Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3082/16 (E. E. J.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

  • Strani državljanin
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Izručenje
  • Ekstradicija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3082/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu AP-3082/16 rješavajući apelaciju Edera Eberharda Josefa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edera Eberharda Josefa podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 K 021326 16 Kž od 12. jula 2016. godine i broj S 1 3 K 021326 16 Kv 5 od 24. juna 2016. godine jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Eder Eberhard Josef (u daljnjem tekstu: apelant) iz SR Njemačke, koga zastupa Amila- Mimica Kunosić, advokatica iz Tuzle, podnio je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 K 021326 16 Kž od 12. jula 2016. godine i broj S 1 3 K 021326 16 Kv 5 od 24. juna 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje donošenja odluke o izručenju apelanta, kao i puštanje apelanta na slobodu uz istovremeno izricanje blažih mjera od pritvora kojim bi se osiguralo prisustvo apelanta u Bosni i Hercegovini do okončanja predmetnog postupka, a sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3082/16 od 21. jula 2016. godine apelant je odbijen sa zahtjevom za donošenje privremene mjere (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine odbijena je apelantova apelacija podnesena protiv rješenja Suda BiH br. S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5. maja 2016. godine i S1 3 K 021326 16 Eks od 28. aprila 2016. godine (kojima je apelantu određen ekstradicioni pritvor) u odnosu na pravo iz člana 5. st. 1. f) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenom odlukom, također, odbačena je apelantova apelacija protiv istih rješenja Suda BiH u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

4. Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 021326 16 Kv 5 od 24. juna 2016. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta kao potraživanog pravosudnim organima Republike Turske radi vođenja krivičnog postupka pred Teškim krivičnim sudom u Bakirkoju zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora iz člana NR 188/3-4-5 i člana 53. Krivičnog zakona Republike Turske po optužnici Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul od 3. jula 2006. godine.

5. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je molbom pravosudnih organa Republike Turske od 15. aprila 2016. godine zatraženo izručenje apelanta kao potraživane osobe radi krivičnog gonjenja po optužnici Vrhovnoj javnog tužilaštva Istanbul od 3. jula 2006. godine a zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora iz člana NR 188/3-4-5 i člana 53. Krivičnog zakona Republike Turske.

6. Vijeće je navelo da je kao prvo na nesumnjiv način utvrdilo identitet apelanta. Utvrđeno je da apelant nema status državljanina Bosne i Hercegovine jer iz kompletne dokumentacije proizlazi da je državljanin Republike Njemačke, čije lične i putne podatke posjeduje. Stoga po ocjeni Vijeća nije povrijeđen tzv. nacionalni princip ili princip aktivnog personaliteta što predstavlja prvi uslov odnosno pretpostavku za izručenje iz člana 34. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.

7. Dalje je utvrđeno da Sud BiH nema dokaze da apelant u smislu odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu uživa pravo azila niti je bio u postupku traženja azila u BiH u vrijeme podnošenja molbe za izručenje. Ukazano je da prema članu 34. tačka b) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima traženje azila predstavlja prepreku za izručenje apelanta ali se veže za određeni rok odnosno zahtjev za azil mora biti postavljen prije podnošenja molbe za izručenje.

8. Istaknuto je da po mišljenju Vijeća sadržaj dostavljenih odluka pravosudnih organa Republike Turske kao i prijepis odredbi Krivičnog zakona Republike Turske jasno ukazuju da krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora, za koje se traži izručenje apelanta predstavlja krivično djelo i po zakonodavstvu Bosne i Hercegovine kao i po entitetskim krivičnim zakonima čime je ispunjeno načelo identične norme ili klauzula dvostruke inkriminacije predviđeno u članu 34. tačka d) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. S tim u vezi Vijeće je ukazalo kojim odredbama je navedeno krivično djelo regulisano u domaćem zakonodavstvu.

9. Također, Vijeće je utvrdilo da navedena krivična djela po svojoj prirodi nisu politička ili vojna krivična djela a iz stanja u spisu se zaključuje da se izručenje apelanta ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i političkih stavova, niti je za navedena krivična djela propisana smrtna kazna.

10. Nadalje je utvrđeno da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja prije nego je apelant pritvoren a kako je to propisano odredbom člana 34. tačka f) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i člana 10. Evropske konvencije o ekstradiciji. Stoga, imajući u vidu da je predmetno krivično djelo učinjeno 30. septembra 2005. godine proizlazi da prema domaćem zakonodavstvu zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na apelanta nije nastupila (relativna i apsolutna zastarjelost). Također je ukazano da je država moliteljica u molbi za izručenje navela da prema krivičnom zakonodavstvu Republike Turske zastara za predmetno krivično djelo nastupa 30. septembra 2025. godine.

11. Vijeće je navelo da je država moliteljica uz molbu za ekstradiciju dostavila dokumentaciju u ovjerenoj fotokopiji koja je vjerna originalu, a što proizlazi iz navoda sadržanih u dopisu Ministarstva pravde BiH. Po mišljenju Vijeća navedeno je u skladu sa članom 35. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te da je Tužilaštvo BiH navedenu dokumentaciju na zahtjev Suda BiH dostavilo u ovjerenoj kopiji.

12. Istaknuto je da je nejasan stav Tužilaštva BiH vezano za ispunjenost zakonskih pretpostavki s obzirom da se poziva na činjenicu da uz molbu za izručenje nije dostavljen niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se potražuje. S tim u vezi Vijeće je navelo da je uz molbu dostavljena optužnica Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul od 3. jula 2006. godine uz koju su kako je vidljivo nadležnom Teškom krivičnom sudu Bakirkoj dostavljeni dokazi (krivična prijava policije, zapisnici o prisluškivanju telefona, pisma Carinskog podsekretarijata Regionalne direkcije carina i skladištenja Erdena, zapisnik o incidentu, te cjelokupna datoteka) koji potkrepljuju navode optužnice. Također, Vijeće je ukazalo da primarni cilj ekstradicionog postupka nije utvrđivanje krivične odgovornosti potraživanih lica već utvrđivanje pretpostavki za izručenje.

13. Prema tome istaknuto je da su u odnosu na apelanta ispunjenje sve zakonske pretpostavke za njegovo izručenje pravosudnim organima Republike Turske propisne članom 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima uz ocjenu da molba sadrži i svu potrebnu dokumentaciju propisanu članom 12. Evropske konvencije o ekstradiciji.

14. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Apelaciono odjeljenje Odjela III za opšti kriminal Suda BiH rješenjem broj S1 3 K 021326 16 Kž od 12. jula 2016. godine odbilo kao neosnovanu.

15. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je i po mišljenju Apelacionog vijeća dokumentacija države moliteljice u konkretnom slučaju kompletirana, te da fizičko dostavljanje dokaza navedenih od strane države moliteljice nije bilo neophodno. Nadalje je Apelaciono vijeće navelo da dokumentacija priložena od strane države moliteljice u ovom trenutku zadovoljava stepen dostatnosti neophodan za utvrđivanje pretpostavki za izručenje što i jeste bio cilj ovog predmeta.

16. Apelaciono vijeće je navelo da je neosnovan navod žalbe da je i samo Tužilaštvo izvelo zaključak da molbu za izručenje nije pratila odgovarajuća dokumentacija kako to nalaže odredba člana 35. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoću u krivičnim stvarima kao i da je shodno članu 36. navedenog zakona Tužilaštvo to koje ima de facto nadležnost da ispituje valjanost dostavljenih molbi za izručenje. Ukazano je da je tačno da prema odredbi člana 36. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima Tužilaštvo ispituje da li je molba podnesena u skladu sa članom 34. ovog zakona pa ako utvrdi da molba nije potpuna zatražit će od Ministarstva pravde BiH da nadležni organ države koja traži izručenje otkloni nedostatak molbe. S tim u vezi ukazano je da apelant s druge strane potpuno zanemaruje odredbu člana 42. stav 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima koja jasno ovlašćuje sudiju za prethodni postupak da po saslušanju tužioca i branioca po potrebi provede i druge izviđajne radnje radi utvrđivanja postoje li pretpostavke za izručenje stranca a kojom odredbom se u konkretnom slučaju rukovodio i postupajući sudija za prethodni postupak. Prema tome, sama činjenica da i Tužilaštvo ima odgovarajuću ulogu u provođenju ovog postupka po mišljenju Apelacionog vijeća ne dovodi u pitanje ovlaštenje suda da u konačnici razjasni ovu procesnu situaciju i utvrdi pravilno stanje stvari u smislu ispunjenosti odnosno neispunjenosti pretpostavki za izručenje, te da donese odluku o meritumu.

Apelacioni navodi

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Smatra da je pogrešan zaključak Suda BiH da iz sadržaja dostavljene optužnice Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul jasno proizlazi da se osnovana sumnja apelanta zasniva na rezultatima prisluškivanih telefonskih razgovora, iskazima osumnjičenih osoba i drugim dokazima. Napominje da Republika Turska nije dostavila niti jedan dokaz da je apelant navodno počinio krivično djelo za koje se tereti, te da je sama optužnica nepotpisana i neovjerena (na njoj se nalazi pečat određenog organa Republike Turske koji se nalazi i na svim drugim dostavljenim aktima pa se može izvući zaključak da to nije pečat Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul koje je podiglo optužnicu obzirom da su dostavljeni akti nekoliko različitih organa). Također, iz samog činjeničnog opisa optužnice proizlazi da nema dovoljno dokaza da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje, ukazuje da izjava postupajućeg sudije Apelacionog vijeća Suda BiH da iz sadržaja ovjerene kopije optužnice jasno proizlazi da se osnovana sumnja zasniva na rezultatima prisluškivanih razgovora, iskazima osumnjičenih osoba i drugim dokazima predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Navedeno iz razloga što Apelaciono vijeće takav „nedvosmislen zaključak“ izvodi na osnovu teksta optužnice (u kojem stoji da nema dokaza koji upućuju na krivicu osumnjičenih, uključujući i apelanta) i „pobrojanih dokaza“ koji nisu dostavljeni od strane Republike Turske. Apelant ukazuje da postupak apelantovog izručenja još uvijek nije okončan o čemu odluku treba da donese Ministarstvo pravde BiH na osnovu osporenih rješenja Suda BiH. Također, smatra da bi dovoljna mjera za apelanta umjesto pritvora bilo oduzimanje putnih isprava i zabrana napuštanja privremenog boravišta u Bosni i Hercegovini. Apelant ukazuje i na posljednja dešavanja u Republici Turskoj koja su po njegovom mišljenju rezultirala određenim stepenom pravne, političke i socijalne nesigurnosti a što dovodi u sumnju da bi se postupak protiv apelanta mogao provesti u skladu sa standardima garantovanim Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom ukoliko bi došlo do njegovog izručenja. Pri tome ukazuje i na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesenu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. januara 2012. godine, u odnosu na dopustivost predmetne apelacije sa aspekta člana 6. Evropske konvencije.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije u kojem su donesene osporene odluke koje su predmet ove apelacije. Navedeno je Ustavni sud ukazao i u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine u kojem predmetu je isti apelant osporavao odluke Suda BiH o određivanju ekstadicionog pritvora. Naime, bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).

20. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, budući da se i u konkretnom slučaju radi o ekstradicijskom postupku u kojem se isključivo odlučuje o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Turske a ne o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta. Prema tome, proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine, st. 27-28 i AP 2937/13 od 17. septembra 2014. godine, st. 24-26 i Odluka o dopustivosti broj AP 1635/12 od 27. juna 2012. godine, st. 24-25 dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). O apelantovoj krivično pravnoj odgovornosti će tek biti odlučivano u skladu sa zakonima države moliteljice i pred nadležnim sudovima države moliteljice.

21. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeće stanovište: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2. jedan od elemenata poštenog krivičnog suđenja koje se traži u stavu 1. (...). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (...). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (...) samog suda mišljenja da je lice 'optuženo za krivično djelo krivo prije nego mu je to dokazano prema zakonu' (...), ali, takođe, obuhvata i izjave državnih funkcionera koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (...) nadležne sudske vlasti (...)“ (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138). Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju predmet apelacije nije krivični postupak protiv apelanta u kojem se pred domaćim sudovima utvrđuje apelantova krivičnopravna odgovornost već je u pitanju postupak u kojem se isključivo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova za izručenje apelanta državi moliteljici pred kojom će se utvrđivati apelantova krivičnopravna odgovornost. Dakle, krivični postupak protiv apelanta će se voditi u Republici Turskoj. Stoga, proizlazi da član 6. stav 2. Evropske konvencije također nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje (član 6. st. 1. i 2.) inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, suprotno navodima apelacije, u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je član 6. primjenjiv samo u izuzetnim slučajevima u postupcima protjerivanja, kada postoje flagrantna kršenja ljudskih prava (npr. suđenje in apsentia u kome je potraživana osoba bila lišena osnovnih prava koja su garantovana pravom na pravično suđenje; vidi, Evropski sud, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. januara 2012. godine, st. 258. do 262). Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je osporenim odlukama apelant na bilo koji način izložen flagrantnom kršenju ljudskih prava u smislu citirane odluke Evropskog suda na koju se apelant poziva u apelaciji, a zbog čega bi predmetni postupak izuzetno bio zaštićen garancijama člana 6. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud ostaje kod svoje dosadašnje prakse kako je to naveo u prethodnim tačkama ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine, stav 29., već citirana).

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3082/16 (E. E. J.) | Sudska praksa | Aktio