Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1152/14 (Asaf Duboković)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1152/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1152/14, rješavajući apelaciju Asafa Dubokovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Asafa Dubokovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001782 12 U od 29. novembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Asafu Dubokoviću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati Asafu Dubokoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Asafa Dubokovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001782 12 U od 29. novembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Asaf Duboković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava“ Sarajevo, podnio je 14. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 001782 12 U od 29. novembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 19. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2016. godine, a Ministarstvo 26. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je u aprilu 1992. godine, zbog ratnih djejstava, izbjegao iz stana u kojem je živio sa svojom porodicom, a koji se nalazio na područiju tadašnje općine Novo Sarajevo, Bjelopoljska cesta broj 15. Apelant je u predmetnom stanu živio od svog rođenja 1957. godine.
6. Nakon završetka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelantov otac je Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Istočna Ilidža podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Postupajući po navedenom zahtjevu, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Srpska Ilidža donijelo je Rješenje broj 05-050-30-90/99 od 19. decembra 2002. godine kojim je utvrđeno da je apelantov otac bio korisnik predmetnog stana, vlasništvo Općine Novo Sarajevo, i da mu se dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana. U rješenju je navedeno i da je predmetni stan zbog dotrajalosti u ruševnom stanju i da se kao takav ne može koristiti za stanovanje.
7. Apelant je Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Istočno Sarajevo podnio zahtjev za priznavanje prava vlasništva na zemljištu na kojem se nalazio građevinski objekt - prizemna zgrada koja se sastojala samo od predmetnog devastiranog stana. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 28/1-952-154 od 25. novembra 2003. godine, na osnovu tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, apelantu je priznato pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na zemljištu označenom kao k.č. broj 335/1 k.o. Miljevići.
8. Apelant je, radi rješavanja socijalno-statusnih pitanja, u više navrata Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Lukavica podnosio zahtjev da mu se izda uvjerenje da je njegov stambeni objekt uvjetan za stanovanje, tj. njegov prijeratni dom koji se nalazi na parceli označenoj kao k.č. broj 335/1 k.o. Miljevići. Prema zapisniku sastavljenom 8. septembra 2005. godine, Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Lukavica u predmetu broj 06-1909 konstatiralo je da se, prema katastarskom stanju, objekt nalazio na parceli označenoj kao k.č. broj 335/1 k.o. Miljevići, te da se na navedenoj parceli nalaze samo tragovi da je nekad postojao objekt.
Postupak osporen navodima iz apelacije
9. Apelant je 26. juna 2006. godine Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za sanaciju i rekonstrukciju predmetnog stambenog objekta. Postupajući po zahtjevu Odjeljenje je dopisom od 30. juna 2006. godine od apelanta zatražilo da dostavi zemljišnoknjižni izvod ne stariji od šest mjeseci uz napomenu da će, u slučaju da ne dostavi traženu dokumentaciju, njegov zahtjev biti odbačen kao neuredan. U vezi sa navedenim dopisom, apelant se 17. augusta 2006. godine pismenim podneskom obratio Općini Istočno Novo Sarajevo. U dopisu je naveo da se želi vratiti u prijeratno mjesto prebivališta i obnoviti svoj stambeni objekt u gabaritima u kakvim je on bio i prije izbijanja ratnih sukoba u BiH. Navedenim podneskom apelant je zatražio od Općine Istočno Novo Sarajevo da postupi u skladu sa odredbama Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama Republike Srpske.
10. Odjeljenje je 13. septembra 2006. godine obavijestilo apelanta da je potrebno da Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Istočno Sarajevo broj 28/1-952-154 od 25. novembra 2003. godine provede u gruntovnici, te da dostavi zk. izvadak. Apelant je ponovo upozoren da će se smatrati da je odustao od zahtjeva ukoliko ne preduzme navedene tražene radnje.
11. Apelant se, zbog toga što nije donesena odluka o njegovom zahtjevu, 21. maja 2008. godine ponovno pismeno obratio Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Istočno Novo Sarajevo zahtjevom za donošenje odluke u navedenom predmetu.
12. Odjeljenje je zaključkom broj 06-364-1387/08 od 7. jula 2008. godine odbacilo apelantov zahtjev kao nepotpun uz obrazloženje da apelant nije uklonio nedostatke u ostavljenom roku, kako je to od njega traženo dopisima od 30. juna 2006. godine i 13. septembra 2006. godine.
13. Apelant je protiv navedenog zaključka podnio žalbu Ministarstvu, koje je rješavajući o žalbi Rješenjem broj 15-364-518/08 od 7. septembra 2009. godine u cijelosti poništilo zaključak prvostepenog organa i predmet vratilo na ponovni postupak.
14. Rješavajući u ponovnom postupku, Odjeljenje je na temelju odredbe člana 76. stav 1. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 84/02) donijelo Rješenje broj 06-364-1387/10 od 5. oktobra 2010. godine kojim je apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za sanaciju stambenog objekta odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku po apelantovom zahtjevu, uviđajem na licu mjesta i uvidom u dokumentaciju u spisu, utvrđeno da na lokalitetu gdje se nalazio apelantov stambeni objekt nije bilo ratnih djejstava u neposrednoj blizini. Osim toga, po ostacima građevinskog materijala zatečenim na licu mjesta utvrđeno je da je objekt bio izgrađen od kombinacije sitne cigle i ćerpiča, te da je porušen zbog dotrajalosti. Ovo je utvrdilo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica u Rješenju broj 05-050-30-90/99 od 19. decembra 2002. godine. Osim toga, navedeno je da je za taj lokalitet izrađen plan parcelizacije „Prljevo brdo“ gdje je Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Istočno Sarajevo bez prijedloga Općine formirala parcelu, tako da je parcela na kojoj se nalazi apelantov stambeni objekt podijeljena na tri građevinske parcele, pa se zbog tog razloga ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu. Konačno, navedeno je da je uvidom u zapisnik Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, koji je potpisao apelantov otac, utvrđeno da su oni bili privremeni korisnici stana koji je bio u vlasništvu Općine Novo Sarajevo, dok je uvidom u rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove utvrđeno da je neprovedivo kod Zemljišnoknjižnog ureda u Sarajevu, pa se s pravom sumnja u regularnost priznanja prava vlasništva na apelantovo ime. Na temelju svega navedenog, apelantov zahtjev je odbijen.
15. Rješenjem Ministarstva broj 15-364-592/10 od 26. jula 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odjeljenja. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da je apelant podnio zahtjev za rekonstrukciju, odnosno sanaciju objekta oštećenog u ratu. Ministarstvo je ukazalo da se rekonstruirati, odnosno sanirati može objekt koji je legalno sagrađen, odnosno objekt koji posjeduje urbanističku saglasnost, odobrenje za građenje i odobrenje za upotrebu, što ne proizlazi ni iz dokaza u spisu, niti iz apelantovih navoda. Dalje, Ministarstvo je navelo da se postupak vodio prema odredbama Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07) na temelju kojeg je na snazi bio Pravilnik o postupku sanacije objekata oštećenih ratnim djejstvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 9/00). Ministarstvo je ukazalo da se, na temelju člana 3. Pravilnika, taj pravilnik ne primjenjuje na objekte koji su izgrađeni bez odobrenja za građenje. Dalje, istim pravilnikom je propisano da će stručna komisija izlaskom na lice mjesta utvrditi stepen oštećenja objekta, koji može biti manji i jednostavniji ili veći i složeniji. Navedeno je da, imajući u vidu dokaze u spisu predmeta, prije svega zapisnike sa izvršenih uviđaja na licu mjesta stručne komisije, u kojima je konstatirano da na licu mjesta nema objekta koji je predmet ove upravne stvari i da je objekt porušen zbog starosti i dotrajalosti, a ne zbog ratnih djejstava, to se u predmetnoj upravnoj stvari nije mogao primijeniti navedeni pravilnik.
16. Ministarstvo je navelo da nije osnovan apelantov navod iz žalbe kojim je osporio zakonsku mogućnost za provođenje usmene rasprave zbog toga što je prvostepeni organ, prema odredbi člana
9. Zakona o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srepske“ br. 13/02 i 50/10), kao jednom od načela upravnog postupka bio obavezan da omogući učešće stranaka u postupku, a po kojem procesnom zakonu se provodi predmetni postupak. Imajući u vidu da se u predmetnoj upravnoj stvari kao odlučna činjenica ispituju uvjeti iz odredbe člana 69. Zakona o uređenju prostora a u vezi sa zahtjevom stranke koji se odnosio na rekonstrukciju, odnosno sanaciju objekta koji nesporno ne postoji na licu mjesta, prvostepeni organ je pravilno utvrdio da nema uvjeta za izdavanje urbanističke saglasnosti za sanaciju dotrajalog stambenog objekta.
17. Ministarstvo je ukazalo da nije od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari i činjenica da je prvostepeni organ propustio navesti da je postupao u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva broj 15-364-516/08 od 7. septembra 2009. godine, kada je poništen zaključak o odbacivanju zahtjeva, jer je prvostepeni organ postupak proveo po uputama i riješio o zahtjevu stranke u meritumu, te na osnovu utvrđenog zasnovao odluku u dispozitivu. S obzirom na izloženo, riješeno je kao u dispozitivu rješenja.
18. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant pobijao zakonitost drugostepenog rješenja zbog toga što je, kako je apelant naveo, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno, te su učinjene povrede upravnog postupka. Apelant je predložio da se pobijano rješenje poništi i vrati na ponovno rješavanje, ili da sud sam riješi upravnu stvar i donese presudu koja će u svemu zamijeniti poništeni upravni akt.
19. Okružni sud je, nakon provedenog postupka, zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi iz tužbe da je u predmetnoj upravnoj stvari nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Okružni sud je istakao da je Ministarstvo ovu upravnu stvar rješavalo u skladu sa odredbama Zakona o uređenju prostora i Pravilnika o postupku sanacije objekata oštećenih ratnim djejstvima, a ne u skladu sa važećim Zakonom o uređenju prostora i građenja, čijim je stupanjem na snagu prestao da važi raniji zakon. Naime, prema odredbi člana
126. Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/10), upravni postupak pokrenut pred nadležnim organom do dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 27. maja 2010. godine) okončat će se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, osim ako ovaj zakon nije povoljniji za investitora. Dakle, Ministarstvo je pravilno u predmetnoj pravnoj stvari primijenilo Zakon o uređenju prostora, te Pravilnik o postupku sanacije objekata oštećenih ratnim djejstvima. Okružni sud je dalje naveo da je rješenje Ministarstva pravilno, zasnovano na odredbama Zakona i Pravilnika, te ga u cijelosti prihvata i Okružni sud, pri tome polazeći od odredbe člana 3. Pravilnika kojom je propisano da se navedeni pravilnik neće primijeniti na objekte izgrađene bez odobrenja za građenje, te odredbe člana 5. Pravilnika kojom je propisano da će stručna komisija izlaskom na lice mjesta utvrditi stepen oštećenja objekta koji može biti manji i jednostavniji i veći i složeniji. Ministarstvo je pravilno ocijenilo da je u zapisniku sa izvršenog uviđaja konstatirano da na licu mjesta nema objekta koji je predmet ove upravne stvari i da je raniji objekt urušen zbog starosti i dotrajalosti, a ne zbog ratnih djejstava kojih na navedenoj lokaciji nije bilo, što je potvrđeno i rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Na temelju svega navedenog, Okružni sud je naveo da, pošto je u predmetnoj upravnoj stvari relevantno ispitivanje uvjeta iz člana 69. Zakona o uređenju prostora, Ministarstvo je pravilno postupilo tako što je odbilo apelantovu žalbu, pri čemu je odgovorilo na žalbene navode i obrazložilo svoju odluku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U opširnim apelacionim navodima apelant je prvenstveno ukazao na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno Zakona o uređenju prostora ("Službeni glasnik RS" br. 84/02 - prečišćeni tekst, 14/03, 112/06 i 53/07) a nakon što je taj zakon prestao važiti, i odredaba Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik RS" broj 55/10), te odredaba Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik RS" broj 40/13) i Pravilnika o postupku sanacije objekata oštećenih ratnim djejstvima ("Službeni glasnik RS" broj 9/00). Apelant smatra da je u konkretnom postupku trebalo primijeniti odredbe Zakona o uređenju prostora i građenju. Osim toga, apelant je naveo da je postupak pred nadležnim upravnim organima i Okružnim sudom po njegovom zahtjevu trajao neopravdano dugo, odnosno skoro osam godina, što je suprotno svim zakonom propisanim i razumnim rokovima. Apelant smatra da je osporenim upravnim aktima i presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na dom. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek zagrantirano članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer iako je apelant protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Istočno Novo Sarajevo blagovremeno podnio žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, a nakon toga blagovremenom tužbom pokrenuo i upravni spor pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu protiv konačnog upravnog akta tog organa, tražeći od suda da, kao nezakonite, poništi odluke upravnih organa, korištenje tih pravnih sredstava za apelanta nije imalo nikakvog efekta, odnosno nije bilo djelotvorno. Konačno, apelant je pokrenuo pitanje diskriminacije u vezi sa ostvarivanjem prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su organi uprave i Okružni sud odbili njegov zahtjev samo i isključivo zbog njegove nacionalne pripadnosti, odnosno samo zbog toga što je Bošnjak, koji je iskazao namjeru da se vrati na lokalitet na kojem se nalazi njegov stambeni objekt. Istakao je da je Općina Istočno Novo Sarajevo planom parcelacije "Prljavo Brdo" još 1998. godine navedeni lokalitet parcelisala za potrebe individualne stambene izgradnje i građevinske parcele dodijelila samo fizičkim licima srpske nacionalnosti (demobiliziranim borcima, porodicama poginulih boraca i ratnim vojnim invalidima Vojske Republike Srpske).
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je osporena presuda Okružnog suda pravilna i zasnovana na zakonu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da ostaje kod navoda koje je dalo u obrazloženju osporenog rješenja od 26. jula 2012. godine, te predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.
24. Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Upravni spor pokreće se tužbom. Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Rok iz stava 2. ovog člana odnosi se i na nadležnog pravobranioca, kada je ovlašten za podnošenje tužbe, ako mu je upravni akt dostavljen, a ako mu akt nije dostavljen, tužbu može podnijeti u roku od 60 dana od dana dostave upravnog akta stranci, o čijem je pravu ili obavezi odlučeno.
Član 29.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila 10 upravnog postupka, poništiće osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije). U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog zamolbenog suda. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog zamolbenog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.
Član 30.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavnost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 35. Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda. Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom.
25. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
26. Zakon o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 82.
Zavisno od vrste objekata, tehničku dokumentaciju čine jedan ili više projekata, odnosno dijelova projekta za izvođenje - projekt tehnološkog procesa, projekt građevinskog, odnosno arhitektonsko - građevinskog dijela, projekt instalacija, projekt montaže i drugi, koji moraju biti međusobno usaglašeni.
Projekti iz prethodnog stava sadrže naročito:
a) tehnički opis sa eventualno posebnim uslovima za izvođenje objekta,
b) situaciju terena sa ucrtanim objektom i susjednim objektima urađenu na geodetskoj podlozi,
v) grafičke prikaze projektnih rješenja sa potrebnim detaljima za izvođenje radova,
g) proračune stabilnosti i sigurnosti objekta, zaštite objekta - termičke, zvučne i druge, te odgovarajuće proračune instalacija i druge proračune,
d) predmjer i predračun radova, sa opisom radova.
Ministarstvo će donijeti pravilnik o sadržaju i načinu pripreme tehničke dokumentacije.
27. Pravilnik o postupku sanacije objekata oštećenih ratnim dejstvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Zahtev za sanaciju može da podnese vlasnik oštećenog objekta, odnosno korisnik oštećenog objekta u državnoj svojini.
Uz zahtev za sanaciju oštećenog objekta prilaže se ranije izdata dokumentacija i to: urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje, odobrenje za upotrebu, dokaz o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja objekta i tehnička dokumentacija izgrađenog objekta.
Ukoliko podnosilac zahteva ne raspolaže sa dokumentacijom iz stava 2. ovog člana dužan je obezbediti dokaze o legalno izgrađenom objektu i pravu svojine, odnosno pravu korišćenja istog. Član 5.
Stepen oštećenja konkretnog objekta utvrđuje stručna komisija koju čine ovlašćena stručna lica građevinske, arhitektonske, elektro i po potrebi mašinske struke.
Stručnu komisiju iz stava 1. ovog člana imenuje organ uprave nadležan za poslove građenja. Izlaskom na lokaciju oštećenog objekta stručna komisija utvrđuje stručnim nalazom i mišljenjem, stepen oštećenja koji može da bude:
- manje i jednostavnije;
- veće i složenije (oštećenje konstruktivnih elemenata).
Član 6.
Za manja i jednostavnija oštećenja objekata iz člana 5. ovog pravilnika stručna komisija utvrđuje detaljan tehnički opis neophodnih radova na sanaciji objekata kao i predmer potrebnih radova. Za veća i složenija oštećenja objekata iz člana 5. ovog pravilnika neophodno je da vlasnik, odnosno korisnik objekta obezbedi tehničku dokumentaciju za sanaciju oštećenog objekta izrađenu u skladu sa zakonom o uređenju prostora.
Član 7.
Odobrenje za sanaciju objekata sa manjim i jednostavnijim oštećenjima izdaje nadležni organ uprave zadužen za poslove građenja u roku od 8 dana od dana podnošenja zahteva na osnovu: 1. dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja oštećenog objekta, 2. ranije izdatog odobrenja za građenje, odnosno odobrenja za upotrebu, 3. tehničkog opisa i predmera radova iz člana 6. ovog pravilnika.
Član 8.
Odobrenje za sanaciju objekta sa većim i složenijim oštećenjima izdaje nadležan organ uprave zadužen za poslove građenja u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva na osnovu: 1. dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja oštećenog objekta, 2. ranije izdatog odobrenja za građenje, odnosno odobrenja za upotrebu, 3. tehničke dokumentacije za sanaciju oštećenog objekta i potrebnih saglasnosti na istu, 4. tehničke kontrole tehničke dokumentacije za sanaciju oštećenog objekta.
28. Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 125.
(1)Sve jedinice lokalne samouprave dužne su da donesu odluku o legalizaciji bespravno početih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2)Investitor, odnosno vlasnik bespravno započetog ili izgrađenog objekta ili dijela objekta dužan je da podnese zahtjev za legalizaciju završenog, odnosno zahtjev za odobrenje za građenje početog objekta u roku od godinu dana od dana donošenja odluke iz stava 1. ovog člana. (3)Objekti izgrađeni prije prvog aerofotogrametrijskog snimanja smatraju se legalno izgrađenim.
(4)Po isteku roka iz stava 2. ovog člana, prestaje mogućnost naknadnog pribavljanja odobrenja za građenje.
(5)Odlukom iz stava 1. ovog člana propisaće se visina, rokovi i način plaćanja naknada za legalizaciju.
Član 126.
Upravni postupak pokrenut pred nadležnim organom do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, osim ako je ovaj zakon povoljniji za investitora.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je apelant Odjeljenju podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za sanaciju i rekonstrukciju stambenog objekta 26. juna 2006. godine, a da je o njegovom zahtjevu konačno odlučeno osporenom odlukom Okružnog suda od 29. novembra 2013. godine. Dakle, postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu trajao je više od sedam godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
37. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovog zahtjeva za odobrenje rekonstrukcije i sanacije stambenog objekta i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti (uviđaj na licu mjesta i materijalni dokazi prikupljeni od različitih organa), u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
38. Razmatrajući postupanje nadležnih orana i redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Odjeljenjem kojem su trebale više od tri godine da donese prvi zaključak. Taj zaključak poništen je rješenjem Ministarstva, a Odjeljenju je u ponovnom postupku trebalo oko godinu dana da donese rješenje. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je Odjeljenje postupalo neefikasno, nepotrebno otežući postupak na taj način. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvu trebalo više od godinu i po da donese odluku o apelantovoj žalbi protiv rješenja Odjeljenja. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo se nije očitovalo o apelantovim navodima o dužini trajanja postupka. Postupak pred Okružnim sudom okončan je u primjerenom roku od nešto više od godinu dana. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, i pored činjenice da je predmetni postupak u pojedinim fazama okončan u relativno kratkom roku, navedeno ne umanjuje odgovornost Odjeljenja pred kojim je postupak trajao četiri godine, prvenstveno zbog njegovog neefikasnog postupanja. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka, budući da ne postoji ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim postupanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka, snosi Odjeljenje.
39. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog toga što je u konkretnom postupku apelant čekao na konačnu odluku više od sedam godina, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o hitnom postupku, te činjenicu da je postupak trajao više od sedam godina, Ustavni sud smatra da apelantu, na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
42. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište organa uprave i redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
43. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za odobrenje rekonstrukcije i sanacije stambenog objekta, dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije, generalno, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
45. S obzirom na to da je apelant naveo da su organi uprave i redovni sud pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka pred organima uprave, a nakon toga i pred Okružnim sudom, primijenjene odredbe Zakona o uređenju prostora i Pravilnika o postupku sanacije objekata oštećenih ratnim djejstvima. Okružni sud je obrazložio da tokom postupka nisu primijenjene odredbe Zakona o uređenju prostora i građenja, budući da je u odredbi člana 126. Zakona o uređenju prostora i građenju propisano da će se upravni postupak pokrenut pred nadležnim organom do dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 27. maja 2010. godine) okončati po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, osim ako ovaj zakon nije povoljniji za investitora. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je stambeni objekt koji je predmet ovog postupka urušen zbog starosti i dotrajalosti, a ne zbog ratnih djejstava, odnosno da je irelevantno ispitivanje uvjeta iz člana 69. Zakona o uređenju prostora, nije bilo mogućnosti da se primijeni Zakon o uređenju prostora i građenju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da su organi uprave i Okružni sud svoj stav jasno i argumentirano obrazložili, da su dali jasne razloge zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno da apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odluke, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
47. Apelant je naveo da mu je, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, te da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno utvrdili činjenice u postupku povodom apelantovog zahtjeva za odobrenje sanacije i rekonstrukcije stambenog objekta.
49. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju to pravo nije prekršeno.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman