Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1016/14 („Milbo Komerc“ d.o.o. Dvorovi)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1016/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1016/14, rješavajući apelaciju „Milbo Komerca“ d.o.o. Dvorovi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Milbo Komerca“ d.o.o.
Dvorovi podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 148143 13 Rev od 25. decembra 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 006228 10 Pž od 25. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ps-07-001508 od 24. augusta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Milbo Komerc“ d.o.o. Dvorovi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr“ d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti, podnio 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 148143 13 Rev od 25. decembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 006228 10 Pž od 25. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Ps-07-001508 od 24. augusta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i tuženog „Bosna Sunce osiguranja“ d. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. oktobra 2016. godine, Kantonalni sud 7. oktobra 2016. godine, dok Općinski sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 26. decembra 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete iz osnova osiguranja imovine. U tužbi je naveo da je kao privredno društvo s pravnim prednikom tuženog kao osiguravateljem, Sunce BiH osiguranje, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog) zaključio Ugovor o osiguranju imovine od požara i nekih drugih opasnosti njegovih građevinskih objekata (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), taksativno navedenih u Polici osiguranja broj 340000067 (poslovni prostor P+S, magacin, proizvodna hala i skladište, prostorije s hladnjačama, proizvodna hala, kućica za agregat, trafo stanica i pomoćni objekti). Navedenim ugovorom utvrđena je svota osiguranja na iznos od 5.007.738,00 KM, dok je osiguranje ugovoreno za period od 8. jula 2006. do 8. jula 2007. godine. Dalje, apelant je naveo je da je policom osiguranja definirano da su predmet osiguranja građevinski objekti, procijenjeni od strane stalnog sudskog vještaka Ivana Katića koji je uradio elaborat s tačnom procjenom tržišne vrijednosti osiguranih građevinskih objekata na dan zaključenja predmetnog ugovora, da se s procjenom saglasio tuženi i da je u ugovoru unesena klauzula da se od požara osiguravaju građevinski objekti po procjeni sudskog vještaka, te da su ugovorne strane predmetni ugovor zaključile shodno članu 925. stav 7. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članu 21. Općih uvjeta tuženog za osiguranje imovine. Apelant je dalje naveo da je 15. novembra 2006. godine na njegovim osiguranim građevinskim objektima izbio požar, u kojem su potpuno uništene: poslovna zgrada površine 299 m čija je vrijednost na dan zaključenja ugovora vještačenjem utvrđena na iznos od 373.750,00 KM, poslovna zgrada površine 1.203 m , te da je u toj zgradi potpuno uništeno prizemlje - skladište površine 697 m , prizemlje - hladnjača površine 198 m i sprat površine 418 m , pa je na osnovu procjene stalnog sudskog vještaka konstatirano da je apelant na potpuno uništenim objektima pretrpio štetu u iznosu od 1.723.275,00 KM. Također je utvrđeno da apelantov građevinski objekat, površine 1203 m , u požaru nije potpuno uništen, već da je jedan dio djelimično oštećen, odnosno da se radi o 203 m u prizemlju i 195 m na spratu i da je za dovođenje ovog poslovnog prostora u upotrebljivo stanje neophodno ulaganje u iznosu od 122.823,00 KM. Pored navedene štete na objektima, apelant je naveo da je imao troškove rušenja uništenih objekata, čišćenja terena i odvoza materijala, ispitivanja oštećenja konstrukcije objekata (koje je izvršio Rudarski institut d. d. Tuzla), sve u ukupnom iznosu od 27.378,00 KM. Dakle, ukupan zbir štete koju je apelant pretrpio iznosi 1.873.476,00 KM, od čega mu je tuženi priznao iznos od 418.374,45 KM i koji je uplatio na račun apelanta, iz kog razloga apelant predmetnom tužbom traži da se tuženi obaveže da mu radi naknade štete iz osnova osiguranja imovine isplati iznos od 1.455.102,55 KM.
6. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Ps-07-001508 od 24. augusta 2010. godine, tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 406.517,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. augusta 2010. godine pa do konačne isplate, dok je apelant s viškom tužbenog zahtjeva odbijen (stav 1). Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.092,00 KM, dok je s viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka tuženi odbijen (stav 2).
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu brojnih izvedenih dokaza apelanta i tuženog zaključio da je među parničnim strankama nesporno da je na osnovu predmetnog ugovora zaključena Polica osiguranja broj 340000067 koja za predmet osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti ima apelantove građevinske objekte, čvrste gradnje, ukupne površine od 3.480 m , procijenjene od strane sudskog vještaka Ivana Katića (poslovni prostor P+S, magacin, proizvodna hala i skladište, prostorije sa hladnjačama, proizvodna hala, kućica za agregat, trafo stanica i pomoćni objekti, u daljnjem tekstu: osigurani građevinski objekti), sa svotom osiguranja od 5.007.738,00 KM i da je osiguranje ugovoreno za period od 8. jula 2006. do 8. jula 2007. godine. Dalje je utvrđeno da je 15. novembra 2006. godine na apelantovim osiguranim građevinskim objektima izbio požar. Dakle, Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, posebno cijeneći nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka građevinske struke Omera Jakubovića, te uvidom u Uvjerenje CJB Bijeljina broj 12-02/4-233-1379/06 od 14. decembra 2006. godine utvrdio da je ukupan iznos štete 824.892,00 KM, pa kako je tuženi apelantu već isplatio iznos od 418.374,45 KM, to je shodno ovom iznosu umanjenja zaključio da šteta koju tuženi duguje apelantu iznosi 406.517,55 KM. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 925. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da se osiguranjem imovine osigurava naknada štete koja bi se desila na imovini osiguranika, a da iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio, dok je članom 20. stav 1. Općih uvjeta za osiguranje od opasnosti od požara i nekih drugih opasnosti propisano da se visina naknade za osiguranje utvrđuje u slučaju uništenja stvari prema vrijednosti osigurane stvari u vrijeme nastanka osiguranog slučaja, umanjena za vrijednost ostatka iz člana 21. istih uvjeta koji propisuju obavezu osiguravača na naknadu troškova učinjenih na raščišćavanju i rušenju u vezi sa osiguranim slučajem na osiguranoj stvari, zbog čega je Općinski sud obavezao tuženog na plaćanje glavnog duga u iznosu od 406.517,55 KM.
8. Općinski sud je također obavezao tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu, i to od dana donošenja prvostepene presude 24. augusta 2010. godine jer smatra da se zakonska zatezna kamata računa od dana kada je prvostepeni sud utvrdio iznos štete koju je tuženi dužan isplatiti apelantu prema odredbi člana 189. stav 2. ZOO-a, a u vezi sa članom 277. citiranog zakona, dok je odluku o troškovima postupka Općinski sud donio na osnovu odredbe čl. 383, 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 Ps 006228 10 Pž od 25 oktobra 2012 godine žalbe apelanta i tuženog djelimično uvažio i presudu prvostepenog suda preinačio tako što je dosuđeni iznos naknade na ime štete iz stava I izreke presude snizio sa iznosa od 406.517,55 KM na iznos od 238.471,95 KM, s tim da zakonska zatezna kamata teče počev od 20. jula 2007. godine umjesto od 24. augusta 2010. godine, dok je troškove postupka iz stava II izreke prvostepene presude povećao sa iznosa od 3.092,00 KM na iznos od 5.681,90 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.023,12 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude, dok su apelant i tuženi s viškom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni.
10. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je vještak građevinske struke proizvoljno odredio građevinsku vrijednost opožarenog objekta (P+Gal), cijeneći da je on procjenu građevinske vrijednosti objekta, odnosno vrijednosti novog objekta sagrađenog na istom mjestu, vještak pravilno formirao na osnovu građevinskih, građevinsko-zanatskih i instalaterskih radova, te na osnovu date projektne dokumentacije sadržane u spisu predmeta uz nalaz stalnog sudskog vještaka Ivana Katića. Kantonalni sud je, također, istakao da osnovana žalba tuženog da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude, shodno odredbi čl. 18. i 20. Uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti, mogao tražiti samo štetu koja je izražena kao građevinska vrijednost osiguranog objekta, a ne tržišnu vrijednost istog, odnosno da je mogao tražiti samo naknadu štete koja predstavlja cijenu izgradnje novog objekta na istom mjestu, istih gabarita, umanjenu za iznos procijenjene istrošenosti i za vrijednost iskorištenog ostatka. Stoga je Kantonalni sud apelantu dosudio naknadu štete izraženu kao građevinsku vrijednost osiguranog objekta, a ne njegovu tržišnu vrijednost u iznosu od 653.528,40 KM. Osim toga, kako nije sporno da je tuženi djelimično apelantu isplatio predmetnu štetu u iznosu od 418.374,45 KM 20. jula 2007. godine to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi dužan apelantu isplatiti štetu iz predmetnog štetnog događaja u iznosu od 238.471,95 KM.
11. Kantonalni sud, također, smatra da apelant žalbom osnovano ukazuje da je pobijana odluka nepravilna i nezakonita u dijelu koji se odnosi na plaćanje zakonske zatezne kamate. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da je nakon što je tuženi po pribavljanju određene dokumentacije apelantu dostavio ponudu - sporazum o vansudskom poravnanju, nakon čega mu je u konačnom tuženi 20. jula 2007. godine isplatio štetu u iznosu od 418.374,45 KM, to je Kantonalni sud ocijenio da je od 20. jula 2007. godine utvrđeno postojanje obaveze tuženog s obzirom da je od navedenog datuma tuženi pao u docnju sa ispunjenjem svoje ugovorene obaveze iz osiguranog slučaja, na osnovu čega je zaključio da apelantu zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos pripada od navedenog datuma prema odredbi člana 277. stav 1. ZOO-a, a ne od 24. augusta 2010. godine, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Istovremeno, primjenom člana 235. tačka 3. a u vezi sa članom 386. stav 2. i 397. stav 2. ZPP-a, Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka kao u izreci presude, dok je primjenom člana 397. stav 2, a u vezi sa čl. 386. stav 2. i 387. stav 1. ZPP-a apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka budući da je sa izjavljenom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu sporednih potraživanja koja se odnose na plaćanje zakonske zatezne kamate.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 148143 13 Rev od 25. decembra 2013. godine, odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, reviziju tuženog djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u odluci o kamatama tako što je apelantovu žalbu djelimično odbio i prvostepenu presudu u odluci o kamatama potvrdio, dok je u ostalom dijelu apelantovu reviziju odbio u cijelosti. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 820,00 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi na apelantovo pravo da od tuženog potražuje procijenjenu vrijednost objekta prema procjeni iz Police osiguranja sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je tuženi djelimično priznao naknadu štete apelantu 20. jula 2007. godine, ili od dana donošenja prvostepene presude, tj. 24. augusta 2010. godine, ili građevinsku vrijednost oštećenja na objektima s kamatama od dana donošenje prvostepene presude, 24. augusta 2010. godine. U vezi s tim Vrhovni sud smatra da je presudom Kantonalnog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je visina naknade štete za objekat skladišta, koji je većim dijelom oštećen, utvrđena u visini procjenjene građevinske vrijednosti radova prema odredbi članu 925. stav 2. ZOO i člana 21. stav 2. Općih uvjeta za osiguranje s obzirom da je tuženi dokazao da je stvarna vrijednost ovog objekta manja od ugovorene. Osim toga, budući da je za objekat namjene skladišta površine 1.202,94 m utvrđena manja vrijednost od one koja je Policom osiguranja procijenjena, Vrhovni sud također smatra da je Kantonalni sud pravilno odlučio kada je na osnovu izvršene procjene građevinske vrijednosti radova da se objekat dovede u stanje kako je bilo prije štetnog događaja apelantu dosudio naknadu štete u iznosu od 238.471,95 KM u koji je uračunata i šteta za poslovni objekat od 3.318,00 KM.
14. Vrhovni sud je djelimično usvojio reviziju tuženog u odnosu na datum od kada teku zatezne zakonske kamate na dosuđeni iznos, ukazavši: „[P]prema odredbi čl. 277. st.1 ZOO dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Osiguravatelj koji je u obavezi isplatiti osiguranu svotu u ugovorenom roku od dana nastupanja osiguranog slučaja, duguje i zakonsku zateznu kamatu ako ne ispuni svoju ugovorenu obavezu, osim u slučaju iz čl. 23. tač. 1 st. 2 Općih uslova za osiguranje imovine odnosno čl. 919. st. 2. ZOO, kad je za utvrđivanje postojanja osiguravateljeve obaveze ili njezina iznosa potrebno izvjesno vrijeme kao što je ovdje slučaj. Stoga, je osnovan prigovor revizije tuženog, da je kao osiguravatelj u obavezi isplatiti osiguranom licu spornu štetu tek donošenjem prvostepene presude, jer prije toga nije bila utvrđena visina iznosa (osim onog koji je priznat) kojeg je trebalo platiti, a koji je utvrđen u vrijeme završetka glavne rasprave, pa ni zatezna kamata nije mogla početi teći prije nego što je takva njegova obaveza određena tj. prije donošenja prvostepene presude.“ S obzirom na to Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizione navode tuženog i u ovom dijelu preinačio odluku Kantonalnog suda. U odnosu na ostale prigovore Vrhovni sud je reviziju tuženog odbio kao neosnovanu. Osim toga, kako je tuženi uspio s revizijom u većem dijelu, to mu je Vrhovni sud dosudio troškove sastavljanja revizije u iznosu od 820,00 KM, primjenom člana 397. stav 1. ZPP-a, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju, primjenom člana
387. ZPP-a, odbijen kao neosnovan, ocijenivši da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da su mu zakonske zatezne kamate trebale biti dosuđene od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude - dana presuđivanja. Apelant u korist svojih tvrdnji u vezi sa zateznim kamatama ukazuju i na više odluka Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. Kantonalni sud je naveo da u toku postupka pred ovim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te apelaciju smatra neosnovanom.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 189. stav 2 (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.
Član 919.
(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku, koji je ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač obaviješten da se osigurani slučaj dogodio.
(2) Ali, ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze i njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.
(3) Ako iznos osiguračeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtjev ovlaštenog lica, isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma Član 925.
(1) Osiguranjem imovine obezbjeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.
(2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.
(7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, naprimjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti).
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 148143 13 Rev od 25. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete iz osnova osiguranja, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.
27. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada mu zakonska zatezna kamata nije dosuđena od dana nastanka štete. Dakle, apelant navode o proizvoljnosti dovodi samo u kontekst odluke o početku toka računanja zakonske zatezne kamate, pa će Ustavni sud ispitati ove apelacione navode.
28. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
30. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Općinski sud zaključili da je zakonsku zateznu kamatu potrebno računati počev od donošenja prvostepene presude (24. augusta 2010. godine), za razliku od Kantonalnog suda koji je zaključio da je zakonsku zateznu kamatu potrebno računati počev od 20. jula 2007. godine kao dana kada je, prema shvaćanju Kantonalnog suda, tuženi pao u docnju.
31. U vezi s naprijed navedenim Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, rješavajući pitanje koje se odnosilo na početak toka računanja zakonske zatezne kamate kod naknade materijalne štete cijenio da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a kada su utvrđivali da apelantima ne pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja, smatrajući da se zakonska zatezna kamata pri određivanju materijalne štete dosuđuje od dana nastanka štete, u smislu čl. 186. i 277. ZOO-a, (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda broj AP 2654/11 od 25. juna 2014. godine, Odluku broj AP 624/10 od 13. marta 2013. godine ili Odluku broj AP 1177/07 od 14. oktobra 2009. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu, za razliku od dosadašnje prakse Ustavnog suda, radi o specifičnim okolnostima budući da je zakonodavac odredbom člana 919. ZOO-a, sadržanim u poglavlju kojim je reguliran ugovor o osiguranju, propisao uvjete isplate naknade ili ugovorene svote kod ugovora o osiguranju te je u stavu jedan navedenog člana propisao da je osiguravač (u ovom slučaju tuženi) kad se dogodi osigurani slučaj „ dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku, koji je ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač obaviješten da se osigurani slučaj dogodio“. S obzirom na navedeno evidentno je da predmetni stav praktično korespondira naprijed navedenim stavovima Ustavnog suda u vezi sa početkom toka računanja zakonske zatezne kamate kod naknade materijalne štete. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 919. stav 2. ZOO-a, na kojoj je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, propisano da: „Ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze i njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.“ U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se u apelantovom slučaju pred redovnim sudovima kao sporno postavilo pitanje u vezi apelantovog prava da od tuženog potražuje procijenjenu vrijednost objekata, te da su sudovi u cilju utvrđivanja stvarnog iznosa naknade štete za osigurani slučaj bili dužni provesti brojne materijalne dokaze, za što je nesporno bilo potrebno izvjesno vrijeme, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju presude Vrhovnog suda da je primjenom navedene odredbe člana 919. stav 2- ZOO-a zakonsku zateznu kamatu u okolnostima apelantovog slučaja bilo potrebno računati od dana donošenja prvostepene presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je tuženi upravo u cijelosti postupio shodno odredbi člana 919. stav 3. ZOO-a kojom je propisano: „Ako iznos osiguračeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtjev ovlaštenog lica, isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma.“ U tom smislu Ustavni sud zapaža da je tuženi , nakon što je obaviješten o predmetnom događaju, apelantu 20. jula 2007. godine priznao i uplatio nesporan iznos dijela naknade štete od 418.374,45 KM s obzirom da u datom momentu visina stvarne materijalne štete koju je bio dužan platiti apelantu iz osnova osiguranog slučaja nije bila utvrđena.
33. Prema tome, Ustavni sud smatra jasnim i argumentiranim zaključak Vrhovnog suda, da je tuženi u bio dužan apelantu kao osiguranom licu isplatiti spornu štetu tek donošenjem prvostepene presude, pa stoga ni zakonska zatezna kamata nije mogla početi teći prije nego što je obaveza tuženog određena (24. augusta 2010. godine). Prema tome, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe ZOO-a na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju presudu kao konačnu u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo o sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava bila zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant također smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant smatra da mu je i ovo pravo prekršeno zbog proizvoljne primjene prava prilikom utvrđivanja početka toka zakonske zatezne kamate, te imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra da nema potrebe za posebno razmatranje kršenja ovog prava.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredbi ZOO-a vezanih za ugovore o osiguranju, u okolnostima konkretnog slučaja utvrdili da zakonska zatezna kamata teče od donošenja prvostepene presude, kada je utvrđena i materijalna šteta koju je tuženi bio dužan isplatiti apelantu na ime osiguranog slučaja.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da u tom pogledu nije bilo proizvoljnosti.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman