Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3393/16 (E.V.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3393/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3393/16, rješavajući apelaciju E. V., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. V., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 009463 15 Rev 2 od 9. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 009463 15 Rev 2 od 9. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se utvrdi da su ništavi rješenje o dodjeli stana, ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen između tuženih (D.G. i I. G. i Javno komunalno preduzeće Čapljina d.o.o.- kao pravni slijednik Fonda za stambeno-komunalno gospodarstvo Čapljina).

2. U svom obrazloženju, između ostalog Vrhovni sud navodi da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev za utvrđenje ništavim, prema odredbi člana 109. stav 1. i člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, rješenja o dodjeli stana, ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji stana, kao prava iz pravnog odnosa tuženih, te da pravni interes, kao pretpostavku za podnošenje tužbe za utvrđenje, apelant temelji na činjenici legalnog korištenja stana, u posjed kojeg je uveden izvršenjem presude (Kantonalnog suda Mostar broj od 24. oktobra 2007. godine, donesena u upravnom sporu apelanta protiv akta tuženog Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona) u upravnom postupku, na osnovu zaključka Odjela opće uprave općine Čapljina od 28. januara 2008. godine. Vrhovni sud, prije svega naglašava utvrđenu činjenicu da je pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada u Mostaru od 28. juna 1990. godine poništena odluka Radničkog savjeta DP ,,Neretvatrans“ Čapljina od 30. marta 1990. godine i rješenje direktora od 3. aprila 1990. godine kojim je apelantu dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Čapljini (predmetni stan) i da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH od 17. februara 2011. godine utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen 6. aprila 1990. godine između Osnovne samoupravne interesne zajednice stanovanja Čapljina (sada Javno komunalno preduzeće Čapljina) i apelanta. Vrhovni sud konstatuje da navedeno znači da se smatra da ugovor o korištenju stana nije ni zaključen i da njegova ništavost postoji od početka (ex tune), da to znači da se stanovanje apelanta u stanu do napuštanja stana (1993. godina) ne može smatrati zakonitim stanovanjem, niti se njegov zahtjev za povrat stana može smatrati zahtjevom nositelja stanarskog prava, kada to pravo apelant nije ni ostvario. Vrhovni sud ističe, da presuda Kantonalnog suda Mostar od 24. oktobra 2007. godine kojom je apelantu potvrđeno svojstvo nositelja stanarskog prava, izvršenjem koje je apelantu stan vraćen u posjed, donijeta je prije odluke Vrhovnog suda Federacije BiH od 17. februara 2011. godine, pa ista samo formalno potvrđuje pravo apelanta koje nikada nije ostvario. Vrhovni sud zaključuje, da obzirom da apelant nije ostvario stanarsko pravo na stanu, da nije bio nositelj stanarskog prava u vrijeme raspolaganja stanom od strane vlasnika stana (Fond za stambeno komunalno gospodarstvo Čapljina), koji je stan dodijelio na korištenje D. G. (tuženoj), niti u vrijeme važenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, rješenje o dodjeli stana tuženoj nije donijeto suprotno odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima, niti se na zaključeni ugovor o korištenju stana mogu primijeniti odredbe Zakona koji tretira napuštene stanove i prava ranijih nositelja stanarskog prava na tim stanovima, zbog čega taj ugovor na prestaje da važi po samom zakonu, kako smatra apelant, a kada su valjani pravni akti na osnovu kojih je zaključen ugovor o kupoprodaji stana, onda je pravno valjan i taj ugovor. Vrhovni sud, također, ističe da apelantovi navodi da je predmetni stan njegov dom, zbog čega je primoran da tužbom u konkretnom sporu protiv tuženih štiti to svoje pravo, nisu osnovani. Vrhovni sud primjećuje da osporena odluka drugostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev ne predstavlja direktno „miješanje“ u poštivanje prava apelanta na ,,dom“ jer je apelant u posjedu stana, ali da je miješanje i indirektno i direktno u pravo apelanta na dom zasnovano na zakonu. Naime, odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (član 29.) propisano je da je prodavatelj stana dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobranitelju koji je ovlašten da u roku od 60 dana od dana dostave ugovora, pod uslovima propisanim u stavu 2. tog člana, podnese tužbu sudu radi poništenja ugovora. Kako je u konkretnom slučaju sporni ugovor prošao navedenu proceduru i tuženi (I i II) uknjiženi kao suvlasnici stana, a pravobranitelj nije pokrenuo postupak za poništenje ugovora, ovaj sud smatra da je miješanje u pravo apelanta na dom zasnovano na zakonu. Po ocjeni Vrhovnog suda, to je nezavisno od činjenice da je apelant u posjedu stana, budući da ta okolnost sama po sebi, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i navedene zakonske odredbe ne može predstavljati povredu prava apelanta. Također se navodi da su tuženi upisani kao suvlasnici, do uvođenja apelanta u posjed stana prinudnim putem, bili su korisnici stana i ovlaštenja koja crpe iz tog statusa pretežu nad interesom apelanta koji je u stanu, kao nezakoniti korisnik.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali ni te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3393/16 (E.V.) | Sudska praksa | Aktio