Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3532/16 (M. R.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3532/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3532/16, rješavajući apelaciju Mileta Radića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Radić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 038276 16 Gž 2 od 7. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Radić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragomir Dumić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 038276 16 Gž 2 od 7. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen između J. R. i apelanta i da isti ne proizvodi pravna dejstva, te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, da izvrši brisanje zabilježbe prava iz predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

2. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrđeno da je otac tužilaca, kao primalac izdržavanja, zaključio sa apelantom, kao davaocem izdržavanja, kod notara ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren, da je tim ugovorom primalac izdržavanja ostavio apelantu svoje nekretnine preciznije navedene u tom ugovoru i svu pokretnu imovinu koja se u momentu smrti zatekne u prizemlju stambene zgrade koju je koristio primalac izdržavanja, te putnički automobil marke „Renault 9“ tako da apelant može nakon smrti primaoca izdržavanja upisati kao vlasnik, odnosno suvlasnik i posjednik odnosno suposjednik, a kod ovlaštenog organa kao vlasnik na navedenom putničkom automobilu i da se apelant obavezao kao davalac izdržavanja da pomaže primaoca izdržavanja u skladu sa njegovim potrebama i svojim mogućnostima itd.. Također je utvrđeno, da je otac tužilaca izvršio samoubistvo vješanjem nepuna dva mjeseca nakon sačinjavanja ugovora o doživotnom izdržavanju i da je prema nalazu vještaka neuropsihijatra dr P. G. koji je uzeo u obzir i izjave saslušanih svjedoka utvrđeno da je uzrok samoubistva oca tužilaca hronična alkoholna bolest (hronični alkoholizam) s tim da je jedna od važnih karakteristika iste i povišena agresivnost zbog oslabljenih kočnica i nadgradnje koja agresivnost je ispoljavana povremeno prema porodici, a najčešće prema bivšoj supruzi, a razlog depresivnosti i suicida kod J. R. je u hroničnoj alkoholnoj bolesti, s tim da su i jedna i druga imale za posljedicu vješanje, a kao komplikacija alkoholne bolesti je i patološka alkoholna ljubomora (alkoholna paranoja) koja je kao i hronični alkoholizam trajna duševna bolest. Nadalje, da je u svom nalazu navedeni vještak zaključio da J. R. nije mogao racionalno da razmišlja da realno percipira, da slobodno ispoljava svoju volju, da štiti svoja prava i brani svoje interese u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora odnosno da je bio poslovno nesposoban. Prema nalazu vještaka medicinske struke dr. V. K. specijaliste neuropsihijatra, J. R. je kao ličnost bio paranoičan s tim da je vremenom došlo i do psihičkog pogoršanja na nivou depresije, a što je moglo biti posljedica moždanog udara i povišenog arterijskog pritiska kao i toksičnog dejstva alkohola, a ponašanje istog bilo je promjenljivo uz prisustvo velike oscilacije u raspoloženju. S obzirom na navedeno konstatovano je da pokojni J. R. u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora nije bio sposoban da rasuđuje, da upravlja radnjama i postupcima, a uslijed prisutne duševne bolesti sa paranoidnom depresivnom slikom na dograđenom tzv. simptomatskim alkoholizmom nije bio sposoban da ispolji svoju volju. Prihvatajući nalaze oba vještaka neuropsihijatra prvostepeni sud utvrđuje da otac tužilaca u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio sposoban za shvati značaj predmetnog ugovora što znači da nije imao poslovnu sposobnost za zaključenje istog i bez obzira što mu poslovna sposobnost nije bila oduzeta postojale su činjenične i pravne pretpostavke za potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti što je dovoljno da konkretni ugovor koji je u takvom stanju zaključen bude ništav. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nadležni sud zaključuje da je J. R. u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio poslovno nesposoban pa da je taj ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103. stav 1. u vezi sa članom 56. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3532/16 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio