Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2560/14 („Autoprevoz“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 01. 12. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Pristup sudu
  • Apelacija preuranjena
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2560/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2560/14, rješavajući apelacije „Autoprevoza“ a. d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Autoprevoza“ a. d. Banjaluka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjaluci da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu „Autoprevozu“ a. d. Banjaluka u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati „Autoprevozu“ a. d. Banjaluka zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Autoprevoza“ a. d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 014988 14 U od 25. novembra 2015. godine zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Autoprevoz“ a. d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, kojeg zastupa Lazo Radić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006434 13 Rev od 19. marta 2014. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2560/14.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Banjaluka da ne provodi Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine, odnosno da naloži tom organu da ne provodi nijednu odluku sudova i drugih državnih organa u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na nekretninama, pobliže označenim u zahtjevu za donošenje privremene mjere, do donošenja odluke o apelaciji.

3. Apelant je 7. juna 2014. godine podnio Ustavnom sudu novu apelaciju, koja je registrirana pod brojem AP 2676/14, kojom je osporio iste odluke kao i u apelaciji broj AP 2560/14. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Gradu Banjaluka, „Toplani“ a. d. Banjaluka i „Hidro-kopu“ d.o.o. Banjaluka daljnje izvođenje radova na apelantovim nekretninama do konačne odluke Ustavnog suda o podnesenim apelacijama.

4. Podneskom od 12. januara 2016. godine apelant je dopunio apelaciju broj AP 2560/14 osporivši Presudu Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014988 14 U od 25. novembra 2015. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka i njezinom prvostepenom organu da ne postupaju po citiranoj presudi Okružnog suda do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Podneskom od 12. januara 2016. godine, koji je označen kao dopuna apelacije broj AP 2560/14, apelant i „Bewo Real Estate“ d.o.o. Banja Luka (umješač na strani apelanta u predmetnim postupcima), osporena je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 014988 14 U od 25. novembra 2015. godine, te je zatraženo donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republičkoj upravi i njezinom prvostepenom organu da ne postupaju po Presudi Okružnog suda broj 11 0 U 01498814 U od 25. novembra 2015. godine do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Odlukom o dopustivosti broj AP 189/11 od 27. februara 2014. godine Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 4144/13 podnesenu protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2012. godine (koju je apelant osporio predmetnim apelacijama) jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji.

6. Ustavni sud je također, postupajući po podnesenim apelacijama, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2560/14 od 2. septembra 2015. godine kojom je odbio apelantove zahtjeve od 31. maja 2014. i 7. juna 2014. godine za donošenje privremene mjere.

7. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) koje zastupa Grad Banjaluku (u daljnjem tekstu: tužilac), te Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MSURS), koji je učestvovao u postupku u svojstvu umješača na strani tužioca, zatraženo je u periodu od 8. jula 2014. godine do 12. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

8. Viši privredni sud, Okružni privredni sud, Pravobranilaštvo i MSURS dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 14. jula 2014. do 23. februara 2016. godine.

9. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2560/14 i AP 2676/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2560/14.

III.Činjenično stanje

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Parnični postupak

11. Prvostepenom Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 9. oktobra 2012. godine, donesenom po tužbi Grada Banjaluka kao tužioca protiv apelanta kao tuženog, podnesenom 28. jula 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa ugovornih strana vezanih za dislokaciju stare autobuske stanice u Banjaluci broj 05-1867/79, zaključen 16. oktobra 1979. godine između pravnog prednika tužioca i pravnog prednika apelanta (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da tužilac ima pravo vlasništva na nekretninama pobliže označenim u stavu 1. izreke prvostepene presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu presude uknjiži kao vlasnik i posjednik na navedenim nekretninama s dijelom 1 /1 u javnim evidencijama RUGIP-a PJ Banjaluka. Tužilac je obavezan da apelantu preda u posjed slobodne od lica i stvari nekretnine pobliže označene u stavu 2. izreke presude u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Tužilac je obavezan da apelantu isplati troškove postupka u iznosu od 10.108,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od pravomoćnosti presude pa do isplate.

12. U obrazloženju navedene presude prvostepeni sud je obrazložio da je tužilac podneskom od 4. septembra 2012. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev, odnosno uskladio ga s nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke zato što su od momenta zaključenja spornog ugovora pa do danas izvršene brojne promjene u pogledu oznaka parcela, njihovih površina i sl. Okružni privredni sud je proveo obiman dokazni postupak uvidom u brojne materijalne dokaze, uključujući vještačenje vještaka geodetske struke kojim je izvršena identifikacija predmetnih nekretnina iz spornog ugovora, te saslušanjem svjedoka, a sve provedene dokaze taj sud je taksativno pobrojao na stranama od 3. do 5. obrazloženja presude, čiju je pojedinačnu ocjenu prezentirao na stranama od 5. do 12. obrazloženja. Tako je Okružni privredni sud, između ostalog, uvidom u fotokopiju spornog ugovora utvrdio da je taj ugovor zaključen između SIZ-a za upravljanje građevinskim zemljištem u Banjaluci i RO „Putnički saobraćaj Autoprevoz“, čiji je predmet bio reguliranje međusobnih odnosa ugovornih strana vezanih za dislokaciju stare autobuske stanice u Banjaluci, da je članom 2. tog ugovora određeno da RO „Autoprevoz“ prenosi u korist SIZ-a pravo korištenja na nekretninama taksativno pobrojanim u tom članu, a članom 4. da je saglasan da SIZ na osnovu tog ugovora upiše pravo korištenja na opisanim nekretninama. Nadalje, uvidom u fotokopiju Ugovora broj 05-1867/79 od 22. oktobra 1979. godine utvrđeno je da je ugovor sačinjen između SIZ-a za upravljanje građevinskim zemljištem u Banjaluci i RO „Putnički saobraćaj - Autoprevoz“, čiji je predmet reguliranje međusobnih odnosa ugovornih strana vezanih za dislokaciju stare autobuske stanice. Ugovor je zaveden pod istim poslovnim brojem kao i sporni ugovor (05-1867/79) i jedina razlika je u članu 6. jer je u ovom ugovoru navedeno da SIZ na ime dijela naknade za predmetne objekte ima platiti iznos od 13.577.000,00 dinara, dok u spornom ugovoru stoji iznos od 4.685.283,00 dinara. Uvidom u taj ugovor još je utvrđeno da ne sadrži član kojim se konstatira da će SIZ angažirati sredstva u iznosu od 4.262.283,00 dinara, te da će razliku od 423.000,00 dinara platiti s redovnog računa koji sadrži sporni ugovor, dok su u ostalom dijelu sporni ugovor i ugovor od 22. oktobra 1979. godine potpuno identični i potpisani od istih ovlaštenih lica. Tokom postupka je izvršen uvid i u Presudu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-480/88 od 20. juna 1988. godine, za koju je tužilac tvrdio da je postala pravomoćna 25. novembra 1988. godine, pa je na prijedlog tužioca zatražen spis, ali se arhivar Okružnog suda u Banjaluci izjasnio da postoji zapisnik, ali da nema spisa, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Okružni privredni sud je tokom postupka izvršio uvid u Program privatizacije državnog kapitala i prateće tabele od 4. jula 2000. godine iz kojeg je utvrđeno da su predmetne nekretnine koje su obuhvaćene spornim ugovorom (stara autobuska stanica) ušle u Program privatizacije, a uvidom u Uvjerenje IRBRS broj 10-175- 2/09 od 28. augusta 2009. godine utvrđeno je da je Program privatizacije državnog kapitala apelanta odobren Rješenjem Direkcije za privatizaciju broj 01-1115-4/99 iz jula 2001. godine. Uvidom u zk. izvatke u kojima su upisane predmetne nekretnine Okružni privredni sud je utvrdio da su sporne nekretnine upisane na apelantovo ime s dijelom 1/1.

13. Nakon što je proveo dokazni postupak, te ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je zaključio da je apelant na osnovu ugovora zaključenog sa ŽTP Sarajevo 9. januara 1969. godine stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Nadalje se Okružni privredni sud u vezi s pravnom valjanošću spornog ugovora pozvao na odredbe čl. 26. i 67. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te na član 9. Zakona o prometu nekretnina, koje je također citirao. Shodno navedenom zakonskom okviru Okružni privredni sud je istakao da je tužilac uz tužbu dostavio fotokopiju spornog ugovora iz kojeg je vidljivo da on nije ovjeren kod nadležnog suda, pri čemu tužilac tokom postupka na pouzdan način nije dokazao da je sporni ugovor zaista i zaključen jer nije dostavljen originalni primjerak tog ugovora. Osim toga, kako je istakao Okružni privredni sud, sve i da je sporni ugovor zaključen ni tada on ne bi ispunio obaveznu zakonsku formu koju propisuju odredbe člana 9. Zakona o prometu nekretnina. U vezi s tim Okružni privredni sud se pozvao na odredbu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina koja predviđa mogućnost, i to izuzetno, da ugovor koji nije ovjeren pred nadležnim sudom može proizvesti pravno dejstvo ukoliko su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunile obaveze iz ugovora. Međutim, Okružni privredni sud je, imajući u vidu i tu zakonsku mogućnost, zaključio da tužilac tokom postupka nije pružio relevantne dokaze da su parnične stranke izvršile ugovorne obaveze (tužilac nije dostavio zapisnik o primopredaji spornih nekretnina ili zapisnik o uvođenju u posjed, što bi bili relevantni dokazi da je predaja spornih nekretnina zaista izvršena). S druge strane, kako je istakao Okružni privredni sud, obaveza pravnog prednika tužioca je shodno spornom ugovoru bila da za sporne nekretnine isplati iznos od 4.685.283,00 dinara s tim da je ugovorom koji su iste ugovorne strane zaključile 22. oktobra 1979. godine iznos naknade povećan na 13.577.000,00 dinara, a tužilac tokom postupka nije dokazao da je ova novčana transakcija zaista izvršena. Istina, kako je naveo Okružni privredni sud, tokom postupka su provedeni dokazi iz kojih je vidljivo da su pravnom predniku tužioca odobrena investiciona novčana sredstva na ime otkupa dijela stare „željezničke“ stanice, međutim ti dokazi samo potvrđuju da je SIZ-u odobren određeni iznos novca, ali to ne podrazumijeva i da je odobreni novac isplaćen jer je tužilac u tom pravcu morao da dostavi druge relevantne dokaze na osnovu kojih bi se na pouzdan način moglo zaključiti da je pravni prednik tužioca izvršio svoju ugovornu obavezu. Okružni privredni sud je još istakao da se na osnovu vjerovatnosti ne može zaključiti da je određena činjenica dokazana, pri čemu je teret dokazivanja u tom slučaju bio na tužiocu.

14. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužilac preda u posjed predmetne nekretnine, Okružni privredni sud je naveo da je izvođenjem dokaza čitanjem ugovora od 9. januara 1969. godine, zaključenog između ŽTP Sarajevo kao prenosioca i Preduzeća za prevoz putnika „Autoprevoz“ Banjaluka kao primaoca, kao i čitanjem zk. izvatka i posjedovnih listova, te provedenim vještačenjem vještaka geodetske struke apelant dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, da mu one nikada nisu izuzete, odnosno eksproprirane, pa kako je nesporno da je tužilac u posjedu tih nekretnina (koje su obilježene kao javni parking gdje je tužilac postavio svoje aparate za naplatu), Okružni privredni sud je utvrdio da je apelantov protivtužbeni zahtjev osnovan. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 37. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja protivtužbe, propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te, kako je apelant tokom postupka dokazao da su nekretnine čiju predaju traži njegovo vlasništvo i da se tužilac nalazi u njihovom posjedu, Okružni sud je usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev.

15. Drugostepenom Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine, koja je donesena nakon održane rasprave, žalba tužioca je uvažena, prvostepena presuda Okružnog privrednog suda preinačena, te je tužbeni zahtjev usvojen. Apelantu je naloženo da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 16.300,00 KM. Apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.

16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Viši privredni sud, cijeneći izvedene dokaze na glavnoj raspravi, kao i isprave koje su stranke kao dokaze izvele pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno u prvostepenoj presudi. Viši privredni sud je izveo dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, i to saslušanjem vještaka geodetske struke, saslušanjem svjedoka, te čitanjem isprava kao dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, zaključivši da je žalba tužioca osnovana.

17. Obrazlažući svoj stav o osnovanosti žalbe, Viši privredni sud je naveo da je Presudom Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine, koja je postala pravomoćna 25. novembra 1988. godine, čija je pravomoćnost konstatirana na samoj presudi, a parnične stranke nisu osporavale ovaj dokaz, Osnovni sud obavezao apelantovog pravnog prednika ,,Autoprevoz“ OOUR „Autobuska stanica“ Banjaluka da dislocira objekte stare autobuske stanice, i to montažni kiosk „Oslobođenje“, bife „Slavija“ i montažni kiosk „Vjesnik“, koji su bili izgrađeni na zemljištu označenom kao k. č. broj 2424/6, površine 10 467 m , jer će u protivnom pravni prednik tužioca dislociranje predmetnih objekata izvršiti posredstvom trećih lica o trošku apelantovog pravnog prednika. Čitanjem citirane presude Viši privredni sud je zaključio da su parnične stranke zaključile Ugovor pod brojem 05-1867/79 od 16. i 22. oktobra 1979. godine kojim se apelant obavezao dislocirati objekte sa zemljišta koje je predmet ugovora između parničnih stranaka, predati to zemljište tužiocu radi privođenja konačnoj namjeni, da apelant svoju obavezu iz ugovora nije u cijelosti izvršio, a da je između parničnih stranaka nesporno da se apelant članom 5. ugovora, kako je prethodno navedeno, obavezao dislocirati objekte i porušiti ih kako je navedeno u tački 5. ugovora. Shodno tome, Viši privredni sud je zaključio da je u postupku povodom kojeg je donesena presuda Osnovnog suda u Banjaluci nesporno utvrđena činjenica o postojanju ugovora između parničnih stranaka i da apelant nije ispunio svoje obaveze iz ugovora od 16. oktobra 1979. i 22. oktobra 1979. godine.

18. Čitanjem Ugovora pod brojem 05-1867/79 od 16. oktobra 1979. godine Viši privredni sud je utvrdio da su prednik tužioca, i to SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem u Banjaluci i apelantov pravni prednik zaključili ugovor čiji je predmet reguliranje međusobnih odnosa ugovornih strana vezanih za dislokaciju stare autobuske stanice u Banjaluci. Navedeno je da su stranke u članu 1. ugovora ugovorile da je programom uređenja građevinskog zemljišta predviđeno da se izvrši dislokacija stare autobuske stanice iz centra grada na novu lokaciju, a članom 2. ugovora apelant prenosi u korist prednika tužioca pravo korištenja na nekretninama u k. o. Banjaluka 1, i to: na parcelama broj 2424/6 na kojim leže objekti: nadstrešnica perona, objekti usluga ,,A“, ,,B“ i ,,C“, dvije biletarnice, dio bivše pruge Banjaluka-Predgrađe, sve u površini od 16 022 m , parcela 2424/1 na kojoj leži dio bivše pruge od ulice Pave Rađana do paralelne saobraćajnice u površini od 543 m , parcela 2424/7 na kojoj leži dio bivše pruge, paralelna saobraćajnica u površini od 55 m , parcela 2424/9 na kojoj leži dio bivše pruge, paralelna saobraćajnica u površini od 1 m , parcela broj 16/13 na kojoj leže objekt stare željezničke stanice, stanična zgrada u površini od 1247 m , parcela broj 16/12 na kojoj leže park i objekt zanatskih usluga do Titove ulice u površini od 1327 m , parcela broj 16/14 na kojoj leži prolaz za taksi auta u površini od 573 m , parcela broj 16/41, sve upisano u zk. ul. broj 7455.

19. Viši privredni sud je dalje naveo da su članom 4. navedenog ugovora apelant i tužilac ugovorili da je apelant saglasan da prednik tužioca može odmah, na osnovu tog ugovora, upisati pravo korištenja na nekretninama iz člana 2. ugovora u zemljišnim knjigama kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Banjaluci. Dalje je navedeno da, kada se dovedu u uzajamnu vezu dokazi u vidu isprava, i to Ugovor broj 05-1867/79 od 16. oktobra 1979. godine i pravomoćna presuda Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine, koja predstavlja javnu ispravu, onda jasno proizlazi da su u konkretnoj pravnoj stvari apelant i tužilac zaključili pismeni ugovor o prometu nekretnina, da potpisi ugovornih strana nisu ovjereni pred nadležnim sudom, što je obaveza iz Zakona o prometu nekretnina, da postoji pismeno zaključeni ugovor bez obzira na činjenicu da tužilac nije u dokaznom postupku ponudio originalni primjerak ugovora, te da je ugovor kakav su stranke zaključile izvršen u cjelini ili pretežnom dijelu u odnosu na obaveze stranaka koje su iz njega proizašle. Navedeni ugovor je poslužio kao dokaz u parničnom predmetu Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine i upravo na osnovu tog ugovora Osnovni sud je obavezao apelanta da dislocira objekte, i to montažni kiosk „Oslobođenje“, bife „Slavija“ i montažni kiosk „Vjesnik“ koji su bili izgrađeni na pobliže označenom zemljištu, u protivnom da će tužilac, tj. pravni prednik tužioca dislociranje predmetnih objekata izvršiti posredstvom trećih lica o trošku tuženog (apelanta).

20. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca o pravnoj valjanosti Ugovora broj 05-1867/79 koji je zaključen između parničnih stranaka 16. oktobra 1979. godine, i to pravnog prednika tužioca i pravnog prednika apelanta, pozivajući se na odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, kao i na odredbe člana 2. citiranog zakona kojim je propisano da se pod prometom nekretnina, u smislu ovog zakona, podrazumijeva, između ostalog, i drugi vid raspolaganja nekretninama u društvenom vlasništvu, u konkretnom slučaju se radi o prenosu prava korištenja na nekretninama. Viši privredni sud je zaključio da je tužilac isplatio apelantu cijenu iz ugovora i da je ugovor izvršen u cijelosti, da je u konkretnom slučaju apelant dobrovoljno predao sporne nekretnine tužiocu, odnosno putem suda (na osnovu sudske presude iz 1988. godine). S tim u vezi je istaknuto da je u postupku utvrđeno da je tužiocu banka odobrila sredstva za namjenu iz ugovora, odnosno da je Fond za obnovu i razvoj odobrio sredstva na ime otkupa dijela stare autobuske stanice, kao i na ime rekonstrukcije ulica, kao i da je zaključen ugovor između SIZ-a i PBS Osnovna banka Banjaluka kojim banka SIZ-u odobrava investiciona sredstva u iznosu od 14.057.000,00 dinara, a da će se sva sredstva upotrijebiti za otkup dijela stare „željezničke“ stanice. U toku postupka tuženi (apelant) nije dokazao da je u odnosu na ugovorenu cijenu iz predmetnog ugovora podnosio tužbu protiv tužioca radi isplate cijene, odnosno radi ispunjenja ugovora, nije ni dokazao da je podnosio eventualnu tužbu zbog predaje u posjed ukoliko je smatrao da ugovorenu cijenu tužilac nije isplatio ili da tužilac nekretnine eventualno koristi protivpravno. Sve ovo upućuje na zaključak da je tužilac isplatio ugovorenu cijenu tuženom (apelantu) iz predmetnog ugovora.

21. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja, Viši privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, i to na osnovu odredaba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina.

22. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev Viši privredni sud je naveo da je tužilac u toku postupka dokazao, a taj sud utvrdio, da je pravno valjan ugovor o reguliranju međusobnih odnosa zaključen 16. oktobra 1979. godine između pravnog prednika apelanta i pravnog prednika tužioca, kao i da tužilac ima pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu ovakve odluke suda uknjiži kao vlasnik i posjednik na navedenim nekretninama s dijelom 1/1 u javnim knjigama RUGIP-a Banjaluka. S obzirom da je apelant u odnosu na protivtužbeni zahtjev morao dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u državini tužioca da bi ostvario pravo na vraćanje stvari kao vlasnik, a u konkretnoj pravnoj stvari je upravo tužilac dokazao da ima pravno valjan ugovor koji je osnov za stjecanje prava vlasništva, Viši privredni sud je zaključio da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da mu se predmetne nekretnine predaju u posjed primijenivši odredbu člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09 i 95/11).

23. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006434 13 Rev od 19. marta 2014. godine odbačene su kao nedozvoljene revizije apelanta i umješača, izjavljene protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2012. godine, s obzirom da vrijednost spora ne prelazi iznos od 20.000,00 KM. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je odredbom člana 237. stav 2. u vezi sa članom 456.a) Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. od 58/03 do 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, s obzirom da je odredbom člana 456.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 58/03 do 61/13) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM.

Upravni postupak

24. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Banjaluka) broj 21.11/714.1-4314/13 (El. Dn: 4005/13) od 6. decembra 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/714-20/14 od 5. maja 2014. godine, tačkom 1. dispozitiva, dozvoljena je uknjižba prava vlasništva na osnovu presude Višeg privrednog suda na nekretninama pobliže označenim u toj tački dosadašnjeg vlasnika apelanta s dijelom 1/1 dijela u korist Grada Banjaluka s dijelom 1/1. Tačkom 2. dispozitiva navedenog rješenja određeno je da se odbija uknjižba prava vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u toj tački, vlasnika „Bewo Real Estate“ d.o.o. Banjaluka s dijelom 1/1 dijela u korist Grada Banjaluka.

25. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 014988 14 U od 25. novembra 2015. godine uvažena je tužba tužioca Grada Banjaluka protiv Rješenja Republičke uprave broj 21.05/714-20/14 od 5. maja 2014. godine i predmet je vraćen Republičkoj upravi na ponovno odlučivanje.

26. Prema stanju spisa navedeni postupak je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

28. Apelant navodi da su u predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno na njegovu štetu primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da na osnovu dokaza izvedenih u toku postupka pred Višim privrednim sudom, kao i na osnovu činjenica utvrđenih u postupku kao cjelini, Viši privredni sud u pobijanoj presudi nije sadržinski naveo razloge za svoju odluku jer je od više od osamdeset izvedenih dokaza obrazložio samo četiri i odluku zasnovao isključivo na tumačenju tih dokaza. Prema apelantovom mišljenju, Viši privredni sud nije obrazložio proces donošenja odluke i ocjene dokaza, nego je samo izveo zaključak bez međusobnog sučeljavanja činjenica i dokaza, odnosno nije objektivizirao svoj stav logičnom vezom činjenica i dokaza izvedenih u postupku, kako onih koji su u prilog tužbi tako i onih koju ukazuju na suprotno, pa je slobodno sudijsko uvjerenje izašlo iz okvira slobodne ocjene dokaza. Ističe da je Viši privredni sud svoju odluku u pojedinim segmentima zasnovao na pretpostavkama i vjerovatnoći, što je neprihvatljivo posebno zbog toga što je na pretpostavkama i vjerovatnoći dokazivao bitna obilježja zakonom propisanih uvjeta za valjanost pravnog posla (isplatu kupoprodajne cijene i predaju u posjed). Takvo postupanje, prema apelantovom shvaćanju, predstavlja čistu proizvoljnost u odlučivanju koje ne zadovoljava standarde savjesne, svestrane ocjene dokaza i činjenica utvrđenih u postupku. Posebno ističe da Viši privredni sud nije uzeo u obzir da je apelant predmetnu imovinu stekao teretnim pravnim poslom i da je ta imovina bila registrirana u postupku privatizacije kao apelantova imovina i da je bila obuhvaćena aktivnim bilansom stanja, odnosno da je stečena na osnovu pravomoćnog rješenja nadležnog državnog organa u upravnom postupku koje se ne može osporavati u redovnom parničnom postupku, a u ovom postupku se osporava indirektno. Navodi da je tu imovinu stekao u zakonom propisanom postupku upisavši je kao svoje vlasništvo u javnim evidencijama. Ukazuje da je Viši privredni sud zasnovao svoju odluku na obrazlaganju dva dokaza koja povezuje sa ugovorom čija se valjanost traži. Apelacijom se tvrdi da između dokaza koje je imao u vidu drugostepeni sud i spornog ugovora ne postoji sklad u pogledu činjenica, vremena, niti iznosa novca, što, prema apelantovom mišljenju, ukazuje da predmetni ugovor nikada nije ni zaključen. Stoga apelant smatra da tužilac nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva, a na njemu je bio teret dokazivanja.

29. Uz to, ističe da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom da mu je revizija neosnovano odbačena, te ukazuje da je cenzus za reviziju izmjenama i dopunama ZPP povećan u toku trajanja postupka, te da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 237. stav 2. ZPP u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Ukazuje i da je cenzus za reviziju previsoko određen izmijenjenom odredbom člana 237. stav 2. ZPP.

30. Konačno, naglašava da je predmetni postupak trajao neprihvatljivo dugo što je omogućilo tužiocu da sve vrijeme trajanja postupka ubire prihode od predmetnih nekretnina, pa je na taj način, prema apelantovom mišljenju, osporenim presudama došlo do nezakonitog miješanja u njegovo pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

31. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u osporenoj odluci.

32. Okružni privredni sud je naveo da smatra da u postupku koji je vođen pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

33. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju interpretiralo osporenu presudu Višeg privrednog suda, te istaklo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

34. MSURS je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Između ostalog, navedeno je da su, u skladu sa članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim dobrima („Službeni glasnik RS“ broj 103/08), zemljišta i zgrade čiji je osnivač RS u vlasništvu Republike Srpske i u skladu s tim oni mogu isključivo biti uknjiženi na Republiku Srpsku, a nikako na apelanta. Također je napomenuto da se u predmetnom objektu stare željezničke stanice od 13. januara 1971. godine nalazila Umjetnička galerija Banjaluka koja je od 2004. godine prerasla u MSURS, te da apelant nije mogao ni na koji način koristiti navedeni prostor.

V.Relevantni propisi

35. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Neformalnost ugovora Član 67. stav (1) (1)Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno. Sankcije nedostatka posebne forme Član 70.

(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo.

(2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.

36. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

37. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 49/09), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 229. stav (1) tačka 3.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

3) Ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

Član 237. stav (2) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000 KM.

38. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 49.

U članu 237. stav (2) mijenja se i glasi.

„Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.“

Član 108.

Poslije člana 456. dodaje se novi član 456a. koji glasi:

„Član 456a.

Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda, nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda, okončat će se prema odredbama ovog zakona.“

39. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:

Započeti postupci Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na parnični postupak

42. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 189/11 od 27. februara 2014. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 4144/13 podnesenu protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006434 13 Rev 02 od 19. marta 2014. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

43. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine apelantu uručena 6. augusta 2013. godine, a apelacija u predmetu broj AP 4144/13 podnesena 5. oktobra 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na upravni postupak upisa prava vlasništva u zemljišnu knjigu

45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

46. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

48. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju presudom Okružnog suda uvažena je tužba tužioca protiv rješenja Republičke uprave i predmet je vraćen toj upravi na ponovno odlučivanje, pa shodno tome upravni postupak koji se tiče upisa prava vlasništva u korist tužioca nije pravomoćno okončan, te slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

49. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao izreci ove odluke.

VII.Meritum

50. Apelant osporava presudu Višeg privrednog suda, tvrdeći da su mu tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

52. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je meritorno okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda odnosi na postupak utvrđivanja pravne valjanosti ugovora, te stjecanja prava vlasništva, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.

U odnosu na apelacione navode u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog i procesnog prava

53. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

54. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

55. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

56. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

57. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena presuda Višeg privrednog suda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno zadovoljava li obrazloženje te presude standarde iz člana 6. Evropske konvencije.

58. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužilac Grad Banjaluka kao organ javne vlasti u predmetnom postupku koji je pokrenuo tužbom u julu 2004. godine tražio utvrđivanje pravne valjanosti spornog ugovora koji su pravni prednici parničnih stranaka zaključili 16. oktobra 1979. godine, stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu tog ugovora, te shodno tome promjenu upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama u svoju korist u javnim evidencijama. Shodno tako postavljenom tužbenom zahtjevu, redovni sudovi o predmetu spora nisu imali identičan pravni stav.

59. Naime, prvostepeni sud je u cijelosti odbio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer na osnovu velikog broja izvedenih dokaza nije mogao izvesti zaključak da je sporni ugovor uopće zaključen, ukazavši još da i pod pretpostavkom da je sporni ugovor zaključen, on nije pravno valjan jer tokom postupka nije dokazano da ispunjava uvjete iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, odnosno provedenim dokazima nije utvrđeno da su parnične stranke ispunile svoje obaveze iz spornog ugovora (vidi tačku 13. ove odluke u kojoj je detaljno interpretirano šta je Sud u tom pravcu naveo).

60. S druge strane, Viši privredni sud je nakon javne rasprave, ponovnom ocjenom dokaza koje je prvostepeni sud proveo tokom postupka, zaključio da je tužbeni zahtjev Grada Banjaluka u cijelosti osnovan, zauzimajući stav da je sporni ugovor zaključen i pravno valjan, da je tužilac na osnovu tog ugovora stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama, te je nadležnim organima naložio promjenu upisa prava na spornim nekretninama u javnim evidencijama. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud takav stav zasnovao na pravomoćnoj Presudi Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine kao javnoj ispravi, smatrajući da ta presuda daje odgovore na sva sporna pitanja koja su se tokom postupka postavila. Naime, iz citirane presude je proizašla obaveza apelantovog pravnog prednika da dislocira montažne objekte sa k. č. broj 2424/6 (površine 10 467 m ), sve na osnovu ugovora koji su pravni prednici parničnih stranaka zaključili 16, odnosno 22. oktobra 1979. godine pod istim poslovnim brojem 05-1867/79. Na osnovu citirane presude drugostepeni sud je zaključio da je sporni ugovor od 16. oktobra 1979. godine zaključen jer se on spominje u citiranoj presudi, te da je pravno valjan u smislu člana 9. stav

4. Zakona o prometu nekretnina. Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud ispunjenost spornog ugovora zasnovao dijelom na citiranoj presudi iz 1986. godine, a dijelom (u nedostatku relevantnih dokaza) primjenom pravila o teretu dokazivanja, zauzimajući stav da apelant kao tuženi u predmetnom postupku nije dokazao da mu nisu isplaćena sredstva utvrđena spornim ugovorom. Ustavni sud nadalje zapaža da je drugostepeni sud, zaključivši da je sporni ugovor pravno valjan, automatizmom zaključio da je tužilac Grad Banjaluka stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama na osnovu spornog ugovora za koji je ocijenio da predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, naloživši promjenu upisa prava vlasništva na spornim nekretninama u javnim evidencijama na osnovu osporene presude, te je shodno tome odbio apelantov protivtužbeni zahtjev primjenom Zakona o stvarnim pravima.

61. Ustavni sud, imajući u vidu sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja u svjetlu apelacionih prigovora i sadržaja spornog ugovora čija se pravna valjanost ocjenjivala u predmetnom postupku, smatra da iz obrazloženja koje je Viši privredni sud dao za svoje odlučenje proizlazi da je taj sud donoseći osporenu presudu proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Uz to, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Višeg privrednog suda donesena na osnovu jednodimenzionalnog pristupa, bez sagledavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja bitnih za pravilnu i zakonitu odluku. Ustavni sud u obrazloženju Višeg privrednog suda uočava niz propusta na koje će ovom odlukom ukazati.

62. Prije svega, ono što Ustavni sud prima facie uočava kao proizvoljnost u postupanju drugostepenog suda jeste obrazloženje tog suda prema kojem su pravni prednici apelanta i tužioca ispunili svoje obaveze iz spornog ugovora (u cijelosti ili pretežnom dijelu), utvrđujući da je sporni ugovor pravno valjan u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Viši privredni sud, cijeneći pravnu valjanost spornog ugovora, u smislu stava 4. člana 9. Zakona o prometu nekretnina, utvrdio da su ugovorne strane ispunile obaveze iz ugovora, nalazeći uporište za takav stav u pretežnom dijelu u pravomoćnoj Presudi Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine iz koje je proistekla obaveza apelantovog pravnog prednika da dislocira montažne objekte sa k. č. broj 2424/6. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se sporni ugovor odnosio na dislokaciju stare autobuske stanice koja je obuhvaćala objekte i zemljište i koji se odnosio na više parcela (vidi tačku 18. ove odluke u kojoj je naveden predmet ugovora), a da se pravomoćna presuda iz 1986. godine, na kojoj je Viši privredni sud zasnovao svoju odluku, odnosila na dislokaciju montažnih objekata sa samo jedne parcele. U takvim okolnostima postavlja se pitanje da li se u konkretnom slučaju uopće može govoriti da je izvršena primopredaja nekretnina iz spornog ugovora u cijelosti, odnosno u pretežnom dijelu, kako predviđa član 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina. Prema ocjeni Ustavnog suda, utvrđivanje ovako bitne činjenice je zahtijevalo detaljniji pristup suda, sagledavanje svih okolnosti konkretnog slučaja, što je očito izostalo od Višeg privrednog suda. Konačno, Ustavni sud smatra da postojanje pravomoćne presude kojom se nekome nešto nalaže, samo po sebi, ne dokazuje da je sudski nalog dobrovoljno ili putem suda i proveden. Upravo je prvostepeni sud u tom pravcu naglasio da tužilac nije dostavio nikakav dokaz o primopredaji nekretnina koji bi, prema stavu tog suda, bio relevantan dokaz da je sporni ugovor zaista ispunjen u dijelu predaje predmetnih nekretnina.

63. Ustavni sud nadalje zapaža da je Viši privredni sud, cijeneći punovažnost spornog ugovora, teret dokazivanja činjenice da je pravni prednik ispunio obaveze iz ugovora s tužioca prebacio na apelanta kao tuženog u predmetnom postupku, suprotno procesnom zakonu (čl. 7, 123. i 126. ZPP). Naime, Ustavni sud podsjeća da je novim ZPP promovirano raspravno načelo koje stranke obavezuje da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju tužbene zahtjeve. Shodno raspravnom načelu iz člana 7. stav (1) ZPP stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pri čemu se dužnost stranke da dokazuje svoja činjenična tvrđenja naziva teretom dokazivanja. Shodno procesnom zakonu, takav teret pada na stranku koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev. Ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatrat će se da su ti navodi nedokazani. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud činjenicu na kojoj je insistirao tužilac da je pravni prednik tužioca ispunio obavezu iz spornog ugovora, tj. da je isplatio ugovorenu naknadu pravnom predniku apelanta kao tuženog, u nedostatku relevantnih dokaza, primijenio pravilo o teretu dokazivanja (član 126. ZPP), prebacivši obavezu dokazivanja te činjenice s tužioca na apelanta, suprotno relevantnim odredbama ZPP. Shodno takvom pristupu Višeg privrednog suda, Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud u vezi s tim iznio potpuno suprotan stav. Naime, prvostepeni sud je naveo da činjenica da je zaključen ugovor između pravnog prednika tužioca i PBS Osnovna banka u Banjaluci kojim su pravnom predniku tužioca odobrena novčana sredstva u iznosu od 14.057,000,00 dinara za otkup dijela stare „željezničke“ stanice, sama po sebi, ne dokazuje da je taj novac i isplaćen, pa je tužilac bio u obavezi da drugim relevantnim dokaznim sredstvima dokaže da je njegov pravni prednik obavezu iz ugovora ispunio, uz naglasak da je teret dokazivanja ove činjenice bio na tužiocu i da se na osnovu vjerovatnosti ne može zaključiti da je određena činjenica dokazana. Ustavni sud smatra da dato obrazloženje prvostepenog suda upravo korespondira s procesnim zakonom, odnosno odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP koje je Viši privredni sud prilikom odlučenja proizvoljno primijenio na apelantovu štetu, zauzimajući, između ostalog, stav da u toku postupka tuženi (apelant) nije dokazao da je u odnosu na ugovorenu cijenu iz predmetnog ugovora podnosio tužbu protiv tužioca radi isplate cijene, odnosno radi ispunjenja ugovora, te nije ni dokazao da je podnosio eventualnu tužbu zbog predaje u posjed ukoliko je smatrao da ugovorenu cijenu tužilac nije isplatio ili da tužilac nekretnine eventualno koristi protivpravno, pa da sve to upućuje na zaključak da je tužilac isplatio ugovorenu cijenu tuženom (apelantu) iz predmetnog ugovora.

64. Ustavni sud nadalje zapaža da se Viši privredni sud prilikom utvrđivanja pravne valjanosti spornog ugovora uopće nije osvrnuo na činjenicu da su pod istim poslovnim brojem 05-1867/79 pravni prednici parničnih stranaka u razmaku od samo šest dana zaključili dva gotovo identična ugovora istog sadržaja u vezi s dislociranjem stare autobuske stanice koji su obuhvatili iste nekretnine u istom obimu (ključna razlika je u visini naknade koju je pravni prednik tužioca trebao da isplati koja je prema ugovoru od 22. oktobra 1979. godine višestruko viša od one u spornom ugovoru). Prema ocjeni Ustavnog suda, ova okolnost se ukazuje vrlo bitnom, a nju Viši privredni sud uopšte nije zapazio, posebno u kontekstu pravne valjanosti spornog ugovora, odnosno njegove ispunjenosti. Prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica da postoje dva gotovo identična ugovora između istih ugovornih strana u okolnostima kada tužilac traži utvrđenje pravne valjanosti samo jednog od njih je relevantna okolnost koja je zahtijevala od Višeg privrednog suda da se o tome izjasni i da o tome da svoju pravnu ocjenu. Navedeno posebno u svjetlu činjenice da je tokom postupka prvostepeni sud izvršio uvid u neovjerenu fotokopiju ugovora zaključenog 22. oktobra 1979. godine koji, kako iz tog ugovora proizlazi, također nije sudski ovjeren. Konačno, utvrđujući da postoje dva ugovora identičnog sadržaja, izuzev značajne razlike u cijeni, pored navedenih manjkavosti u osporenoj presudi, Viši privredni sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, propustio dati svoj stav o načelu lex posterior derogat legi priori, odnosno kakav je status ranijeg, a kakav kasnijeg ugovora.

65. Ustavni sud smatra da su uočeni nedostaci u obrazloženju osporene presude Višeg privrednog suda već sasvim dovoljni za zaključak da je taj sud prilikom odlučenja postupao proizvoljno. Međutim, kako su u obrazloženju osporene presude uočeni još neki nedostaci, ukazuje se svrsishodnim da se ovom odlukom ukaže i na njih.

66. Naime, Ustavnom sudu se čini posebno neprihvatljivom okolnost da je Viši privredni sud utvrdio da je tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu spornog ugovora, a da se pri tome taj sud nije pozvao ni na jedan relevantan propis materijalnog prava, što je neprihvatljivo sa aspekta prava na pravično suđenje. Uz to, Ustavni sud primjećuje da je tvrdnja Višeg privrednog suda da je tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama ostala bez bilo kakvog dodatnog obrazloženja. U nedostatku obrazloženja i pozivanja na relevantne propise materijalnog prava Ustavni sud u takvim okolnostima nije u mogućnosti ni da ispita kvalitet obrazloženja, pa su takvi nedostaci u odluci suda suprotni načelima prava na pravično suđenje, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci (vidi tačku 55. ove odluke).

67. Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud ovom pitanju pristupio proizvoljno, te da je tvrdnja Višeg privrednog suda da je tužilac na osnovu spornog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama zahtijevala dodatno obrazloženje. Navedeno posebno u kontekstu okolnosti da se predmet spornog ugovora iz 1979. godine odnosio na dislociranje objekata i zemljišta kojim se apelantov pravni prednik obavezao da će na pravnog prednika tužioca prenijeti tek pravo korištenja na nekretninama koje su precizirane tim ugovorom, a ne i pravo raspolaganja, te okolnosti da je predmetnu imovinu apelant stekao teretnim pravnim poslom, da je ta imovina bila registrirana u postupku privatizacije kao apelantova imovina i da je bila obuhvaćena aktivnim bilansom stanja, te da je apelant predmetnu imovinu u zakonom propisanom postupku upisao kao svoje vlasništvo u javnim evidencijama, kako je tokom postupka i utvrđeno. Ustavni sud zapaža da se Viši privredni sud upustio u utvrđivanje prava vlasništva tužioca na predmetnim nekretninama bez osvrtanja na navedene okolnosti, pri čemu je izostalo obrazloženje na koji način je tužilac stekao, odnosno mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu spornog ugovora, kao i obrazloženje tvrdnje da sporni ugovor predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedene okolnosti su bile značajne i sa aspekta nadležnosti suda da odlučuje o pravu vlasništva na imovini koju je u legalnom procesu privatizacije privatizirao apelant. Ustavni sud posebno naglašava da ovakav proizvoljan pristup Višeg privrednog suda prilikom odlučenja o vrlo bitnom pitanju, kojem taj sud nije dao nikakav značaj, pokreće i pitanje kršenja načela pravne sigurnosti, u svjetlu činjenice da je apelant u javnim evidencijama sve vrijeme upisan kao nosilac prava na predmetnim nekretninama koje su u postupku privatizacije registrirane kao apelantova imovina.

68. Konačno, Ustavni sud ukazuje na još jedan propust Višeg privrednog suda koji se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud neosnovanost apelantovog protivtužbenog zahtjeva utvrdio primjenom člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09 i 59/11), iako je u konkretnom slučaju relevantan Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, na što upućuje odredba člana 356. Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenut 2004. godine, dakle prije nego što je Zakon o stvarnim pravima uopće stupio na pravnu snagu, koji se na području Republike Srpske primjenjuje od 1. januara 2010. godine, očito je da je Viši privredni sud u tom dijelu proizvoljno primijenio materijalni propis. Upravo navedeno dodatno ukazuje na proizvoljnost Višeg privrednog suda prilikom odlučenja.

69. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da uočeni nedostaci u obrazloženju osporene presude u svojoj ukupnosti vode do jedinog argumentiranog zaključka, a to je da je osporena presuda Višeg privrednog suda donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, i to prvenstveno člana 9. stav 4. Zakona o prenosu nekretnina i čl. 7, 123. i 126. ZPP, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na pravo na suđenje „u razumnom roku“

70. Apelant smatra da je predmetni postupak trajao neprimjereno dugo, pa će Ustavni sud u narednim tačkama ove odluke ispitati i ove apelacione navode.

a) Relevantna načela

71. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

72. Ustavni sud zapaža da je tužilac pokrenuo predmetni postupak tužbom 28. jula 2004. godine, a da je meritorno okončan presudom Višeg privrednog suda od 18. juna 2013. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao skoro devet godina (osam godina, deset mjeseci i 20 dana), pa je to period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

73. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom slučaju radilo o postupku utvrđivanja pravne valjanosti spornog ugovora, utvrđivanju prava vlasništva, te je odlučivano i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima su sudovi trebali raspraviti u okviru tužbenih, odnosno protivtužbenog zahtjeva, u svjetlu velikog broj provedenih dokaza, uključujući vještačenje, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.

74. Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao nešto duže od osam godina (tužba je podnesena 28. jula 2004. godine, a prvostepena presuda je donesena 9. oktobra 2012. godine), što je neprihvatljivo dug period i pored činjenice da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu, za što Okružni privredni sud nije ponudio relevantno obrazloženje u odgovoru na apelaciju kako bi opravdao dužinu trajanja postupka. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da su parnične stranke na bilo koji način doprinijele dužini predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud o žalbi odlučio bez odugovlačenja u roku od šest mjeseci, pa taj sud, prema ocjeni Ustavnog suda, nije značajnije doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Cijeneći sve navedeno, u svjetlu kriterija koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je na dvije sudske instance trajao skoro devet godina, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

75. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

76. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

77. S obzirom na to da je postupak trajao ukupno osam godina, deset mjeseci i 20 dana, te da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

78. U vezi s apelacionim prigovorima o povredi prava na pristup sudu kojima se osporava procesno rješenje Vrhovnog suda u kontekstu dozvoljenosti revizije Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani. Naime, Vrhovni sud je u veoma obimnom obrazloženju osporenog rješenja, između ostalog, istakao kako su i vrijednost tužbenog zahtjeva tužioca i vrijednost tužbenog zahtjeva apelanta u protivtužbi označeni sa po 20.000,00 KM, što ujedno predstavlja i pobijani dio pravomoćne presude, pa da stoga nije ispunjen uvjet ispunjenosti revizije propisan članom 237. stav

2. ZPP. Vrhovni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju bez utjecaja naknadno (u apelantovom podnesku od 4. septembra 2012. godine – sastavljenom na dan zaključenja glavne rasprave) naznačena vrijednost spora u iznosu od 20.500,00 KM, kao i okolnost da je drugostepeni sud greškom u uvodu drugostepene presude naznačio vrijednost spora u tom iznosu. I Ustavni sud podsjeća da se vrijednost spora određuje s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe, na osnovu podataka iz tužbe, te da se jednom određena vrijednost predmeta spora ne može više mijenjati voljom tužioca (u konkretnom slučaju apelanta kao protivtužioca) ili voljom stranaka. Jedina mogućnost da tokom postupka dođe do promjene vrijednosti predmeta spora jeste u slučaju: preinake tužbe, smanjenja tužbenog zahtjeva, donošenja meritorne odluke o jednom dijelu zahtjeva i stupnjevite tužbe. S obzirom da se niti jedna od ovih situacija ne odnosi na apelanta, niti je sam sud, kao što je već Vrhovni sud obrazložio, određivao vrijednost predmeta spora, obrazloženje Vrhovnog suda koje je dao odbacujući apelantovu reviziju u cijelosti korespondira sa standardima prava na pravično suđenje.

79. Dakle, iako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ipak je smatrao svrsishodnim odgovoriti i na apelantov navod o povredi prava na pristup sudu zbog odbacivanja njegove revizije izjavljene Vrhovnom sudu.

VIII.Zaključak

80. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Viši privredni sud, proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti predmetnog slučaja, te na osnovu jednostranog pristupa spornim i bitnim pitanjima i zanemarujući pojedina relevantna pitanja uvažio žalbu tužioca, što je za posljedicu dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

81. Uz to, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u segmentu donošenja oduke „u razumnom roku“ kada je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao gotovo devet godina, pri čemu prvostepeni sud, koji za to snosi najveći teret odgovornosti, iako je riječ o relativno složenom predmetu nije ukazao na objektivne okolnosti koje su eventualno mogle utjecati na dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

82. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

83. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere istaknut u podnesku od 12. januara 2016. godine.

84. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda potpredsjednik Mato Tadić i sutkinja Valerija Galić su dali izjavu o neslaganju sa odlukom većine sudija.

85. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2560/14 („Autoprevoz“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio