Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/16 ("Eliksir" d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3054/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3054/16, rješavajući apelaciju "Eliksir" d.o.o. Posušje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Eliksir" d.o.o. Posušje, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 035822 15 Rsž od 20. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Eliksir" d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 035822 15 Rsž od 20. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, pored ostalog, poništeno kao nezakonito rješenje apelanta, kojim je tužiteljici (M. R.) otkazan Ugovor o radu, te je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati u radni odnos i isplati naknadu na ime izgubljenih plaća.

2. U toku predmetnog parničnog postupka je, a nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno, kako iz radne knjižice tužiteljice i ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. septembra 2011. godine, te obrasca odjave sa porezne, da je tužiteljica bila zaposlenica apelanta u razdoblju od 15. septembra 2011. godine do 10. januara 2015. godine, dakle ukupno tri godine i tri mjeseca, te 25 dana i kao takva prijavljena kod nadležnih ustanova, pa kada su iskazi saslušanih svjedoka i same tužiteljice dovedeni u međusobnu vezu i u vezu sa materijalnim dokazima, nesporno je utvrđemo da je tužiteljica obavljala poslove za apelanta. Također je utvrđeno, da je apelant donio odluku o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, i to bez broja, sa datumom 10. januar 2015.godine tužiteljici, navodno zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, te bez poštivanja otkaznog roka, a da prethodno nije proveden bilo kakav disciplinski postupak protiv iste radi utvrđivanja eventualne povrede radne dužnosti, niti je u obrazloženju rješenja navedeno u čemu se sastoje ti ekonomski, tehnički ili organizacijski razlozi. Pored toga, utvrđeno je da u toku postupka apelant uopće nije isticao bilo kakve ekonomske, tehničke ili organizacijske razloge zbog kojih je tužiteljici prestao radni odnos, nego samo isključivo navodeći da je razlog prestanka radnog odnosa nezakonito korištenje službenog vozila izvan radnog vremena u privatne svrhe, te neuredno izvršavanje poslova koji se odnose na prezentacije, te odnose sa klijentima i poslovnim subjektima od strane tužiteljice, što predstavlja težu povredu radnih obveza, pa time i razlog za prestanak ugovora o radu bez otkaznog roka, u skladu sa članom 88. Zakona o radu, a da u isto vrijeme nije niti spomenut bilo kakav interni akt apelanta koji uređuje način korištenja službenih vozila, odnosno vođenja disciplinskog postupka protiv radnika zbog neurednog i nesavjesnog izvršavanja radnih zadataka. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da donošenju odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljici nije prethodilo nikakav disciplinski postupak radi utvrđivanja povreda radne dužnosti, te da iz odluke o prestanku Ugovora o radu nigdje ne proističe da je otkaz tužiteljici dat zbog nezakonitog korištenja službenog vozila i neurednog izvršavanja radnih zadataka, odnosno zbog lakših ili težih povrede radnih obveza iz ugovora o radu, odnosno drugih odredbi Pravilnika o radu apelanta, nego iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, koje apelant uopće ne obrazlaže, niti navodi otkazni rok, kako je to određeno u članu 87. Zakona o radu. Kantonalni sud, u svom obrazloženju, pored ostalog, konstatuje da činjenica je li tužiteljica potpisala Ugovor o radu ili ne, je bez uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke (u odnosu na stav I), jer iz provedenih dokaza, a što je skoro pa i nesporno među strankama, proizlazi da je tužiteljica bila djelatnica apelanta pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u tom dijelu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/16 ("Eliksir" d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio