Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1360/14 (S. D.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1360/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1360/14, rješavajući apelaciju Senada Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Senada Džaferovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114914 10 Gz od 7. januara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Senadu Džaferoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Senad Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 27. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud), a koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 114914 10 Gz od 7. januara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 18. novembra 2014. i 30. januara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda 20. oktobra 2016. godine.

3. Kantonalni sud je 19. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 30. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 21. oktobra 2009. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženih radi utvrđenja da je apelant stekao stanarsko pravo prije 6. decembra 2000. godine na stanu u Sarajevu (u dokumentaciji uz apelaciju navedene oznake i adresa stana, u daljnjem tekstu: stan), pa da su tuženi to dužni priznati i trpjeti da apelant ostvari sva prava na stanu koja mu po zakonu pripadaju. Zakonski zastupnik drugotužene je na pripremnom ročištu, održanom 16. februara 2010. godine, podnio protivtužbu i predložio sudu da obaveže apelanta da preda u posjed i na slobodno raspolaganje drugotuženoj stan, oslobođen od lica i stvari.

6. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 114914 09 P od 30. septembra 2010. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a odbio protivtužbeni zahtjev drugotužene.

7. Drugotužena je podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, te je predmet 6. decembra 2010. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja po žalbi. Postupajući po žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 114914 10 Gz od 7. januara 2015. godine kojom je žalbu drugotužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je, zbog dužine predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant je istakao da se, u skladu sa članom

10. Zakona o stambenim odnosima, ovaj spor smatra hitnim. Apelant je, između ostalog, istakao da je u sličnom predmetu Kantonalni sud donio odluku u roku od tri mjeseca od prijema spisa, pa je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja sa istim predmetom spora.

b) Odgovori na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da su prioritet u rješavanju predmeti koje je odredilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće, a da u slobodno vrijeme, nakon prioritetnih rješavanja, pristupaju radu na urgencijama.

10. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, te istaknuo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

12. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 OUS i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. stav 2.

Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

16. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredaba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 114914 10 Gz od 7. januara 2015. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir

21. Ustavni sud zapaža da je apelant 21. oktobra 2009. godine podnio tužbu i pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja, te da je taj postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda 7. januara 2015. godine. Dakle, postupak je trajao nešto više od pet godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan navedenom presudom Kantonalnog suda, te da se ne radi o naročito složenom postupku. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta, jer je apelant bio korisnik stana na kojem je stanarsko pravo imala njegova majka, kao i da apelant svojim radnjama nije utjecao na dužinu trajanja postupka.

24. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant 21. oktobra 2009. godine podnio tužbu i da je Općinski sud donio odluku manje od godinu dana kasnije, dok je Kantonalni sud donio odluku četiri godine nakon dostavljanja predmeta na postupanje u drugom stepenu. S obzirom na navedeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da je Općinski sud svoju odluku donio u roku koji zadovoljava zahtjeve razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (za manje od godinu dana). S druge strane, u pogledu postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da je period od četiri godine nerazumno dug za odlučivanje o žalbi, imajući u vidu da Kantonalni sud odlučuje o žalbi na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku. Kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Kantonalni sud je naveo da su prioritet u rješavanju predmeta oni koje je odredilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće, a da u slobodno vrijeme, nakon prioritetnih rješavanja, pristupa se radu na urgencijama. Ustavni sud, u skladu sa navedenim, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, a s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego da predstavlja hronično preopterećenje suda i da je doveo do toga da su Kantonalnom sudu bile potrebne više od četiri godine da bi odlučio o žalbi u predmetnom postupku.

25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka, koji je trajao više od pet godina, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

26. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra da, zbog utvrđene povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

27. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao više od pet godina, te da se postupak po sporovima u primjeni Zakona o stambenim odnosima smatra hitnim, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

28. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se i ti navodi zasnivaju na navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao više od pet godina, pri čemu su Kantonalnom sudu bile potrebne više od četiri godine da bi odlučio o žalbi u predmetnom parničnom postupku, jer, i pored preduzetih mjera u organizaciji svog rada, nije postigao odgovarajuću efikasnost u radu, tako da svaki novi predmet kontinuirano postaje stari i čeka da bude uvršten u Plan rješavanja takvih starih predmeta.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1360/14 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio