da će se pridržavati odredaba međunarodnog prava i međunarodnih konvencija koje reguliraju ponašanje države u ratnom stanju, što uključuje Ženevske konvencije, da je članom 37. Zakona o odbrani Federacije BiH (,,Službene novine FBiH“ broj 15/96) propisano da za štetu koju su počinili pripadnici Armije BiH ili Hrvatskog vijeća obrane odgovara Federacija BiH, a da je članom 72. Zakona o odbrani BiH (,,Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) određeno da su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane koji su nastali do 1. januara 2006. godine, pa pošto je sporna šteta uzrokovana u 1993. godini djelovanjem pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, tužena Federacija BiH je pasivno legitimirana u ovoj pravoj stvari. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 172. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem licu u vršenju i u vezi s vršenjem svojih funkcija, pa slijedeći navedeno, utvrđena je odgovornost apelantice za naknadu štete. Kad je u pitanju visina naknade štete, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju ocijenio da su tužioci bili smješteni u neadekvatnim prostorima i uvjetima koji nisu bili predviđeni za takav smještaj, bez dovoljno hrane, bez higijenskih uvjeta dostojnih čovjeka, bez mogućnosti da se kreću i da viđaju porodice, da su vođeni na prisilni rad zbog čega im je, kao iznos naknade za duševne bolove zbog povrede slobode kretanja i sigurnosti, tjelesnog i duhovnog integriteta, na osnovu člana 200. ZOO odredio iznose naknade štete preciznije navedene u izrekama presuda. Osim toga, Općinski sud je zaključio da se ne može prihvatiti apelanticin prigovor zastare potraživanja, jer se radi o šteti nastaloj uslijed počinjenja krivičnog djela zbog nezakonitog i nehumanog postupanja pripadnika policije i Hrvatskog vijeća obrane u periodu trajanja zarobljeništva tužilaca, te da se radi o krivičnom djelu protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje ne može zastarjeti krivično gonjenje, pa time ni potraživanje naknade štete.

9. Nezadovoljna navedenim presudama, apelantica je podnijela žalbe Kantonalnom sudu, koji je presudama broj 68 0 P 025518 14 Gž od 4. jula 2014. godine i broj 68 0 P 023825 13 Gž od 4. jula 2014. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da su tužioce zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, čiji je pravni sljednik Vojska FBiH, i da su, shodno Zakonu o odbrani BiH koji je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine, entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane koje su nastale do 1. januara 2006. godine, zbog čega je pravilna ocjena prvostepenog suda da postoji odgovornost apelantice prema načelu objektivne odgovornosti i da nije osnovan apelanticin prigovor o nedostatku pasivne legitimacije. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ustanovio da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja naknade štete, obrazlažući to da su tužioci bili zarobljeni, da im je oduzeta fizička sloboda, da su prekršena osnovna pravila međunarodnog prava i da se u konkretnom slučaju sasvim sigurno radilo o izvršenju krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pa pošto se radi o grupi krivičnih djela koja prema članu 100. Krivičnog zakona SFRJ ne zastarijevaju, i Kantonalni sud smatra da ne zastarijeva ni pravo tužilaca na naknadu štete, te da pri tome nije značajna činjenica da li su počinioci tih djela procesuirani, odnosno da li postoji pravomoćna osuđujuća presuda u krivičnom postupku, jer nepostojanje presude ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela iz navedene grupe. Imajući u vidu navedeno, te nespornu činjenicu da su tužioci bili lišeni slobode bez pravne osnove, da su bili smješteni u prostorima koji uopće nisu predviđeni za takav smještaj, da su živjeli u teškim uvjetima, bez dovoljno hrane, bez higijenskih uvjeta dostojnih čovjeka, te bez mogućnosti da se kreću i da viđaju porodice, da su se, i nakon puštanja iz zatočeništva, morali javljati i da je to trajalo do kraja 1993. godine, Kantonalni sud smatra da je Općinski sud, imajući u vidu odredbu člana 200. ZOO, pravilno odlučio kada je tužiocima na ime naknade nematerijalne štete, zbog nezakonitog lišavanja slobode, dosudio iznose preciznije navedene u izrekama presuda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo postupajući suprotno pravnim stavovima i praksi Ustavnog suda BiH, i to pogrešnom primjenom odredbe člana 377. ZOO umjesto odredbe člana 376. ZOO. Apelantica je istakla da vođenje krivičnih postupaka protiv poznatih ili nepoznatih počinilaca radi dokazivanja da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela nije bila prepreka za tužioce da u zakonskim rokovima zahtijevaju naknadu štete. S tim u vezi, apelantica se poziva na odluke Ustavnog suda broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine, broj AP 1304/11 od 2. marta 2014. godine i broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine za koje smatra da predstavljaju relevantnu praksu koju su redovni sudovi dužni da poštuju i da primjenjuju. Imajući u vidu navedeno, apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelacije, utvrdi povredu navedenih prava i ukine pobijane presude.

b) Odgovori na apelacije

11. Kantonalni sud u odgovoru je naveo da je u osporenoj presudi naveo razloge kojima se rukovodio kada je žalbe apelantice i tužilaca odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Općinski sud je, također, naveo da je u obrazloženju prvostepene presude naveo sve razloge za donošenje presude, te je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.

13. Opunomoćenik tužilaca je u odgovoru na apelacije istakao da smatra da je u konkretnom slučaju apelantica trebalo da izjavi reviziju s obzirom na to da vrijednost spora prelazi 10.000,00 KM iz čega proizlazi da nije iskoristila sva dozvoljena pravna sredstva moguća prema zakonu. V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361.

Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Nastupanje zastarjelosti Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

[…] Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

[…] VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 025518 14 Gž od 4. jula 2014. godine i broj 68 0 P 023825 13 Gž od 4. jula 2014. godine. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelacije opunomoćenika tužilaca proizlazi da tužioci smatraju da je predmetna apelacija nedopustiva, jer apelantica protiv osporenih odluka, imajući u vidu da vrijednost sporova prelazi iznos od 10.000,00 KM, nije izjavila reviziju i na taj način nije iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema odredbi člana 237. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, „revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka“ iz čega, dakle, proizlazi da za ocjenu dopuštenosti revizije nije relevantna vrijednost spora, nego vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude, koja u navedenim presudama ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Stoga, Ustavni sud smatra da je pravilo iscrpljivanja mogućih pravnih lijekova zadovoljeno okončanjem drugostepenog postupka, odnosno da protiv presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 025518 14 Gž od 4. jula 2014. godine i broj 68 0 P 023825 13 Gž od 4. jula 2014. godine nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Prema tome, imajući u vidu da je apelantica protiv navedenih presuda 23. jula 2014. godine podnijela apelacije, proizlazi da su pojedinačne apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

19. Apelantica smatra da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na povredu navedenih prava, Ustavni sud ukazuje na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Ustavni sud zapaža da je u konkretnim postupcima apelantica obavezana da nadoknadi nematerijalnu štetu tužiocima, pa slijedi da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinim imovinskim pravima i obavezama, zbog čega je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.

22. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da iz obrazloženja presuda proizlazi da su redovni sudovi njen prigovor zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete odbili pozivom na primjenu odredbe člana

377. ZOO, koja se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti.

23. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

25. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Kantonalni i Općinski sud, u relevantnom dijelu, ocijenili kao neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je apelantica kao tužena istakla, navodeći da su tužiocima za vrijeme zarobljavanja prekršena pravila međunarodnog prava i da se u konkretnom slučaju sasvim sigurno radilo o izvršenju krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pa pošto se radi o grupi krivičnih djela koja prema članu 100. Krivičnog zakona SFRJ ne zastarijevaju, proizlazi da su redovni sudovi primjenom člana 377. ZOO (iako navedenu odredbu nisu citirali u obrazloženjima osporenih odluka) zaključili da ne zastarijeva ni pravo tužilaca na naknadu štete, te da pri tome nije značajna ni činjenica da li su počinioci tih djela procesuirani i da nepostojanje pravomoćne osuđujuće presude u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela iz navedene grupe.

26. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da se u nizu svojih odluka donesenih u svojoj praksi, počevši od 2004. godine pa dalje, bavio pitanjem naknade štete u kontekstu primjene rokova zastare imajući u vidu okolnosti svakog pojedinačnog predmeta, odnosno sagledavajući specifične okolnosti sa aspekta pitanja koja su pokrenuta apelacijom.

27. Ustavni sud, najprije, podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju zastare potraživanja naknade štete primjenom čl. 376. i 377. ZOO (koje se u identičnom tekstu primjenjuju i u FBiH) bavio u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kada raspravljajući o prirodi rokova iz navedenih odredaba nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostaloga, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, u tom predmetu redovni sudovi su u vezi s primjenom člana 377. ZOO, između ostaloga, istakli da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (u tom predmetu kao tužena je označena Republika Srpska). Pored toga, rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan navedenom odredbom može se primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku ako je krivični postupak obustavljen, ili ako se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Osim toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. godine). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da se Evropski sud mora uvjeriti da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske [broj 2], broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve radi naknade štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Također, Ustavni sud je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i stav Evropskog suda iz predmeta Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31˗37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka.

28. Ustavni sud je, također, pozivajući se na navedeni stav prema kojem se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu (Republika Srpska) apelaciju, ukinuo presudu Apelacijskog suda pobijanu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Apelacijski sud je u žalbenom postupku usvojio tužiteljicinu žalbu obavezujući apelanticu, kao nesporno pasivno legitimiranu, u smislu odredbe člana 180. ZOO, dakle, po načelu objektivne odgovornosti, da tužiteljici zbog smrti muža naknadi nematerijalnu štetu. Apelacijski sud je prilikom odlučenja, imajući u vidu raspoložive dokaze, došao do zaključka (suprotnog od onoga do kojega je došao prvostepeni sud) da je šteta nastala takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, te je, uzevši u obzir okolnost da protiv počinioca nije vođen krivični postupak, te da ne postoji pravomoćna osuđujuća presuda donesena u krivičnom postupku, na osnovu svih provedenih dokaza i okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je šteta koju je tužiteljica pretrpjela prouzrokovana krivičnim djelom iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja, pa, shodno tome, ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete. Apelacijski sud se pri tome pozvao na odredbe člana 377. ZOO koje, prema shvatanjima navedenog suda, ne isključuju mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.

29. Govoreći o zastari i uvjetima za primjenu odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti i na Odluku broj AP 2130/12 od 10. novembra 2015. godine kojom je odbijena apelacija apelanata u situaciji kada je Vrhovni sud Republike Srpske odbio tužbeni zahtjev apelanata prihvatanjem prigovora zastare potraživanja naknade štete prema članu 376. ZOO, koji je istakla Republika Srpska kao tužena. U navedenoj odluci Ustavni sud nije ustanovio arbitrarnost u primjeni materijalnog prava zbog načina na koji je revizijski sud u tom predmetu usvojio prigovor zastare, odnosno kada je Vrhovni sud u tom pravcu u osporenoj odluci obrazložio da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine, te da su, s obzirom na to da je za štetu i počinioca saznao 1998. godine, kako je naveo u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, rokovi iz člana 376. ZOO protekli do 12. jula 2006. godine, kada je podnesena predmetna tužba. Također, ocijenivši revizijske navode da se početak roka zastarjelosti trebalo da računa od 26. aprila 2002. godine, kada su apelantima vraćene u posjed predmetne nekretnine, Vrhovni sud je obrazložio da bi i u tom slučaju rok iz navedene zakonske odredbe za predmetnu vrstu potraživanja protekao 26. aprila 2005. godine, te da se objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kada subjektivni rok ističe izvan objektivnog roka, što u konkretnom predmetu nije slučaj, zbog čega apelantovo pozivanje na objektivni rok i revizijska tvrdnja da se taj rok ima računati od 26. aprila 2002. godine nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. U toj odluci Ustavni sud je ponovno podsjetio da se rok zastarjelosti koji je propisan članom 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, da je u prvom stavu navedenog člana propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu istog člana objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kojem je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO koja definira pitanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom prema kojoj naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo ako su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti tog predmeta, potraživanje apelanata je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO. Pored toga, redovni sudovi su jasno obrazložili da, čak i kada bi se za početak roka zastare mogao uzeti datum kada su apelanti uvedeni u posjed svojih nekretnina, tj. 26. april 2002. godine, i tada bi istekao subjektivni rok potreban za zastarjelost iz člana 376. stav 1. ZOO, i to 26. aprila 2005. godine, budući da su apelanti tužbu podnijeli 12. jula 2006. godine.

30. Slijedeći vlastitu praksu, Ustavni sud je u predmetu broj AP 1656/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1656/12 od 8. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu (Federacije Bosne i Hercegovine) apelaciju, ukinuo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu pobijanu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je situacija u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu, identična onoj koju je Evropski sud razmatrao u predmetu Baničević protiv Hrvatske, kao i onima koje je Ustavni sud razmatrao u svojim odlukama br. AP 4128/10, AP 3979/11 i AP 2130/12, te da Ustavni sud ne može a da ne primijeni iste principe i stavove kao i Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske, odnosno kao što je Ustavni sud već i činio u svojoj praksi. S obzirom na navedenu praksu, Ustavni sud je zaključio da je, u situaciji kada je tužba za naknadu štete podnesena izvan rokova iz člana 376. ZOO, uvjet da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijeni saglasno odredbi člana 377. ZOO, pored uvjeta da je za krivični progon predviđen duži rok zastarjelosti, da je tužbeni zahtjev usmjeren protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom proglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete, što u konkretnom nije slučaj, jer tužioci nisu podnijeli tužbu protiv lica koje bi odgovaralo po principu individualne odgovornosti, već protiv apelantice po principu objektivne odgovornosti, a kada je riječ o propuštanju da tužbu podnesu u općem zakonskom zastarnom roku iz člana 376. ZOO, što bi redovnim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva tužilaca bez obzira na ishod bilo kakvog krivičnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je istakao da nije bilo ničega što bi tužioce spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete do isteka roka iz člana 376. ZOO.

31. Ustavni sud podsjeća na to da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta sa aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stavove iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja konkretnih apelacija i donošenja odluka vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelomično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.

32. Dakle, Ustavni sud ističe da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377. ZOO u odnosu na apelanticu. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta (da su apelanti tokom ratnih dešavanja za vrijeme lišavanja slobode bili psihički i fizički mučeni i da su im kršena pravila međunarodnog prava, da počinioci nisu bili procesuirani, niti je donesena pravomoćna presuda u krivičnom postupku), Ustavni sud smatra da se usvojeni stavovi iz citiranih odluka mogu u cijelosti primijeniti i na konkretne predmete, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377. ZOO, kada su odbili kao neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je ukinuo osporene presude Kantonalnog suda i odlučio da vrati predmete tom sudu s nalogom da donese nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

34. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim drugostepenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom člana 377. ZOO odbili apelanticine prigovore zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3437/14 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio