Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3105/16 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3105/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3105/16, rješavajući apelaciju Rudnika soli "Tuzla" d.d. Tuzla, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 001603 13 Rev od 17. marta 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mehmed Mrkaljević, advokat iz Tuzle, podnio je 20. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 001603 13 Rev od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je obavezan tužitelju (S. H.) na ime neisplaćenih razlika plaća za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da u predmetnoj parnici tužitelj traži da se apelant obaveže na isplatu razlike plaće za utuženi period u određenom iznosu, primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hernije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), te na uplatu doprinosa PIO za isti utuženi period. Dalje se navodi, da je nesporna činjenica da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlenik apelanta, te da apelant tužitelju isplatu plaće nije vršio primjenom odredaba naprijed navedenog GKU, nego primjenom odredaba Pravilnika o radu, te da je sporno da li je apelant mogao svojim Pravilnikom o radu, po pitanju isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, postupiti protivno odredbama naprijed navedenog GKU, odnosno da li su tužitelj i apelant zaključujući ugovor o radu mogli pitanja vezana za visinu plaće urediti protivno odredbama naprijed navedenog GKU. Vrhovni sud ističe, da je odredbom člana 5. navedenog GKU propisano da Pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac, kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulisana tim ugovorom, ne može se utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenih tim ugovorom, da je odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud zaključuje, da apelanta obavezuju odredbe navedenog OKU i GKU, pa kada je apelant svojim Pravilnikom o radu kao i zaključenim ugovorom o radu sa tužiteljem utvrdio manji nivo prava od nivoa utvrđenog navedenim GKU kao najpovoljnijim za tužitelja, proizlazi da tužitelju pripadaju prava iz radnog odnosa u visini i obimu utvrđenih prema GKU, a ne prema Pravilniku o radu i ugovoru o radu. Također se navodi, da iz odredbe člana 5. navedenog GKU proizlazi da apelant nije mogao propisati svojim Pravilnikom o radu niti zaključenim ugovorom o radu ugovoriti da ukoliko se apelant nađe u teškoj finansijskoj situaciji, da tada direktor apelanta ima pravo i mogućnost svojom odlukom odrediti isplatu najniže, odnosno zajamčene plaće. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant ima obavezu na isplatu plaća iz člana 41. do 45. navedenog GKU, bez obzira na rezultate poslovanja, odnosno finansijsko stanje. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman