Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4629/14 (G. D.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Kamata
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4629/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4629/14, rješavajući apelaciju Gorana Dražića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gorana Dražića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Rs 011160 13 Rsž od 8.

augusta 2014. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Goranu Dražiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Goranu Dražiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Dražića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli 28 0 Rs 011160 13 Rsž od 8. augusta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 28 0 Rs 011160 09 Rs od 26. jula 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Rs 011160 13 Rsž od 8. augusta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Rs 011160 09 Rs od 26. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Tvornice namještaja „Namještaj“ d. d. Gradačac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. septembra 2016. godine da u roku od osam dana dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 4. oktobra 2016. godine, Općinski sud 3. oktobra 2016. godine, a tužena 7. oktobra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Apelant je 31. oktobra 2009. godine podnio tužbu kojom je tražio da mu tužena na ime duga isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.200,00 KM, i to za period od 14. maja 2000. do 18. novembra 2008. godine u iznosu od 1.226,96 KM, po osnovu zakonske zatezne kamate obračunate na neisplaćenu kamatu na iznos od 1.226,96 KM za period od 3. novembra 2009. godine kao dana podnošenja tužbe do izrade nalaza 22. aprila 2013. godine u iznosu od 510,68 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, a u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, uz naknadu troškova postupka.

6. Iz stanja u spisu proizlazi da je Općinski sud tokom postupka održao tri ročišta (nije precizirano kada) na kojima je proveo dokaz saslušanja vještaka ekonomske struke i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju.

7. Presudom Općinskog suda broj 28 0 Rs 011160 09 Rs od 26. jula 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tužena obavezana apelantu isplatiti zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.200,00 KM za period od 31. oktobra 2006. do 17. novembra 2008. godine u iznosu od 295,49 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 31. oktobra 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 69,42 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je s viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu TK od 17. januara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 19. augusta 2004. godine, naloženo tuženoj da u roku od pet dana apelantu uspostavi radno-pravni status počev od 28. januara 2000. godine; da je na osnovu navedenog rješenja apelant 15. januara 2007. godine Sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv tužene kao izvršenika radi ostvarenja potraživanja novčane naknade za vrijeme čekanja posla u periodu od 28. januara 2000. do 5. maja 2000. godine i potraživanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i potraživanja otpremnine; da je Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 028-0-107-000012 od 31. augusta 2008. godine djelimično usvojen prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja i određeno izvršenje radi naplate novčane naknade za vrijeme čekanja posla u iznosu od 450,00 KM, otpremnine u iznosu od 750,00 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 240,00 KM, te je naloženo tuženoj da na novčanu naknadu za vrijeme čekanja posla uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je apelant upućen da u posebnom (parničnom) postupku ostvaruje svoje pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na potraživanja iz rješenja o izvršenju budući da izvršna isprava ne sadrži odluku o kamati; te da je na ime navedenog potraživanja tužena apelantu 18. novembra 2008. godine isplatila ukupan iznos od 1.440,00 KM prema rješenju o izvršenju od 31. augusta 2008. godine.

8. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanje koji je istakla tužena, Općinski sud je naveo da odredba člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja propisuje zastarni rok od tri godine, ima u vidu samostalno potraživanje kamata u situaciji kada je glavno potraživanje prestalo postojati (isplatom ili na drugi način) i da samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da u situaciji kada je apelantovo glavno potraživanje dospjelo 27. septembra 2004. godine (prvi dan kada je tužena pala u zakašnjenje jer je rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 19. augusta 2004. godine tužena zaprimila 21. septembra 2004. godine, a ni nakon proteka roka od pet dana, tj. do 26. septembra 2004. godine potraživanje zaposlenika nije izmirila) i izmireno 18. novembra 2008. godine, a tužba podnesena 31. oktobra 2009. godine, da je prigovor zastare koji je istakla tužena djelimično osnovan u odnosu na potraživanja kamata do 30. oktobra 2006. godine, odnosno da potraživanje zakonskih zateznih kamata za period od 31. oktobra 2006. do 17. novembra 2008. godine nije zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, cijeneći navode vještaka ekonomske struke, zaključio da apelantu pripada zakonska zatezna kamata za period od 31. oktobra 2006. do 17. novembra 2008. godine u iznosu 295,49 KM, zbog čega je i obavezao tuženu da apelantu isplati navedeni iznos. Također, Općinski sud je naveo da prema članu 279. ZOO-a, na dospjelu, a neuplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu ne teče zatezna kamata, a na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu, na osnovu čega je zaključio da na iznos neisplaćene kamate od 295,49 KM apelantu pripada zakonska zatezna kamata od 31. oktobra 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan, pa je kao takav i odbijen. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka Općinski sud je naveo da je o troškovima parničnog postupka odlučeno shodno članu 386. stav 2. ZPP-a s obzirom da apelantov uspjeh u postupku iznosi 17%.

9. Nezadovoljan navedenom presudom apelant je 30. augusta 2013. godine podnio žalbu, a Kantonalni sud je spis predmeta radi odlučivanja o žalbi zaprimio 4. oktobra 2013. godine.

10. Kantonalni sud je Presudom 28 0 Rs 011160 13 Rsž od 8. augusta 2014. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da je njegovo potraživanje djelimično zastarjelo, te zbog toga odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na period do 31. oktobra 2006. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantovom žalbenom shvaćanju, potraživanje kamata, kakvo je predmetno potraživanje, potraživanje koje dospijeva godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, pa kao takvo spada u povremena potraživanja koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (član 372. stav 1. ZOO-a). Kantonalni sud smatra da na drugačiji zaključak ne mogu biti od utjecaja apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju obračunate kamate jer okolnost da nakon prestanka glavnog potraživanja apelant zahtijeva isplatu dospjele neisplaćene i obračunate kamate kao samostalnog potraživanja ne mijenja pravnu prirodu ovog potraživanja jer je ono i dalje povremeno potraživanje, kakvo ima u vidu odredba člana 372. stav 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je apelant podnošenjem tužbe od 31. oktobra 2009. godine prekinuo zastarijevanje potraživanja zateznih kamata (član 388. ZOO-a), Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantovo potraživanje zastarjelo za period do 30. oktobra 2006. godine. Kantonalni sud je također naveo da, nezavisno od toga da li je predmetno potraživanje dospjelo 5. maja 2000. godine, kako to u žalbi tvrdi apelant, ili je dospjelo 27. septembra 2004. godine, tj. istekom roka od pet dana od dana dostavljanja tuženoj rješenja Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu kojim je tužena obavezana da apelantu uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla, a kako to zaključuje prvostepeni sud, pokazuje se pravilnom i zakonitom prvostepena presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na dio potraživanja za period od 30. oktobra 2006. godine. Pored navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripada zatezna kamata na dospjelu neisplaćenu zateznu kamatu zbog toga što je odredbom člana 279. stav 1. ZOO-a propisano da na dospjelu, a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno, a da je odredbom člana 279. stav 2. ZOO-a propisano da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu, iz čega proizlazi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je procesnu kamatu dosudio apelantu od dana podnošenja tužbe (31. oktobra 2009. godine), a odbio apelantov zahtjev za ovu kamatu za period do podnošenja tužbe. Najzad, Okružni sud je zaključio da apelant neosnovano pobija i odluku o troškovima postupka jer pogrešno smatra da mu pripada naknada troškova (za vještačenje i za prevoz radi dolaska na ročišta iz Banje Luke u Gradačac) u punom iznosu, nezavisno od uspjeha u sporu jer bi ovakva odluka o troškovima postupka, kakvu pledira apelant, bila suprotna odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi nepravilno odredili početak dospjelosti apelantovog potraživanja, te smatra da su u konkretnom slučaju trebali primijeniti član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i obavezati tuženu da mu isplati zakonsku zateznu kamatu od 14. maja 2000. godine jer se radi o jednokratnom obračunu zakonske zatezne kamate. Također, apelant smatra da ima pravo i na isplatu kamate na kamatu shodno odredbi člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, te da su redovni sudovi na nepravičan način odlučili o troškovima postupka. Pored navedenog, apelant je ukazao i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što predmetni postupak nije okončan u razumnom roku s obzirom da je sudovima trebalo pet godina da u radnom sporu donesu pravomoćnu presudu. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda i apelantu odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u drugostepenoj presudi jer smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio činjenično stanje predmeta, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao kako su apelantovi navodi neosnovani i da ne postoji kršenje prava navedenih u apelaciji.

14. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela kako smatra da je Kantonalni sud donio pravilnu i zakonitu odluku na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, što je jasno i obrazloženo u osporenoj presudi, zbog čega smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

III. Zatezna kamata

Kad se duguje Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Kamata na kamatu Član 279.

(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.

(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.

(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.

(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjene obaveze.

16. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 386.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 Rs 011160 13 Rsž od 8. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 5. septembra 2014. godine, a apelaciju je podnio 28. oktobra 2014. godine, iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 31. oktobra 2009. godine i da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 8. augusta 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i devet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

26. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi isplate duga po osnovu neisplaćenih zakonskih zateznih kamata na potraživanje iz radnog odnosa i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

27. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, Ustavni sud na osnovu apelacionih navoda i činjenica predmeta nije mogao zaključiti da je predmetni postupak od naročitog značaja za apelanta.

28. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tužbu podnio 31. oktobra 2009. godine, da je tokom prvostepenog postupka Općinski sud održao tri ročišta i proveo vještačenje po vještaku ekonomske struke i prvostepenu presudu donio 26. jula 2013. godine, dakle nakon što je proteklo tri godine i devet mjeseci od podnošenja tužbe. Prema tome, imajući u vidu radnje koje je Općinski sud preduzeo tokom prvostepenog postupka, te činjenicu da je tom sudu trebalo tri godine i devet mjeseci da u parničnom postupku, koji se smatra hitnim i koji se ne može smatrati složenim, donese prvostepenu presudu, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u predmetnom postupku očigledno propustio izvršiti svoju zakonsku obavezu prema kojoj je dužan uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Također, u svom odgovoru na apelaciju Općinski sud nije detaljnije obrazlagao razloge dužine postupka pred tim sudom, niti je navodio kada su pojedine radnje preduzete, iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja i objašnjenja za dužinu trajanja postupka pred tim sudom. S druge strane, u vezi s postupanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud spis predmeta radi odlučivanja o žalbi zaprimio 4. oktobra 2013. godine, te da je drugostepenu presudu donio nakon što je proteklo deset mjeseci, odnosno 8. augusta 2014. godine, iz čega proizlazi da taj sud nije u značajnijoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka koji se po zakonu smatra hitnim i koji je na dvije instance trajao četiri godine i devet mjeseci u najvećoj mjeri snosi Općinski sud koji propustio obratiti osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji se po zakonu smatra hitnim i koji je okončan nakon proteka četiri godine i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

30. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

31. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao četiri godine i deset mjeseci, i da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za isplatu kamata koje proističu iz potraživanja iz radnih odnosa, i da se postupci o sporovima iz radnih odnosa smatraju hitnim, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.200,00 KM.

32. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

33. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o roku od kojeg apelantu pripadaju zakonske zatezne kamate na potraživanje koje mu je isplaćeno 17. novembra 2008. godine, te pogrešnu primjenu procesnog prava prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka.

34. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

36. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u postupku pred redovnim sudovima i da su redovni sudovi u pogledu tih apelantovih navoda dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da su redovni sudovi pogrešno odredili početak dospjelosti potraživanja, i da su u konkretnom slučaju trebali primijeniti član 277. stav 1. ZOO-a jer se radi o jednokratnom obračunu zakonske zatezne kamate, jasno istakli da u skladu sa članom 372. stav 1. ZOO-a potraživanje kamate spada u povremena potraživanja koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, te da okolnost da nakon prestanka glavnog potraživanja apelant zahtijeva isplatu dospjele, neisplaćene i obračunate kamate kao samostalnog potraživanja ne mijenja pravnu prirodu ovog potraživanja, već je ono i dalje povremeno potraživanje. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje redovnih sudova u cijelosti zasnovano na odredbi člana 372. stav 1. ZOO-a iz koje proizlazi da se potraživanje kamate smatra povremenim potraživanjem koje zastarijeva u roku od tri godine, te relevantnoj sudskoj praksi prema kojoj „…samostalno potraživanje zateznih kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog obroka (ovo potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u periodu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja) u smislu članka 372. Zakona o obligacionim odnosima. Nije prema tome zastarjelo potraživanje zateznih kamata dospjelo u periodu od tri godine prije podnošenja tužbe kojom se zahtijeva plaćanja ovog potraživanja…“ (stav XIX Koordinacionog sastanka privrednog sudstva od 3. do 5. juna 1986. - Bilten Vs BiH 2/96, str. 41; vidi i Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045098 11 Rev od 3. novembra 2011. godine). Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno odlučili o apelantovom potraživanju procesnih kamata, tj. kamata na dospjelu neisplaćenu zateznu kamatu, kao i o troškovima parničnog postupka s obzirom da su navedene odluke u cijelosti zasnovane na primjeni relevantnih zakonskih odredbi, odnosno člana 279. stav 2. ZOO-a u pogledu procesnih kamata, te člana 386. ZPP-a u pogledu odluke o troškovima postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge zasnovane na primjeni relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog ili procesnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neosnovani.

37. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak koji se smatra hitnim trajao četiri godine i devet mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud koji je propustio obratiti osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, djelimično uvažavajući prigovor zastare potraživanja kamata koji je istakla tužena, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni prava na koju je apelant neosnovano ukazao.

41. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4629/14 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio