Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2182/13 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2182/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2182/13, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. listopada 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 00493112 Gž 2 od 21.
veljače 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 17. svibnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 P 00493112 Gž 2 od 21. veljače 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i Amira Salkića, koji je imao procesnu poziciju tužitelja u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je dopisima od 16. veljače da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacijski sud je 22. veljače 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 004931 11 P 2 od 6. veljače 2012. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je kao pravni sljednik svoje majke Enise Salkić (u daljnjem tekstu: prednica tužitelja) po osnovi kupoprodaje stekao pravnu osnovu da mu se prizna pravo vlasništva na stanu u Brčkom, bliže opisanom u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je apelant dužan trpjeti i dozvoliti da se tužitelj upiše kao vlasnik predmetnog stana u dijelu 1/1, kao i da mu apelant naknadi troškove postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je u konkretnom slučaju među parničnim strankama nepobitno da je 25. rujna 1991. godine prednica tužitelja zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da je ušla u njegov posjed. Osnovni sud je konstatirao da je sporno je li taj ugovor pravno valjan obzirom na to da tužitelj tvrdi da jeste, a apelant tvrdi da nije, jer nije sačinjen u formi propisanoj zakonom, da ODP „Brčko film“ nije moglo kao društveno-pravna osoba zaključiti takav ugovor bez suglasnosti pravobranitelja, ovjere kod suda i bez javnog nadmetanja, te da nema dokaza da je kupoprodajna cijena plaćena. U svezi sa tim, Osnovni sud je utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka slijedi da je, nakon donošenja odluke Zbora radnika ODP „Brčko film“ o prodaji predmetnog stana za cijenu koju je odredio Radnički savjet tog poduzeća, prednica tužitelja zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa ODP „Brčko film“ i da je isplatila određenu kupoprodajnu cijenu. Također, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem „Odjela za urbanizam i imovinske poslove i privredni razvoj“ od 2. travnja 2001. godine predmetni stan vraćen prednici tužitelja kao vlasniku navedenog stana i da je na njezino traženje 22. ožujka 2001. godine izdana potvrda „Odjela za javne poslove - Pododjela za održavanje javnog stambenog fonda i poslovnih prostora“ da je ona evidentirana kao vlasnik predmetnog stana. Osnovni sud je zaključio da iz činjeničnih navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva slijedi da tužitelj traži utvrđivanje prava vlasništva i uknjižbu temeljem same presude, odnosno da traži izdavanje isprave podesne za uknjižbu.
7. U svezi sa tim, Osnovni sud je ukazao da se, sukladno odredbama članka 22. važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), pravo vlasništva može steći na temelju zakona, pravnim poslom, odlukom suda ili drugog tijela Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom, a da je iste odredbe sadržavao i raniji zakon kojim su regulirani vlasničkopravni odnosi, odnosno Zakon o svojinskopravnim odnosima SFRJ. Osnovni sud je dalje ukazao da su te pretpostavke regulirane Zakonom o prometu nepokretnosti SRBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nepokretnosti). Osnovni sud je ukazao da je člankom 9. tog zakona propisano da se ugovor o prometu nekretnina zaključuje u pisanom obliku, a potpisi ugovorača ovjeravaju u sudu. Osnovni sud je, također, ukazao da (u smislu odredbe članka 9. stavak 3. Zakona o prometu nepokretnosti) u suprotnom taj ugovor neće proizvoditi pravno djejstvo, a kako to predviđa i odredba članka 70. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je dalje konstatirao da (sukladno odredbi članka 9. stavak 4. Zakona o prometu nepokretnosti), iznimno od odredbe prethodnog stavka, ugovor zaključen u pisanoj formi na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva proizvodit će pravno djejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju.
8. Osnovni sud je konstatirao da se, sukladno članku 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 4/89, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti), predmetna odredba neće primjenjivati na ugovore kojim se prenosi pravo vlasništva na nekretnine u društvenom vlasništvu. Dalje, ukazao je da je odredbom članka 19. stavak 1. propisano da se prodaja nekretnine iz društvenog vlasništva vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno kada je putem stavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspješno, a da je odredbom stavka 2. istog članka propisano da je ništav ugovor o otuđenju nekretnine iz društvenog vlasništva zaključen protivno odredbi prethodnog stavka. Potom, Osnovni sud je istaknuo da je odredbom članka 23. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da je društvena osoba dužna primjerak ugovora o otuđenju nekretnine iz društvenog vlasništva u korist nositelja prava vlasništva dostaviti društvenom pravobranitelju samoupravljanja općine na čijem se području nekretnina nalazi u roku od 15 dana po zaključenju ugovora, a da se bez dokaza da je nadležnom društvenom pravobranitelju samoupravljanja dostavljen ugovor neće izvršiti ovjera potpisa na ugovoru, kao ni provedba tog ugovora u zemljišne i druge javne knjige. Pored toga, Osnovni sud je istaknuo da je odredbom članka 46. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da su ugovori o prometu nekretnina zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu zaključeni u pisanoj formi, punovažni ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz ugovora nastaju.
9. Osnovni sud je dalje konstatirao da je u vrijeme kada je prednica tužitelja zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa ODP „Brčko film“, odnosno 25. rujna 1991. godine, Zakon o prometu nepokretnosti već bio na snazi. Osnovni sud je, sukladno navedenim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, zaključio da je za pravnu valjanost ugovora o prometu nekretnina u konkretnom slučaju, dakle, bio potrebno da je taj ugovor zaključen u pisanoj formi, da sadrži suglasnost nadležnog općinskog pravobranitelja i da ga je ovjerio sud. Osnovni sud je konstatirao da to u konkretnom slučaju nije učinjeno, jer, osim što je zaključen u pisanoj formi, predmetni ugovor ne sadrži suglasnost nadležnog općinskog pravobranitelja, niti ga je ovjerio sud, a osim toga, ne postoji dokaz da je prodaja izvršena neposrednom pogodbom nakon bezuspješnog javnog nadmetanja. Sukladno tome, Osnovni sud je zaključio da je ugovor protivan prinudnim propisima, odnosno čl. 9, 19. i 23. Zakona o prometu nepokretnosti, te članku 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prometu nepokretnosti, pa je kao takav ništav i ne može se konvalidirati, a da na ništavnost sud pazi po službenoj dužnosti.
10. Odlučujući o prizivu koji je tužitelj podnio protiv presude Osnovnog suda, Apelacijski sud je donio Presudu broj 96 0 P 00493112 Gž 2 od 21. veljače 2013. godine kojom je usvojio priziv tužitelja i preinačio navedenu prvostupanjsku presudu usvojivši tužbeni zahtjev tako da je utvrđeno da je pravna prednica tužitelja imala valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se pravna prednica tužitelja na predmetnom stanu upiše kao vlasnik u dijelu 1/1, a apelant je obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
11. Apelacijski sud je u obrazloženju presude istaknuo da odredbom članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisana forma ugovora o prometu nekretnina, te da je stavkom 4. navedene zakonske odredbe određeno i da ugovor o prometu nekretnina zaključen u pisanoj formi proizvodi pravno djejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju. Apelacijski sud je, također, istaknuo da se, prema odredbi članka 73. ZOO, ugovor za čije sklapanje se zahtijeva pisana forma smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega proistječu. Apelacijski sud je ukazao da to znači da su ispunjenjem ugovornih obveza ugovarači pribavili valjanost takvom ugovoru, odnosno dolazi do konvalidacije ili osnaženja ništavog pravnog posla. Apelacijski sud je konstatirao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorena cijena iz kupoprodajnog ugovora isplaćena, istina posredstvom svjedoka, što nije uobičajen način utvrđenja, ali da se to ni navodima iz odgovora na priziv nije dovelo u sumnju. Također, Apelacijski sud je istaknuo da je pri tome ocijenio da je tadašnji ravnatelj prodavca istaknuo da je potvrda o isplati dostavljena tada nadležnom tijelu, „čiji je prednik (apelantovo tijelo)“ potvrdom broj 337.372.13/01-45 od 22. ožujka 2001. godine potvrdio da je prednica tužitelja vlasnik predmetnog stana. Sukladno tome, Apelacijski sud je ocijenio da se primjenom odredbe članka 73. ZOO može smatrati da je predmetni ugovor valjan. Apelacijski sud je istaknuo da u prilog navedenom govori i zaključak broj VII, usvojen na savjetovanju građanskih i građansko-privrednih odjela Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održanom 14. i 15. rujna 1983. godine (objavljeno u Biltenu Vrhovnog suda BiH broj 1), a koji (zaključci) su bili obvezujući i na kojim se gradila sudska praksa svih sudova sa prostora bivše države, pa i sudova u BiH, te koji glasi: “odredba člana
73. Zakona o obligacionim odnosima o konvalidaciji ugovora kome nedostaje forma primjenjuje se i na ugovore o prometu nepokretnosti za koje je forma propisana republičkim, odnosno pokrajinskim zakonima, ukoliko tim zakonima primjena navedenog propisa nije isključena. Ovi ugovori ako su izvršeni u cjelini ili u pretežnom djelu, smatraće se punovažnim bez obzira što je forma propisana radi zaštite društvenih interesa, pod uslovom da društveni interesi nisu narušeni." Apelacijski sud je istaknuo da je, osim toga, prema odredbi članka 21. Zakona o prometu nepokretnosti, društveni pravobranitelj imao ovlast da podnese tužbu za poništenje takvog ugovora u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ugovora ako nađe da je takav ugovor zaključen na štetu društvenog vlasništva. Apelacijski sud je istaknuo da, iako je apelantovo tijelo znalo za postojanje tog ugovora i izdalo potvrdu o vlasništvu, takav zahtjev nije postavljen, niti su na okolnosti koje prethode zaključenju ugovora (članak 19. Zakona o prometu nepokretnosti) predloženi dokazi, a u sadržaju predmetnog ugovora je navedeno da je zaključen, odnosno da je predmetni stan prodan u postupku licitacije. Slijedeći navedeno, prema ocjeni Apelacijskog suda, sporno raspolaganje je pravno valjano obzirom na to da je ugovor sačinjen u pisanoj formi i da je kupoprodajna cijena isplaćena, a kupac iz ugovora ušao u posjed predmetnog stana, odnosno da proizvodi pravno djejstvo sukladno odredbom članka 73. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi sa tim, apelant tvrdi da je osporenom presudom načinjen niz povreda odredaba materijalnog prava, prije svega odredbe članka 109. ZOO prema kojoj je sud dužan paziti na ništavost po službenoj dužnosti. Apelant dalje navodi da je odredbom članka 107. stavak 1. ZOO propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, dok je u smislu stavka 2. istog članka propisana mogućnost konvalidacije ako je zabrana bila manje značajna. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja. U svezi sa tim, apelant tvrdi da 1991. godine, kada je ugovor „navodno zaključen“, nije bio ni donesen Zakon o otkupu stanova i da se stanovi koji su se nalazili u društvenom vlasništvu nisu mogli prodavati i otkupljivati. Također, ističe da je članak 68. Zakona o stambenim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja navodnog ugovora i kojim su se uređivala sva prava i obveze davatelja stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenom vlasništvu i stana na kojem postoji pravo vlasništva, predviđao kaznu zatvora ili novčanu kaznu za prodaju, odnosno kupovinu stana suprotno odredbama tog zakona. Apelant navodi da u predmetnom ugovoru potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu, odnosno ugovor nije sačinjen sukladno Zakonu o prometu nepokretnosti i da prodajna cijena nije utvrđena sukladno tom zakonu i da nije dostavljen pravobranitelju, niti ima dokaza da je isplaćena kupoprodajna cijena, kao i porez na promet nekretnina. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju evidentno da se radi o ništavom ugovoru. Pored toga, apelant navodi da je prodavac, prema tom ugovoru, bilo društveno poduzeće za prikazivanje filmova „Brčko film“ sa PP Brčko, koje nije bilo registrirano za prodaju stanova, niti je bilo vlasnikom stana, niti je imalo ovlast za raspolaganje, prodaju stanova u društvenom vlasništvu. Apelant je istaknuo da je evidentno da navedeno poduzeće nije bilo vlasnikom predmetnog stana, pa nije mogao ni prodati, odnosno prenijeti na kupca više prava nego što ga sam ima.
b) Odgovor na apelaciju
13. Apelacijski sud smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, te ukazuje da predmetni stan u konačnom predstavlja „dom“ tužitelja u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U odnosu na apelacijske navode da je ugovor ništav i pozivanje na čl. 107. i
109. ZOO, te članak 68. Zakona o stambenim odnosima, Apelacijski sud je istaknuo da je tužitelj osnovu tužbenog zahtjeva u predmetnom parničnom postupku temeljio na ugovoru o kupovini stana, odnosno da predmetom tog ugovora nije „kupovina stanarskog prava ili eventualno fiktivna zamjena stanova i sl.“, o čemu govori i odredba članka 68. u svezi sa člankom 11. stavak 3. i člankom 32. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 11/01, 8/03, 40/04, 19/07) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 22.
Pravo vlasništva može se steći na temelju zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog tijela Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Sankcija nedostatka potrebne forme Član 70.
1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo.
(2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.
Kada je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
Isticanje ništavosti Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
[...]
16. U Zakonu o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
Član 19.
Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem sastavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno.
Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.
[...] Član 21.
Nosilac prava svojine može se jednostranom izjavom odreći prava svojine na nepokretnosti u korist društvene zajednice ako na toj nepokretnosti nema tereta, osim stvarnih službenosti.
[...] Član 22.
Ugovor na osnovu koga je društveno pravno lice otuđilo nepokretnost iz društvene svojine u korist nosioca prava svojine može se poništiti ako ugovorena cijena ne dostiže prometnu vrijednost nepokretnosti u vrijeme zaključenja ugovora.
[...] Član 23.
Društveno pravno lice dužno je da primjerak ugovora iz prethodnog člana dostavi javnom pravobranilaštvu na čijem području se nepokretnost nalazi, odnosno Republičkom javnom pravobranilaštvu ako se radi o nepokretnostima Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, u roku od 15 dana po zaključenju ugovora.
Bez dokaza da je nadležnom javnom pravobranilaštvu na čijem području se nepokretnost nalazi, odnosno Republičkom javnom pravobranilaštvu ako se radi o nepokretnostima Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine dostavljen ugovor iz prethodnog člana, neće se izvršiti ovjera potpisa na ugovoru, kao ni provođenje ugovora u zemljišne i druge javne knjige.
Član 24.
Tužbu za poništaj ugovora iz člana 22. ovog zakona može podnijeti nadležni javni pravobranilac u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ugovora, ako nađe da je ugovor zaključen na štetu društvene svojine.
Ugovor iz prethodnog stava ostaje na snazi ako se u postupku koji je pokrenuo nadležni javni pravobranilac taj ugovor usaglasi sa odredbama ovog zakona.
Odredbama st. 1. i 2. ovog zakona ne dira se u prava ugovornih strana da zahtijevaju poništaj ugovora po drugom osnovu.
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj 96 0 P 00493112 Gž 2 od 21. veljače 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 20. ožujka 2013. godine a apelacija je podnesena 17. svibnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu Apelacijskog suda, smatrajući da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti, te podsjeća na svoj stav (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) da javna vlast ne uživa zaštitu prava garantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, ali da državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine na koje odredbe je i apelant ukazao u apelaciji.
Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak odnosio na spor koji je apelant vodio sa tužiteljem o priznavanju prava vlasništva na predmetnom stanu na temelju zaključenog ugovora o kupoprodaji, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje predviđene člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
25. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Apelacijski sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenivši da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je prednica tužitelja zaključila 25. rujna 1991. godine sa ODP „Brčko film“.
26. U svezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku proizlazi da je u tijeku tog postupka utvrđeno da je prednica tužitelja 25. rujna 1991. godine sa ODP „Brčko film“ zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da je ušla u njegov posjed, kao i da je isplatila kupoprodajnu cijenu određenu tim ugovorom. Pri tome, u svezi sa apelacijskim navodima iz kojih proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo dokaza o isplati kupoprodajne cijene, Ustavni sud ukazuje da je ta činjenica u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđena na temelju iskaza svjedoka, a da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant ovu činjenicu nije ni osporavao u odgovoru na priziv. Također, u svezi sa apelacijskim navodima iz kojih proizlazi da ODP „Brčko film“ (u vrijeme zaključenja ugovora) nije bio vlasnik predmetnog stana, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant ove navode iznosio u postupku pred redovitim sudovima, zbog čega ih ne može razmatrati ni Ustavni sud. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da je u postupku pred redovitim sudovima nesporno utvrđeno i da predmetni ugovor nije ovjeren kod suda. Ustavni sud zapaža da je, na temelju utvrđenih činjenica, kao i toga da taj ugovor ne sadrži suglasnost nadležnog općinskog pravobranitelja i da ne postoji dokaz da je prodaja izvršena neposrednom pogodbom nakon bezuspješnog javnog nadmetanja, Osnovni sud zaključio da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, odnosno čl. 9, 19. i
23. Zakona o prometu nepokretnosti, te članku 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prometu nepokretnosti i da je kao takav ništav, pa se ne može konvalidirati zbog čega je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
29. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Apelacijski sud osporenom presudom, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, preinačio prvostupanjsku presudu i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, zaključivši da je predmetni ugovor pravno valjan, odnosno da proizvodi pravno djejstvo. Ustavni sud primjećuje da je Apelacijski sud u svezi sa tim obrazložio da je odredbom članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisana forma ugovora o prometu nekretnina, te da je stavkom 4. navedene zakonske odredbe određeno i da ugovor o prometu nekretnina zaključen u pisanoj formi proizvodi pravno djejstvo iako propisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju. Apelacijski sud je, također, obrazložio da se, prema odredbi članka 73. ZOO, ugovor za čije sklapanje se zahtijeva pisana forma smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega proistječu. Ustavni sud zapaža da je Apelacijski sud ukazao da navedeno znači da su ispunjenjem ugovornih obveza ugovarači pribavili valjanost takvom ugovoru, odnosno da dolazi do konvalidacije ili osnaženja ništavog pravnog posla. Ustavni sud primjećuje da je Apelacijski sud obrazložio da je, u smislu odredbe članka 73. ZOO, sporno raspolaganje pravno valjano obzirom na to da je ugovor sačinjen u pisanoj formi i da je kupoprodajna cijena isplaćena, a kupac iz ugovora ušao u posjed predmetnog stana, te da u prilog tome ide i zaključak broj VII, usvojen na savjetovanju građanskih i građansko-privrednih odjela Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanom 14. i 15. rujna 1983. godine (objavljen u Biltenu Vrhovnog suda BiH broj 1). Ustavni sud zapaža da je Apelacijski sud u osporenoj presudi obrazložio i da je, osim toga, prema odredbi članka 21. Zakona o prometu nepokretnosti, društveni pravobranitelj imao ovlast podnijeti tužbu za poništenje takvog ugovora u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ugovora ako nađe da je takav ugovor zaključen na štetu društvenog vlasništva, ali da, iako je apelantovo tijelo znalo za postojanje tog ugovora i izdalo (22. ožujka 2001. godine) potvrdu o vlasništvu (prednici tužitelja), takav zahtjev nije postavljen. U svezi sa tim, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da ta ovlast nije predviđeno člankom 21. Zakona o prometu nepokretnosti, kako je to naveo Apelacijski sud, već da je navedena ovlast propisana člankom 24. istog zakona. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, to predstavlja samo tipkarsku grešku prilikom pisanja relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i samo po sebi ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju Apelacijskog suda. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Apelacijski sud obrazložio da na okolnosti koje prethode zaključenju ugovora (članak 19. Zakona o prometu nepokretnosti) nisu predloženi dokazi, a da je u sadržaju predmetnog ugovora navedeno da je zaključen, odnosno da je predmetni stan prodan u postupku licitacije.
30. Imajući u vidu sve navedeno, naročito činjenicu da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prednica tužitelja 25. rujna 1991. godine sa ODP „Brčko film“ zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da je ušla u njegov posjed, kao i da je isplatila kupoprodajnu cijenu određenu tim ugovorom, te da joj je apelantovo tijelo 22. ožujka 2001. godine izdalo potvrdu o vlasništvu i da je znalo za postojanje predmetnog ugovora, a nije postavljen zahtjev za poništenje tog ugovora, kao i uzimajući u obzir odredbe propisa na kojima je Apelacijski sud utemeljio svoju odluku, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da preinači presudu Osnovnog suda i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud smatra da iz tog obrazloženja, protivno apelacijskim navodima, ne proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da mu je osporenom presudom Apelacijskog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
32. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na to da apelant nije posebice obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Apelacijski sud za svoju odluku dao jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman