Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3840/13 (R. V.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Dokaz
- Krivični postupak
- Istraga
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3840/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3840/13, rješavajući apelaciju Roberta Vlajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Roberta Vlajića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nesprovođenja efektivne istrage apelantovih navoda o zlostavljanju prilikom davanja iskaza 12.
novembra 2012. godine u Ministarstvu unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Banja Luka.
Odbija se kao neosnovana apelacija Roberta Vlajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010760 13 Kž 2 od 10. juna 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 010760 12 K od 4. marta 2013. godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Robert Vlajić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 010760 13 Kž 2 od 10. juna 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 010760 12 K od 4. marta 2013. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 13. oktobra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), Ministarstva unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: MUP), advokata R.M., apelantovog branioca u postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je 23. juna, 7. jula i 19. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije, te od Okružnog suda da dostavi na uvid spis broj 11 0 K 010760 12 K.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. jula i 27. septembra 2016. godine, Okružni sud 29. juna i 5. oktobra 2016. godine, Okružno tužilaštvo 29. juna i 26. septembra 2016. godine, MUP 20. jula 2016. godine, te advokat R.M. 29. septembra 2016. godine, odnosno Okružni sud i spis.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 010760 12 K od 4. marta 2013. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim u tač. 1 do 9 izreke presude, počinio šest krivičnih djela razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu za svako od šest djela utvrdio kaznu zatvora od po dvije godine ili ukupno 12 godina, te tri krivična djela razbojništvo iz člana 233 stav 1 KZRS za koja mu je utvrdio kazne zatvora od po šest mjeseci ili ukupno jedna godina i šest mjeseci. Primjenom člana 42 stav 1 tačka 2) KZRS apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina.
7. U obrazloženju presude su detaljno pobrojani brojni materijalni dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu kao dokazi optužbe (izjave oštećenih svjedoka, zapisnici o uviđaju sa foto-dokumentacijom, zapisnici o prepoznavanju lica i predmeta, zapisnici o pretresanju apelantovog stana i automobila). Takođe, pobrojani su dokazi odbrane koji su sprovedeni na glavnom pretresu.
8. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant u toku postupka negirao da je počinio krivično djelo razbojništvo na način i u vrijeme kako mu je to stavljeno na teret i opisano u tač. 1, 2, 3 i 4 optužnice, dok je priznao da je počinio krivična djela po ostalim tačkama optužnice.
9. Okružni sud je na osnovu zapisnika o pretresu putničkog motornog vozila od 12. novembra 2012. godine utvrdio da je izvršen pretres putničkog motornog vozila, čiji je vlasnik apelant, na osnovu naredbe Okružnog suda Banja Luka, te da su tom prilikom pronađeni i oduzeti sljedeći predmeti: nož dužine 30 cm sa drvenom drškom smeđe boje, pamučna majica dugih rukava, crne boje sa kapuljačom i sa natpisom na leđima „Orlovi Grmeča“ i sunčane plastične naočale tamne boje. Navedeni predmeti su privremeno oduzeti i izdata je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta koju je potpisala apelantova supruga koja je prisustvovala pretresu. U foto-dokumentaciji predmetnog pretresa prikazani su detalji pretresa.
10. Dalje, u obrazloženju presude detaljno su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka: B.J., R.B., S.Č., R.K., D.U., B.V., J.M., V.P., M.D., D.L. i B.M., koji su u kritičnom periodu radili u objektima u kojim je apelant preduzimao sporne radnje. Okružni sud je izvršio uvid u zapisnike o prepoznavanju lica i foto-dokumentaciju prepoznavanja od 13. novembra 2012. godine, te je utvrdio da su navedeni svjedoci u prostorijama CJB Banja Luka operativnim radnicima prethodno opisali razbojnika, a nakon toga u drugoj prostoriji između pet lica, obilježenih brojevima od 1 do 5, vršili prepoznavanje lica koje je izvršilo razbojništvo. Detalji prepoznavanja prikazani su u foto-dokumentaciji. Od navedenih svjedoka jedino je svjedok B.J. izjavila da se ne može izjasniti da li je neko od pokazanih lica izvršilac krivičnog djela, da ga ni po čemu nije mogla prepoznati, jer je veoma malo detalja zapazila u pogledu njegovog izgleda, a od tada je prošlo i dosta vremena. Ostali svjedoci su kao izvršioca djela pokazali lice obilježeno brojem 3, odnosno apelanta.
11. Na osnovu zapisnika o prepoznavanju predmeta Okružni sud je utvrdio da su svjedoci D.L. i B.M. izvršili prepoznavanje noža, koji su prvo opisali nož koji je nosio razbojnik, pa su naveli daje on smeđe boje, sa drvenom drškom, sa oštricom dužine od 15 do 20 cm i da je ukupne dužine 30 cm. Tom prilikom svjedocima je pokazano pet noževa, obilježenih brojevima od 1 do 5, pa je svjedok D.L. pokazao nož pod rednim brojem tri kao nož koji u potpunosti odgovara nožu koji je koristio apelant, a svjedok B.M. pokazao je nož pod brojem 1, navodeći da on odgovara nožu koji je upotrebljavao apelant. U foto-dokumentaciji su prikazani detalji prepoznavanja. Uvidom u foto-dokumentaciju pretresa apelantovog putničkog vozila u kome je pronađen nož i foto-dokumentaciju prepoznavanja predmeta Okružni sud je zaključio da je nož koji je pronađen u apelantovom vozilu nož koji je na prepoznavanju obilježen brojem 3.
12. Analizirajući sprovedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, Okružni sud je zaključio da je apelant kasno noću i rano u jutro, nakon što bi utvrdio da su u objektima sami radnici, s namjerom da od njih oduzme novac i na taj način pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, ulazio u objekte maskiran, tako što je bio obučen u duks, imao je kapuljaču na glavi i tamne naočale na očima, a koji predmeti su pronađeni u njegovom vozilu prilikom njegovog pretresa, sa nožem u ruci koji je, takođe, pronađen prilikom pretresa vozila, ili je držao ruku ispod duksa, te se obraćao zaposlenim radnicima govoreći im „daj pare“, ponekad tražeći čak i određeni iznos novca, govoreći „ovo je pljačka” i slično, nakon čega su mu svjedoci, uslijed straha za sopstveni život, davali novac od dnevnog pazara u navedenim iznosima, poslije čega se udaljavao iz objekata u nepoznatom pravcu.
13. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant, saslušan u svojstvu svjedoka, istakao da je ispitivan u CJB Banja Luka, da je tom prilikom prema njemu izvršeno nasilje, da je bio primoran da potpiše iskaz o priznanju svih djela koja su navedena u optužnici, dakle i djela koja, kako je tvrdio, nije počinio. Takođe, apelant je tvrdio da prilikom ispitivanja nije upozoren na prava koja mu pripadaju po Zakonu o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te da je vođen na „poligrafisanje“. Apelant je izjavio i da su mu ovlašćena službena lica, kada su ga doveli kod tužioca na saslušanje, ispred zgrade zaprijetila da mora priznati počinjenje svih krivičnih djela. Prilikom saslušanja u CJB su ga tukli, on je tražio da se pozove tužilac i da mu se postavi branilac, međutim, inspektori su se smijali zbog njegovih zahtjeva, a premlaćivanje je trajalo od dva do dva i po časa, od torture koju je doživio bio je u „haosu“ i nije mogao da razmišlja. U vezi sa radnjama koje su mu stavljene na teret kao razbojništvo i koje nije osporavao da je počinio (tač. 5, 6, 7, 8 i 9 optužnice), izjavio je da je bio u teškoj materijalnoj situaciji, da se nije mogao zaposliti, pa da bi obezbijedio sredstva za izdržavanje svoje porodice i sebe, odlučio je da izvrši navedena razbojništva. Pri tome je vodio računa da ne dođe do bilo kakvog kontakta između njega i radnika koje je zaticao u objektima u kojima je vršio razbojništvo. Izvinio se svim oštećenim i obećao je da krivično djelo nikada više neće počiniti.
14. Okružni sud je analizom apelantovog iskaza na glavnom pretresu, dovodeći ga u vezu sa iskazom datim u prethodnom postupku, koji je uvršten u dokazni materijal u smislu člana 288 stav 1 ZKP, jer ga je tužilac koristio prilikom unakrsnog ispitivanja apelanta kao svjedoka, a prema kom je apelant u cijelosti priznao navode optužnice, istakao da proizilazi da je apelant nabavio duks, naočale i nož koje je koristio prilikom oduzimanja novca, da je sa kapuljačom na glavi i naočalama na očima ulazio u sve objekte gdje se dogodilo razbojništvo, te da je nosio nož prilikom ulaska u objekte navedene u tač. 1, 2, 3, 7, 8 i 9 optužnice, da je u objekte ulazio u noćnim uslovima, kada su radnici bili sami, prijeteći im nožem, ili držeći ruku ispod duksa, tražio novac koji su mu radnici, u strahu za sopstveni život i bezbjednost, davali u iznosu u kome je tražio, ili kojim su u tom momentu raspolagali. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant u kritičnim prilikama postupao upravo onako kako su izjavili saslušani svjedoci, a što je i sam priznao prilikom saslušanja u prethodnom postupku. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je prilikom saslušanja u policiji bio fizički maltretiran, da nije bio upozoren na prava koja mu prema ZKP pripadaju i da je potpisao izjavu kakva je tražena od njega, ukazano je da se iz zapisnika vidi da je apelant izjavu dao u Okružnom tužilaštvu, da je upozoren u smislu odredbe člana 143 ZKP, te da nije imao primjedbe na rad inspektora. Takođe, ukazano je da iz ovog zapisnika proizilazi da je kod tužioca saslušan i na okolnosti razbojništva u apoteci, da je izjavio da to nije počinio, da je navedena činjenica konstatovana u zapisniku, te da za razbojništvo u apoteci nije ni optužen.
15. Okružni sud je zaključio da je apelantu bila data mogućnost da negira izvršenje i ostalih krivičnih djela za koja tvrdi da ih nije počinio kako je to uradio u odnosu na krivično djelo koje je počinjeno u apoteci. Stoga, nije prihvaćen njegov iskaz sa glavnog pretresa, jer je bio u suprotnosti sa iskazom iz prethodnog postupka, te sa iskazima saslušanih svjedoka koji su ga prepoznali u CJB kao lice koje je izvršilo razbojništva navedena u izreci presude. Ocjenjujući navedene činjenice, te činjenicu da je u objekte navedene u tač. od 1 do 4 apelant ulazio maskiran na isti način (kapuljača od duksa na glavi, tamne naočale na očima i noseći nož u ruci), koji su pronađeni u njegovom autu, zaključeno je da apelant na glavnom pretresu, prilikom negiranja da je izvršio krivična djela iz tač. 1-4 izreke presude, nije govorio istinu, odnosno da je njegov iskaz na glavnom pretresu iskonstruisan i usmjeren na olakšavanje svoga krivičnopravnog položaja.
16. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant sproveo dokaze koji su prethodno pobrojani u obrazloženju a iz kojih je vidljiva njegova loša materijalna situacija i njegove porodice (supruge i kćerke stare 15 godina), njegovo loše zdravstveno stanje (boluje od artritisa), učešće u ratu u kome je ranjen, te njegova invalidnost, kao i druge okolnosti koje su značajne za odlučivanje o vrsti i visini krivične sankcije i koje je sud ocijenio upravo prilikom odmjeravanja kazne. Okružni sud je odbio apelantov prijedlog da izvrši uvid u pismene dokaze (koji su uloženi u spis) kojima se dokazuju činjenice koje su se dokazivale pismenim dokazima u koje je sud izvršio uvid (teška materijalna situacija, nezaposlenost, ranjavanje, bolest, invalidnost, odbijenice povodom oglasa za prijem u radni odnos i sl.), tako da je sud ocijenio da su ponuđeni pismeni dokazi nepotrebni i odbio je da se oni izvedu.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 010760 13 Kž 2 od 10. juna 2013. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca po službenoj dužnosti i potvrdio prvostepenu presudu.
18. Iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je ukazano da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava a zbog čega osporena presuda nije nerazumljiva i ne manjkaju joj razlozi o odlučnim činjenicama.
19. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja dao razloge o svim odlučnim činjenicama, te da je pravilno ocijenio iskaze svjedoka saslušanih u postupku, dovodeći ih u vezu sa apelantovim iskazom na glavnom pretresu, te brojnim materijalnim dokazima, izveo pravilan zaključak da je apelant na način opisan u izreci prvostepene presude počinio krivična djela za koja je proglašen krivim.
20. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da apelant nije počinio razbojništvo na štetu „Petrol BH Oil Company“ 15. avgusta 2012. godine, jer je bio u posjeti kod oca u Ključu, te da je prvostepeni sud neosnovano odbio da sprovede dokaz koji je s tim u vezi predlagan. Vrhovni sud je istakao da je na glavnom pretresu, održanom 1. marta 2013. godine, predsjednik vijeća pravilno odbio da prihvati ponuđeni dokaz, jer je tužilac izveo dokaze saslušanjem svjedoka koji su potvrdili da je apelant označenog dana bio na kritičnom mjestu i da je to i priznao u izjavi koju je dao Tužilaštvu. Takođe, ukazano je da je prvostepeni sud posebno ocijenio iskaze svjedoka S.Č. i R.K., koji su kritične prilike radili na benzinskoj pumpi, te zapisnike o prepoznavanju lica iz kojih proizilazi da su ovi svjedoci apelanta prepoznali kao izvršioca.
21. Vrhovni sud je, na osnovu iscrpne analize, neosnovanim ocijenio i žalbene navode o povredi krivičnog zakona.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da su mu u postupku koji je prethodio osporenim presudama, te osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Apelant je tvrdio da je za vrijeme trajanja ispitivanja u policiji, tj. od 12. do 14. novembra 2012. godine, bio izložen fizičkom zlostavljanju i ucjenama većeg broja inspektora policije CJB Banja Luka Centar a u svrhu iznuđivanja priznanja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Prema njegovim navodima, premlaćivanje u policiji je trajalo u kontinuitetu od 16.30 časova do 20 časova 12. novembra 2012. godine, kada je izgubio svijest, nakon čega je bilo nastavljeno. Nakon neprospavane noći u policiji, apelant navodi da je 13. novembra 2012. godine fizički pretučen, da mu je polomljen nos, da je imao velike podlive ispod očiju, vidne tragove nasilja u predjelu glave, da je izveden na prepoznavanje među još četiri lica, maskirana kapuljačama i sunčanim naočalama, tako da su svjedoci logično bili navedeni da jedino njega identifikuju. Apelant tvrdi i da je tom prilikom sačinjena foto-dokumentacija, kao i da je sačinjen tzv. krimprofil na kom se jasno vide tragovi nasilja i povreda.
24. Apelant tvrdi da je 14. novembra 2012. godine izveden pred okružnog tužioca, da mu je zaprijećeno da se drži „dogovorene priče“, odnosno izjave koju je pod pritiskom potpisao, da ga, u slučaju da progovori o premlaćivanju, čeka velika zatvorska kazna, da za povrede kaže da je prethodnog dana pao jer je bio pijan. Apelant tvrdi da je na pitanje tužioca da li je pretučen odgovorio da nije u strahu od ovlašćenih službenih lica koja su ga i dovela pred tužioca. Dalje, apelant tvrdi i da je istog dana izveden pred sudiju Okružnog suda, da ga je on u više navrata pitao da li je pretučen, da je to negirao „stidljivo“, da su to primijetili i sudija i advokat po službenoj dužnosti, odnosno da je to advokat po službenoj dužnosti, priznao i konstatovao u žalbi na prvostepenu presudu. Apelant tvrdi i da su ga službenici policije istog dana odveli u Hitnu pomoć, da su konstatovane povrede, da se policijski službenici nisu odvajali od njega, „držeći“ ga pod pritiskom da ne progovori. Apelant ističe da mu je iste povrede konstatovao po prijemu u pritvorsku jedinicu KPZ Banja Luka i ljekar ORL, dr S. na Klinici ORL. Takođe, ukazao je i da je nakon 15 dana provedenih u pritvoru, prilikom posjete Komiteta za sprečavanje nehumanog postupanja prema licima lišenim slobode (u daljnjem tekstu: CPT), na osnovu medicinske dokumentacije sačinjene u pritvorskoj jedinici i njegove izjave, tom prilikom sačinjen i opširan izvještaj. Apelant tvrdi da je tek na glavnom pretresu, kada je saslušan u svojstvu svjedoka, bio u prilici da iznese detalje svog saslušanja u CJB Banja Luka, te da je tom prilikom ukazao i na imena ovlašćenih službenih lica čijem je fizičkom maltretiranju i ucjenama bio izložen.
25. Apelant tvrdi da je pretres njegovog stana obavljen nezakonito, te da su dokazi pribavljeni prilikom ispitivanja u kom je bio izložen fizičkom maltretiranju i ucjenama, tj. njegovo priznanje koje je tom prilikom iznuđeno nezakonito pribavljeni koji nisu mogli biti korišćeni u krivičnom postupku. Takođe, apelant tvrdi i da je prepoznavanje obavljeno u CJB Banja Luka sprovedeno na nezakonit način.
26. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi, ukazao je da mu je branilac po službenoj dužnosti postavljen nakon ispitivanja u CJB Banja Luka, 14. novembra 2012. godine, ali da ga naredna dva mjeseca „nije vidio, ni čuo“. U vezi s tim je ukazao da se postavljeni branilac po službenoj dužnosti nije pojavio na ročištu od 12. decembra 2012. godine na kom se odlučivalo o prijedlogu o produženju pritvora, te na ročištu od 24. decembra 2012. godine na kom se izjašnjavao o krivici. Ovim ročištima su pristupili pripravnik, odnosno advokat B.G., koji je ročištu prisustvovao samo formalno. Apelant tvrdi da ga je postavljeni branilac po službenoj dužnosti posjetio tek 15. januara 2013. godine, da je tom prilikom od njega tražio da mu iz sudskog spisa pribavi pobrojane dokaze, među kojim i izvještaje o zadobijenim povredama sačinjenim u prijemnoj hirurškoj ambulanti klinike ORL i nalaz ljekara po prijemu u pritvorsku jedinicu, slike krimprofila sačinjene u foto-dokumentaciji CJB Banja Luka na kojim se jasno vide tragovi nasilja učinjeni prema njemu. Apelant tvrdi da mu je branilac po službenoj dužnosti dao čvrsta uvjeravanja da će mu pribaviti tražene dokaze, ali da to nije učinio kako bi se sakrili tragovi nasilja koje su prema njemu počinila ovlašćena službena lica CJB Banja Luka. Zbog svega navedenog, apelant tvrdi da je tek na glavnom pretresu bio u prilici da iznese „cijelu istinu“ o postupku ispitivanja u CJB Banja Luka od 12. do 14. novembra 2012. godine, da je tom prilikom izazvao revolt predsjedavajućeg vijeća, a što je uzrokovalo i prekid njegovog saslušanja na glavnom pretresu. Dalje, apelant tvrdi da su zanemareni iskazi svjedoka koji nisu tvrdili „sa stopostotnom“ sigurnošću da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, konkretno ukazujući na radnje opisane u tački 2 izreke prvostepene presude a koje je, prema njegovom mišljenju, samo šturo prepisano iz optužnice. Apelant tvrdi i da nije prihvaćen dokaz (CD sa fotografijama koje su imale oznaku datuma) u vezi sa radnjama opisanim u tački 3 izreke prvostepene presude a u prilog tvrdnji da je kritičnog dana bio udaljen 70 km od mjesta spornog događaja ( u posjeti oca u Ključu).
27. U dopuni apelacije, ukazujući na dijelove izvještaja CPT koji se, kako tvrdi, odnose na njegov slučaj, odnosno koji su sačinjeni na osnovu „zatečenog stanja, medicinske dokumentacije iz zatvorskog kartona i njegove izjave“, apelant je istakao i da je 2. jula 2013. godine pismenim putem zatražio od Okružnog suda odobrenje za korišćenje i posjedovanje medicinske dokumentacije vođene u pritvorskoj jedinici, ali da ovom njegovom zahtjevu nikad nije odgovoreno.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je žalbu koju je protiv prvostepene presude izjavio apelantov branilac iz žalbenih osnova iz člana 310 ZKPRS razmatrao ovaj sud i da je odbijena kao neosnovana. S obzirom na to da se apelant, u suštini, poziva na sadržaj te žalbe, tj. da ne iznosi nikakvu novu argumentaciju iz koje bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede njegovih prava na koja u apelaciji ukazuje, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelacija je neosnovana. U odgovoru na dopunu apelacije Vrhovni sud je istakao da nije u prilici da provjerava apelantove navode, te da oni nisu uvjerljivi u mjeri u kojoj to apelant ističe.
29. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u krivičnom postupku pred tim sudom vođenim protiv apelanta ispoštovana prava koja mu garantuju Ustav i Evropska konvencija. U odgovoru na dopunu apelacije Okružni sud je dostavio spis, ne izjašnjavajući se o apelantovim tvrdnjama o postupku kome je izložen prilikom ispitivanja u policiji.
30. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da iz svih izvedenih dokaza, te uvida u spis nema niti jednog objektivnog dokaza koji bi ukazao da su apelantove tvrdnje da su njegovi iskazi iznuđeni prijetnjom i fizičkim maltretiranjem tačni. U odgovoru na dopunu apelacije ponovljena je tvrdnja da u spisu nema niti jednog dokaza koji bi ukazao na istinitost apelantovih tvrdnji o primjeni fizičke prisile prilikom ispitivanja u policiji.
31. MUP - CJB Banja Luka - Sektor kriminalističke policije u odgovoru na navode iz apelacije i dopune apelacije istakao je da je apelant 12. novembra 2012. godine u 16.30 časova lišen slobode s čim u vezi mu je izdata potvrda o lišavanju slobode. Dalje, ukazano je da je apelant imao sva prava lica lišenog slobode (pravo na branioca, na kome nije insistirao, već je zahtijevao da mu se dodijeli branilac po službenoj dužnosti kada bude davao izjavu pred Tužilaštvom i sudom, pravo na medicinsku pomoć koju nije tražio, jer mu nije bila potrebna, pravo da se obavijesti njegova porodica, što mu je omogućeno i dr.). Nakon toga apelant je prošao kriminalističku obradu i tom prilikom je prema njemu postupano profesionalno i u skladu sa zakonom, te nije primijenjeno nikakvo nehumano i ponižavajuće postupanje kako je u apelaciji naveo. Dalje, ukazano je da su apelantu u toku kriminalističke obrade predočene sve činjenice i dokazi koji su prikupljeni tokom sprovođenja istrage (izjave svjedoka-oštećenih, zapisnici o prepoznavanju, predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa stana i putničkog vozila), nakon čega je apelant priznao izvršenje svih krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Nakon toga apelant je 13. novembra 2012. godine u 15 časova predat nadležnom Okružnom tužilaštvu. U odgovoru je dostavljena i obimna dokumentacija iz predmeta koju je CJB Banja Luka dostavio Okružnom tužilaštvu.
32. Advokat R.M., apelantov branilac po službenoj dužnosti u postupku pred redovnim sudovima, istakao je da je postavljen za njegovog branioca rješenjem Okružnog suda od 14. novembra 2012. godine, da su netačne tvrdnje da nije imao kontakt sa apelantom za vrijeme trajanja pritvora, te da je propustio da istakne bitne stvari i činjenice značajne za apelantovu odbranu. Takođe, ukazano je da odbrana nije učinila povrede na apelantovu štetu u vrijeme kada ga je ispitivala i saslušavala policija. Ukazano je i da je prilikom prvog susreta branioca i apelanta pred Okružnim sudom sudija apelantu postavio pitanje kakav je bio odnos policijskih službenika prema njemu, a što je jedino on mogao znati, kao i da tada apelant nije pomenuo ništa o fizičkom maltretiranju i zlostavljanju.
V. Relevantni propisi
33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Razbojništvo Član 233.
(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
(…)
34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 52/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava lica lišenog slobode Član 5.
(1) Lice koje je lišeno slobode mora na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah biti obaviješteno o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučeno da nije dužno da daje iskaz, niti da odgovara na postavljena pitanja, da ima pravo da uzme branioca koga može sam poslije birati, kao i o tome da ima pravo da njegova porodica, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili drugo lice koje on odredi budu obaviješteni o njegovom lišenju slobode.
(2) Licu koje je lišeno slobode postaviće se branilac na njegov zahtjev ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Pravo na odbranu Član 7.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.
(3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Pouka o pravima Član 12.
Osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugo lice koje učestvuje u postupku koje bi iz neznanja moglo propustiti neku radnju u postupku ili da se zbog toga ne koriste svojim pravima, sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku će poučiti o pravima koja im po ovom zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Prava i dužnosti tužioca Član 43.
(…) (2) Tužilac ima pravo i dužnost da:
(…)
g) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj, (…) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55.
(1) Tok om istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su da kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5)U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Razrješenje postavljenog branioca Član 57.
(...)
(4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće, može na traženje osumnjičenog, odnosno optuženog ili uz njegovu saglasnost razriješiti postavljenog branioca koji neodgovorno vrši svoju dužnost. Umjesto razriješenog branioca postaviće se drugi branilac. O razrješenju branioca odmah će biti obaviještena advokatska komora čiji je član.
Preduzimanje radnji od branioca Član 58.
(1)Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.
(2)Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti.
Obaveza sastavljanja zapisnika Član 62.
(1)O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviće se zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.
(…) Sadržaj zapisnika Član 63.
(1)Zapisnik sadrži: naziv državnog organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i čas kad je radnja počela i završena, imena i prezimena prisutnih lica, u kojem svojstvu prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.
(2)Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari će se priključiti zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.
(3)Prilikom preduzimanja radnji kao što su uviđaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i drugo), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.
Čitanje i potpisivanje zapisnika Član 65.
(1) Lic a koja se ispituju, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi, branilac i oštećeni, imaju pravo da pročitaju zapisnik ili da zahtijevaju da im se pročita. Na to je dužno da ih upozori lice koje preduzima radnju, a u zapisniku će se naznačiti da li je upozorenje učinjeno i da li je zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek pročitati i ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.
(2) Zap isnik potpisuje ispitano, odnosno saslušano lice. Ako se zapisnik sastoji od više listova, ispitano, odnosno saslušano lice potpisuje svaki list.
(…) (6) Ako ispitano lice odbije da potpiše zapisnik ili da stavi otisak prsta, to će se zabilježiti u zapisniku i navešće se razlog odbijanja.
(...)
(8) Ako je bilo prigovora u pogledu sadržaja zapisnika, navešće se u zapisniku i ti prigovori.
(…) Nadzor nad izvršenjem pritvora Član 211.
(1)Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda.
(2)Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi, dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora.
(3)Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, nezavisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća Član 254.
(...)
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se brine za svestrano pretresanje predmeta, i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(...)
VI. Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 010760 13 Kž 2 od 10. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2013. godine a apelacija je podnesena 6. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
39. Apelant tvrdi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3 i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
b) Pravo da ne budu podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.
41. Član 3 Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
42. Apelant tvrdi da je za vrijeme trajanja ispitivanja u policiji, tj. od 12. do 14. novembra 2012. godine bio izložen fizičkom zlostavljanju i ucjenama većeg broja inspektora CJB Banja Luka Centar, a u svrhu iznuđivanja priznanja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
43. U apelaciji podnesenoj 6. septembra 2013. godine apelant je detaljno opisao na koji način je postupano prema njemu prilikom saslušanja, da su mu policijski službenici i verbalno prijetili da će kćerku vidjeti kad joj bude 26 godina, da o „premlaćivanju“ ne smije ništa reći, da je bio fizički pretučen, da mu je polomljen nos, da je imao velike podlive ispod očiju, te vidne tragove nasilja u predjelu glave. Ove navode apelant nije potkrijepio i eventualnim dokazima, konkretno odgovarajućom medicinskom dokumentacijom, ali je iznio tvrdnju da medicinska dokumentacija postoji u „pritvorskoj jedinici“, da je u toku postupka od branioca po službenoj dužnosti tražio da mu obezbijedi ovu dokumentaciju, što ovaj nije učinio, da je od Okružnog suda, nakon okončanja postupka, tražio da mu ona bude dostavljena, ali da na ovaj njegov zahtjev nikad nije odgovoreno. Apelant je istakao da je tek na glavnom pretresu, kada je saslušan u svojstvu svjedoka, ispričao šta se događalo u policijskoj stanici, kao i da je naveo i imena policijskih službenika koji su, kako tvrdi, učestvovali u njegovom premlaćivanju. Najzad, apelant je ukazao i da je nakon 15 dana provedenih u pritvoru, prilikom posjete CPT, na osnovu medicinske dokumentacije sačinjene u pritvorskoj jedinici i njegove izjave, tom prilikom sačinjen i opširan izvještaj.
44. U dopuni apelacije od 13. oktobra 2014. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da se 20. maja 2014. godine obratio CPT molbom za tehničku saradnju i pomoć „u predmetu koji se vodi pred Ustavnim sudom a zbog eventualnog deficita u dokaznom materijalu“. Dalje, apelant je ukazao da mu je CPT u odgovoru na molbu dostavio kopiju izvještaja CPT Vladi Bosne i Hercegovine o posjeti od 5. do 12. decembra 2012. godine, usvojenog 8. marta 2013. godine i dostavljenog BiH 22. marta 2013. godine. Najzad, apelant je detaljno interpretirao dijelove izvještaja CPT za koje tvrdi da se odnose “na njegov slučaj“.
45. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), tvrdnje o zlostavljanju suprotnom članu 3 moraju biti potkrijepljene odgovarajućim dokazima. Prilikom ocjene ovih dokaza sud usvaja standard dokazivanja „van razumne sumnje“, ali dodaje da ti dokazi mogu da proisteknu iz koegzistencije dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka ili sličnih nespornih činjeničnih pretpostavki (vidi, među ostalim presudama, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, stav 161 in fine, Serija A broj 25, Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, stav 121, Jalloh protiv Njemačke, aplikacija broj 54810/00, ECHR 2006-IX, stav 67, Ramirez Sanchez protiv Francuske, aplikacija broj 59450/00, ECHR 2006-IX, stav 117, Gäfgen protiv Njemačke, presuda od 1. juna 2010. godine, stav 92).
46. Evropski sud je u vezi s tim pojasnio da, kada vlasti imaju u potpunosti ili velikim dijelom ekskluzivna saznanja o događajima o kojima je riječ, kao u slučaju lica pod njihovom kontrolom u pritvoru, postoje snažne činjenične pretpostavke u pogledu povreda do kojih dolazi tokom tog lišavanja slobode. Tada je na državi teret dokazivanja, te je na njoj da pruži zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje tako što će predočiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice koje izazivaju sumnju u verziju događaja žrtve (vidi, Evropski sud, Salman protiv Turske, presuda od 27. juna 2000. godine, stav 100, Rivas protiv Francuske, aplikacija broj 59584/00, presuda od 1. aprila 2004. godine, stav 38, Turan Çakır protiv Belgije, aplikacija broj 44256/06, presuda od 10. marta 2009. godine, stav 54, Mete i drugi protiv Turske, aplikacija broj 294/08, presuda od 4. oktobra 2012, stav 112, El-Masri protiv FYR Makedonije, presuda od 13. decembra 2012. godine, stav 152, već citirani, Gefgen protiv Njemačke, stav 92). U odsustvu takvog objašnjenja, sud može izvesti zaključke koji mogu biti nepovoljni po državu (vidi, među ostalim presudama, već citiranu El-Masri, stav 152). To se opravdava činjenicom da se lica u pritvoru nalaze u osjetljivom položaju i da vlasti imaju dužnost da ih štite (vidi, među ostalim presudama, citiranu Salman, stav 99).
47. U konkretnom slučaju u odgovorima na navode iz apelacije, kao i dopune apelacije MUP - CJB Banja Luka - Sektor kriminalističke policije negirao je apelantove navode o „premlaćivanju“ u policijskoj stanici, te istakao da je prema apelantu postupano profesionalno i u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, da nije primijenjeno nikakvo nehumano postupanje i kažnjavanje. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelantove tvrdnje iz apelacije i dopune apelacije istaklo da iz izvedenih dokaza, te uvida u spis nema niti jednog objektivnog dokaza koji bi ukazao da su apelantove tvrdnje da su njegovi iskazi iznuđeni prijetnjom i fizičkim maltretiranjem tačni. Okružni sud se u odgovoru na navode iz apelacije i dopune apelacije nije izjašnjavao o navodnim apelantovim tvrdnjama o zlostavljanju za vrijeme ispitivanja u policiji. Isto vrijedi i za Vrhovni sud u pogledu odgovora na apelaciju, dok je u odgovoru na dopunu apelacije ovaj sud ukazao da nije u prilici da provjerava apelantove navode, te da oni nisu uvjerljivi u mjeri kako to apelant ističe. Najzad, apelantov branilac po službenoj dužnosti, advokat R.M. u odgovoru na apelaciju istakao je da odbrana nije učinila povrede na apelantovu štetu u vrijeme kada ga je ispitivala i saslušavala policija, odnosno da je samo apelant mogao znati kakav je bio odnos policije prema njemu, kao i da apelant prilikom njihovog prvog susreta, 14. novembra 2012. godine, pred sudijom za prethodno saslušanje nije pominjao ništa o fizičkom maltretiranju i zlostavljanju.
48. Ustavni sud zapaža da je u izvještaju CPT o posjeti od 5. do 11. decembra 2012. godine, usvojenom 8. marta 2013. godine i dostavljenom vlastima BiH 22. marta 2013.
godine, pored ostalog, ukazano:
„B. Kontekst posjete
3. U izvještaju o periodičnoj posjeti Bosni i Hercegovini u aprilu 2011. godine se govori o znatnom broju vjerodostojnih navoda o ozbiljnom fizičkom zlostavljanju koje vrše policija i drugi službenici koji sprovode zakon. U izvještaju se pominje činjenica da je zlostavljanje u svrhu nastojanja da se iznude priznanja naročito česta praksa kriminalističkih inspektora u Policijskoj stanici Banja Luka - Centar. Takođe je u njemu izražena zabrinutost zbog efikasnosti postojećih mjera zaštite za sprečavanje zlostavljanja.
Međutim, odgovor organa vlasti Bosne i Hercegovine na taj izvještaj o posjeti nije uspio da adekvatno objasni problem koji je identifikovao Komitet, posebno što se tiče metoda koje koriste kriminalistički inspektori u Policijskoj stanici Banja Luka - Centar.
1 Dostupno na: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaProa/CPT%20(2013)%2012%20-%20EN%20-%20Report%20visit%20BiH %202012.pdf
4. U svjetlu navedenog, CPT je odlučio obaviti ad hoc posjetu Bosni i Hercegovini, konkretnije Republici Srpskoj, kako bi ispitao korake koje vlasti preduzimaju da bi realizovale preporuke koje je Komitet dao nakon periodične posjete u aprilu 2011. godine. Delegacija se koncentrisala na postupanje prema licima koja su organi za sprovođenje zakona lišili slobode i primjenu formalnih odredbi o zaštitnim mjerama protiv zlostavljanja u praksi. (…) E. Neposredna zapažanja na osnovu člana 8 stav 5 Konvencije
9. Na kraju posjete, na sastanku s ministrom unutrašnjih poslova Republike Srpske, delegacija CPT je dala neposredna zapažanja na osnovu člana 8 stav 5 Konvencije, te je zatražila da organi vlasti Republike Srpske preduzmu nezavisnu istragu o metodama koje koriste kriminalistički inspektori u Policijskoj stanici Banja Luka - Centar dok u pritvoru drže i ispituju osumnjičene. Ovaj zahtjev je naknadno potvrđen u pisanom obliku, u aktu od 11. decembra 2012. godine, koji je upućen ministru za ljudska prava i izbjeglice BiH, a od vlasti Bosne i Hercegovine se traži da u roku od dva mjeseca dostavi detaljan opis koraka koji su preduzeti da se izvrši ova istraga.
Aktom od 11. februara 2013. godine ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske dostavio je odgovor na neposredna zapažanja i druge komentare koje je dala delegacija CPT u svojim preliminarnim zapažanjima. Ovaj odgovor je uzet u obzir u odgovarajućim dijelovima ovog izvještaja. (…)
II. ČINJENICE UTVRĐENE TOKOM POSJETE I PREDLOŽENE
AKTIVNOSTI
A. Organi za primjenu zakona (…) Delegacija CPT je opet dobila značajan broj kredibilnih optužbi o ozbiljnom fizičkom zlostavljanju koje je vršila policija i drugi službenici koji rade na sprovođenju zakona u Republici Srpskoj. (…) (…) Treba naglasiti da su neka od navodnih zlostavljanja takve težine da predstavljaju mučenje.
13. Informacije koje je prikupila delegacija CPT ukazuju na to da je zlostavljanje u svrhu pokušaja da se iznudi priznanje česta praksa kriminalističkih inspektora u Policijskoj stanici Banja Luka - Centar.
14. Sljedeći slučajevi, a u nekim od njih postoje medicinski dokazi koji potvrđuju da je došlo do zlostavljanja pritvorenih lica, ilustruju situaciju na koju je delegacija naišla u toku posjete.
(…) ii. Jedna ženska osoba koja je bila pritvorena u Policijskoj stanici Banja Luka 22. oktobra 2012. godine navodi da je bila podvrgnuta udarcima drvenim štapom po rukama, nogama i tijelu od strane kriminalističkih inspektora. […].
iii. Jedna muška osoba koja je bila pritvorena u Policijskoj stanici Banja Luka Centar 11. novembra 2012. godine tvrdi da su je više puta kriminalistički inspektori udarali rukama i nogama po raznim dijelovima tijela u toku jednoga dana i sljedeće noći dok je lisicama bila vezana za stolicu. […].”.
iv. Jedna muška osoba koja je bila pritvorena u Policijskoj stanici Banja Luka Centar 12. novembra 2012. godine tvrdi da su je kriminalistički inspektori tukli sve dok nije potpisala priznanje. U ljekarskom nalazu koji je izdala Klinička bolnica je navedeno: 'pretučen u Policijskoj stanici Banja Luka Centar 12. novembra 2012. godine. Prelom nosne kosti, dva vidljiva hematoma pod lijevim i desnim okom.' Rendgenski snimak u zdravstvenom kartonu potvrđuje prelom nosne kosti. (Napomena: apelant tvrdi da je on bio u ovoj situaciji.)
v. Jedna muška osoba koja je bila pritvorena u Policijskoj stanici Banja Luka Centar tvrdi da je zadobila nekoliko udaraca bezbol palicom […].
(…)
16. Kao što je ranije rečeno, CPT je, na kraju svoje posjete 2012. godine, zatražio od nadležnih organa vlasti da izvrše nezavisnu stručnu ocjenu metoda koje koriste kriminalistički inspektori u Policijskoj stanici Banja Luka Centar u toku pritvaranja i ispitivanja osumnjičenih. Aktom od 11. februara 2013. godine ministar unutrašnjih poslova je obavijestio Komitet da je direktor policije zadužen da obezbijedi da policija striktno primjenjuje zakon, da disciplinski kažnjava svaku zloupotrebu dužnosti i da razmotri mogućnosti za poboljšanje rada kriminalističkih inspektora.
Nadalje, 'objektivno razmatranje žalbi i predstavki građana vrši Biro za žalbe i predstavke građana'. Biro je razmatrao osam predstavki protiv policijskih službenika Policijske stanice Banja Luka Centar u 2012.
godini i utvrdio da u jednom slučaju ima dokaza o zlostavljanju lica lišenog slobode, a da u druga dva slučaja disciplinski postupak nije trebao biti obustavljen samo zato što je u toku bio krivični postupak. CPT zahvaljuje na dostavljenim informacijama. Međutim, njima nije direktno odgovoreno na suštinu neposrednog zapažanja, koje se odnosi na način na koji kriminalistički inspektori obavljanju svoje funkcije. Što se tiče istrage navoda o zlostavljanju, treba pogledati tačke 20 do 22 ovog izvještaja.
CPT ponavlja svoju preporuku da se izvrši nezavisna stručna ocjena metoda koje koriste kriminalistički inspektori u Policijskoj stanici Banja Luka u toku pritvaranja i ispitivanja osumnjičenih.
Komitet bi želio biti obaviješten o ishodu te ocjene. Takođe bi želio biti obaviješten o ishodu tri slučaja koja je naveo Biro za žalbe i predstavke građana.“
(…)
49. Ustavni sud zapaža da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 13. februara 2013. godine, održanog pred Okružnim sudom, proizilazi da je apelant, saslušan u svojstvu svjedoka, izjavio „da ga nakon saslušanja u Tužilaštvu i sudu sudska policija nije htjela preuzeti pa da su ga inspektori odveli u prijemnu hiruršku ambulantu … da je imao prelom nosa, koji je konstatovan, da je imao hematome sa obje strane, podlive ispod očiju i crne uši, te da je psihički bio van sebe“. Iz navedenog zapisnika proizilazi i da je apelant označio šest inspektora koji su ga premlaćivali, i to: M.B., Đ.P., Z.B., da bi ostale mogao nacrtati ,ali da se ne sjeća imena, da u pritvorskoj jedinici ima i svjedoke koji mogu potvrditi u kakvom je stanju primljen. Nadalje, na pitanje predsjednika sudskog vijeća da li je imao navedene povrede na sebi kada je bio na saslušanju kod tužioca apelant je izjavio da jeste, da ga je tužiteljka H.V. pitala da li ga je neko pretukao, da je to negirao, jer su dva policijska službenika stajala ispred „vrata“ i da je bio u strahu, da je „izmislio“ da je pao, da je to ponovio i pred sudijom za prethodno saslušanje, kad je bio prisutan i njegov branilac.
50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz potvrde o lišavanju slobode apelanta od 12. novembra 2012. godine, izdate od MUP-a, proizilazi da je apelant lišen slobode 12. novembra 2012. godine u 16.30 časova. U potvrdi nije konstatovano da li je apelant prilikom lišavanja slobode imao bilo kakve ozljede. Iz zapisnika o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 12. novembra 2012. godine proizilazi da je saslušanje u policijskoj stanici otpočelo u 18.30 časova i da je okončano u 22 časa. I zapisnik i potvrda o lišavanju slobode sadrže apelantov potpis, odnosno nije konstatovano da je apelant imao bilo kakve primjedbe na njih. Takođe, iz zapisnika proizilazi da je apelant upoznat sa svojim pravima te, pored ostalog, da je pristao da dâ izjavu bez prisustva branioca. Apelant tvrdi da je zahtijevao branioca, odnosno prisustvo tužioca, već pri ispitivanju u policiji, ali da je ovaj njegov zahtjev odbijen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u izvještaju CPT, pored ostalog, konstatovano (tačka 25) da pristup advokatu u velikom broju slučajeva nije bio odobren od samog početka lišavanja slobode, te da su vlasti BiH pozvane da pravo na pristup advokatu izričito garantuju zakonom i da bude obezbijeđeno njegovo efektivno realizovanje za sva lica lišena slobode od samog početka lišavanja slobode, te da je mogućnost da lice lišeno slobode ima pristup advokatu osnov zaštite od zlostavljanja. Apelantu je advokat po službenoj dužnosti dodijeljen tek kada je izveden pred sudiju za prethodno saslušanje (14. novembar 2012. godine). Nadalje, u potvrdi o predaji lica lišenog slobode Okružnom tužilaštvu od 13. novembra 2012. godine je konstatovano da je apelant navedenog dana u 15 časova predat Tužilaštvu, te da apelant nema povreda i da prema njemu nisu primijenjena sredstva prinude. Potvrda sadrži potpise ovlašćenog službenog lica koje je apelanta predalo Tužilaštvu, kriminalističkog inspektora M.Đ., te okružnog tužioca H.V., ali ne i apelantov potpis. Nadalje, u žalbi na prvostepenu presudu apelantovog branioca po službenoj dužnosti ukazano je, pored ostalog, da je apelant pred sudiju za prethodno saslušanje izveden sa uočljivim povredama na licu-glavi, te da je na saslušanje priveden iz stanice Hitne pomoći gdje mu je ukazana pomoć zbog zadobijenih povreda. Najzad, iz osporene prvostepene presude proizilazi da je apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru počev od 12. novembra 2012. godine od 16.30 časova pa dalje.
51. Ustavni sud zapaža da je izvještaj CPT u kom je navedeno da jedno muško lice, pritvoreno u Policijskoj stanici Banja Luka Centar 12. novembra 2012. godine, tvrdi da su ga kriminalistički inspektori tukli sve dok nije potpisao priznanje usvojen i dostavljen vlastima BiH nakon što je apelant saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu pred Okružnim sudom (13. februara 2012. godine). I u izvještaju i u apelantovoj izjavi na glavnom pretresu navedene su povrede u vidu preloma nosne kosti, dva vidljiva hematoma pod lijevim i desnim okom. U izvještaju je navedeno i da je u ovom slučaju izdat nalaz Kliničke bolnice u kom su konstatovane navedene povrede, te da rendgenski snimak potvrđuje prelom kosti. Apelant tvrdi da je od branioca po službenoj dužnosti tražio da mu pribavi medicinsku dokumentaciju vođenu u pritvorskoj jedinici, da je na glavnom pretresu izjavio da su ga policajci vodili u bolnicu, te, najzad, da se, nakon okončanja krivičnog postupka protiv njega, obraćao pismenim zahtjevom Okružnom sudu da mu omogući izdavanje medicinske dokumentacije koja je vođena u pritvorskoj jedinici. Uvidom u spis Okružnog suda Ustavni sud je utvrdio da ovaj dopis i postoji, da je apelant tražio izdavanje navedene dokumentacije, ali iz spisa nije moguće zaključiti da li je ovom zahtjevu i udovoljeno. Takođe, u žalbi apelantovog branioca po službenoj dužnosti se navodi da je apelant imao vidne povrede na licu, kao i da je na saslušanje pred sudijom za prethodni postupka doveden iz Hitne pomoći. Najzad, posjeta CPT je bila u vremenskom periodu od 5. do 11. decembra 2012. godine i njom je, pored ostalog, bio obuhvaćen zatvor u Banjoj Luci (pritvor). Na osnovu uvida u spis Okružnog suda utvrđeno je da je apelantu rješenjem Okružnog suda od 14. novembra 2012. godine određena mjera pritvora koja je po ovom rješenju mogla trajati do okončanja krivičnog postupka, a koja je izvršavana u pritvorskoj jedinici KPZ Banja Luka. Na drugoj strani, iz svega predočenog Ustavnom sudu, u odgovoru na navode iz apelacije i dopunu apelacije, jedino iz potvrde od 13. novembra 2012. godine, na kojoj su potpisi kriminalističkog inspektora i okružnog tužioca, proizilazi da je konstatovano da apelant prilikom predaje nadležnom tužioci nema povreda i da prema njemu nisu primijenjena sredstva prinude.
52. Shodno navedenom, te imajući u vidu citirane stavove Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je apelant tvrdnje o zlostavljanju prilikom ispitivanja u policijskoj stanici učinio kredibilnim. Naime, iz izvještaja CPT proizilazi da su preliminarna zapažanja, među kojim je i slučaj za koji apelant tvrdi da je njegov, dostavljena ministru unutrašnjih poslova Republike Srpske 11. februara 2013. godine, da se on o njima i očitovao, kao i da, prema ocjeni CPT, nije direktno odgovoreno na suštinu neposrednog zapažanja. Međutim, u odgovoru na apelaciju i dopunu apelacije MUP nije predočio niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da se navedena situacija ne odnosi na apelanta. Takođe, MUPRS u odgovoru na navode iz apelacije i dopunu apelacije Ustavnom sudu nije predočio dokaz da je 12. novembra 2012. godine lišeno slobode bilo koje drugo lice koje je prilikom saslušanja potpisalo priznanje o krivičnim djelima koja su mu stavljena na teret. Naime, u skladu sa članom 34 Zakona o policijskim službenicima koji je važio u relevantnom periodu, MUP je, pored ostalog, vodio evidencije o licima lišenim slobode po bilo kojem osnovu (hapšenje, pritvaranje itd.).
53. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, ako pojedinac iznese uvjerljivu tvrdnju da je pretrpio ozbiljno zlostavljanje, protivno članu 3 Evropske konvencije, od državnih vlasti, ta odredba, u vezi sa opštom dužnošću države iz člana 1 Konvencije da "svakom licu pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode određene u .... Konvenciji", zahtijeva sprovođenje djelotvorne službene istrage. Obaveza da se sprovede istraga "nije obaveza rezultata, nego sredstava": svaka istraga ne mora nužno biti uspješna, ili dovesti do zaključka koji se podudara s tražiteljevim opisom događaja, međutim, ona treba u načelu biti prikladna da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta i, ako se dokaže da su navodi istiniti, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Mađer protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 111).
54. Dalje, istraga o ozbiljnim navodima o zlostavljanju mora biti temeljita. To znači da vlasti uvijek moraju ozbiljno da nastoje utvrditi šta se dogodilo i ne bi smjele da se oslanjaju na brzoplete ili neosnovane zaključke radi zatvaranja istrage, niti bi takve zaključke smjele da koriste kao osnov za donošenje odluka. Vlasti moraju da preduzmu sve razumne raspoložive korake radi obezbjeđenja dokaza koji se tiču incidenta, uključujući, između ostalog, detaljnu izjavu navodne žrtve, izjave svjedoka očevidaca, forenzičke dokaze i, kada je to prikladno, dodatna ljekarska uvjerenja, prikladna da daju cjelovit i tačan opis povreda, te objektivnu analizu medicinskih nalaza, naročito u pogledu uzroka povreda. Svaki nedostatak u istrazi koji podriva njenu mogućnost da utvrdi uzrok povređivanja ili odgovorno lice predstavlja rizik da ovaj standard neće biti zadovoljen. Istraga o ozbiljnim navodima o zlostavljanju mora biti brza. Konačno, mora postojati dovoljan elemenat javne kontrole istrage ili njenih rezultata, naročito u svim predmetima podnosilac prigovora mora imati djelotvoran pristup istražnom postupku (vidi, između mnogih drugih izvora prava, Assenov i drugi protiv Bugarske, 28. oktobra 1998. godine, st. 102 et seq., Izvještaji 1998-VIII, Mikheyev protiv Rusije, aplikacija broj 77617/01, st. 107- 108, 26. januara 2006, i Petropoulou-Tsakiris protiv Grčke, broj 44803/04, stav 50, 6. decembar 2007. godine).
55. Ustavni sud zapaža da su apelanta lišili slobode 12. novembra 2012. godine pripadnici MUP-a, te da su ga 13. novembra 2012. godine pripadnici MUP-a predali okružnom tužiocu.
56. Apelant je na glavnom pretresu pred Okružnim sudom i u prisustvu okružnog tužioca D.L., održanom 13. februara 2013. godine, iznio tvrdnje o zlostavljanju u policijskoj stanici. Tvrdnje o zlostavljanju istaknute su i u žalbi apelantovog branioca po službenoj dužnosti na prvostepenu presudu. Najzad, tvrdnje o zlostavljanju apelant je istakao i u apelaciji protiv osporenih presuda. Shodno navedenom, proizilazi da je apelant ispunio svoju dužnost da nacionalne vlasti upozna sa navodnim zlostavljanjem (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Mađer protiv Hrvatske, stav 114).
57. Dalje, apelant je u izjavi na glavnom pretresu tvrdio da je prilikom ispitivanja u policiji zadobio, usljed fizičkog zlostavljanja, prelom nosa, hematome sa obje strane, podliv ispod očiju, crne uši, da je psihički bio van sebe. Takođe, naveo je da su ga inspektori vodili u prijemnu hiruršku ambulantu, da su mu usput sugerisali „radi samo po našem, nikakvih problema neće biti, reci da si pao“, da je bio prisutan i Ž.K., koji se s tim nije slagao, da je rekao da je pao samo da se to riješi.
58. Ustavni sud podsjeća da zlostavljanje koje dosegne minimalni nivo surovosti obično podrazumijeva stvarne tjelesne povrede ili intenzivnu fizičku ili psihičku patnju. Međutim, čak i u odsustvu ovih aspekata, postupanje kojim se pojedinac ponižava ili omalovažava, pri čemu se prema njemu ispoljava nepoštovanje ili umanjuje njegovo ljudsko dostojanstvo, ili kada to postupanje kod pojedinca izaziva osjećanja straha, tjeskobe ili inferiornosti koja mogu slomiti njegov moralni i fizički otpor, može biti okarakterisano kao ponižavajuće i, takođe, potpasti pod zabranu iz člana 3 (vidi, među drugim presudama, Vasjukov protiv Rusije, predstavka broj 2974/05, stav 59, 5. april 2011, st. 89 presude u navedenom predmetu Gefgen, stav 114 presude u navedenom predmetu Svinarenko i Sljadnjev, i stav 192 presude u navedenom predmetu Gruzija protiv Rusije (I)). Takođe, treba istaći da može biti sasvim dovoljno da se žrtva osjeća poniženom čak i onda kada drugi u postupanju ne vide ništa ponižavajuće (vidi, među drugim presudama, stav 32 presude u predmetu Tajrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, Serija A broj 26, i stav 220 presude Velikog vijeća u predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke, predstavka broj 30696/09, ECHR 2011).
59. Slijedom navedenog, proizilazi da su tvrdnje o postupanju policije bile ozbiljne i kod nesporne činjenice da je apelant u periodu od 12. novembra 2012. godine od 16.30 časova pa do 13. novembra 2012. godine do 15 časova, kada je predat okružnom tužiocu, bio u rukama policije, te da su zahtijevale i da budu službeno i temeljito ispitane.
60. Ustavni sud zapaža da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je u vezi sa apelantovim navodima sprovedena bilo kakva istraga. Naime, apelant je na glavnom pretresu imenom i prezimenom označio tri policijska službenika koji su ga zlostavljala u policijskoj stanici, naveo ime okružnog tužioca kome ga je policija predala, da su ga policijski službenici vodili u bolnicu, jer ga nije htjela preuzeti sudska policija, da postoje svjedoci koji mogu potvrditi u kakvom stanju je doveden u pritvor. Iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je bilo sudsko vijeće, bilo okružni tužilac, koji je prisustvovao apelantovoj izjavi o zlostavljanju pred sudom, preduzeo bilo šta kako bi ove navode i provjerio. Naime, u obrazloženju osporene prvostepene presude samo je interpretiran apelantov iskaz sa glavnog pretresa u vezi s kojim je ukazano da iz zapisnika o apelantovom saslušanju pred Okružnim tužilaštvom proizilazi da je apelant izjavu dao pred Okružnim tužilaštvom, da je upozoren u smislu odredbe člana 143 ZKP, da nije imao primjedbe na rad inspektora. Vrhovni sud se o apelantovim žalbenim navodima koji su se ticali zlostavljanja nije ni izjašnjavao. Takođe, imajući u vidu odgovor na apelaciju i njenu dopunu koji je dostavio MUP, te citirani dio iz izvještaja CTP, prema kome aktom od 11. februara 2013. godine ministar unutrašnjih poslova nije direktno odgovorio na suštinu neposrednog zapažanja CTP, pored ostalog i slučaja za koji apelant tvrdi da se odnosi na njega, a u vezi sa načinom na koji kriminalistički inspektori obavljanju svoju funkciju, ne može se zaključiti da su apelantove navode eventualno preispitali policijski organi.
61. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je u izvještaju CTP konstatovano: „3. Istrage navoda o zlostavljanju
20. Mnoge osobe sa kojima je delegacija razgovarala su izjavile da su se žalile tužiocu ili sudiji pred kojeg su izvedene da su ih zlostavljali službenici policije, ali su ostali bez odgovora. Čak i kada pritvorena osoba ima vidljive povrede ili dᾱ izjavu tvrdeći da je zlostavljana, obično nema eksplicitnog daljeg rada tužioca ili sudije povodom tog pitanja, osim što, s vremena na vrijeme, daju nalog za ljekarski pregled. Štaviše, kada se takav pregled vrši, pritvoreno lice često ide na pregled u pratnji policijskih službenika za koje tvrdi da su ga zlostavljali i ljekarski pregled se obavlja u prisustvu tih policajaca. Pored toga, pregled se u većini slučajeva obavlja u službi hitne pomoći lokalne bolnice gdje medicinsko osoblje nije osposobljeno da detaljno opiše modrice i druge spoljne povrede. Kad se delegacija sastala sa zamjenicom glavnog tužioca, ona je priznala da je izuzetno teško obezbijediti pravovremeni forenzički ljekarski pregled zbog nedostatka ljekara sudske medicine u Republici Srpskoj i pretjerano visokih troškova.
21. CTP želi da ponovi da se kredibilitet zabrane mučenja i drugih oblika zlostavljanja podriva svaki put kada službenici koji su odgovorni za takva krivična djela ne snose odgovornost za svoje postupke. Ako se na pojavu informacija koje ukazuju na zlostavljanje ne reaguje na brz i efikasan način, oni koji namjeravaju zlostavljati osobe lišene slobode brzo će povjerovati
- i to s vrlo dobrim razlogom - da to mogu činiti nekažnjeno.
Zbog toga se podrazumijeva samo po sebi da tužioci i sudije treba da preduzimaju odgovarajuće radnje kada postoje indicije da je došlo do zlostavljanja u policiji. U tom smislu, kad god osumnjičeni za krivična djela koji su izvedeni pred tužioca ili sudiju tvrde da su ih zlostavljali policijski službenici, tužilac, odnosno sudija treba da bilježi navode u pisanoj formi, naredi hitan forenzički ljekarski pregled (uključujući, ako je potrebno, pregled vještaka iz oblasti sudske psihijatrije) i da preduzme neophodne korake da se uvjeri da su tvrdnje propisno istražene. Takav pristup treba da bude primijenjen bez obzira da li lice ima ili nema vidljive spoljne povrede. Dalje, čak i u odsustvu izričitih tvrdnji o zlostavljanju, tužilac, odnosno sudija treba da zauzmu proaktivan pristup; na primjer kad god postoje drugi razlozi da se vjeruje da je lice izvedeno pred njega moglo da bude žrtva zlostavljanja, treba da naredi forenzički ljekarski pregled.
(…)“
62. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja, kod nesporne činjenice da je apelant u periodu od 12. novembra 2012. godine od 16.30 časova pa do 13. novembra 2012. godine do 15 časova, kada je predat okružnom tužiocu, bio u rukama policije izostala službena istraga o njegovim tvrdnjama o zlostavljanju koje su bile ozbiljne i koje su se odnosile na navedeni period.
63. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije u proceduralnom aspektu. Pravo na pravično suđenje
64. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
65. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
66. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
67. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnju da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
68. U prilog tvrdnji da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima apelant je istakao da je njegovo priznanje u policiji iznuđeno fizičkim maltretiranjem i ucjenama, da je pretres njegovog stana obavljen nezakonito, te, najzad, da je prepoznavanje u policijskoj stanici obavljeno na nezakonit način.
69. U prilog tvrdnji o povredi prava na odbranu apelant je iznio pritužbe na račun branioca po službenoj dužnosti, advokata R.M., te na odbijanje da se prihvati kao dokaz CD sa fotografijama iz kog se vidi, kako tvrdi, da kritične prilike nije mogao biti na mjestu na kom je preduzeta jedna od radnji koja mu je stavljena na teret.
70. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
71. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1 i 3 koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud ispitati njegove navode u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
72. U vezi sa apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jul 2009. godine).
73. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
74. U konkretnom slučaju apelant, najprije, ukazuje da je njegovo priznanje u policiji iznuđeno uz upotrebu fizičke sile i prijetnji, kao i da su na osnovu ovakvog priznanja pribavljeni i drugi dokazi. Pri tome apelant nije naveo i o kojim dokazima se radi.
75. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, korišćenje dokaza koji su dobijeni zahvaljujući povredi člana 3 u krivičnom postupku, koji garantuje jedno od apsolutnih prava, uvijek pokreće ozbiljna pitanja u vezi sa pravičnošću postupka čak i ako prihvatanje takvih dokaza nije odlučujuće za obezbjeđivanje osuđujuće presude protiv osumnjičenog (vidi, İçöz protiv Turske (odluka), broj 54919/00, od 9. januara 2003, Jalloh, već naveden, st. 99 i 104, Göçmen protiv Turske, broj 72000/01, st. 73-74, od 17. oktobra 2006, i Harutyunyan, već naveden, stav 63). Međutim, za razliku od člana 3, član 6 ne dodjeljuje apsolutno pravo. Shodno tome, Evropski sud smatra da se mora odrediti koje mjere moraju da se smatraju potrebnim i dovoljnim u krivičnom postupku u pogledu dokaza koji su dobijeni kao rezultat povrede člana 3 da bi se obezbijedila djelotvorna zaštita prava zagarantovanih članom 6. Međutim, ovaj sud smatra da su pravičnost krivičnog suđenja i djelotvorna zaštita apsolutne zabrane iz člana 3 u tom kontekstu u pitanju samo ako se pokazalo da je povreda člana 3 uticala na ishod postupka protiv optuženog, tj. dejstvovala na njegovu/njenu presudu o krivici ili kazni (vidi, već citiranu, Gefgen, stav 178).
76. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika sa glavnog pretresa, održanog 13. februara 2013. godine, proizilazi da je u dokaznu građu, po prijedlogu tužioca, kao dokaz uvršten i zapisnik o apelantovom ispitivanju u svojstvu osumnjičenog u Okružnom tužilaštvu, te da je ovu njegovu izjavu tužilac koristio u unakrsnom ispitivanju. Dalje, iz navedenog zapisnika proizilazi da se apelantov branilac, u apelantovom prisustvu, na izričito pitanje predsjedavajućeg sudskog vijeća saglasio sa korišćenjem ovog dokaza. Najzad, na osnovu uvida u spis Okružnog suda Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je zapisnik o apelantovom ispitivanju u policiji bio uvršten, odnosno korišćen kao dio dokazne građe protiv apelanta, tj. da su sudovi na bilo koji način temeljili zaključak o apelantovj krivici i kazni na izjavi koju je dao u policiji.
77. Dalje, iz osporenih presuda proizilazi da je zaključak o apelantovoj krivici i kazni zasnovan na iskazima svjedoka očevidaca, tj. lica koja su se nalazila u objektima u koje je apelant ulazio, maskiran na opisani način (pamučna majica dugih rukava, crne boje sa kapuljačom, sunčane, plastične naočale, da je u pojedinim slučajevima koristio i opisani nož, a koji su pronađeni i oduzeti na osnovu pretresa apelantovog automobila o čemu je sačinjen zapisnik o oduzimanju predmeta i izdata potvrda o privremeno oduzetim predmetima), zapisnika o prepoznavanju lica i foto-dokumentaciji koja je tom prilikom sačinjena, zapisnika o prepoznavanju predmeta (noža) koje je apelant koristio u pojedinim slučajevima. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je pretres stana obavljen na nezakonit način, Ustavni sud zapaža da je, uz odgovor na navode iz apelacije, MUP dostavio naredbe koje je izdao ovlašćeni sudija na osnovu kojih je obavljen pretres, da su naredbe predate apelantu, odnosno njegovoj supruzi, da su sačinjeni zapisnici o pretresu, da su pretresanju prisustvovala dva svjedoka, te da je zapisnike o pretresanju potpisao apelant, odnosno njegova supruga, kao i prisutni svjedoci, te da je konstatovano da nije bilo primjedaba. Dalje, Ustavni sud zapaža da su svjedoci očevici u prostorijama CJB Banja Luka operativnim radnicima prethodno opisali razbojnika, a nakon toga, u drugoj prostoriji, između pet lica obilježenih brojevima od 1 do 5 vršili prepoznavanje lica koje je izvršilo razbojništvo. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao da prihvati kao osnovane apelantove tvrdnje da je pretresanje stana, te prepoznavanje lica obavljeno na nezakonit način. Osim toga, u postupku pred redovnim sudovima korišćeni su dokazi pribavljeni pretresanjem apelantovog automobila, a apelant ne tvrdi da je ovaj pretres bio nezakonit, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, proizilazi da je zaključak o apelantovoj krivici i kazni zasnovan na dokazima koji su pribavljeni nezavisno od apelantove izjave date u policiji, odnosno u Tužilaštvu. Najzad, ocjenjujući pobrojane dokaze u vezi sa apelantovom izjavom datom na glavnom pretresu u kojoj je negirao četiri radnje koje su mu stavljene na teret, dok je ostale priznao, Okružni sud je poklonio vjeru apelantovoj izjavi datoj pred Tužilaštvom, te, s tim u vezi, ponudilo razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
78. Shodno navedenom, iako je u ovoj odluci već utvrđeno da su, zbog propusta da se sprovede efektivna istraga u vezi sa apelantovim tvrdnjama o ispitivanju u policiji, povrijeđeni član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da to nije imalo uticaj na ishod postupka protiv apelanta, tj. dejstvo na njegovu presudu o krivici i kazni.
79. Dalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iznoseći niz pritužbi na račun branioca po službenoj dužnosti (da ga je posjetio samo jednom za vrijeme trajanja pritvora do suđenja, da nije pribavio dokaze koje je zahtijevao da pribavi).
80. Ustavni sud podsjeća da se advokat, čak i kad je imenovan po službenoj dužnosti, ne smatra organom javne vlasti. S obzirom na to da je advokatska profesija nezavisna u odnosu na državu, vođenje predmeta je, u suštini, pitanje između okrivljenog i njegovog ili njenog branioca, bez obzira na to da li je branilac imenovan na osnovu pravne pomoći, ili je privatno plaćan. Zbog toga, izuzev u posebnim okolnostima, odgovornost javne vlasti na osnovu Konvencije ne postoji. Dalje, imenovanje advokata koji će zastupati stranku u postupku samo po sebi ne obezbjeđuje djelotvornost pomoći. Takođe, mogu postojati okolnosti u kojima država treba da postupa i kada ne smije ostati pasivna, u slučaju kada su problemi u vezi sa zastupanjem izneseni pred nadležne vlasti. Da li će se pravno zastupanje moći smatrati praktičnim i djelotvornim, zavisiće od okolnosti predmeta, uzimajući postupak u cjelini (vidi, već citiranu, Mađer, tač. 160 i 161).
81. Ustavni sud zapaža da je apelantov branilac po službenoj dužnosti određen rješenjem Okružnog suda 14. novembra 2012. godine i da je prisustvovao apelantovom saslušanju pred sudijom za prethodno saslušanje. Dalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i na osnovu uvida u spis Okružnog suda ne može se zaključiti da apelantov branilac nije prisustvovao svim ročištima za glavni pretres, te da na ovim ročištima nije i aktivno učestvovao, dajući prijedloge za sprovođenje dokaza i ispitujući svjedoke. Dalje, apelantov branilac je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, ukazujući, pored ostalog, da je apelant izveden pred sudiju za prethodno saslušanje sa vidnim povredama, odnosno da je na ovo saslušanje doveden iz Hitne pomoći. Na drugoj strani, ni iz apelantovih navoda, kao ni i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka pred redovnim sudovima isticao da je nezadovoljan zastupanjem branioca po službenoj dužnosti, te da je tražio, u skladu sa mogućnosti propisanom zakonom, da on bude razriješen, odnosno da su postojale okolnosti koje su nalagale da to, uz apelantovu saglasnost, učini redovni sud.
82. Najzad, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je odbijeno sprovođenje dokaza koji je predlagao (CD sa fotografijama). Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano da je na glavnom pretresu, održanom 1. marta 2013. godine, predsjednik vijeća pravilno odbio da prihvati ponuđeni dokaz (CD sa fotografijama), jer je tužilac izveo dokaze saslušanjem svjedoka koji su potvrdili da je apelant označenog dana bio na kritičnom mjestu i da je to i priznao u izjavi koju je dao Tužilaštvu. Takođe, ukazano je da je prvostepeni sud posebno ocijenio iskaze svjedoka S.Č. i R.K. koji su kritične prilike radili na benzinskoj pumpi, te zapisnike o prepoznavanju lica iz kojih proizilazi da su ovi svjedoci apelanta prepoznali kao izvršioca. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao da prihvati kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.
83. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na to da su na zaključak redovnih sudova o apelantovoj krivici i kazni uticali dokazi pribavljeni povredom člana 3 Evropske konvencije, te da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
84. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
85. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, pri nespornoj činjenici da je apelant u relevantnom periodu bio u policiji izostala službena istraga o njegovim tvrdnjama o zlostavljanju koje su bile ozbiljne i koje su se odnosile na navedeni period.
86. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici i kazni nisu zasnivali na dokazima koji su pribavljeni povredom člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
87. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
88. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman