Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2408/13 (S. H. i J. H.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2408/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2408/13, rješavajući apelaciju Safeta Haskovića i Jasmine Hasković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Haskovića i Jasmine Hasković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 188344 11 Rev od 22.
marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009- 0- GŽ-06-002202 od 25. maja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Hasković i Jasmina Hasković (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 65 0 P 188344 11 Rev od 22. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0- GŽ-06-002202 od 25. maja 2009. godine. Apelantica je potom, 26. juna 2013. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „da se ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 65 0 I 355182 13 I od 5. juna 2013. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2408/13 od 5. septembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i opunomoćenika tužitelja Aćima Skoke (u daljnjem tekstu: tužitelj), koji je zastupao tužitelja u redovnom sudskom postupku, zatraženo je 19. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i opunomoćenik tužitelja su u periodu od 1. jula 2013. do 7. januara 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2482/03-B od 24. jula 2006. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv Vladimira Milojevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te apelanta i apelantice, kao drugotuženog i trećetužene, radi naknade štete, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi Ugovor o prodaji stana zaključen 23. aprila 2003. godine i ovjeren pred Općinskim sudom II u Sarajevu pod brojem Ov. I br. 20022/2003 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) po kojem je tužitelj, kao prodavač, prodao apelantici, kao kupcu, stan bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) za kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 KM, pa se apelantica obavezuje da tužitelju vrati i preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari. Istom presudom odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da mu apelantica nije platila kupoprodajnu cijenu iz spornog ugovora, te da se raskida sporni ugovor, pa se apelantica obavezuje da mu vrati i preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari. Također, ovom presudom je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev prema prvotuženom i apelantima, kojim je tužitelj tražio da se, nakon utvrđivanja njihove krivice u krivičnom postupku ili u parnici, kao pretpostavke za odgovornost za štetu koju tužitelj potražuje, obavežu da mu solidarno plate štetu u iznosu od 70.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka.
7. Općinski sud je istakao da je, nakon ocjene navoda stranaka u postupku i dokaza koji su na glavnoj raspravi prezentirani sudu, utvrdio da je među strankama nesporno da je tužitelj dao pismenu punomoć prvotuženom kojom ga je ovlastio na prodaju njegovog (spornog) stana. Dalje, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je pregovore za prodaju spornog stana za tužitelja kao vlasnika stvari vodio prvotuženi, kao njegov ovlašteni opunomoćenik, i da je on sa apelantom zaključio predugovor o prodaji spornog stana (5. aprila 2003. godine) u kojem je sadržan konsenzus o predmetu i cijeni, da je, nakon toga, zaključen i sporni ugovor prema identičnom konsenzusu u predmetu i cijeni između tužitelja lično i apelantice, u formi koju zahtijeva Zakon o prometu nekretnina. Navedeno je da tužitelj nijednim dokazom nije dokazao da je sporni ugovor zaključen uz prevaru apelanata, niti da su oni znali ili morali znati za eventualnu prevaru prvotuženog.
8. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi i tokom postupka tvrdio da mu nije isplaćena kupoprodajna cijena spornog stana. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da se prvotuženi tužitelju obavezao da će mu isplatiti kupoprodajnu cijenu spornog stana u iznosu od 76.000,00 KM najdalje do 1. jula 2003. godine, i to pismenom izjavom na kojoj je ovjerio svoj potpis u Općini Novi Grad Sarajevo 2. aprila 2003. godine. Dalje, navedeno je da se prvotuženi nakon navedene izjave još u dva navrata obavezao tužitelju isplatiti novčani iznos od 76.000,00 KM. Radi se o pismenoj zabilježbi od 8. jula 2003. godine navedenoj na listu reklamnog bloka gdje stoji da je došlo do dogovora koji garantira apelant u kojem će prvotuženi tužitelju isplatiti iznos od 76.000,00 KM do 1. augusta 2003. godine na ime stana „koji je prvotuženi prodao u ime tužitelja apelantici“, te da su ovu zabilježbu potpisali prvotuženi, apelant, tužitelj i njegova supruga. Pored toga, i u pisanoj izjavi prvotuženog od 12. augusta 2003. godine navedeno je da apelantica nije platila tužitelju kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 KM, niti je ovu cijenu bilo ko isplatio tužitelju iako je to navedeno u tački 3. ugovora. Navedeno je da se i ovom izjavom prvotuženi obavezao tužitelju isplatiti novac, i to, kako je navedeno, „ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 70.000,00 KM, najkasnije do 12. septembra 2003. godine budući da mu je isplaćeno 6.000.00 KM“. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da su navedene izjave prvotuženog u vezi sa ugovornom obavezom kupoprodaje spornog stana iz predugovora od 5. aprila 2003. godine i spornog ugovora. Naime, Općinski sud je zaključio da se tim izjavama prvotuženi lično obavezuje tužitelju, i to u većim iznosima od ugovorenog predugovorom i spornim ugovorom. S obzirom na to da je prvotuženi i na pripremnom ročištu od 23. juna 2005. godine ponovo izjavio da se tužitelju lično obavezuje isplatiti 76.000,00 KM ističući da mu je već dao 6.000,00 KM, Općinski sud je u ovakvom činjeničnom stanju zaključio da je ugovor o punomoćstvu koji je zaključen između tužitelja i prvotuženog faktički bio prividni ugovor i da je sasvim evidentno da između tih stranaka postoji zaključen i drugi ugovorni odnos koji se prikriva punomoćstvom a tim prikrivenim ugovorom da se prvotuženi obavezao tužitelju isplatiti novčani iznos od 76.000,00 KM nezavisno od ugovorne obaveze kupca iz zaključenog ugovora tužitelja i apelantice.
9. Što se tiče spornog ugovora koji su zaključili tužitelj i apelantica, Općinski sud je istakao da je ocjenom apelantovog iskaza u odnosu na utvrđenja iz drugih dokaza zaključio da na strani apelanata nije bilo nesavjesnosti prilikom zaključenja spornog ugovora sa tužiteljem. Navedeno je da tužitelj nije dokazao pred sudom da je sa apelantima dogovorio bilo šta drugo izuzev kupoprodaje spornog stana. Tužitelj, također, nije dokazao postojanje drugog ugovora između svih tuženih, izuzev predugovora od 5. aprila 2003. godine, koji je prvotuženi zaključio sa apelantom. Dakle, kako je istakao Općinski sud, apelant je zaključio predugovor o kupoprodaji sa ovlašćenim opunomoćenikom tužitelja a apelantica sporni ugovor sa tužiteljem lično, i to u istom sadržaju sporazuma kako je to navedeno u predugovoru. Ukazano je da je sporni ugovor sačinjen i u formi propisanoj zakonom zbog čega je kao takav mogao poslužiti za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, što je, prema izjavi apelanta, i učinjeno uz izjavljenu saglasnost tužitelja o tome u samom ugovoru. Nakon kupovine apelanti su bili u posjedu stana šest mjeseci bez bilo kakvog ometanja tužitelja i zbog navedenih okolnosti sud nije povjerovao iskazu i tvrdnji tužitelja da apelanti nisu isplatili kupoprodajnu cijenu.
10. Općinski sud je naveo da je ocjenom tužiteljevog iskaza zaključio da je prvotuženi za njega vršio i druge radnje osim posredovanja u prodaji stana čiju je kupoprodaju ugovorio sa apelantima. Takva izjava tužitelja je saglasna utvrđenjima suda iz drugih dokaza - pismenih izjava prvotuženog i svjedočenja kojim je utvrđeno da se prvotuženi tužitelju obavezuje platiti novčane iznose od 76.000,00 KM, te potvrđuje ocjenu suda da su tužitelj i prvotuženi imali i drugi nezavršen ugovor. Općinski sud je zaključio da, zbog eventualne prevare prvotuženog prema tužitelju, a eventualne jer prevara prvotuženog u poslu zaključenja spornog ugovora između tužitelja i apelantice nije dokazana, ne može se poništiti sporni ugovor između tužitelja i apelantice, prema odredbama čl. 111, 112. i 113. a u vezi sa članom 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, kako je dalje navedeno, u postupku nije dokazano da postoje okolnosti koje pretpostavljaju osnovanost zahtjeva za raskid ugovora, a nije dokazan ni osnov za naknadu štete.
11. Na kraju je Općinski sud istakao da su, prema njegovoj ocjeni, i tužitelj i njegov opunomoćenik (prvotuženi) u ovoj stvari postupili nesavjesno prema apelantima kada, i pored činjenica da je tužitelj prvotuženom izdao punomoć za kupoprodaju stana, tužitelj osporava postojanje predugovora od 5. aprila 2003. godine, konsenzusa o cijeni koja je u identičnom iznosu navedena i u spornom ugovoru koji je tužitelj lično zaključio sa apelanticom i kada prvotuženi izjavljuje, a tužitelj takve izjave prihvata, da je kupoprodajna cijena spornog stana, kao ugovorna apelantova obaveza, ostala neizvršena, te da će tu obavezu prema tužitelju izvršiti prvotuženi.
12. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-GŽ-06-002202 od 25. maja 2009. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odlučio da se raskida sporni ugovor, pa je apelantica obavezana da tužitelju vrati i preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.696,00 KM, a odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom dopuna tužiteljeve žalbe od 25. decembra 2006. godine je odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj podneskom od 10. aprila 2007. godine dopunio svoju žalbu uz koju je dostavio Presudu Općinskog suda broj 065-0-K-06-000595 od 25. decembra 2006. godine i predložio da Kantonalni sud prilikom donošenja svoje odluke ima u vidu i navedenu i priloženu presudu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da dopuna žalbe tužitelja nije podnesena u roku iz člana 203. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je presuda u toj pravnoj stvari donesena 24. jula 2006. godine, a žalba izjavljena 7. septembra 2006. godine zbog čega je Kantonalni sud postupio u skladu sa odredbama člana 224. tačka 1. ZPP. Zbog istih razloga, kako je istakao Kantonalni sud, ni priloženi pismeni dokaz u vidu Presude Općinskog suda broj 065-0-K-06-000595 od 25. decembra 2006. godine nije mogao biti predmet njegove ocjene.
13. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 217. stav 2. ZPP, održao raspravu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te da je ponovno izveo već izvedene dokaze
- saslušanjem četiri svjedoka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da prihvata činjenična utvrđenja Općinskog suda da je tužitelj ovlastio prvotuženog da u njegovo ime i za njegov račun provede postupak otkupa spornog stana i da ga potom proda. Dalje je Kantonalni sud istakao da je potom prvotuženi stupio u kontakt sa apelantima, kao supružnicima, te da je sa apelantom 5. aprila 2003. godine zaključio predugovor koji je imao za predmet kupoprodaju spornog stana, kojim je ugovorena kupoprodaja spornog stana za iznos od 60.000,00 KM, te kojom prilikom je plaćena kapara u iznosu od 7.000,00 KM. Utvrđeno je da su potom sporni ugovor zaključili tužitelj i apelantica, te da taj ugovor, prema stavu Kantonalnog suda, u pogledu važnosti ispunjava sve zakonske uvjete. U njemu je navedena kupoprodajna cijena od 60.000,00 KM za koju je u ugovoru (tačka III) navedeno da ju je isplatio prodavac u cijelosti u momentu potpisivanja toga ugovora. Nadalje, utvrđeno je da prvotuženi i apelanti nikada nisu isplatili tužitelju ukupnu kupoprodajnu cijenu koja je iznosila 76.000,00 KM, a ne 60.000,00 KM, kako je to navedeno u spornom ugovoru.
14. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja Kantonalni sud je zaključio da nije bilo uvjeta za usvajanje primarnog tužbenog zahtjeva tužitelja zbog toga što tužitelj ne samo što nije dokazao da je u postupku zaključenja spornog ugovora doveden u zabludu i da je prevaren od apelantice, kao ugovorne strane, nego to nije ni tvrdio, a posebno što iz svih dokaza proizlazi da apelantica, osim što je ovjerila svoj potpis na spornom ugovoru, nije direktno učestvovala ni u pregovorima stranaka, a ni u bilo kojoj kasnijoj radnji koja bi se mogla dovesti u vezu sa ovim pravnim poslom, dosljedno kojem se primarni tužbeni zahtjev tužitelja pokazuje neosnovanim, što je opredijelilo taj sud da donese odluku o odbijanju žalbe tužitelja u navedenom dijelu i potvrđivanju prvostepene presude u njemu. Međutim, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, budući da navedena činjenična utvrđenja predstavljaju ispunjenje uvjeta za raskid ugovora, jer je utvrđeno da tužitelju nije isplaćena kupoprodajna cijena spornog stana, slijedom toga je Kantonalni sud, na osnovu odredbama člana 124. u vezi sa članom 132. ZOO, a na osnovu ovlaštenja iz odredaba člana 229. stav (2) ZPP, prvostepenu presudu preinačio, te raskinuo sporni ugovor i naložio apelantici da tužitelju vrati u posjed sporni stan.
15. Dalje, Kantonalni sud je istakao u vezi sa zahtjevom tužitelja da mu svi tuženi naknade štetu, koju je tužitelj mogao tražiti saglasno navedenim odredbama ZOO, kao posljedicu raskida spornog ugovora, da tužitelj nije dokazao ni osnov, a ni visinu štete koja mu je eventualno prouzrokovana, dosljedno čemu je takav zahtjev neosnovan.
16. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 188344 11 Rev od 22. marta 2013. godine, kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je osnovanost primarnog i podrednih tužbenih zahtjeva tužitelj zasnivao na činjeničnim tvrdnjama da je bio vlasnik spornog stana, pa da je ovlastio prvotuženog da taj stan proda. Dalje, naveo je da su apelanti supružnici koji su u vrijeme davanja navedene punomoći stanovali u stanu brata prvotuženog, koji su renovirali svojim sredstvima, te da su ispričali tužitelju da se prvotuženi, kao njegov opunomoćenik, dogovorio da im proda sporni stan za ugovorenu cijenu od 76.000,00 KM i da oni snose sve troškove ovjere i prenosa. Nadalje, navedeno je da im je, prema tom dogovoru, prvotuženi priznao troškove renoviranja stana njegovog brata i da će taj iznos kompenzirati odgovarajućim iznosom kupoprodajne cijene spornog stana. Navedeno je i da je tužitelj sa apelanticom potpisao sporni ugovor i predao im stan u posjed kako bi se oni što prije preselili iz stana brata prvotuženog, da bi ga on mogao prodati i isplatiti tužitelju dogovorenu cijenu u koji dogovor je tužitelj povjerovao i zaključio sporni ugovor sa apelanticom, te potpisao neistinite navode spornog ugovora da je ugovorena kupoprodajna cijena za stan u iznosu od 60.000,00 KM, smatrajući to sasvim nebitnim, jer su se usmeno dogovorili da je to iznos od 76.000,00 KM. Navedeno je da prvotuženi tužitelju nije platio navedeni iznos do 1. jula 2003. godine, kako je obećao, nego je 8. jula 2003. godine dao tužitelju pismenu izjavu da će mu navedeni iznos platiti do 1. avgusta 2003. godine za koju obavezu je garantirao pismeno i apelant pred tužiteljem i njegovom suprugom, koju nije ispunio, kao ni ponovnu garanciju sadržanu u pismenoj izjavi prvotuženog od 12. avgusta 2003. godine, da tužitelj nije primio ništa od kupoprodajne cijene od apelanta i apelantice, a da je od prvotuženog primio 3.000,00 eura, kao dijela kupoprodajne cijene od 76.000,00 KM, čime su se ispunile pravne pretpostavke za utvrđenje da apelantica nije platila tužitelju kupoprodajnu cijenu, te raskid spornog ugovora.
17. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je izvedene dokaze pred tim sudom pravilno prosudio po slobodnom uvjerenju, svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima na način da se može provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost, a tuženi neosnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Ocjenjujući da institut eventualne kumulacije zahtjeva zakonom određuje redoslijed odlučivanja o njihovoj osnovanosti na način da se, u prvom redu, odluči o primarnom zahtjevu, a o podrednom tek ako sud nađe da on nije osnovan, koje se pravilo procesnog prava ne iscrpljuje u prvostepenom postupku, već se proteže tokom cijelog postupka, proizlazi da je Kantonalni sud, pravilno odlučivši o odluci prvostepenog suda u pogledu primarnog zahtjeva, te našavši da se odluka prvostepenog suda u navedenom dijelu pokazuje ispravnom, pravilno istovremeno odlučio i o odluci o daljem podrednom zahtjevu smatrajući da je on osnovan.
18. Neosnovanim su ocijenjeni navodi da Kantonalni sud, protivno odredbama člana 77. u vezi sa članom 207. ZPP, nije dopustio da se pred sudom izvede dokaz uvidom i čitanjem pravomoćne osuđujuće Presude Općinskog suda broj 065-0-K-06-000 595 od 25. decembra 2006. godine, kojom je pravomoćno odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu tužitelja i prvotuženog, temeljem činjenice da je kao opunomoćenik tužitelja od apelanta primio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu iz spornog ugovora, obavezan tužitelju isplatiti iznos od 70.000,00 KM, tako da je pobijanom presudom sud odlučio o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno. Naime, kako je u vezi sa tim prigovorom istakao Vrhovni sud, prema pravilima građanskog procesnog prava, utvrđeni činjenični osnov koji je proizašao kao rezultat izvođenja dokaza na raspravi pred prvostepenim sudom, ocjenom provedenih dokaza tokom tog postupka, prema njegovom stanju na dan zaključenja glavne rasprave, predstavlja činjenični supstrat odluke prvostepenog suda o predmetu raspravljanja „omeđenom“ tužbenim zahtjevom tužitelja u odnosu na koji se, u skladu sa pravilima materijalnog prava čiju primjenu iziskuje takav činjenični osnov, razrješava sporni odnos. Dakle, zaključenje glavne rasprave je momenat na koji se odnosi pravomoćnost presude, te samim tim i postojeći utvrđeni činjenični osnov u tom momentu. Ukazano je da i žalbeni sud o pravilnosti činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, ako se ona zasnivaju na rezultatima neposrednog izvođenja dokaza na raspravi pred prvostepenim sudom, osim ako se ne radi o ispravama koje i žalbeni sud može neposredno razmatrati na zatvorenoj sjednici vijeća, a nema potrebe da se izvode novi dokazi, mora odlučivati sa osnovu rezultata rasprave. U slučaju da se u žalbi iznesu nove činjenice i predlože novi dokazi, kako to proizlazi iz odredaba člana 207. stav (1) ZPP, to se može učiniti ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave a, kako je to određeno stavom (2) navedenog člana, pozivajući se na nove činjenice, dužan je navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi. Ukoliko se primi da su ostvarene navedene procesnopravne pretpostavke za iznošenje novih činjenica i novih dokaza u žalbi, to ima kao posljedicu da drugostepeni sud, postupanjem u smislu odredaba člana 226. ZPP, presudom odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu. U protivnom, saglasno odredbama člana 229. tač. 2) ili 3) ZPP, zavisno od toga da li je održao sjednicu vijeća ili održao raspravu pred tim sudom, može da preinači prvostepenu presudu.
19. Navedeno je da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj nakon što je u žalbenom roku, 29. avgusta 2006. godine, izjavio žalbu na prvostepenu presudu, 19. septembra 2006. godine podnio je dopunu žalbe, te 10. aprila 2007. godine neposredno Kantonalnom sudu dostavio „Podnesak tužitelja (urgencija)” u kojem je naveo: „Svrha ovog podneska nije ni dopuna žalbe, niti obavještenje o novim dokazima, nego isključivo obavještenje, odnosno korisna informacija sudskom vijeću koje će razmatrati žalbu.“ Ukazao je da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-06-000 595 od 25. decembra 2006. godine koju prilaže prvotuženi osuđen na jednu godinu i šest mjeseci zatvora zbog toga što je počinio produženo krivično djelo prevara iz člana 282. KZFBiH. U tom postupku je utvrđeno da je prevario sedam lica, među kojima i tužitelja, kojem je obavezan nadoknaditi pričinjenu štetu. Navedeno je da je na raspravi pred Kantonalnim sudom, održanoj 28. aprila 2009. godine, odbijen prijedlog za izvođenje novih dokaza. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, ni tužitelj u žalbi, a ni apelanti u odgovoru na žalbu, koji nisu ni podnijeli, nisu iznijeli nove činjenice i predložili nove dokaze u vidu navedene presude krivičnog suda, što bi omogućilo ispitivanje ostvarenja procesnopravnih pretpostavki za poduzimanje ove procesnopravne radnje pred drugostepenim sudom, te njegovo dalje određeno opredjeljenje u pogledu njih, te potom, u slučaju izjavljene revizije, ocjenu pravilnosti i zakonitosti donesene odluke po njihovom iznošenju. Ukazano je da se na taj način, protivno tvrdnjama apelanata, u potpunosti isključuje procesnopravna mogućnost da drugostepeni sud, postupajući u skladu sa odredbama člana 77. u vezi sa članom 207. ZPP, dopusti da se pred tim sudom izvede dokaz uvidom i čitanjem navedene pravomoćne osuđujuće presude.
20. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni navodi da je Kantonalni sud, budući da izreka presude krivičnog suda u pogledu krivičnog djela i krivične odgovornosti veže parnični sud, nezakonito dopustio da tužitelj dokazuje suprotno onome što je navedeno u izreci te presude, te da je bio dužan, postupanjem u smislu odredaba člana 3. stav (2) u vezi sa članom 124. ZPP, naložiti strankama da pred sudom izvedu ovaj dokaz. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, uzimajući u obzir da apelanti revizijom pobijaju presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim se raskida sporni ugovor i apelantica obavezuje da tužitelju vrati i preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari, a da se tvrdi da je navedenom presudom krivičnog suda optuženi (prvotuženi) obavezan da, između ostalih, oštećenom Aćimu Skoki (tužitelju u ovoj pravnoj stvari) isplati iznos od 70.00,00 KM u kom je, radnjama izvršenja pobliže označenim u tački 5. navedene presude, ovoga oštetio, posebno ocjenjujući okolnost da je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena 24. juna 2006. godine, a predmetna presuda krivičnog suda donesena naknadno, 25. decembra 2006. godine, neosnovanim se pokazuju i revizijske tvrdnje da je donošenjem pobijane presude sud odlučio o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno.
21. Vrhovni sud je ukazao da činjenica da je predmetni dokaz nastao nakon okončanja prvostepenog postupka i donošenja prvostepene presude, te nakon isteka roka za žalbu, pa da nije krivica bilo koje od stranaka što se ovaj dokaz nije predložio do okončanja glavne rasprave pred prvostepenim sudom ne opravdava tvrdnje apelanata da se kao takav morao provesti u postupku po izjavljenoj žalbi tužitelja na prvostepenu presudu, jer, uz već izloženo, činjenice koje su se dogodile poslije trenutka za koji je vezana pravomoćnost (dan zaključenja glavne rasprave) mogu biti temelj za novu tužbu za razliku od novih činjenica koje su se zbile do tog momenta u kom slučaju one predstavljaju osnov za ponavljanje postupka.
22. Ukazano je da su predmet spora u ovoj pravnoj stvari označeni tužbeni zahtjevi tužitelja, među kojima nema zahtjeva za izvršenje spornog ugovora u vidu isplate kupoprodajne cijene u iznosu od 70.000,00 KM, te da je time tužitelj izvršio izbor na način da zahtijeva ispunjenje obaveze na koji način se, kako je to određeno odredbama člana 124. ZOO, neosnovanim pokazuju i revizijske tvrdnje da je „izvorno podnesenom tužbom od 17. oktobra 2003. godine tužitelj tražio isplatu, te time izvršio izbor, tako da nije mogao kasnije tražiti raskid ugovora“.
23. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav apelanata da se pobijanom presudom drugostepenog suda odbija žalba tužitelja u dijelu tužbenog zahtjeva koji je glasio na utvrđenje da apelantica nije platila tužitelju kupoprodajnu cijenu iz spornog ugovora, čime je pravomoćno odbijen tužiteljev zahtjev da mu nije isplaćena kupoprodajna cijena, dok se, s druge strane, pobijanom presudom žalba uvažava i raskida predmetni ugovor. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, time nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 240. stav (1) tačka 1) ZPP, koja se ogleda u tome da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi. Navedeno stoga što je, kako je to propisano odredbama člana 124. ZOO, između ostalog, pravo jedne strane, kad druga strana ne ispuni svoju obavezu u dvostranim ugovorima, da raskine ugovor prostom izjavom, tako da sud ne raskida ugovor, već utvrđuje da je on raskinut u kom smislu se ima tumačiti i izreka drugostepenog suda da u pobijanoj presudi “se raskida ugovor o prodaji stana“. Činjenični osnov utvrđenja da je ugovor raskinut predstavljaju pravno odlučne činjenice iz kojih proizlazi ostvarenje zakonskih uvjeta za raskid ugovora, koje kao takve determiniraju pravila materijalnog prava, pa stoga one ulaze u premisu odluke o zahtjevu za raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze jedne strane.
24. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja izveo pravilan zaključak da na strani apelanata postoje materijalopravne pretpostavke iz kojih proizlazi njihova obaveza sadržana u tužbenom zahtjevu tužitelja u pobijanom dijelu, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava na koje se pozvao drugostepeni sud pobijanom presudom, dosljedno čemu se apelantov revizijski razlog koji se tiče navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pokazuje neosnovanim.
25. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelanti pravilno ukazuju da, u slučaju raskida ugovora, odluka mora sadržavati i odredbu da je tužitelj obavezan da primljeni iznos osnovom raskinutog ugovora vrati. Međutim, neosnovano u činjenici da pobijanom presudom drugostepenog suda ovakva odluka nije sadržana nalaze ostvarenje revizijskog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u navedenom pravcu izostaje određen zahtjev apelanata, što bi omogućilo da se iz utvrđenih činjenica izvede zaključak o njegovoj osnovanosti, te iznosu koji je dat tužitelju, a koji bi on trebalo da vrati, kao posljedice raskida spornog ugovora, čime je, prema stavu Vrhovnog suda, onemogućeno donošenje odluke u navedenom pravcu. U pogledu preostalih apelantovih revizionih navoda, Vrhovni sud je ocijenio da apelanti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, te tako iznose drugačije činjenično stanje iz kojeg izvode svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kog razloga se revizija, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelanti su naveli da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, za razliku od Općinskog suda, „postupali nezakonito i proizvoljno“. U suštini, ističu da su Kantonalni sud i Vrhovni sud svojim presudama povrijedili materijalno pravo (ne navodeći koji je to materijalni propis povrijeđen i u čemu se ta povreda ogleda), te da su povrijedili odredbe ZPP koje se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza. Istakli su da od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa, ali da je takva ocjena dokaza u konkretnom slučaju izostala. Ukazali su da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju zahtjev pravičnog suđenja, već su rezultat proizvoljnosti. Smatraju da je Općinski sud u svojoj odluci osnovano naveo, pri kojem mišljenju ostaju i apelanti, da je prvotuženi za tužitelja vršio i druge radnje osim posredovanja u prodaji stana čiju je kupoprodaju ugovorio sa apelantima. Zbog eventualne prevare prvotuženog prema tužitelju, a eventualne jer prevara prvotuženog u poslu zaključenja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i apelantice u ovom postupku nije dokazana, dakle, prevare iz drugih obligacionih odnosa tužitelja i prvotuženog ne može se poništiti ugovor apelantice i tužitelja, jer nije dokazano da postoje okolnosti koje predstavljaju osnovanost zahtjeva za raskid ugovora, a nije dokazan ni osnov za naknadu štete. Apelanti smatraju da su se redovni sudovi prilikom donošenja pobijane presude kao javna vlast umiješali u njihovo pravo na imovinu i da su ih tako lišili imovine.
II.Odgovor na apelaciju
27. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod svoje odluke od 25. maja 2009. godine kojom je žalbu tužitelja uvažio i raskinuo sporni ugovor, te kojim je apelantica obavezana da tužitelju vrati predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari.
28. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani svi navodi apelanata o povredi njihovih ljudskih prava.
29. Tužitelj je naveo da se u apelaciji neargumentirano ističe da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud svojim presudama povrijedili materijalno pravo, te da su povrijedili odredbe ZPP koje se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza. Istakao je da je u apelaciji bilo nužno, u slučaju da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, precizirati koji je to propis materijalnog prava povrijeđen i koja odredba tog propisa i potom dovesti u vezu povredu tog prava sa činjenicama utvrđenim u toku postupka. Jedino na takav način moglo bi se ocjenjivati da li je bilo povrede materijalnog prava. Ukazano je da su krajnje paušalne i tvrdnje u apelaciji da sudovi nisu poštovali odredbe međunarodnog prava, te s tim u vezi i odgovarajuće odredbe Ustava BiH koje se odnose na pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti gube iz vida da je tužitelj sporni stan otkupio i na taj način na stanu stekao pravo vlasništva koje ničim nije dovedeno u pitanje, pa ako je nečije pravo na imovinu ugroženo, onda je samo njegovo pravo ugroženo i sudovima nije ništa drugo preostalo nego da mu to njegovo pravo ponovo osiguraju donošenjem zakonitih presuda.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Dejstvo raskida Član 132. st. 1. i 2.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55. stav 4.
(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 203. stav 1.
(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, [...] Član 207. st. 1. i 2.
(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
Član 217. stav 2.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[...] VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 188344 11 Rev od 22. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im njima prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).
40. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pri donošenju svojih odluka pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti svoje navode o povredi istaknutih prava nisu posebno konkretizirali, ali iz navoda apelacije proizlazi da su nezadovoljni cjelokupnim postupkom koji je proveden pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužitelj, u smislu člana 55. stav 4. ZPP, postavio tužbeni zahtjev na način da je, pored primarnog zahtjeva (da se poništi sporni ugovor), postavio i druge eventualne zahtjeve koje je zasnovao na činjeničnim tvrdnjama da je bio vlasnik spornog stana, pa da je ovlastio prvotuženog da taj stan proda, da su on i apelantica zaključili sporni ugovor, ali da njemu nije isplaćena kupoprodajna cijena tog stana. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 55. stav 4. propisana mogućnost tužioca da u jednoj tužbi istakne dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i da traži da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan, što je slučaj u konkretnom predmetu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka, zaključio da primarni tužbeni zahtjev za poništenje spornog ugovora nije osnovan, pa da stoga nisu osnovani ni svi drugi postavljeni tužbeni zahtjevi.
43. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon toga, prvostepenu presudu preinačio tako što je odlučio da se raskida sporni ugovor, pa je apelantica obavezana da tužitelju vrati i preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o tužiteljevoj žalbi zaključio da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, u smislu odredaba člana 217. stav 2. ZPP, potrebno pred tim sudom održati raspravu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te da je ponovno izveo već izvedene dokaze - saslušanjem četiri svjedoka. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 217. stav 2. ZPP propisano da će „drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 229. tačka 2) ZPP propisano da će drugostepeni sud preinačiti prvostepenu presudu ako "drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdi drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku, kao i onih koje je on ponovno proveo utvrdio drugačije činjenično stanje, te slijedom toga preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužbeni zahtjev.
44. Naime, Kantonalni sud je naveo da prihvata činjenična utvrđenja Općinskog suda da je tužitelj ovlastio prvotuženog da u njegovo ime i za njegov račun provede postupak otkupa spornog stana i da ga potom proda. Dalje je Kantonalni sud istakao da je potom prvotuženi sa apelantom 5. aprila 2003. godine zaključio predugovor koji je imao kao predmet kupoprodaju spornog stana, te kojom prilikom je plaćena kapara u iznosu od 7.000,00 KM, ali da su potom sporni ugovor zaključili tužitelj i apelantica, te da taj ugovor, prema stavu Kantonalnog suda, u pogledu važnosti ispunjava sve zakonske uvjete. U njemu je navedena kupoprodajna cijena od 60.000,00 KM za koju je u ugovoru (tačka III) navedeno da ju je isplatio prodavac u cijelosti u momentu potpisivanja toga ugovora. Nadalje, utvrđeno je da tužitelju prvotuženi i apelanti nikada nisu isplatili ukupnu kupoprodajnu cijenu.
45. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo uvjeta za usvajanje primarnog tužbenog zahtjeva tužitelja zbog toga što tužitelj ne samo što nije dokazao da je u postupku zaključenja spornog ugovora doveden u zabludu i da je prevaren od apelantice, kao ugovorne strane, nego to nije ni tvrdio, a posebno što iz svih dokaza proizlazi da apelantica, osim što je ovjerila svoj potpis na spornom ugovoru, nije direktno učestvovala ni u pregovorima stranaka, a ni u bilo kojoj kasnijoj radnji koja bi se mogla dovesti u vezu sa ovim pravnim poslom. Međutim, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, budući da navedena činjenična utvrđenja predstavljaju ispunjenje uvjeta za raskid ugovora, jer je utvrđeno da tužitelju nije isplaćena kupoprodajna cijena spornog stana, slijedom toga je Kantonalni sud na osnovu odredaba člana 124. u vezi sa članom
132. ZOO, uz ovlaštenje iz odredaba člana 229. stav (2) ZPP, prvostepenu presudu preinačio, te raskinuo sporni ugovor i naložio apelantici da tužitelju vrati u posjed sporni stan. Pri tome Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
46. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na tužiteljevu vezu sa tuženim (prvotuženim i apelantima), zatim, historijat koji je pratio, prvo, okup spornog stana, a potom i njegovu prodaju, te u vezi sa tim da je dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je zaključio da, u konačnici, apelantica koja je potpisala sporni ugovor nije isplatila kupoprodajnu cijenu stana tužitelju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je tužitelj svojim izvedenim dokazima doveo u sumnju činjenične navode apelanata da je isplaćena kupoprodajna cijena spornog stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da je tužitelj u toku postupka dokazao svoje činjenične tvrdnje da mu nije isplaćena kupoprodajna cijena spornog stana. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda.
47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je potom i Vrhovni sud u cijelosti potvrdio odluku Kantonalnog suda, ocijenivši je pravilnom i na zakonu zasnovanom o čemu je dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ni u odluci tog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u njihovom donošenju, te u primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev koji se odnosio na raskid ugovora, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti za takve svoje tvrdnje nisu ponudili bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, svojim navodima apelanti nisu ni na koji način doveli u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti su ponudili bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihove tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. U vezi sa apelacionim navodima o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazložili u čemu se sastoji povreda tog prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava, također, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu ocjene dokaza i, u vezi s tim, utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom relevantnih odredaba ZPP i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman