Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3046/16 (M. K.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3046/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3046/16, rješavajući apelaciju Mine Kusturica, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mina Kusturica, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 030991 16 Rsž od 26. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mina Kusturica (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Goražda, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 030991 16 Rsž od 26. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, pored ostalog, da se poništi kao nezakonita odluka o razrješenju apelantice kao direktorice Agencije za privatizaciju u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde, da se naloži tuženim (Bosansko-podrinjski kanton, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona i Agencija za privatizaciju u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde) da uspostave radnopravni status apelantice kod drugotužene na poslovima direktorice drugotužene.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je predmet spora između parničnih stranaka apelanticin zahtjev da se poništi Odluka o razrješenju apelantice, te da se naloži tuženim da apelantici uspostave radnopravni status na poslovima direktorice kao i da joj isplate naknade plaće za utuženi period kao i uplate obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dalje se navodi, da bi Odluka o razrješenju direktora bila nezakonita, kako to navodi apelantica, apelantica je trebala dokazati tačnost svojih navoda i tvrdnju da je nezakoniti organ pokrenuo inicijativu za njenu smjenu, da je proveden nezakoniti postupak, kao i da nije bilo razloga za razrješenje, a što je sve pokušala dokazati kroz postupak i što ponavlja u žalbi. Kantonalni sud konstatuje, da je apelantica imenovana za direktora Agencije za privatizaciju u Bosansko-podrinjskom kantonu 28. novembra 2011. godine, na period od četiri godine gdje je imenovanje izvršeno na osnovu člana 11. Zakona o Agenciji za privatizaciju BPK-a Goražde, te na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH. Nadalje, navedeni član 11. stav 3. Zakona propisuje da direktora imenuje Vlada kantona na prijedlog Upravnog odbora Agencije za privatizaciju, a član 11. a) istog zakona propisuje da se postupak imenovanja na pozicije za koje je utvrđen mandat ovim zakonom provodi shodno Zakonu o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, pa samo imenovanje direktora Agencije provedeno je zakonito i ta činjenica i nije bila sporna između stranaka, dok se spornim postavilo pitanje razrješenja. Kantonalni sud ističe, da sam Zakon o Agenciji za privatizaciju u BPK u članu 1. propisuje da je Agencija za privatizaciju specijalizirana organizacija Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, da ima svojstvo pravne osobe, dakle osnovano je kao specijalizirana organizacija radi obavljanja djelatnosti propisanih članom 5., te da isti zakon ne propisuje postupak razrješenja ali reguliše da će se Statutom Agencije urediti između ostalog tijela upravljanja i rukovođenja agencijom, potom zastupanje, predstavljanje kao i druga pitanja u vezi sa poslovanjem agencije. Također se navodi, da je prema Statutu Agencije u članu 17. stav 1. propisano da direktora Agencije imenuje i razrješava Vlada kantona na period od četiri godine, a nakon istog ovog perioda može biti ponovo imenovan, dok je odredbom člana 14. u zadatke Upravnog odbora upisano i „pokreće inicijativu za smjenu direktora agencije“. Kantonalni sud zaključuje, da ovakvim regulisanjem postupka razrješenja, odnosno smjene direktora Agencije, data je u nadležnost Upravnog odbora da može pokrenuti inicijativu za smjenu direktora, a da je u nadležnosti Vlade kantona da razrješava direktora Agencije. Tako je prema naprijed navedenom, po ocjeni Kantonalnog suda, ispoštovana procedura u vezi pokretanja inicijative s obzirom da je Upravni odbor svojim Zaključkom na I sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine pokrenuo inicijativu za razrješenje direktorice Agencije za privatizaciju i predložio Vladi BPK-a Goražde da na svojoj narednoj sjednici apelanticu razriješi dužnosti direktorice Agencije. Kantonalni sud, također, ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da Upravni odbor Agencije imenuje i razrješava Vlada kantona (član 13. b) Statuta Agencije za privatizaciju), a kako se izbor vrši na osnovu Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji BiH, to je i imenovanje na kraći period moguće jer je to u skladu sa članom 4. navedenog zakona koji propisuje „Nominacije/imenovanja na kraći period su nominacije ili imenovanja na najviše tri mjeseca koja se ne mogu ponoviti“, pa kako je rješenje o privremenom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Agencije za privatizaciju BPK-a Goražde, donijeto na osnovu navedenog člana kao i na osnovu člana 8. Zakona o agenciji koji propisuje da Upravni odbor agencije imenuje i razrješava Vlada BPK-a uz saglasnost Skupštine BPK-a, to su navodi apelanticine žalbe u vezi imenovanja i zakonitosti imenovanja Upravnog odbora neosnovani. Kantonalni sud još naglašava, da donosilac navedenog rješenja Vlada BPK-a Goražde, donoseći navedeno rješenje navela je i član 13. b) Statuta agencije, a koji propisuje kako se vrši izbor Upravnog odbora, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je na apelantici bilo da dokaže da je imenovanje Upravnog odbora bilo suprotno navedenim odredbama Zakona i Statuta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman