Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/15 (S. R. iz Ustikoline)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1167/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1167/15, rješavajući apelaciju Samira Rahmana, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Rahman protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 022550 14 KŽ od 20. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Rahman iz Ustikoline (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 022550 14 KŽ od 20. januara 2015. godine.

2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo Krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 022550 14 K od 26. novembra 2014. godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Naime, u predmetnoj krivično-pravnoj stvari se apelant izjasnio da priznaje krivnju, za koje priznanje je utvrđeno da je dato svjesno i sa razumijevanjem. U obrazloženju osporene drugostepene odluke je, odnosu na žalbene navode u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, zaključeno da su ti navodi neosnovani, jer pojedinačno utvrđene kazne zatvora i jedinstvena izrečena kazna zatvora za krivična djela za koja je apelant oglašen krivim nisu prestroge. Po ocjeni Vrhovnog suda, olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud, uključujući i olakšavajuću okolnost da je apelant veći dio prisvojenog novca vratio oštećenoj Mikrokreditnoj organizaciji te da su time štetne posljedice značajno reducirane, ne može umanjiti stepen njegove krivnje i težinu krivičnih djela za koja je oglašen krivim. Dakle, suprotno apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je zaključio da apelantu pojedinačno utvrđene kazne nisu prestrogo odmjerene. Pri tome je naglešeno da kod utvrđivanja jedinstvene kazne zatvora za krivična djela učinjenja u stjecaju, kako je to učinio prvostepeni sud prihvaćenim načinom asperacije i to tako, da je ona rezultat zajedničkog vrednovanja jedinstvene opasnosti predmetnih krivičnih djela i apelanta kao njihovog učinitelja i to ne na način da je izvršeno matematičko povećanje jedinstvene najteže pojedinačno utvrđene kazne, već je poštovana zakonitost i njena individualizacija. Imajući sve naprijed izloženo u vidu, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju sa pojedinačno utvrđenim kaznama i jedinstvenom kaznom zatvora može postići svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH. Na osnovu svega naprijed izloženog, Vrhovni sud je na odlučio kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana

328. Zakona o krivičnom postupku FBiH.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom Vrhovnog suda u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi u predmetnom krivičnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/15 (S. R. iz Ustikoline) | Sudska praksa | Aktio