Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5313/13 (B. S.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Razvod braka
- Stanarsko pravo
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5313/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5313/13, rješavajući apelaciju Besime Stegić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besime Stegić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 018334 13 Gž 3 od 24. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Besima Stegić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Edmondsa, Sjedinjene Američke Države, koju zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 018334 13 Gž 3 od 24. septembra 2013. godine. Apelantkinja je 13. avgusta 2014. godine podnijela dopunu apelacije protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 018334 14 Rev od 30. aprila 2014. godine. Apelantkinja je 22. septembra 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 018334 02 V od 21. maja 2013. godine apelantkinja je određena za zakupca stana koji se nalazi u Banjaluci, ulica Milana Rakića broj 3/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je navedeno da protivniku predlagača Nebojši Stegiću (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) prestaje svojstvo ranijeg sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da je dužan da iseli iz tog stana u roku od 15 dana. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelantkinja i protivnik predlagača 1966. godine zaključili brak, da su u braku stekli dvoje djece, da je apelantkinja 1991. godine na osnovu ugovora o zamjeni stanova stekla pravo korištenja predmetnog stana (tako što je stan koji je ranije dobila na korištenje i stan koji je koristila njena majka zamijenila za predmetni stan), te da su se apelantkinja i protivnik predlagača 2002. godine razveli. Osnovni sud je ukazao da sud, prilikom odlučivanja o tome koji će bračni drug u slučaju razvoda braka ostati nosilac stanarskog prava na stanu na kojem su bili sunosioci stanarskog prava, vodi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima shodno odredbama člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je predmetni stan na korištenje dobila apelantkinja, da je dijelom u dobijanju tog stana učestvovala i njena majka, da apelantkinja trenutno boravi u Sjedinjenim Američkim Državama, da stanuje u iznajmljenom stanu, da njihova zajednička djeca sve vrijeme žive sa apelantkinjom, da je apelantkinja ostvarila pravo na penziju u Republici Srpkoj i da želi da se vrati u Banjaluku, te da nije u mogućnosti da na drugi način riješi stambeno pitanje. Osnovni sud je naveo da, s druge strane, protivnik predlagača živi sa suprugom iz drugog braka u Norveškoj, da samo povremeno boravi u Banjaluci, da je ostvario pravo na penziju i da ostvaruje solidna primanja, te da nema izdržavanih članova domaćinstva. Po mišljenju Osnovnog suda, protivnik predlagača je u dosta povoljnijem položaju od apelantkinje, te da istovremeno ima mogućnost da traži da se utvrdi njegov udio u zajedničkoj imovini. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 47. Zakona o privatizaciji državnih stanova (koje regulišu postupak određivanja bračnog druga koji će, nakon razvoda braka, nastaviti da koristi stan kao zakupac) i odredbe člana 264. stav 2. Porodičnog zakona (koje regulišu pitanje zajedničke imovine bračnih drugova). Osnovni sud je naveo da je obaveza bivšeg supružnika koji je određen za nosioca stanarskog prava, odnosno zakupca na predmetnom stanu, da plati drugom novčanu protivvrijednost dijela zajedničke imovine, što može biti predmet odlučivanja u parničnom postupku. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izloženog odlučio kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 018334 13 Gž 3 od 24. septembra 2013. godine kojim je žalbu uvažio, pa je navedeno rješenje preinačio tako što je odbio apelantkinjin prijedlog kojim je tražila da se odredi za jedinog zakupca predmetnog stana. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelantkinja prvobitno podnijela prijedlog kojim je tražila da se odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda braka sa protivnikom predlagača, te da je na raspravi održanoj 22. aprila 2013. godine preinačila prijedlog tako što je zatražila da se odredi za jedinog zakupca predmetnog stana. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 47. Zakona o privatizaciji državnih stanova, na koje se pozvao prvostepeni sud, propisano da u slučaju razvoda braka, ako se bračni drugovi ne sporazumiju ko će nastaviti s korištenjem stana u svojstvu zakupca, na prijedlog jednog od njih, sud u vanparničnom postupku određuje bračnog druga koji će nastaviti da koristi stan kao zakupac, vodeći računa o njihovim stambenim potrebama, materijalnom i zdravstvenom stanju, zaštiti i potrebama maloljetne djece i drugim okolnostima. Takođe, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 75. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 38. tog zakona i da se odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje su u suprotnosti sa tim zakonom, neće primjenjivati. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelantkinja i protivnik predlagača, kao raniji sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, nisu sa davaocem stana na korištenje, odnosno vlasnikom stana, zaključili ugovor o zakupu predmetnog stana u smislu odredaba člana 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Okružni sud je naveo da vanparnične stranke, dakle, nisu stekle pravo zakupa na predmetnom stanu, te da stoga nisu ispunjeni uslovi za određivanje bračnog druga koji će nastaviti da koristi predmetni stan kao zakupac u smislu odredaba člana 47. Zakona o privatizaciji državnih stanova. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je protivnik predlagača osnovano u žalbi ukazao da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je propisan odredbama člana 20. Zakona o stambenim odnosima, koje nisu u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da je stoga prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odluči o apelantkinjinom pravu na zakup predmetnog stana. Pri tome, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Okružni sud je naveo da je apelantkinja promijenila istovjetnost zahtjeva, te da stoga taj sud nije imao mogućnost da preinači prvostepeno rješenje i da apelantkinju odredi za jedinog nosioca stanarskog prava.
4. Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio je Rješenje broj 71 0 V 018334 14 Rev od 30. aprila 2014. godine kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantkinja nije označila vrijednost spora, a da odlučivanje po reviziji u ovom vanparničnom postupku, po ocjeni tog suda, nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da je stoga odbacio reviziju kao nedozvoljenu shodno odredbama člana 247. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP-a.
5. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7, 8. i
10. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. Apelantkinja navodi da je drugostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, za razliku od prvostepenog suda, pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova. U dopuni apelacije, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud dužan da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, te da je stoga trebao odlučivati o reviziji protiv drugostepenog rješenja shodno odredbama člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantkinja smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da je Vrhovni sud, odbacujući njenu reviziju kao nedozvoljenu, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP-a, što je za posljedicu imalo kršenje njenih prava na koja je ukazala u apelaciji. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem drugostepenog suda preinačeno prvostepeno rješenje tako što je odbijen predmetni apelantkinjin zahtjev, uz obrazloženje da apelantkinja i protivnik predlagača nisu zaključili ugovor o zakupu predmetnog stana, te da stoga nisu ispunjeni uslovi za određivanje bračnog druga koji će nastaviti da koristi predmetni stan kao zakupac u smislu odredaba člana 47. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da nije mogao preinačiti prvostepeno rješenje i odrediti apelantkinju za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (u smislu odredaba člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima), budući da apelantkinja nije postavila takav zahtjev, a da je sud dužan da se kreće u granica postavljenog zahtjeva u smislu odredaba člana 2. stav 1. ZPP-a. Dovodeći u vezu odredbe člana 47. Zakona o privatizaciji državnih stanova i člana 2. stav 1. ZPP-a sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Što se tiče apelantkinjinih navoda kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njenu reviziju protiv drugostepenog rješenja, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman