Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/14 (D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3626/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3626/14, rješavajući apelaciju D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 049966 14 Gž 2 od 30. maja 2014. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 049966 13 P 2 od 26. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 049966 14 Gž 2 od 30. maja 2014. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 049966 13 P 2 od 26. decembra 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 049966 13 P 2 od 26. decembra 2013. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj Dž.H. (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka je odbijen kao neosnovan.

3. U toku postupka je utvrđeno da nije bila sporna činjenica da je tužena bila zaposlenica apelanta temeljem Ugovora o radu od 13. oktobra 2006. godine i od 3. januara 2007. godine, da je prema članu 4. Ugovora o radu tužena bila u obavezi da obavlja poslove radnog mjesta zastupnika osiguranja u poslovnici Zenica, a koji poslovi podrazumijevaju: ugovaranje i zaključivanje ugovora o osiguranju u okviru registrovane djelatnosti, izradu i obračun polica osiguranja, naplatu ugovorene premije osiguranja, izradu odgovarajućih izvještaja o stanju fakturisane i naplaćene premije, kao i obavljanje drugih poslova po nalogu rukovoditelja poslovnice i direktora društva, te da nepoloženi iznos premija na transakcijski račun apelanta po predmetnim policama AO i zelenim kartonima, koje je dužila tužena, iznosi određeni novčani iznos. Također, utvrđeno je da bi po odredbama člana 81. Zakona o radu zaposlenik bio dužan nadoknaditi štetu poslodavcu potrebno je da se ispune sljedeći uslovi: da je šteta prouzrokovana na radu ili u vezi sa radom, da je štetu zaposlenik prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje, da postoji uzročna veza između radnje i posljedice i da ne postoji razlozi za isključenje odgovornosti zaposlenika. Dakle, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije sporno da je šteta nastala na radu, sporno je da li je tužena štetu pričinila namjerno ili iz krajnje nepažnje i samo u tom slučaju bi bila obavezna nadoknaditi štetu. Iz provedenih dokaza, a naročito iz iskaza tužene saslušanje u svojstvu parnične stranke i iskaza svjedoka R.K. koji je u svom iskazu naveo da je bio neposredni rukovoditelj tuženoj koja je u svemu postupala po njegovom nahođenju i da je rijetko imala doticaj sa novcem, Općinski sud nije mogao izvesti zaključak da je tužena štetu pričinila namjerno jer je namjera najteži oblik krivnje i postoji ukoliko je zaposlenik bio svjestan svog postupka i htio da nastupi šteta ili je bio svjestan svog postupanja, usljed kojeg štetna posljedica može nastupiti i na to je pristao. Shodno navedenom, utvrđeno je da je kod tužene izostala namjera da se pričini šteta i svijest i mogućnost nastupanja štetne posljedice.

4. Nadalje, utvrđeno je da krajnja nepažnja kao oblik krivnje postoji kada zaposlenik na radu ili u vezi sa radom ne upotrijebi ni stepen pažnje koji bi upotrijebio svaki prosječno pažljiv zaposlenik. Naime, utvrđeno je da iz iskaza tužene proizlazi da je sa R.K. koji joj je bio pretpostavljeni obavljala registracije i vršila naplate, te da je po ugovoru o radu obavljala poslove registracije tj. kucanje polica osiguranja, vršenje uplata, potpisivanje polica osiguranja, kao i da je vršila naplate zajednički sa R.K.. Isto tako, utvrđeno je da je novac od naplaćene premije davala nekom momku iz Zenice zaposlenom kod apelanta, a češće je uplaćivala na transakcijski račun, te da kada je novac predavala tom momku da mu je uz uplatu davala i izvještaj koji su oboje potpisivali. Također, utvrđeno je da je izvještaj o stanju i fakturisanju pravila zajedno sa R.K., s tim što je češće ona to radila. Zatim, utvrđeno je da je svjedok R.K. potvrdio navode tužene, dok je svjedok A.M. naveo da su bili u kontroli prilikom razduženja tužene, da su tada sve police bile u redu i one koje su zadužene i one koje nisu bile zadužene, ali da nisu mogli utvrditi da li postoji dug po nekim policama jer se dio premije i uplaćivao. Nadalje, utvrđeno je da je svjedok Z.B. u svom iskazu naveo da je radio u poslovima interne kontrole, da je dva puta mjesečno dolazio u filijale u kontrolu i treći put 19. marta 2007 godine, da je kontrolisao zadužene police, realizaciju polica i uplatu sredstava po ostvarenoj prodaji police, te da u dvije kontrole nisu mogli utvrditi da je bilo grešaka, s tim što nije mogao utvrditi da li postoji manjak, nego je njegov zadatak bio da utvrdi da li su police izdate redom kako su zadužene i numerisane i sravnjavao je sa evidencijom iz računovodstva apelanta. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije mogao utvrditi da je tužena štetu pričinila iz krajnje nepažnje, odnosno da nije postupila sa stepenom pažnje koji bi upotrijebio svaki prosječni zaposlenik. S obzirom da je apelant, kao poslodavac oštećeno lice, dužan je da dokaže postojanje krivnje zaposlenika, odnosno da je štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. U ponovnom postupku, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je tužena štetu prouzrokovala namjerno ili iz krajnje nepažnje, jer na upit suda na pripremnom ročištu apelant je naveo da nema ništa novo da pita ni tuženu, ni svjedoke, niti je na pripremnom ročištu predložio dokaze kojim bi se eventualno dokazao stepen krivnje tužene. Kako apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 049966 14 Gž 2 od 30. maja 2014. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Općinskog suda broj 43 0 P 049966 13 P 2 od 26. decembra 2013. godine potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanta da se tuženoj naloži da mu naknadi štetu u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama, a koji novčani iznos je tužena trebala uplatiti na račun apelanta temeljem zaključenih ugovora o osiguranju sa trećim licima i izdatim zelenim kartonima trećim licima. Nadalje, utvrđeno je da bi apelant uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom temeljem odredbi čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio je u obavezi da dokaže namjeru ili krajnju nepažnju tužene u vršenju svojih dužnosti, ali i po mišljenju Kantonalnog suda, apelant to nije uspio dokazati. Naime, utvrđeno je da apelant u prvostepenom postupku ne samo da nije izvodio već nije ni predlagao nijedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je novčani iznos koji se potražuje kao naknada štete rezultat postupanje tužene kao zaposlenice koje se može okvalifikovati kao namjerno ili krajnje nepažljivo ponašanje. Osim toga, u pogledu žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije pravilno cijenio subjektivne dokaze, a da je to učinjeno prvostepeni sud bi zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, Kantonalni sud je podsjetio apelanta da je u prvostepenom postupku izvođenje dokaza saslušanjem tužene kao parnične stranke, kao i saslušanje svjedoka: R.K., A.M. i Z.B. predložila tužena i to radi utvrđenja činjenice da je tužbeni zahtjev neosnovan, tj. da je tužena sve poslove iz ugovora o radu obavljala u skladu sa nalozima prvog neposrednog rukovoditelja R.K. i da prilikom kontrola nisu utvrđene nepravilnosti u njenom radu. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant kao poslodavac u prvostepenom postupku nije dokazao namjeru ili krajnju nepažnju tužene kao zaposlenika u vršenju svoje dužnosti, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan primjenom člana 81. Zakona o radu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi Zakona o radu i ZPP. Naime, apelant, pored ostalog, navodi da je dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, a da su ponašanjem tužene ispunjeni svi elementi subjektivne odgovornosti tužene za štetu koja je prouzrokovana apelantu kao poslodavcu. U suštini, apelant smatra da je tužena u konkretnom slučaju postupala sa krajnjom nepažnjom, što znači da nije koristila pažnju koju bi koristila osoba prosječnih sposobnosti niti se ponašala onako kako bi trebalo da se ponaša razuman, iole pažljiv čovjek, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njegov tužbeni zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Općinski sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da tužena štetu nije pričinila iz krajnje nepažnje, odnosno da je postupila sa stepenom pažnje koji bi upotrijebio svaki prosječni zaposlenik. Osim toga, Općinski sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da je kod tužene izostala namjera da se pričini šteta i svijest i mogućnost nastupanja štetne posljedice. Isto tako, Kantonalni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da apelant kao poslodavac nije dokazao namjeru ili krajnju nepažnju tužene kao zaposlenika u vršenju svoje dužnosti. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/14 (D.D. za osiguranje „Camelija“… | Sudska praksa | Aktio