Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/13 (M. Č.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4432/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4432/13, rješavajući apelaciju Milovana Čereka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Čereka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010199 13 Kž od 19. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i nateže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 010199 12 K od 20. marta 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milovan Čerek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 01019913 Kž od 19. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud ) broj 11 0 K 010199 12 K od 20. marta 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Posebnog tužilaštva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud dostavili su odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 010199 12 K od 20. marta 2013. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je u vremenskom periodu od augusta 2010. do 14. septembra 2012. godine, u svojstvu službenog lica, kao načelnik Općine Brod, u više navrata lično ili preko Bore Miloševića od Velibora Živkovića zahtijevao i primio novac da u okviru svojih ovlaštenja odobri isplatu pravnom licu DOO „2D Živković“ Derventa po osnovu duga Općine Brod za izvršene građevinske radove po ugovoru o izgradnju investicionog objekta zaključenog 26. augusta 2010. godine između Općine Brod i DOO „2 D Živković“ Derventa sa dodacima ugovora od 1. jula i 4. jula 2011. godine na način da je neodređenog dana početkom oktobra 2010. godine pa nadalje (neodređenog dana, ali precizirani mjeseci godina) na označenim mjestima primao (precizirane) iznose u ukupnom iznosu od 126.000,00 KM, od kojih je Bori Miloševiću dao 13.500,00 KM, a preostali iznos zadržao za sebe, pribavljajući imovinsku korist od 112.500,00 KM; dakle kao službeno lice zahtijevao i primio korist da u okviru svojih ovlaštenja izvrši radnju koju bi morao ili mogao izvršiti, čime je radnjama iz ove tačke počinio krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Istom presudom apelant je proglašen krivim da je 13. septembra 2012. godine, koristeći službeni položaj načelnika Općine Brod i predstavnika vlasnika Skupštine općine Brod u JP „Gradska toplana“ Brod, utjecao na v. d. direktora „Gradske toplane“ Brod da odobri isplatu dijela dospjelih dugovanja u iznosu od 250.000,00 privrednom društvu „Limikom“ d.o.o. Banja Luka po osnovu ugovora o isporuci lož ulja od 18. novembra 2010. godine, pa je za to posredovanje 14. septembra 2012. godine od vlasnika preduzeća „Limikom“ d.o.o. Banja Luka kao nagradu primio novac u iznosu od 10.000,00 KM, dakle primio nagradu da korištenjem svog službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se izvrši službena radnja, čime je u radnjama iz tačke 2. presude (i optužnice) počinio krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 353. stav 1. KZ-a. Okružni sud je apelantu za krivično djelo primanje mita utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine i sporednu novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM. na osnovu člana 56. stav 1. tačka 3. i člana 60. st. 1. i 2. KZ-a apelantu izrekao mjeru sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti i zabrane obavljanja poslova odgovornog lica u organima uprave, javnim preduzećima i privrednim društvima kojima je na osnovu zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona povjereno upravljanje imovinom u trajanju od pet godina od dana pravomoćnosti ove presude s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Na osnovu člana 94. st. 1. i 2. i člana 95. stav 1. KZ-a od apelanta je oduzeta imovinska korist u iznosu od 112.500 KM, pribavljena izvršenjem krivičnog djela. Za krivično djelo protivzakonito posredovanje apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i kao sporedna novčana kazna u iznosu od 9.000,00 KM, te je od apelanta oduzeta imovinska korist u iznosu od 10.000,00 KM. Na osnovu odredbe člana 42. stav 2. tač. 2. i 3. Okružni sud je osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci i jedinstvenu novčanu kaznu kao sporednu kaznu u iznosu od 24.000,00 KM i na osnovu člana 56. stav 1. tačka 3. i člana 60. st. 1. i 2. KZ-a apelantu izrekao mjeru sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti i dužnosti, i to zabranu obavljanja poslova odgovornog lica u organima uprave, javnim preduzećima i privrednim društvima kojima je na osnovu zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona povjereno upravljanje imovinom u trajanju od pet godina od dana pravomoćnosti ove presude s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Na osnovu člana 94. st. 1. i 2. i člana 95. stav 1. KZ-a od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnih djela u iznosu od 122.500,00 KM i apelant je obavezan da plati Sudu na ime sudskog paušala iznos od 500,00 KM, dok su oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se nadležnost suda zasniva na odredbi člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala po kojem je Posebno odjeljenje Okružnog suda za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala nadležno da postupa po predmetnoj optužnici Specijalnog tužilaštva, dok se nadležnost Specijalnog tužilaštva zasniva na odredbi člana 4. stav 3. u vezi sa članom 3. stav 1. istog zakona. Okružni sud je istakao da je nesporno da je apelant u vrijeme kada su počinjena krivična djela obavljao dužnost načelnika Općine Brod, te je obavljao dužnost predsjednika Općinskog odbora Socijalističke partije Brod, iz kojih činjenica proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret imao svojstvo službenog lica u smislu odredbe člana 147. stav 3. KZ-a.
7. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je apelant zastupao Općinu Brod kao investitora prilikom zaključenja ugovora 26. augusta 2010. godine sa DOO „2D Živković“ kao izvođača, a predmet ugovora je izgradnja sportsko-rekreativnog centra u Brodu, a izvođač je ove radove za izgradnju dobio na tenderu. Okružni sud je pojasnio da su predmet ugovora bili cijena, rok, penali, kao i da su iste strane potpisale aneks ugovora. Također, Okružni sud je utvrdio da je izvođač ispostavio investitoru 19 privremenih situacija i okončanu situaciju po kojima je investitor, kako proizlazi iz uplatnica, platio izvođaču određeni iznos i ostao mu dužan iznos od 223.579,68 KM na dan 5. juli 2012. godine kada je ispostavljen okončana situacija.
8. Nadalje, Okružni sud je kao svjedoke saslušao direktora i vlasnike DOO „2D Živković“ Velibora Živkovića i Damira Živkovića, čije je iskaze detaljno naveo u presudi. Oba svjedoka su u iskazima navela da je apelant preko Bore Miliševića, koga su upoznali odmah nakon zaključenja ugovora, rekao da „šef“ (misleći na apelanta) zahtijeva nagradu od 100.000,00 KM. Svjedoci su se izjašnjavali o načinu plaćanja, kada, kako, gdje i kome su donosili novac po završenim situacijama, do okončane situacije. Svjedoci su naveli da se postavilo pitanje penala, te im je rečeno da će se smanjiti penali ukoliko apelantu isplate iznos od 25.000,00 KM i Bori Miloševiću 10.000,00 KM. Nakon što je situacija postala nepodnošljiva Velibor Živković je otišao i sve prijavio policiji koja mu je 28. augusta dala obilježenih 10.000,00 KM da preda Bori Miloševiću, nakon čega je izvršena uplata, a zatim je od policije dobio obilježenih 35.000,00 KM, a na traženje da ih donese apelantu i Miloševiću kako bi mu isplatiti ostali dio dugovanja i smanjili penale. Oba svjedoka su izjavila da im pare nikada nisu tražene za partiju, niti su ikada bili članovi partije. Osim toga, Milošević im je govorio da se ugovor uvijek može raskinuti, a penali su obračunavani po slobodnoj volji.
9. Okružni sud je cijenio izjave ovih svjedoka kao podudarne, te saglasne s materijalnim dokazima (izvodom za promjene stanja na preduzeću) i izjavom Bore Miloševića koga je također saslušao. Ovaj svjedok je naveo da su mu apelant i Velibor Živković, nakon potpisivanja ugovora, rekli da će Velibor Živković da finansira 5% ugovorenih radova za finansiranje Socijalističke partije Brod, da je u nekoliko navrata (4, 5, odnosno kasnije navodi 6, 7 puta) Živković njemu donosio novac 10.000,00 KM ili 20.000,00 KM koji nikada nije brojao, već mu je Živković govorio koliko ima novca, a koji je on davao apelantu. Svjedok je naveo da je bilo situacija kada mu je apelant rekao da je odobrio isplatu i da Živković treba da uplati po dogovoru. Ovaj svjedok je naveo da je novac primao i od Damira Živkovića, navodeći gdje i kako, kao i da je jedne prilike apelant, kada mu je donio novac, rekao da za sebe uzme 5.000,00 KM. Svjedok Milošević je rekao da je u augustu 2012. godine, kada je apelantu donio novac, on rekao da se treba vidjeti u vezi s penalima, te je svjedok dalje pojasnio kako je dobio novac u iznosu od 35.000,00 KM, od kojih je za sebe zadržao 13.500,00 KM, opisao događaj od 14. septembra 2012. godine na parkiralištu i u stranci, nakon čega je uhapšen s novcem. Ovaj svjedok je naveo da je Velibora Živkovića cijelo vrijeme smatrao donatorom stranke, kao i da apelant nikada nije uvjetovao isplatu situacije uplatom od strane Velibora Živkovića.
10. Okružni sud je naveo i iskaz svjedokinje Đurđice Teodosić koja je bila zaposlena u Općinskom odboru Socijalističke partije Brod. Ova svjedokinja je izjavila da su donatorima izdavane potvrde, ispričala da je apelant krajem augusta 2012. godine dao njoj kovertu s novcem u kojoj je bilo 10.000,00 KM, koju je trebala da čuva, a sutradan joj je rekao da dio novca (5.000,00 KM) uplati kao donaciju na njegovo ime, dio novac na njezino ime, a 1.000,00 KM je ostavio za sebe. Također je navela da je tokom 2010. i 2011. godine bilo donacija, ne zna od koga, a novac je dobivala od apelanta u iznosu od 5.000,00 KM. Zatim je svjedokinja ispričala događaj od 14. septembra 2012. godine kada joj je apelant dao novac u iznosu od 21.500,00 KM za koji je mislila da je novac za predizbornu kampanju.
11. Okružni sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka Velibora i Damira Živkovića jer su saglasni i međusobno se dopunjuju, te su saglasni materijalnoj dokumentaciji, kao i iskazima svjedoka Đurđice Teodosić i Danijele Vinketa. Okružni sud je naveo da je Đurđica Teodosić potvrdila da se Socijalistička partija Brod finansira iz donacija, da se donatorima izdaju potvrde po osnovu doniranih sredstava, donatori novac uplaćuju na račun partije u banci ili predaju njoj, koji ona polaže na račun partije u banci, a donatorima izdaje potvrdu o doniranju, da joj je apelant krajem augusta 2012. godine dao iznos od 10.000 KM, od kojeg je na osnovu uputstva dobivenog od apelanta na račun stranke uplatila iznos od 5.000 KM kao donaciju optuženog, 4000,00 KM kao svoju donaciju, a 1.000 KM je vratila apelantu, te joj je 14. septembra 2012 godine dao iznos od 21.500 KM koji je ostavila u svoju tašnu. Okružni sud je istakao da je ovaj iznos od 10.000 KM upravo iznos koji je kao informator Velibor Živković dao Bori Miloševiću u sklopu realizacije posebne istražne radnje simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine koja je određena naredbom Suda od 22. augusta 2012. godine, koji je Milošević sutradan ujutro dao apelantu u zgradi Općine Brod, a optuženi Đurđici Teodosić u parku ispred stranke. Također, iznos od 21.500 KM je iznos koji je kao informator Bori Miloševiću dao Velibor Živković u sklopu realizacije posebne istražne radnje simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine koja je određena naredbom Suda od 30. augusta 2012. godine, koji je Milošević isti dan dao apelantu u uredu Općinskog odbora Socijalističke partije Brod, a apelant Đurđici Teodosić koja je novac stavila u tašnu i odnijela ga svojoj kući. Apelant se prema novcu koji je preuzeo od Miloševića, pri tome svjestan da je to novac koji je dao Velibor Živković, nije ponašao kao s donacijom za stranku, već kao sa svojim vlastitim novcem. Okružni sud je povjerovao iskazu svjedoka Bore Miloševića u dijelu da je primao novac od Živkovića i predavao ga apelantu jer je taj iskaz saglasan sa iskazima ostalih svjedoka, te materijalnim dokazima, s tim što u dijelu iskaza da se primljeni novac odnosi na donaciju za Socijalističku partiju, da je prvi iznos za načelnika primio u ljeto 2011. godine, te da optuženi nije uvjetovao isplatu situacija preduzeću „2 D Živković”, naplatom od strane Velibora Živkovića, Sud nije povjerovao i taj dio iskaza ocijenio je iskonstruiranim i usmjerenim na olakšavanje apelantovog položaja. Ovaj dio iskaza je u suprotnosti sa iskazom svjedoka Velibora i Damira Živkovića koji su izjavili da su prvi iznos za apelanta dali Bori Miloševiću početkom oktobra 2010. godine u iznosu od 20.000 KM i da je to bio poklon za apelanta koji im je apelant tražio da bi odobrio isplate novčanog iznosa pravnom licu DOO „2D Živković“ Derventa po osnovu duga Općine Brod za izvršene građevinske radove po ugovoru o izgradnji investicionog objekta. Također, na osnovu izjave svjedokinje Đurđice Teodosić, a uz pozivanje na član 4. Zakona o finansiranju političkih stranaka, kao i član 6. istog zakona Okružni sud je istakao da da se radilo o donaciji stranci ona bi morala biti evidentirana i izdata potvrda o tome, te je Sud, analizirajući sve dokaze, zaključio da su Velibor i Damir Živković preko Bore Miloševića apelantu na ime zahtijevanog poklona da bi izvršio uplate duga Općine Brod pravnom licu dali ukupan novčani iznos od 91.000,00 KM tokom 2010. i 2011. godine.
12. U konkretnom predmetu Sud je izdao naredbe kojima su određene posebne istražne radnje, i to nadzor i tehničko snimanje telekomunikacije za brojeve Velibora Živkovića, Bore Miloševića i apelanta, tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transport sredstava i predmeta koji su u vezi s njima prema apelantu i Bori Miloševiću, te korištenje prikrivenog istražioca, kao i simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine prema apelantu i Bori Miloševiću. Okružni sud se pozvao na dijelove snimljenog razgovora između Velibora Živkovića i Bore Miloševića od 28. augusta 2012. godine u kojem Živković jasno govori Miloševiću da je za apelanta dao 101.000,00 KM, sa tog dana donijetih 10.000,00 KM (kao informator u sklopu realizacije posebne istražne radnje simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje otkupnine). U istom razgovoru Milošević na jasan način potvrđuje Živkoviću da je dao 91.000 KM plus ovih 10.000,00 KM, te mu govori da za načelnika treba dati još 25.000,00 KM i za njega još 10.000,00 KM da bi mu se uplatio dug po okončanoj situaciji i smanjili penali. Okružni sud je naveo i relevantne dijelove presretnutih telefonskih razgovora, videozapise dobivene posebnim istražnim radnjama, te je dovođenjem u vezu izjava svjedoka i materijalnih dokaza Okružni sud zaključio da je 14. septembra 2012. godine apelant od Miloševića preuzeo svoj dio novca u iznosu od 21.500,00 KM u prostorijama Socijalističke partije, da je dao taj novac svjedokinji Đurđici Teodosić koja ga je kod sebe ostavila, a koji je od nje oduzet na osnovu potvrde o dobrovoljnoj predaji predmeta, kao što je oduzet novac od Bore Miloševića na osnovu naredbe za pretres poslovnih prostorija i kuće apelanta i Bore Miloševića. Također, kritičkom ocjenom svih provedenih dokaza Okružni sud nalazi da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant na način naveden u tački 1. presude u više navrata zahtijevao i primao novac, i to lično ili posredstvom Bore Miloševića, kako bi kao načelnik općine u okviru svojih ovlaštenja odobrio isplatu dugovanja koja je Općina Brod imala prema preduzeću DOO „2D Živković“, čime se na način opisan u tački 1. presude u apelantovim radnjama stiču sva obilježja bića krivičnog djela.
13. U odnosu na tačku 2. optužnice i presude, Okružni sud je naveo da je saslušao svjedoka Milivoja Šormaza, vlasnika i direktora preduzeća „Limikom“ koje je za JP „Gradska toplana“ Brod nabavljao mazut, te je toplana imala velika dugovanja prema njemu. Svjedok je naveo da je apelant, kada ga je upoznao, rekao da ima problema s finansiranjem stranke, a zatim ga je apelant zvao telefonom i rekao da mu je toplana na ime duga uplatila iznos od 250.000,00 KM. Svjedok je izjavio da je shvatio da apelant kao predsjednik Skupštine akcionara toplane naložio direktoru toplane da navedeni dug plati preduzeću u vlasništvu svjedoka kako bi svjedok Šormaz dao određenu pomoć partiji. Također, prilikom tog razgovora apelant je pozvao svjedoka da dođe u Brod, što je ovaj i učinio, te je ispričao nastavak događaja i kako je na parkiralištu na opisan način donio apelantu iznos od 10.000,00 KM jer je na osnovu komunikacije s njim zaključio da je to jedini način da mu toplana plati dug koji je imala prema njemu. Svjedok Zdravko Čačevac je kao v. d. JU „Gradska toplana“ naveo da je po apelantovom nalogu uplatio novac za „Limikom“ i da se nije protivio isplati jer je bila donijeta pravomoćna presuda u korist ovog preduzeća kojem su toplane dugovale, kao i da je istog dana apelant nazvao Šormaza i rekao da će „leći“ uplata, te ga pozvao da sljedeći dan dođe kod njega u ured. Na glavnom pretresu ovaj svjedok je izjavio da se nije protivio isplati jer je bila donijeta presuda u korist preduzeća „Limikom“, a Sud mu predočio zapisnik o saslušanju u istrazi u kojem je naveo da je poslušao načelnika jer on predstavlja skupštinu i svako protivljenje bi bilo uzaludno, a koju je svjedok potvrdio kao tačnu. Okružni sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju (Statut JP „Gradska toplana“ Brod i akte Općine Brod), te je istakao da je na osnovu naredbe za pretres prostorija Općinskog odbora Socijalističke partije Brod pronađen novac u iznosu od 10.000,00 KM koji je oduzet od apelanta, te je na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da se apelant ponašao kao predstavnik vlasnika u Skupštini JP „Gradska toplana“ Brod i da je koristeći svoj službeni položaj, odnosno društveni položaj i utjecaj, posredovao kod v. d. JP „Gradska toplana“ Brod da izvrši službenu radnju, u konkretnom slučaju plaćanje dijela duga preduzeću „Limikom“, za šta je od Milivoja Šormaza primio nagradu u iznosu od 10.000,00 KM, čime su se u njegovim radnjama stekli svi bitni elementi bića krivičnog djela protivzakonito posredovanje iz člana 353. stav 1. KZ-a.
14. Okružni sud je naveo da je apelant negirao izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, kao i da je u dva navrata primio novac od Velibora Živkovića, ali je odbrana nastojala dokazati da se radi o donacijama za Socijalističku partiju, te je u tom pravcu odbrana izvela dokaz saslušanjem apelanta kao i svjedoka, čije je iskaze Sud naveo, te se u odnosu na svaki iskaz svjedoka očitovao navodeći uglavnom da im poklanja vjeru, a za određene iskaze ukazao na nejasnoće i razlike koje je pojasnio. Međutim, bez obzira na apelantove tvrdnje da nije počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret Okružni sud je zaključio da je apelant postupao upravo na način naveden u presudi, čime su se ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela primanja mita u sticaju s krivičnim djelom protivzakonito posredovanje.
15. Okružni sud je naveo i da je apelant krivična djela izvršio sa umišljajem, dakle bio je svjestan svojih radnji i htio je nastupanje zabranjene posljedice. Njegov umišljaj kod krivičnog djela primanje mita obuhvaća svijest o zahtijevanju i prihvaćanju poklona, kao i svijest o prirodi izvršene i neizvršene službene radnje povodom koje se mito zahtijeva i prima, a u pogledu krivičnog djela protivzakonito posredovanje bio je svjestan da posredovanje vrši korištenjem službenog ili društvenog položaja i da se odnosi na zakonito ili nezakonito vršenje službene dužnosti, te svjestan da je za posredovanje primio nagradu ili drugu korist.
16. Odlučujući o krivičnoj sankciji Okružni sud je imao u vidu sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne propisane u članu 37. KZ-a, pa je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, cijenio da počinjena krivična djela spadaju u grupu krivičnih djela protiv službene dužnosti, te je posebno imao u vidu društvenu opasnost ovih krivičnih djela i apelanta kao počinioca. Prilikom odmjeravanja i individualizacije kazne Okružni sud je imao u vidu apelantove stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djela počinio, jačinu povrede zaštićenog dobra, sve okolnosti pod kojima su djela počinjena, apelantov raniji život, način izvršenja krivičnih djela, da je krivična djela počinio iz koristoljublja, zbog čega mu je u smislu člana 31. stav 2. KZ-a utvrdio kao sporedne kazne novčane kazne. Na osnovu člana 42. stav 2. tačka 2. i stav 3. KZ-a Okružni sud je optuženog apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 24.000 KM kao sporednu kaznu. Kako je apelant počinio krivično djelo primanje mita iz koristoljublja kao načelnik Općine Brod i kako ovo krivično djelo spada u grupu koruptivnih krivičnih djela to, prema ocjeni Okružnog suda, postoji opasnost da bi ponovno obavljanje poslova odgovornog lica u organima uprave, javnim preduzećima i privrednim društvima, kojima je na osnovu zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona povjerena na upravljanje imovina, moglo podsticajno utjecati na apelanta da učini novo krivično djelo zloupotrebom svoga poziva, djelatnosti ili dužnosti u vezi sa imovinom koja mu je povjerena, pa je Okružni sud apelantu izrekao mjeru sigurnosti zabrane vršenja poziva, dužnosti ili djelatnosti na osnovu odredbe člana 60. KZ-a u trajanju od pet godina, računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim što se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Također, Okružni sud je apelantu oduzeo imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnih djela u ukupnom iznosu od 122.500,00KM.
17. Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0k 01019913 Kž od 19. septembra 2013. godine kojom je odbio apelantove žalbe i prvostepenu presudu potvrdio.
18. Apelant je pobijao presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi. Razmatrajući spis, pobijanu presudu, žalbe (kojih je bilo više od strane apelanta) i odgovore na žalbe, ovaj sud je odlučio kao u izreci presude iz sljedećih razloga.
19. U dijelu u kojem žalba ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno nerazumljivost izreke presude koju vidi u tome što se Sud pozivao na odredbu člana 6. Zakona o finansiranju političkih stranaka koja propisuje mogućnost davanja donacija političkim partijama, o čemu stranka treba voditi urednu evidenciju, te izdati potvrdu fizičkom ili pravnom licu od kojeg je primila donaciju, a presuda utvrđuje da apelant nije tako postupao. Žalba tvrdi da Velibor i Damir Živković nisu u svojim iskazima navodili da je optuženi tražio novac od njih uvjetujući plaćanja po ispostavljenim situacijama za izvršene radove po ugovoru zaključenom između preduzeća „2D Živković“, te da je obrazloženje presude suprotno izjavama ovih svjedoka, a to presudu čini nerazumljivom. Vrhovni sud je ukazao da izneseni prigovori žalbe u ovom osnovu pobijanja presude nisu osnovani jer apelant polazi od stava da su iznosi koje su Velibor i Damir Živković dali apelantu posredstvom Bore Miloševića ili direktno apelantu predstavljali donaciju. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, izreka presude pod tačkom 1. sadrži navode da je optuženi u svojstvu službenog lica, kao načelnik općine Brod u više navrata, lično ili preko Bore Miloševića, od Velibora Živkovića zahtijevao i primio novac da u okviru svojih ovlašćenja odobri isplatu novčanog iznosa DOO „2D Živković“, a po osnovu obaveza Općine Brod za izvršene građevinske radove po ugovoru zaključenom između Općine Brod i DOO „2D Živković“ o izgradnji sportske dvorane u Brodu, dakle primio iznose navedene u izreci presude da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju bi morao izvršiti. Stoga, suprotno prigovorima žalbe, izreka presude je jasna i razumljiva, nema protivrječnosti izreke i razloga presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Žalba je ukazivala na pogrešnu ocjenu dokaza, pogotovo iskaza svjedoka Velibora Živkovića i Bore Miloševića, iz kojih ne proizlazi zaključak do kojeg je Sud u presudi došao. Međutim, Vrhovni sud je ove žalbene navode ocijenio neosnovanim, te je istakao da je prvostepena presuda u obrazloženju iznijela sadržaj ovih iskaza, kao i sadržaj drugih dokaza na koje se u obrazloženju poziva, ocjenila ih na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS i takvom ocjenom, koju je i Vrhovni sud smatrao pravilnom, izvela konačan i pravilan zaključak da je apelant radnjama pod tačkom 1. izreke presude učinio krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 2. KZRS. Prigovarajući iskazu svjedoka Velibora Živkovića, žalba ukazuje da je ovaj svjedok u istrazi o bitnim činjenicama različito iskazivao u odnosu na ono što je iznosio u svjedočenju na glavnom pretresu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ocjenjujući te prigovore, pobijana presuda je pravilno zaključila, a nakon što je svjedoka na glavnom pretresu unakrsno ispitala odbrana i nakon što je svjedoku predočen zapisnik o njegovom saslušanju u Tužilaštvu, da je tačno ono što je svjedok iskazao na tom saslušanju, a zbog proteka vremena svih detalja se nije mogao sjetiti. I iskaz svjedoka Bore Miloševića je također detaljno iznesen u obrazloženju presude i pravilno je ocijenjen kao uvjerljiv u dijelu u kojem je svjedok potvrdio da mu je Velibor Živković donosio novac koji je on predavao apelantu, naglasivši da se ne može tačno sjetiti ukupnog iznosa koji je primio od Živkovića i predao apelantu, ali da misli da mu je Živković predao iznos od 50.000,00 do 60.000,00 KM. Ono što iz ovog iskaza proizlazi je da on nije taj novac brojao, ali mu je Živković uvjek kada bi mu novac predavao rekao o kojem se iznosu radi. Istina, svjedok Milošević, jednako kao i apelant u svom svjedočenju pred prvostepenim sudom navodi je taj novac doživljavao kao donaciju partiji. Prvostepeni sud je iskaz ovog svjedoka u dijelu koji se odnosi na primanje novca od Velibora Živkovića i njegovu predaju optuženom Čereku prihvatio istinitim, ali ne i u dijelu da se radilo o donaciji Socijalističkoj partiji, kao što nije s razlogom prihvatio ni apelantovo svjedočenje da se radilo o donaciji. Pravilno dovodeći u vezu iskaze svjedoka Živkovića i Miloševića i pravilno ih ocjenjujući u onom dijelu koji se odnosi na davanje novca apelantu posredstvom Bore Miloševića, pobijana presuda je pravilno ocijenila i apelantovo svjedočenje na glavnom pretresu u kojem je apelant iskazao kada je i koji iznos primio od Miloševića. Međutim, Vrhovni sud navodi da apelant poriče da je dva puta lično od Velibora Živkovića primio novac, dok se Živković u vezi s tim decidirano izjašnjava pa je prvostepena presuda, dovodeći u vezi ove izjave, pravilno zaključila i obrazložila zašto vjeruje svjedoku Veliboru Živkoviću, a ne apelantu.
20. Žalba je ukazivala i da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak u tački 2. presude da je apelant učinio ovo djelo jer ni svjedoci nisu naveli da je apelant za posredovanje da se preduzeću „Limikom“ isplati potraživanje koje je imalo prema Gradskoj toplani Brod tražio iznos od 10.000,00 KM, niti isto proizlazi iz drugih provedenih dokaza. Vrhovni sud je ove prigovore cijenio neosnovanim navodeći iskaz svjedoka Milivoja Šormaza koga je apelant 13. septembra 2012. godine nazvao telefonom i saopćio da mu je toplana u Brodu uplatila iznos od 250.000,00 KM i u tom razgovoru ga pozvao da sutradan dođe u Brod, što je svjedok i učinio i apelantu na parkiralištu ispred zgrade Općine dao novine u kojima su se nalazile dvije koverte po 5.000,00 KM. Svjedok Šormaz je istakao da on nije član nijedne političke partije i da je taj novac predao apelantu, obrazloživši u svom iskazu da je to bio jedini način da naplati svoja potraživanja od Gradske toplane u Brodu. Stoga, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant iskoristio svoj službeni položaj načelnika općine i predstavnika vlasnika Skupštine općine Brod u JP „Gradska toplana“, utičući na v. d. „Gradske toplane“ da se preduzeću „Limikom“ isplati njegovo potraživanje u iznosu od 250.000,00 KM. Da nije bilo takvog apelantovog utjecaja do isplate tog dospjelog i osnovanog potraživanja ne bi došlo. Prema ocjeni Vrhovnog suda, a što pravilno utvrđuje i prvostepena presuda, ne radi se o posredovanju, već o protivzakonitom posredovanju, dakle primanju nagrade korištenjem svog službenog položaja i utjecaja da se izvrši službena radnja.
21. Vrhovni sud ističe da su i drugi provedeni dokazi na koje se prvostepena presuda poziva u obrazloženju pravilno ocijenjeni i da je pobijana presuda sve izvedene dokaze ocijenila pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i takvom ocjenom izvela konačan i, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je optuženi učinio oba krivična djela koja su mu optužbom stavljena na teret.
22. Također, iz apelantove žalbe proizlazi da apelant ukazuje da se presuda zasniva na dokazima na kojima se prema odredbi člana 10. stav 2. ZKPRS presuda ne može zasnivati jer tužilac nije sudiji za prethodni postupak dostavio izvještaj o preduzetim radnjama, pa da se na tako pribavljenom dokazu ne može zasnivati presuda. Vrhovni sud je zaključio da izneseni prigovori nisu osnovani, dajući jasno obrazloženja kako, za koje posebne istražne radnje i kada su izdate naredbe, te je zaključio da suprotno prigovorima žalbe proizlazi da su naredbe za provođenje navedenih posebnih istražnih radnji izdate u skladu sa odredbama člana 234. stav 1. ZKPRS i da se na dokazima pribavljenim tim istražnim radnjama može zasnivati presuda. Prigovor iz žalbe da tužilac nije dostavio sudiji za prethodni postupak izvještaj o provedenim istražnim radnjama određenim naredbom od 22. augusta 2012. godine nije osnovan jer iz sadržaja naredbe od 30. augusta 2012. godine proizlazi da je tužilac u prijedlogu za izdavanje ove naredbe naveo da je postupljeno po naredbi Suda od 22. augusta 2012. godine, a u odgovoru na žalbu je naveo da je konačan izvještaj o preduzetim posebnim istražnim radnjama po izdatim naredbama sudiji za prethodni postupak dostavio 5. oktobra 2012. godine. Vrhovni sud je istakao da odredba člana 237. stav 1. ZKPRS propisuje da je tužilac dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama, a za tu obavezu zakon ne propisuje rok. Proizlazi, dakle, da su posebne istražne radnje po prijedlogu tužioca, a na osnovu naredbi od 22. i 30. augusta 2012. godine izdate u skladu sa odredbama ZKPRS.
23. Vrhovni sud je također naveo da je nadležnost Okružnog suda (Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala) u pobijanoj presudi obrazložena uz pozivanje na odredbe Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, pri čemu je Vrhovni sud uputio na taj dio obrazloženja iz pobijane presude.
24. U vezi sa spajanjem postupaka na kojem je insistirao apelant, Vrhovni sud je istakao da je optužnica podignuta i potvrđena samo protiv apelanta, a ne i drugih osumnjičenih protiv kojih je vođena istraga, pa samo zbog toga nije bilo mjesta spajanju postupka, a što osim toga nije obaveza u skladu sa odredbama ZKPRS, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda, suprotno svim žalbenim prigovorima, činjenično stanje utvrdila potpuno i pravilno, krivični zakon na štetu apelanta nije povrijeđen jer apelantova radnja opisana u izreci pobijane presude pod tačkom 1. sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela primanje mita iz člana 351. stav 2. KZRS, a radnja opisana pod tačkom 2. sadrži sva bitna djela protivzakonito posredovanje iz člana 353. stav 1. KZRS. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora i utvrđenim novčanim kaznama, kao i osudi na jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu, Vrhovni sud je ocijenio da su žalbe neosnovane i da je prvostepena odluka pravilna, za šta je dao detaljno obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe KZ-a.
25. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 01019914 Kv 5 od 15. maja 2014. godine kojim je odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.
26. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant zahtjev bazirao na činjenici da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2004. godine prestala da važi odredba člana 30. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, odnosno člana 28. stav 2. navedenog zakona, a upravo naredbom specijalnog tužioca od 13. septembra 2012. godine donijeta je odluka o preuzimanju predmeta u odnosu na apelanta od nadležnog Osnovnog suda u Derventi. Vrhovni sud je istakao da su navedene odredbe Zakona o suzbijanju organiziranog i svih oblika kriminala prestale da važe Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09, ali to nije razlog da se dozvoli ponavljanje postupka s obzirom da je postupak protiv apelanta okončan prije donošenja navedene odluke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i „Protokol broj 1. Evropske konvencije“. Apelant ističe da Vrhovni sud nije ni pročitao njegovu žalbu jer je apelant tvrdio da nije krivično djelo počinio sa umišljajem, a bez umišljaja nema ni krivičnog djela. Također, apelant ističe da je postupao u stvarnoj zabludi koja isključuje krivičnu odgovornost. Apelant tvrdi da je primao donaciju za stranku, što ističu i svjedoci, a Sud je pogrešno utvrdio činjenice. Osim toga, sudovi su pogrešno ocijenili provedene dokaze. Također, za tačku 2. optužnice Vrhovni sud ne daje obrazloženje za elemente ovog krivičnog djela, pogotovo kada se ima u vidu da je apelant bio zadužen za toplanu i ovlašten za preduzimanje radnji koje je preduzeo, a novac je dat za donaciju stranke, što je potvrdio i svjedok Milivoje Šormaz. Apelant se također žali i da mu je Sud „oduzeo imovinsku korist“, te navodi da izjave svjedoka (Boro Milišić) ukazuju da se radilo iznosu od 50.000,00 KM -60.000,00 KM, odnosno Velibora Živković da je predao iznos od 90.000,00 KM na ime donacije, a što Sud ne prihvata. Apelant tvrdi da je u pitanju iznos od 41.500,00KM koji apelant i „matematički“ dobije kada odbije iznos od obilježenih, a ne pronađenih 10.000,00 KM (kod apelanta) sa izjavom Bore Miloševića (da je dao 50.000,00 KM). Apelant, prije svega, ukazuje da je novac koji je primio - primljen za donaciju i potrošen na donaciju, odnosno da je oduzet od Đurđice Teodosić. Apelant osporava nadležnost Okružnog suda (Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala), te ističe da je cijeli postupak politički montiran i obojen, kao i da su presude političke, a desio se pred izbore 2012. godine na kojima je bilo evidentno da će apelant da pobijedi, a ne predstavnik SNSD-a.
28. Apelant je u nekoliko navrata dopunjavao apelaciju i intervenirao da se predmet hitno riješi jer se radi o „političkom predmetu“. Apelant je također dostavio Presudu Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine kojom je proglašena neustavnom odredba člana 30. stav 2. Zakon o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala u jednom dijelu, a i pored navedene činjenice Vrhovni sud neće da dozvoli ponavljanje postupka. Također, apelant je naveo da je Damir Živković podnio tužbu (koju apelant nije dostavio Ustavnom sudu iako je naveo da istu dostavlja) u kojoj tvrdi da je apelantu na ime mita dao 77.500,00 KM, te apelant ukazuje na razliku u odnosu na oduzetu imovinsku korist i na navode iz krivičnog postupka da se radilo o 122.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana jer apelant na drugačiji način analizira činjenično utvrđenje redovnih sudova, uslijed čega ukazuje na povredu prava.
30. Okružni sud je u odgovoru naveo da su apelantova prava u toku postupka ispoštovana, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
31. U Zakonu o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
32. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 ) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu glasi: Primanje mita Član 351.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.
(2) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, kazniće se zatvorom od jedne do pet godina.
Protivzakonito posredovanje Član 353.
(1)Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korišćenjem svog službenog ili društvenog položaja ili uticaja posreduje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja, kazniće se zatvorom do tri godine.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju, s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda od 15. maja 2014. godine odbačen apelantov zahtjev za ponavljanje postupka, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 01019913 Kž od 19. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donijeta 19. septembra 2013. godine, a apelacija je podnijeta 28. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
40. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant osuđen, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
41. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnosno se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da Sud nije postupao u skladu sa članom 295. u vezi sa ocjenom dokaza.
42. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj, predmet broj AP 2236/13 14, Odluka o dopustivosti i meritumu 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. U vezi sa apelantovim navodom da je sud pogrešno ocijenio dokaze što, kako se čini, dovodi u vezi sa izjavama svjedoka Velibora Živkovića i Bore Miloševića, Ustavni sud podsjeća kako je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i da su za svoje zaključke u tom pogledu dali jasna i argumentirana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da niti jedna bitna činjenica u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena niti otvara sumnju u postojanje apelantove krivične odgovornosti za djela koja su mu stavljena na teret. Ustavni sud podsjeća da, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 351. stav 2. KZ-a u sticaju s krivičnim djelom iz člana 353. stav 1. KZ-a. Za ovakvo utvrđenje Okružni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Također, Okružni sud je utvrdio da je apelant postupao sa umišljajem, što pojašnjava na strani 32. presude (suprotno apelantovim navodima), te u čemu se sastoji njegov umišljaj u odnosu na krivično djelo primanja mita i krivično djelo protivzakonitog posredovanja. Vrhovni sud, rješavajući po apelantovoj žalbi kojom je problematizirano utvrđeno činjenično stanje, ukazuje da apelant ostaje pri svojoj konstataciji da se radi o donaciji iako presuda sadrži jasne navode da je apelant u svojstvu službenog lica, kao načelnik općine, u više navrata lično ili putem Bore Miloševića zahtijevao i primio novac da u okviru svojih ovlaštenja odobri isplatu, odnosno izvrši radnju koju bi morao izvršiti. Također, iako apelant navodi da Sud ne daje obrazloženje za elemente krivičnog djela po tački 2. presude, Ustavni sud primjećuje da je i ovaj apelantov navod ispitao Vrhovni sud koji je potvrdio stav prvostepene presude, kao i zaključio, na osnovu izjava svjedoka, da da nije bilo apelantovog utjecaja ne bi bilo i isplate, te je Sud ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o zakonitom, već o nezakonitom posredovanju, primanju nagrade korištenjem službenog položaja i utjecaja da se izvrši službena radnja.
45. Apelant navodi i da mu je Sud presudom oduzeo imovinsku korist u iznosu od 122.500,00 KM, što ne proizlazi ni iz izjava svjedoka (Miloševića) da je na ime donacije primio iznos od 50.000,00 KM - 60.000,00 KM i (Živkovića) da je dao 90.000,00 KM, te u apelaciji apelant tvrdi da je primio iznos od 41.500,00 KM koji je i predao stranci. Dakle, apelant poriče izvršenje krivičnog djela iz člana 351. stav 2, prihvaća da je dobio donaciju za stranku u iznosu od 41.500,00 KM koji je i proslijedio stranci, te je nezadovoljan odlukom u vezi sa oduzimanjem imovinske koristi u navedenom iznosu. Pri tome, apelant ukazuje da je Damir Živković podnio tužbu u kojoj je tražio od apelanta da mu na ime primljenog mita vrati iznos od 77.000,00 KM. Čini se da i ovim navodima apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava (član 15. ZKP-a). Međutim, Ustavni sud je već zaključio da je u toku postupka koji je vođen protiv apelanta Sud na nesumnjiv način utvrdio da se radnjama opisanim u tački 1. presude stiču svi elementi bića krivičnog djela iz člana 351. stav 2, kao i da se radnjama opisanim u tački 2. presude stiču svi bitni elementi bića krivičnog djela iz člana 353. stav 1, te je Okružni sud utvrdio i visinu imovinske koristi pribavljenu izvršenjem krivičnog djela pod tač. 1. i 2. presude. Osim toga, iz samog obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Sud na osnovu izjava svjedoka, kao i ostalim provedenim dokazima, utvrdio iznos pribavljen krivičnim djelom. Činjenica na koju apelant ukazuje - da je Damir Živković kao tužilac u tužbi protiv apelanta tražio iznos od 77.00,00KM na ime datog mita, sama od sebe, ne dovodi u pitanje zaključak Suda. Stoga, u ovim navodima Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.
46. Također, apelant tvrdi da je zaključak osporenih presuda proizvod apsolutno slobodne i proizvoljne ocjene dokaze koja je suprotna članu 15. ZKP-a, te da svjedoci nikada nisu rekli da daju novac apelantu u vidu mita, već kao donaciju, što prihvaća i Vrhovni sud, ali potvrđuje osuđujuću presudu. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud detaljno naveo izjave svih saslušanih svjedoka, kako optužbe tako i odbrane. Pri tome apelant ne problematizira njihov sadržaj iako Velibor i Damir Živković navode da je apelant preko Bore Miloševića zahtijevao poklon odmah nakon zaključenja ugovora, kao i da im nikada nije spominjana donacija za stranku. Izjave ovih svjedoka Sud je doveo u vezi s materijalnim dokazima, kao i sa izjavama ostalih saslušanih svjedoka, svjedoka odbrane, kao i izjavom samog apelanta. Stoga, apelantovo „viđenje“ slučaja koji apelant cijelo vrijeme naziva „političkim predmetom“ ni u kom slučaju ne ukazuje da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i donijeli odluke koje nisu proizvod dokaznog postupka i utvrđenja iz tog postupka u kojem je i sam apelant učestvovao, pa Ustavni sud u apelantovim navodima ne nalazi ništa što bi upućivalo da je postupak proveden i da su osporene odluke donijete kršenjem standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da politički kontekst ovog predmeta koji je otpočeo pred izbore 2012. godine apelant vidi u činjenici da je postupak vođen „preko Okružnog suda u Banja Luci, Posebnog odjeljenja [...] koje je formirala vladajuća stranka i koje odjeljenje radi po naređenju vladajuće stranke“. Ustavni sud, dakle, primjećuje da apelant ne ukazuje da nije bilo osnova da se postupak vodi pred Okružnim sudom (Posebnim odjeljenjem), već opet daje svoju analizu ovog suda kao „političkog kojim rukovodi vladajuća stranka“. Stoga, imajući u vidu da je Okružni sud naveo jasan osnov za postupanje koje je proizlazilo iz člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala, koje apelant ne dovodi u pitanje, te imajući u vidu da se radi o sudu uspostavljenim zakonom, Ustavni sud nalazi da su ovi apelantovi navodi paušalni i neosnovani. Osim toga, činjenica na koju apelant ukazuje - da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske proglašena neustavnom odredba člana 28. stav 2. navedenog zakona - ne ukazuje da je suđenje bilo političko ili da je odluku donio nenadležni sud u momentu kada je sudio.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
48. Apelant je ukazao na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, navodeći da se radi o političkom postupku jer on kao načelnik (koji bi sigurno pobijedio na izborima) nije pripadao vladajućoj stranci. Ustavni sud primjećuje da navode u vezi s diskriminacijom apelant nije doveo u vezi s nekim drugim zaštićenim pravom iz Evropske konvencije. Osim toga, čak i kad bi Ustavni sud sagledao ove navode o „političkom predmetu“, odnosno povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije doveo u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se radi o paušalnim navodima koji nisu potkrijepljeni konkretnim dokazima, osim činjenicom da je apelant bio načelnik koji ne pripada stranci SNSD, a što ni u kom slučaju nije dovoljno da se uđe u razmatranje ovih navoda. Osim toga, ništa u osporenim presudama, suprotno apelantovom navodu, ne ostavlja bilo kakav utisak da se radilo o „političkom predmetu“, pa u nedostatku dovoljno obrazloženja koja potkrepljuju ovaj navod Ustavni sud ne nalazi za potrebno da ga posebno analizira.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi nakon provedenog sveobuhvatnog postupka, cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, nesumnjivo utvrdili da je apelant počinio krivična djela na način opisan u presudi, te dali jasne i obrazložene razloge za svoje odlučenje kojim apelant očigledno nije zadovoljan.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman